Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4696/13 (Ž. V. i drugi)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4696/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj Datum sjednice, u predmetu broj AP-4696/13, rješavajući apelacije Željka Vukadinovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Željko Vukadinović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 019160 12 Rev od 20. augusta 2013.
godine;
B.H., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 Rs 019511 12 Rev od 3. septembra 2013.
godine;
M.K., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 049542 13 Rsž od 18. septembra 2013. godine;
Vesna Kaknjo, Vesna Bjelošević, Ešref Sikira, Senada Tarabar, Saša Sarajlić, Marijan Jukić, Nermin Tešnjak, Adisa Kadušić, Lejla Handžić-Selimović, Dinka Lukes, Aida Pinjo, Adis Husić, Sabina Botonjić, Amra Ahmetlić, Huso Hrustanović, Branislav Tomaš, Adin Selimović, Redžo Delić, Dževad Zahirović, Mesud Mustafić, Borislav Milešić i Enisa Adrović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 029944 12 Rev od 12. septembra 2013. godine;
Kemo Hakalović, Ramiz Nezirić i Mustafa Korač, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 007283 08 Rsž od 8. novembra 2012. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4696/13 Željko Vukadinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 18. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 019160 12 Rev od 20. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate plata. U toku postupka je utvrđeno da je apelant bio službenik PU Travnik u periodu od 18. marta do 30. septembra 1996. godine, te kako apelant nije raspoređen u Ministarstvo unutrašnjih poslova u propisanom roku, u smislu člana 78. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH, prestao mu je radni odnos po zakonu, te mu nisu pripadala ni prava iz radnog odnosa, kao što je pravo na platu.
2. AP-4701/13 B.H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijela je 18. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 Rs 019511 12 Rev od 3. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantičina tužba i obavezana tužena da apelantici isplati određeni novčani iznos na ime naknade po osnovu razlike isplaćenog regresa za 2004. godinu, dok je odbijen tužbeni zahtjev (za isplatu razlike plate i razlike regresa) u preostalom dijelu. U toku postupka je utvrđeno da se na apelanticu nisu mogle primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora za osnovno obrazovanje za teritoriju FBiH, s obzirom da se istim nisu uređivala prava i obaveze zaposlenika u javnim ustanovama – dječjim obdaništima. Nadalje, utvrđeno je da tužena u spornom periodu nije isplatila apelantici manje plate nego je to zagarantovano Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju FBiH, te da je tužena bila nadoknaditi razliku regresa u određenom novčanom iznosu u smislu relevantne odredbe navedenog kolektivnog ugovora.
3. AP-4959/13 M.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Neuma, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 4. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 049542 13 Rsž od 18. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi da apelantu isplati određene novčane iznose na ime manje isplaćene naknade za ishranu, na ime manje isplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora – regresa i na ime povećanja plate po osnovu rezultata rada, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu na ime povećanja plate po osnovu rezultata rada za određeni period. U toku postupka je utvrđeno apelantu nije pripadala naknada za povećanje plate po osnovu rezultata rada nakon 30. jula 2010. godine, jer je navedenog datuma na snagu stupio Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH, kojim je određene da prestaje primjena odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH koje se odnose na plaće i naknade namještenika (a kojim je ustanovljeno pravo na povećanje plate).
4. AP-5037/13 Vesna Kaknjo iz Zenice, Vesna Bjelošević iz Zenice, Ešref Sikira iz Kaknja, Senada Tarabar iz Zenice, Saša Sarajlić iz Zenice, Marijan Jukić iz Maglaja, Nermin Tešnjak iz Zenice, Adisa Kadušić iz Maglaja, Lejla Handžić-Selimović iz Breze, Dinka Lukes iz Maglaja, Aida Pinjo iz Visokog, Adis Husić iz Zavidovića, Sabina Botonjić iz Sarajeva, Amra Ahmetlić iz Jelaha, Huso Hrustanović iz Breze, Branislav Tomaš iz Zenice, Adin Selimović iz Sarajeva, Redžo Delić iz Zenice, Dževad Zahirović iz Zenice, Mesud Mustafić iz Breze, Borislav Milešić iz Zenice i Enisa Adrović iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa ZAK Anto Petrušić i Srđan Petrić Zenica, podnijeli su 10. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 029944 12 Rev od 12. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi isplate neisplaćenih naknada za topli obrok, obavljeno dežurstvo i prijevoz na posao i sa posla. U toku postupka je utvrđeno da su svi apelanti u spornom periodu obavljali funkciju kantonalnih tužitelja, te da se njihov tužbeni zahtjev odnosio na period od 1. septembra 2006. do 31. maja 2011. godine, dakle, na period važenja i primjene kao lex specialis Zakona o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u FBiH, koji nije propisivao tražene naknade.
5. AP-5139/13 Kemo Hakalović iz Konjica, Ramiz Nezirić iz Jablanice i Mustafa Korač iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijeli su 16. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 007283 08 Rsž od 8. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi isplate neisplaćenih plata i neisplaćenog regresa. U toku postupka je utvrđeno da su potraživanje apelanata zastarjela u smislu člana 106. Zakona o radu, te da donošenje Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH nije predstavljalo priznanje duga sa posljedicama prekidanja zastarjelosti potraživanja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4696/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić