Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5299/13 (B.B.)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5299/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-5299/13, rješavajući apelaciju B.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.B. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 103973 12 Rev od 1. oktobra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Soderhamna, Kraljevina Švedska, kojeg zastupa Siniša Marić, advokat iz Banja Luke, podnio je 25. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 103973 12 Rev od 1. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o korištenju stana u Banja Luci, preciziranog u izreci prvostepene presude, vlasništvo DI „Vrbas“ a.d. (sada vlasništvo Republike Srpske), zaključen 8. septembra 1992. godine između apelantove majke R.B. i Zavoda za izgradnju Banja Luka, tj. drugotuženog, da je apelant nositelj stanarskog prava na spornom stanu, da je ništavo rješenje MDP DI „Vrbas“ od 8. aprila 1998. godine, da je ništav ugovor o korištenju spornog stana zaključen između tuženog D.S. i MDP DI „Vrbas“, da je ništav ugovor o otkupu tog stana zaključen između D.S. i N.S., tj. prvotuženih, kao kupaca i DI „Vrbas“ a.d., kao prodavca, da se odredi uspostava ranijeg stanja u listu broj 3718 Knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada, da se briše vlasništvo na spornom stanu sa imena prvotuženih i da predaju u posjed apelantu predmetni stan slobodan od lica i stvari.
2. U toku postupka je utvrđeno da je nesporno da je apelant, zajedno sa nositeljem stanarskog prava, svojom majkom R.B., sporni stan prestao koristiti nakon 30. aprila 1991. godine, zbog ratnih dešavanja. Nadalje, utvrđeno je da je pored nadležnosti redovnih sudova, odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine nadležnost za rješavanje po zahtjevima za povrat napuštenih stanova u periodu između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, proširena je i na Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS, a prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, takav zahtjev mogao se podnijeti i CRPC. Također, rok za podnošenje zahtjeva određen je članom 16. stav 1. pomenutog zakona, a kasnijim izmjenama zakona taj rok je konačno isticao 19. aprila 2000. godine. Naime, utvrđeno je da je posljedica propuštanja ovog roka za nositelja stanarskog prava značila gubitak aktivne legitimacije da traži predaju stana na kom je do tog momenta imao stanarsko pravo koje pravo bi, zbog prekluzije roka, ex lege gubio. Zatim, utvrđeno je da kopija preporučene pošiljke od 12. oktobra 1999. godine koja je upućena iz pošte u Rijeci ne sadrži oznaku šta je predmet pošiljke, kao ni identifikaciju pošiljaoca, dok apelant u toku postupka nije dokazao da posjeduje povratnicu niti dokaze da je tražio potvrdu o uručenju pošiljatelju. Isto tako, utvrđeno je da je apelant lično 22. jula 2002. godine podnio zahtjev za povrat spornog stana, koji zahtjev je nadležni organ odbacio kao neblagovremen zaključkom od 13. oktobra 2013. godine. Također, u pogledu iskaza svjedoka A.R. i S.I. utvrđeno je da oni imaju posredna saznanja o slanju zahtjeva za povrat imovine, na osnovu informacije koju su dobili od samog apelanta, dok svjedok B.M., kao apelantova sestra, ima interes da on uspije u parnici. Budući da je apelant tužbu za predaju stana u posjed podnio 4. marta 2004. godine, to je sud zaključio da je apelant protekom prekluzivnog roka iz člana 16. predmetnog zakona po sili zakona izgubio stanarsko pravo.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Također, Ustavni sud ukazuje na to da je svojom odlukom broj AP-2532/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2532/10 od 25. juna 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) već odlučivao o sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, Ustavni sud u predmetnoj odluci nije ocijenio proizvoljnim stav redovnih sudova koji su u smislu odredbe člana 16. navedenog zakona odbili apelantov tužbeni zahtjev, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić