Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4628/13 (G. B.,M. Č.,A. V.)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4628/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-4628/13, rješavajući apelacije G. B. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

G. B., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 071813 12 REV od 28. augusta 2013. godine;

Marko Čuljak, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 MAL 037740 11 GŽ od 5. septembra 2013. godine;

Admir Vranić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 333178 13 REV od 10. oktobra 2013.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4628/13 G. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banja Luke, podnio je 13. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 071813 12 REV od 28. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi Lj.J. obaveže da mu na ime naknade materijalne štete zbog oduzetog motornog vozila isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da tuženi nije pasivno legitimisan u predmetnoj parnici, budući da je apelant ugovor o razmjeni motornih vozila (koje je nakon izvršene razmjene oduzeto od apelanta od strane Ministarstva unutrašnjih poslova zbog sumnje da je broj šasije krivotvoren) zaključio sa sinom tuženog N.J. koji je bio vlasnik razmijenjenog i oduzetog vozila, tj. tuženi nije učesnik u predmetnom materijalno-pravnom odnosu, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

2. AP-4629/13 Marko Čuljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nedeljko Ripić advokat iz Mostara, podnio je 13. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 MAL 037740 11 GŽ od 5. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine obaveže da mu isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude na ime naknade materijalne štete koju je pretrpio na svom motornom vozilu usljed saobraćajne nezgode koju je skrivio vozač vozila osiguranog kod „Bosansko-njemačkog osiguranja“. U postupku je utvrđeno da je nesporno da je nad „Bosansko-njemačkim osiguranjem“ pokrenut postupak likvidacije, te da je tuženi u skladu sa članom 16. stav

1. Zakona o osiguranju obavezan da umjesto pomenutog osiguranja oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju smrti, fizičke povrede ili materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama. Međutim, sud je utvrdio da je o istom potraživanju apelanta, koje potiče iz istog činjeničnog osnova, već pravomoćno riješeno budući da je apelantu u postupku likvidacije nad „Bosansko-njemačkim osiguranjem“ priznato potraživanje u istom iznosu koji potražuje predmetnom tužbom, te da je navedeno potraživanje upisano u tabelu priznatih potraživanja, što ima snagu pravomoćne isprave, pa bi usvajanjem apelantovog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju došlo do dvostruke naplate, odnosno neosnovanog bogaćenja na strani apelanta, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

3. AP-5197/13 Admir Vranić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Šapčanin advokat iz Sarajeva, podnio je 19. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 333178 13 REV od 10. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi KJKP „Rad“ Sarajevo na ime materijalne štete nastale apelantovom motornom vozilu isplati iznos od 4.549,20 KM. U postupku je utvrđeno da je apelantovo vozilo po nalogu policije specijalnim vozilom tuženog - „Pauk“ premješteno sa mjesta gdje je bilo parkirano i smješteno na parking tuženog, te da je usljed stajanja vozila na parkingu tuženog u periodu od dvije godine, nastala materijalna šteta na vozilu. S tim u vezi, sud je zaključio da u konkrentom slučaju ne postoji uzročno posljedična veza između radnji tuženog, koji je obavljao ugovorenu obavezu premještanja i odvoženja vozila po nalogu ovlaštene osobe, i nastale štete do koje nije došlo prilikom utovara ili istovara vozila nego zbog stajanja vozila na parkingu duži period, zbog čega nema ni odgovornosti tuženog prema članu 154. Zakona o obligacionim odnosima.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4628/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4628/13 (G. B.,M. Č.,A. V.) | Sudska praksa | Aktio