Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-563/13 (I. Ć.)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-563/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-563/13, rješavajući apelacije Ivana Ćavare i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ivan Ćavar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 015184 12 REV 2 od 25. oktobra 2012.

godine;

I. Z., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 57 0 P

047936 11 GŽ od 21. marta 2013. godine;

Zlatko Rošić i Sejad Rošić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 002715 12 REV od 21.

februara 2013. godine;

Enes Bešić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 000269 12 REV 2 od 2. aprila 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-563/13 Ivan Ćavar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 8. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 015184 12 REV 2 od 25. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Euroherc osiguranje“ d.d. Mostar naknadi nematerijalnu štetu koja je nastala kao posljedica saobraćajne nezgode koju je uzrokovalo nepoznato vozilo. Sud je obavezao tuženog da apelantu za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, pretrpjele fizičke bolove, pretrpjeli starah i duševne bolove zbog naruženosti isplati manje novčane iznose nego što su apelantu ranije dosuđeni prvostepenom ili drugostepenom presudom. U postupku je utvrđeno da je apelant doprinio nastanku kritičnog događaja jer je vozio znatno iznad dopuštene brzine, u omjeru od 50%, a ne 25% kako je to utvrđeno do strane nižestepenih sudova, pa mu je srazmjerno tome umanjen iznos ranije dosuđene nematerijalne štete.

2. AP-1650/13 I. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Mario Bogdanović advokat iz Mostara, podnio je 18. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 57 0 P 047936 11 GŽ od 21. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Bosna sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo i „Camelia osiguranje“ d.d. Bihać solidarno naknade nematerijalnu štetu koja je nastala kao posljedica saobraćajne nezgode koju su uzrokovali osiguranici tuženih. Sud je obavezao tužene da apelantu naknade nematerijalnu štetu na ime pretrpjelih fizičkih bolova i pretrpjelog straha, dok je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu nematerijalne štete za pretrpjele duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, koji apelant osporava predmetnom apelacijom, sud je zaključio da, budući da je kod apelanta, nakon pretrpjelih lakih tjelesnih ozljeda u pomenutoj saobraćajnoj nezgodi, utvrđen stepen umanjenja životne aktivnosti od 3%, to ne opravdava dosuđenje naknade nematerijalne štete u smislu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a o čemu je zauzeto stanovište u sudskoj praksi.

3. AP-1749/13 Zlatko Rošić i Sejad Rošić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Velike Kladuše, koje zastupa Milan Stokrp advokat iz Velike Kladuše, podnijeli su 24. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 002715 12 REV od 21. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi Unsko-sanski kanton naknadi nematerijalnu štetu u vidu pretrpjelih fizičkih bolova, pretrpjelog straha, povrede časti i ugleda, povredu slobode ličnosti i pretrpjelih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, a koju im je 29. februara 1996. godine nanio službenik Policijske stanice u Velikoj Kladuši. U postupku je utvrđeno da je tuženi u vrijeme nastanka štetnog događaja, kao sastavni dio Centra službi bezbjednosti u Bihaću, bio u sastavu Jedinstvene službe bezbjednosti u Bosni i Hercegovini, koja se finansirala iz Budžeta Bosne i Hercegovine. Također je utvrđeno da je Zakon o policiji Unsko-sanskog kantona stupio na snagu 30. maja 1996. godine prema kojem je jedina obaveza kantona u smislu člana 77. i 81. pomenutog zakona bilo preuzimanje radnika organizacionih jedinica organa unutrašnjih poslova koji su bilu u radnom odnosu na dan 31. marta 1996. godine, te da navedenim zakonom nije propisano da MUP Unsko-sanskog kantona preuzima i druge obaveze koje su nastale prije donošenja tog zakona. S tim u vezi, sud je zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran u predmetnoj parnici, te da ne postoji odgovornost tuženog za štetu koju bi počinio njegov radnik, u smislu člana 170. ZOO, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

4. AP-2400/13 Enes Bešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Faruk Abdulahović advokat iz Gradačca, podnio je 3. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 000269 12 REV 2 od 2. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant, kao prvotuženi, i Federacija Bosne i Hercegovine-Federalno ministarstvo odbrane, kao drugotuženi, su obavezani da tužitelju S.Z solidarno naknade nematerijalnu štetu u iznosu od ukupno 35.000,00 KM za pretrpjele duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, za pretrpjele fizičke bolove i naruženost. U postupku je utvrđeno da je predmetna šteta nastala ranjavanjem tužitelja 1992. godine od strane apelanta za vrijeme straže kad su kao pripadnici Armije BiH bili na ratnom zadatku. Uzimajući u obzir činjenicu da je apelant doprinio nastanku štete od 30% zbog neopreznog ponašanja, da drugotuženi kao vlasnik puške kojom je izvršeno ranjavanje apelanta odgovara po principu objektivne odgovornosti, te činjenicu da je kod tužitelja usljed pomenutog ranjavanja došlo do umanjenja životne aktivnosti od 90%, sud je zaključio da dosuđeni iznos od 35.000,00 KM predstavlja pravičnu naknadu za ovaj vid nematerijalne štete, zbog čega je donio odluku kao u dispozitivu presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 563/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-563/13 (I. Ć.) | Sudska praksa | Aktio