Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4935/13 (ZZ „Agroposavina“ Donji Žabar i drugi)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4935/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-4935/13, rješavajući apelacije ZZ „Agroposavina“ Donji Žabar i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
ZZ „Agroposavina“ Donji Žabar, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 006459 12 Rev od 17. septembra 2013. godine;
Željko Brčić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 056659 12 Rev od 10. septembra 2013.
godine;
Mustafa Mušinbegović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 013762 12 Rev od 3.
oktobra 2013. godine;
Circle international d.o.o. Međugorje, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 034734 13 Rev od 8. oktobra 2013. godine;
Mirjana Srdić, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 027946 13 Gž od 8. oktobra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4935/13 ZZ „Agroposavina“ Donji Žabar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 3. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 006459 12 Rev od 17. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos, utvrđeno da ne postoji potraživanje apelanta prema tužitelju u određenom novčanom iznosu, te odbačena tužba tužitelja u jednom dijelu novčanog potraživanja. U toku postupka je utvrđeno da su tužitelj i apelant bili u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o kupoprodaji i da apelant nije ispoštovao ugovorene obaveze, nije platio dug prema tužitelju, te je apelant na osnovu odredbe člana 454. i 262. Zakona o obligacionim odnosima obavezan da izvrši svoju ugovorenu obavezu. Nadalje, utvrđeno je da je bio neosnovan zahtjev za prebijanje potraživanja apelanta po osnovu davanja za Vojsku Republike Srpske i isplate regresa proizvođačima, zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tužitelja (član 336. Zakona o obligacionim odnosima). Osim toga, prigovor kompenzacije za drugi novčani iznos je već bio umanjen od iznosa glavnog duga, te je to potraživanje zastarjelo, jer je datiralo zaključno sa 1996. godinom, a prigovor kompenzacije je istaknut 2009. godine (član 374. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).
2. AP-5065/13 Željko Brčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 11. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 056659 12 Rev od 10. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da se apelantova tužba radi isplate smatra povučenom. U toku postupka je utvrđeno da je u ranijem dijelu predmetnog postupka odbijena apelantova tužba, koja odluka je u žalbenom postupku od strane drugostepenog suda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. Nadalje, utvrđeno je da je u ponovnom postupku prvostepeni sud zakazao pripremno ročište, na koje nije pristupio uredno obaviješteni apelant, pa je sud ponovo zakazao pripremno ročište, na koje apelant ponovo nije pristupio, iako je bio upozoren na posljedice nepristupanja.
3. AP-5095/13 Mustafa Mušinbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 12. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 013762 12 Rev od 3. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezani su apelant i ostali tuženi da solidarno plate tužitelju dug po osnovu ugovora o dugoročnom nenamjenskom potrošačkom kreditu, dok je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog. U toku postupka je utvrđeno da je apelant prihvatio bez ikakve prisile i prinude da bude nositelj kredita, kao i da je potpisao zahtjev za kredit, ugovor o kreditu i mjenicu. Nadalje, utvrđeno je da predmetni ugovor o kreditu nije bio fiktivan, prividan u smislu člana 66. Zakona o obligacionim odnosima, iz razloga što su apelant i ostali tuženi uredno potpisali dokumentaciju za kredit, na osnovu kojeg ugovora o kreditu je za njih nastala obaveza vraćanja duga tužitelju. Osim toga, istaknuto je da apelant nije dokazao svoje navode da je prevaren od strane Ejuba Mušinbegovića i doveden u zabludu, jer je pristao biti jemac, a ne nositelj kredita.
4. AP-5302/13 Circle international d.o.o. Međugorje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnio je 26. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 034734 13 Rev od 8. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga po osnovu zastupanja. U toku postupka je utvrđeno da je bio neosnovan prigovor apelanta o zastarjelosti potraživanja, jer se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti trogodišnji rok zastare iz člana 374. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. S tim u vezi, obrazloženo je da je u konkretnom slučaju ugovor o zastupničkom djelovanju, zaključen između apelanta, kao naručioca posla, i tužitelja, advokata, 1. oktobra 1999. godine ugovor o djelu iz člana 600. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, te da se nije radilo o međusobnim potraživanjima društveno pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga. Nadalje, utvrđeno je da se na predmetnu obavezu odnosio petogodišnji zastarni rok iz člana
371. Zakona o obligacionim odnosima, koji nije protekao ni od posljednje obavljene radnje u prethodnom sudskom postupku do dana podnošenja predmetne tužbe, niti od dospjelosti računa za plaćanje traženog iznosa do utuženja.
5. AP-5306/13 Mirjana Srdić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je 26. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 027946 13 Gž od 8. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužba tužiteljice i obavezane prvotužena i apelantica da tužitelju solidarno isplate određeni novčani iznos na ime duga po kreditu. U toku postupka je utvrđeno da su prvotužena i apelantica bile kao sukorisnice u ugovornom odnosu sa tužiteljem kao davaocem kredita u smislu odredbe člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, utvrđeno je da apelantica nije dokazala da je predmetni ugovor zaključen zloupotrebom povjerenja i u zabludi.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4935/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić