Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-588/13 (M. N. i drugi)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-588/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-588/13, rješavajući apelacije Milenka Ninića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Milenko Ninić, protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 I 031213 12 GŽ od 30. novembra 2012. godine;
"Sberbank" AD Banja Luka, protiv zaključka Okružnog privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ip 1000431 12 Ip od 17.
decembra 2012. godine;
Szr "Stolarija Hanjalić" Konjic, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 I 028467 12 GŽI od 23. januara 2013.
godine;
Suada Kamberović, Edina Kamberović i Rasima Kamberović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 I 020632 13 GŽI od 11. marta 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-588/13 Milenko Ninić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, kojeg zastupa Nada Todorović advokatica iz Vlasenice, podnio je 11. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 I 031213 12 GŽ od 30. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u izvršnom postupku koji je B.N., kao tražilac izvršenja, pokrenuo protiv apelanta radi isplate, odbijen je apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 I 03213 12 I od 13. juna 2012. godine. Pored toga, postupajući po žalbi tražitelja izvršenja u odnosu na odluku suda o troškovima postupka, Okružni sud u Istočnom Sarajevu je donio rješenje broj 92 0 I 031213 12 GŽ od 30. novembra 2012. godine kojim je uvažio žalbu i apelanta obavezao da tražitelju izvršenja isplati troškove postupka u iznosu od 890,00 KM, umjesto ranije dosuđenih 720,00 KM. Razmatrajući apelantov prigovor u kojem je apelant naveo da je uplatom određenog novčanog iznosa smanjio iznos glavnog duga prema tražitelju izvršenja, sud je istakao da u konkrentom slučaju nije mogao utvrditi po kom osnovu je apelant izvršio navedene uplate, niti je apelant dokazao da je navedenim uplatama smanjio iznos glavnog duga, zbog čega je neosnovan apelantov prigovor u skladu sa odredbama člana 47. tačka 8. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Osim toga, u pogledu odluke o troškovima postupka, sud je istakao da se navedeni troškovi sastoje od troškova punomoćnika tražioca izvršenja koji su obračunati prema Advokatskoj tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad advokata Republike Srpske, tj. troškovi sastava prijedloga za izvršenje, odgovora na prijedloge, pristupa ročištima, odsustvu iz kancelarije i takse na prijedlog za izvršenje, a koji ukupno iznose 890,00 KM, pa je sud, shodno tome, donio odluku kao u dispozitivu rješenja.
2. AP-771/13 „Sberbank“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 21. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv zaključka Okružnog privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ip 1000431 12 Ip od 17. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u izvršnom postupku koji je tražitelj izvršenja „Volksbank“ a.d. Banja Luka (pravni prednik apelanta) pokrenuo protiv izvršenika „Vizor Inženjering“ d.o.o. Banja Luka, odgođeno je izvršenje rješenja Okružnog privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ip 1000431 12 Ip od 17. novembra 2012. godine, te je odlučeno da će se predmetni izvršni postupak nastaviti po pravomoćnom okončanju parničnog postupka, a na prijedlog tražitelja izvršenja ukoliko uspije sa tužbom. Sud je zaključio da je tražitelj izvršenja podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, a budući da je izvršenik protiv rješenja o izvršenju izjavio prigovor kojim rješenje pobija u cjelosti, odnosno u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, primjenom člana 50. ZIP-a odlučeno je kao u dispozitivu zaključka.
3. AP-915/13 Szr „Stolarija Hanjalić“ Konjic (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović i Maida Galijatović advokati iz Sarajeva, podnio je 5. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 I 028467 12 GŽI od 23. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u izvršnom postupku koji je tražitelj izvršenja „Sparkasse Bank“ d.d. Sarajevo pokrenuo protiv apelanta kao izvršenika radi naplate duga, određeno je da se iz iznosa dobijenog prodajom nekretnine založnog izvršenika, bliže opisane u dispozitivu, namiruje tražitelj izvršenja u cjelosti za iznos glavnog duga i sporednih potraživanja, te troškova izvršnog postupka. U postupku je utvrđeno da je u predmetnom postupku dozvoljeno izvršenje na osnovu notarski obrađenog ugovora o zasnivanju hipoteke, kao izvršne isprave, a radi naplate duga, te da je izvršena zabilježba izvršenja u zemljišnim knjigama. Također je utvrđeno da je na ročištu za prodaju nekretnine utvrđena njena vrijednosti prema nalazu vještaka i nekretnina je prodana kupcu I.H. kao najpovoljnijem ponuđaču. Nakon toga je rješenjem o dosudi sporna nekretnina dosuđena kupcu i određena je predaja u posjed, te je naloženo ZK uredu da nekretninu upiše kao vlasništvo kupca, uz brisanje založnog prava i zabilježbe rješenja o izvršenju. Sud je napomenuo da, budući da na pomenuto rješenje o dosudi nije izjavljena žalba, u konačnici je doneseno osporeno rješenje o namirenju kojim je određeno da se iz iznosa dobijenog prodajom nekretnine založnog izvršenika namiruje tražitelj izvršenja u cjelosti. U pogledu apelantovih navoda da je sud u postupku utvrđivanja vrijednosti nekretnine napravio određene propuste, zaključeno je da, sve i da su ti propusti načinjeni, isti nisu uticali na zakonitost konačnog ishoda predmetnog izvršnog postupka, tj. namirenja, a naročito kada se uzme u obzir da je apelant prije donošenja rješenja o namirenju imao mogućnost da izjavi žalbu na rješenje o dosudi, a što nije učinio, iz čega proizilazi da se apelant svojim pasivnim držanjem doprinio nastanku određenih posljedica. Pored toga, sud je napomenuo da prema čl. 80. stav 1. i 82. stav 1. ZIP-a, u cilju efikasnosti izvršnog postupka, nije predviđena mogućnost ulaganja bilo kakvih pravnih lijekova protiv zaključaka kojim se, između ostalog, odlučuje o načinu utvrđivanja vrijednosti nekretnine, načinu prodaje i uvjetima prodaje, mjestu i vremenu prodaje i sl.
4. AP-1482/13 Suada Kamberović, Edina Kamberović i Rasima Kamberović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Orašja, koje zastupa Faruk Abdulahović advokat iz Gradačca, podnijele su 9. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 I 020632 13 GŽI od 11. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom koja je donesena u izvršnom postupku koji je tražiteljica izvršenja B.B. pokrenula protiv izvršenika H.K. radi naplate novčane tražbine, odbijena je kao neosnovana žalba apelantica kao trećih lica izjavljena protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda u Orašju broj 25 0 I 020632 10 I od 28. januara 2013. godine. U postupku je utvrđeno da na nekretninama u Orašju koje su predmetu izvršenja, suprotno tvrdnjama apelantica, ne postoje prava trećih lica koja bi spriječila izvršenje. Naime, razmatrajući navode apelantica da su pomenute nekretnine bile predmet ugovora o darovanju zaključenog između izvršenika H.K. i njegovih sinova N.K., N.K. i M.K. (supruga apelantica), te da su apelantice suvlasnice i suposjednice tih nekretnina koja predstavlja njihovu bračnu stečevinu, sud je zaključio da su ovakvi navodi apelantica neosnovani, budući da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Orašju od 13. februara 2009. godine utvrđeno da je pomenuti ugovor o darovanju i njegov anex, nakon pokretanja predmetnog izvršnog postupka, izgubio pravni učinak prema tražiteljici izvršenja B.B., tj. u dijelu u kojem je potrebno sa se ispuni njeno potraživanje. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 588/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić