Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5028/14 (M. V.)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pritvor
- Krivični postupak
- Krivično djelo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5028/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-5028/14, rješavajući apelaciju Miroslava Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Vukovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003211 14 Kž od 17. novembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojeg zastupa Novak Borojević, advokat iz Broda, podnio je 27. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003211 14 Kž od 17. novembra 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. decembra 2014. godine. U krivičnom postupku protiv apelanta zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 148. stav 1. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona RS, osporenom odlukom odbijena je žalba njegovog branitelja protiv rješenja Okružnog suda u Doboju od 3. novembra 2014. godine, kojim je produžen pritvor za još dva mjeseca apelantu protiv kojeg Okružno tužilaštvo u Doboju provodi istragu zbog predmetnog krivičnog djela. U toku postupka je utvrđeno da je ispunjen objektivni uslov za određivanje pritvora, odnosno da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio pomenuto krivično djelo. Dakle, utvrđeno je da osnovanu sumnju da je apelant počinio predmetno krivično djelo dodatno potvrđuje svojim iskazom oštećeni, navodeći da je kritičnog dana apelant nasrnuo prema njemu i zadao mu čakijom ubod u predjelu grudnog koša, a što je potvrđeno materijalnim dokazima i izjavama svjedoka očevidaca. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je to, u ovoj fazi postupka, dovoljno dokaza da se učinjeno djelo pravno kvalifikuje kao pokušaj ubistva, imajući uvidu povrede grudnog koša opasnim sredstvom, koje, bez obzira na veličinu jeste podobno da nanese povrede opasne po život. Nadalje, kada je riječ o pritvorskom osnovu iz člana 197. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS) utvrđeno je da okolnosti navedene u prijedlogu opravdavaju bojazan da će apelant dovršiti pokušano krivično djelo ukoliko bude pušten na slobodu. Naime, utvrđeno je da iskazi svjedoka očevidaca, ukazuju da je apelant, nakon što je zadao jedan ubod čakijom oštećenom u predjelu grudi, spriječen od strane jednog broja okupljenih građana u daljem napadu na oštećenog, te da je nakon što mu je oduzeta čakija, a i prilikom lišavanja slobode pred policijskim službenicima prijetio smrću oštećenom, daju dovoljno osnova za zaključak da apelant ima namjeru da započeto djelo i dovrši. Također, utvrđeno je da stoje i razlozi za pritvor iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP RS, jer se kritični događaj odigrao na javnom mjestu, gdje je bio okupljen veći broj građana, od kojih su neki bili i neposredni očevici, zatim, jer apelant iako živi u Brodu skoro svaki dan dolazi na imanje koje je svega deset metara udaljeno od kuće oštećenog, a to jesu vanredne okolnosti koje, imajući u vidu i težinu djela, ukazuju na postojanje realne opasnosti od narušavanja javnog reda, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. Osim toga, kako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna od deset godina zatvora ili teža kazna, sud je zaključio da su time ispunjeni uslovi za određivanje pritvora i po tom osnovu.
2. Apelant se poziva na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 5. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
3. U dopuni apelacije, apelant je dostavio rješenje Okružnog suda od 1. decembra 2014. godine kojim mu je ukinut pritvor, koji mu je produžen rješenjem tog suda od 3. novembra 2014. godine, te je naloženo da se apelant ima odmah pustiti na slobodu, uz izricanje mjera zabrane.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP RS, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
6. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je apelantu određen i produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je učinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 148. stav 1. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona RS (kao općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora) i zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tač. v) i g) ZKP RS. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 197. stav 1. tač. v) i g) ZKP RS propisano da se pritvor može odrediti protiv lica ako postoji osnovana sumnja da je učinilo krivično djelo, ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za to krivično djelo može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, odnosno u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Ustavni sud ukazuje da apelant osporava postojanje osnovane sumnje, te drugih relevantnih razloga za određivanje i produženja pritvora propisanih odredbom člana 197. stav 1. tač.
v) i g) ZKP RS. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo, odnosno postojanje okolnosti koje opravdavaju bojazan da će dovršiti pokušano krivično djelo ukoliko bude pušten na slobodu, kao i vanrednih okolnosti u smislu navedene zakonske odredbe, pri čemu Ustavni sud u postupanju redovnih sudova ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih rješenja dali detaljno obrazloženje u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora i posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tač. v) i g) ZKP RS, koje, prema mišljenju Ustavnog suda, nije ni proizvoljno niti neprihvatljivo samo po sebi.
7. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi opravdalo apelantove tvrdnje da njegovo lišavanje slobode i produžavanje pritvora nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić