Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4605/13 („forEks BH“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4605/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-4605/13, rješavajući apelacije "forEks BH" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „forEks BH“ d.o.o.
Tuzla podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 009867 12 U od 5. septembra 2013. godine, broj S1 3 U 009882 12 U od 10. septembra 2013. godine, broj S1 3 U 006515 13 Uvp od 23.
septembra 2013. godine i broj S1 3 U 009887 12 U od 3. oktobra 2013. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „forEks BH“ d.o.o.
Tuzla podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 009867 12 U od 5. septembra 2013. godine, broj S1 3 U 009882 12 U od 10. septembra 2013. godine, broj S1 3 U 006515 13 Uvp od 23.
septembra 2013. godine i broj S1 3 U 009887 12 U od 3. oktobra 2013. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4605/13 „forEks BH“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Muhidin Muratović, podnio je 11. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 009867 12 U od 5. septembra 2013. godine.
2. AP-4822/13 Apelant, koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Muhidin Muratović, podnio je 26. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 009882 12 U od 10. septembra 2013. godine.
3. AP-4856/13 Apelant, koga zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banja Luke, podnio je 28. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 006515 13 Uvp od 23. septembra 2013. godine.
4. AP-4993/13 Apelant, koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Muhidin Muratović, podnio je 6. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 009887 12 U od 3. oktobra 2013. godine.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4605/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta.
U konkretnim slučajevima, u upravnim stvarima izmjene podataka u carinskim prijavama, osporenim konačnim odlukama odbijene su apelantove tužbe protiv rješenja tužene Uprave za indirektno oporezivanje BiH, kojima su odbijene kao neosnovane apelantove žalbe izjavljene na rješenja prvostepenog organa. Tim rješenjima su promijenjeni podaci u carinskim prijavama CI Brčko i obavezan je apelant da na ime naknadno obračunatih uvoznih dažbina i poreza na dodatu vrijednost po predmetnim carinskim prijavama, uplati određene novčane iznose. U toku postupaka je, između ostalog, utvrđeno da su apelantu pri uvozu roba po pomenutim carinskim prijavama, izdate predmetne potvrde EUR 1, ovjerene od strane carinskog ureda Podujevo, odnosno da te potvrde nisu izdate od Strane koja pripada CEFTA preferencijalnom sistemu u skladu sa Sporazumom, a prema kojem je Strana potpisnica Misija privremene uprave UN-a na Kosovu, u ime Kosova, a ne vlasti Kosova. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da su organi uprave pravilno utvrdili odlučnu činjenicu od koje zavisi priznavanje preferencijalnog statusa konkretne robe uvezene od predmetnog dobavljača i na tako utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenili materijalni propis iz člana 37. Uputstva o provođenju pravila o porijeklu u preferencijalnoj trgovini u okviru Srednjeevropskog sporazuma o slobodnoj trgovini, imajući pri tome u vidu da se propisi kojima se reguliše carinski postupak za koji je roba prijavljena primjenjuju prema važenju na dan prihvatanja carinske prijave, kako to proizilazi iz člana 64. Zakona o carinskoj politici BiH, te podrazumijevajući Odluku Predsjedništva BiH od 15. septembra 2011. godine o prihvatanju carinskih pečata dostavljenih od strane UNMIK/Kosova, a koja nema retroaktivno dejstvo. Također, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi kojima osporava primjenu člana 75. pomenutog zakona iz razloga što su prema tom propisu carinski organi ovlašteni da mogu, na svoju inicijativu ili na zahtjev deklaranta izvršiti promjenu prijave nakon puštanja robe u slobodan promet, pri čemu treba imati u vidu i propise člana 107. Odluke o provedbenim propisima predmetnog zakona, prema kojem je za tačnost podataka u carinskoj prijavi kao i za vjerodostojnost priloženih dokumenata odgovoran deklarant, a kako su u predmetnim carinskim prijavama povlaštene preferencijalne tarife primijenjene na osnovu netačnih informacija apelanta, tužena je pravilno postupila kada je saglasno zakonskim ovlaštenjima izvršila izmjenu podataka u spornim carinskim prijavama i apelanta obavezala na plaćanje naknadno obračunatih uvoznih dažbina i poreza na dodatu vrijednost po predmetnim carinskim prijavama.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, iznosi iste argumente koje je iznosio pred nadležnim organom uprave i Sudom BiH, nudeći svoje tumačenje relevantnih odredbi materijalnog prava i osporavajući pravne stavove organa uprave i Suda BiH, koji su ga obavezali da na ime manje plaćenih carinskih dažbina uplati određene novčane iznose. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić