Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-607/13 (A. C. i drugi)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Ugovor o poklonu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-607/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-607/13, rješavajući apelacije Antona Celina i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Anton Celin, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 072933 12 REV od 22. novembra 2012.
godine;
Nurko Glavić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 001506 13 REV od 20. augusta 2013. godine;
Sanela Čajić i Mara Marić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 021947 12 REV od 17.
septembra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-607/13 Anton Celin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 12. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 072933 12 REV od 22. novembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 23. jula i 16. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine aneks ugovora o kupoprodaji stana u Sarajevu, koji je apelant zaključio sa tuženim S.G. 2006. godine, da se tuženi briše kao vlasnik stana koji je upisan u KPU Općinskog suda u Sarajevu, te da se uspostavi ranije stanje i apelant upiše kao vlasnik predmetnog stana. U postupku je utvrđeno da su apelant, kao prodavac, i tuženi, kao kupac, 2004. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, pri čemu je bila ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 75.000,00 KM. Također je utvrđeno da su apelant i tuženi 2006. godine zaključili aneks ugovora koji se odnosio na izmjenu kupoprodajne cijene, prema kojem je ona sada iznosila 100.000,00 KM. Razmatrajući apelantove tužbene navode da je predmetni aneks ugovora zaključen pod prinudom zbog čega traži njegov raskid, sud je zaključio da apelant priloženim i izvedenim dokazima nije dokazao da je pomenuti aneks ugovora zaključen zbog mana volje, pod prinudom, pritiskom, strahom, zabludom, niti je dokazao postojanje razloga za njegovu eventualnu ništavost koji su propisani članom 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je, također, zaključio da je predmetni aneks ugovora zaključen u potpunosti u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prometu nekretnina, a činjenica da je ugovor-aneks zaključen i ovjeren u Travniku iako se nekretnine nalaze u Sarajevu, sama po sebi ne čini ugovor ništavim, niti je to razlog za njegov raskid, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
2. AP-4516/13 Nurko Glavić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Kenan Ademović advokat iz Sarajeva, podnio je 5. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 001506 13 REV od 20. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Š. G., H. G., H. G. i H. G. kojim su tražili utvrđenje da je ništav ugovor o poklonu nekretnine preciznije navedene u dispozitivu presude, a koji je zaključen 1999. godine između I. G. (apelantovog brata i prednika tužitelja) i apelanta, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se u zemljišnoj knjizi vrši brisanje uknjižbe na apelantovo ime i uspostavi ranije katastarsko i zemljišno-knjižno stanje. Istovremeno, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio utvrđenje da je zaključenim pravno valjanim ugovorom o poklonu apelant stekao pravni temelj za upis u javne knjige o nekretninama, te da je upisom u katastarskom operatu pribavio zakonit posjed nekretnine koja je predmet ugovora o poklonu, što su tužitelji dužni priznati i trpjeti da se apelant nesmetano i sa punim vlasničkim i posjedovnim pravima koristi predmetnom nekretninom. U postupku je utvrđeno da prednik tužitelja u momentu zaključenja predmetnog ugovora nije imao očuvanu sposobnost za rasuđivanje, tj. nije bio poslovno sposoban zbog izraženih posljedica bolesti alkoholizma, te kompletne iscrpljenosti organizma usljed teške bolesti od koje je i umro samo dva nakon što je potpisao sporni ugovor. Prema mišljenju suda, u takvim okolnostima bilo je teško očekivati da je prednik tužitelja bio svjestan svojih radnji i da je posjedovao moć rasuđivanja, odnosno da je u datom momentu bio svjestan svojih radnji, zbog čega je zaključeno da je predmetni ugovor o poklonu prema odredbi člana 103. ZOO-a ništav jer je zaključen protivno odredbi člana 56. stav 1. ZOO-a. Pored toga, sud je istakao da je ugovor o poklonu od početka bio bez pravnog dejstva i da na takvom ugovoru apelant ne može temeljiti svoja prava, posebno pravo na upis u javne knjige, niti pravo na zaštitu od uznemiravanja prema odredbi člana 49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Osim toga, zaključeno je da nisu ostvarene ni pretpostavke za sudsku zaštitu posjeda po osnovu apelantovog prava na posjed, u skladu sa odredbom člana 86. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, budući da apelant nije ostvario pravo na posjed, a neovisno od toga u postupku je utvrđeno da tužitelji nisu ometali apelanta u korištenju predmetne nekretnine, pa je apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan.
3. AP-4919/13 Sanela Čajić i Mara Marić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Husina, koje zastupa Drago Reljić advokat iz Tuzle, podnijele su 3. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 021947 12 REV od 17. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantica i utvrđeno je da je ništav ugovor o poklonu nekretnina u Husinu, bliže opisanih u dispozitivu presude, a koji je 1985. godine zaključen između prednika apelantica N.M., kao poklonodavca, i S.M.- prednika tuženog D.M., kao poklonoprimca, u dijelu preko ½ predmetnih nepokretnosti, te se dosljedno tome briše upis prava posjeda u katastarskom operatu koji je izvršen na temelju ovog ugovora. Osim toga, odbijen je višak tužbenog zahtjeva apelantica (do površine od 484 m2). Također, odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da je ništav, te da se raskine pomenuti ugovor o poklonu nekretnina u Husinu, u pogledu određenih nekretnina i na način bliže opisan u dispozitivu presude. Pored toga, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice Mare Marić kojim je tražila da se utvrdi da je sa prednikom tuženog zajedničkim sredstvima izgradila poslovni prostor u Husinu, što je tuženi D.M. dužan priznati i trpjeti da se apelantica Mara Marić upiše kao vlasnik navedene nekretnine sa dijelom ½ u zemljišnim knjigama, kao i tužbeni zahtjev apelantice Mare Marić kojim je tražila da joj tuženi na ime sticanja bez osnova zbog učešća u rekonstrukciji i obnovi porodične kuće isplati određeni novčani iznos. U pogledu odbijajućeg dijela presude, koji apelantice osporavaju predmetnom apelacijom, utvrđeno je da apelantice u toku postupka nisu dokazala da je njihov prednik N.M. neke od predmetnih nekretnina koje su bile predmet spornog ugovora o poklonu, stekao u toku trajanja bračne zajednice sa A.M. te da te nekretnine nisu mogle biti predmetom pomenutog ugovora o poklonu, budući da iz izvedenih dokaza proizilazi da su neke od predmetnih nekretnina bile posebna imovina N.M., zbog čega je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile raskid ili ništavost ugovora o poklonu u pogledu tih nekretnina neosnovan. Također, utvrđeno je da apelantica Mara Marić nije dokazala da je zajedničkim sredstvima sa S.M. stekla određene nekretnine-poslovni prostor, jer je rješenjem Općine Tuzla gradnja spornog poslovnog prostora odobrena S.M.-predniku tuženog, te je S.M. vlastitim sredstvima finansirao njegovu izgradnju. Pored toga, utvrđeno je da je S.M. svojim sredstvima finansirao i obnovu porodične kuće, a apelantica Marić Mara nije dokazala koliki je iznos sredstava sa kojim je ona učestvovala u obnovi kuće, pa je u tom smislu neosnovan njen tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati određeni novčani iznos na ime neosnovanog bogaćenja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 607/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić