Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-630/13 (TD „EKOR-KOMERC“ d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-630/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-630/13, rješavajući apelacije TD „EKOR-KOMERC“ d.o.o. Zenica i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

TD „EKOR-KOMERC“ d.o.o. Zenica , protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 004936 12 U od 24. decembra 2012. godine;

Hasan Jašarević, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 041298 12 Už od 15.

novembra 2012. godine;

Jadranka Vila, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004960 12 Uvp od 24. januara 2013.

godine;

H.M., protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 000649 11 Uvp 2 od 11. marta 2013. godine;

N.S., protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 004599 12 Uvp 2 od 24. aprila 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-630/13 TD „EKOR-KOMERC“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ismet Velić, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 004936 12 U od 24. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za promjenu statusa privremenog objekta u objekt stalnog karaktera. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni objekt izgrađen 1964. godine i da u skladu sa članom 55. stav 1. Zakona o građenju isti nije mogao biti predmetom legalizacije. S tim u vezi obrazloženo je da su se legalizovati mogle samo privremene građevine koje su ispunjavala uslove propisane zakonom, kao i bespravno izgrađene građevine i to samo objekti izgrađeni poslije 31. maja 1974. godine.

2. AP-1147/13 Hasan Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 19. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 041298 12 Už od 15. novembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je naloženo da za odvođenje otpadnih i fekalnih voda iz svog stambenog objekta izgradi novi kanalizacioni vod sa priključkom preko svog zemljišta na javnu kanalizacionu mrežu i izvrši spajanje na javnu kanalizacionu mrežu. U toku postupka je utvrđeno da apelantov stambeni objekt nije imao poseban kanalizacioni priključak, što je bilo suprotno odredbi člana 72. stav 2. Zakona o komunalnim djelatnostima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.

3. AP-1409/13 Jadranka Vila (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Azer Guzin, advokat iz Mostara, podnijela je 4. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004960 12 Uvp od 24. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantici je naloženo da ukloni stambeni objekt, koji se nalazio u obuhvatu nacionalnog spomenika i koji je izgrađen bez odobrenja za građenje, te da uspostavi prijašnje stanje. U toku postupka je utvrđeno da apelantica, prilikom građenja odnosno rekonstrukcije navedenog objekta, nije ispunjavala zakonske uslove iz Zakona o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou FBiH (član 40. stav 6. i član 64. stav 1.). Nadalje, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju nije radilo o članu 53. stav 2. navedenog Zakona (prema kojem odobrenje za gradnju nije potrebno pribaviti za radove redovnog održavanja građevina i sanaciju oštećenih građevina i sanaciju oštećenih građevina koja se mogu svrstati u redove tekućeg održavanja), budući da je apelantica u konkretnom slučaju izvršila generalnu rekonstrukciju predmetnog objekta bez pribavljenih dokumenata i odobrenja za gradnju.

4. AP-1944/13 H.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, podnio je 9. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 000649 11 Uvp 2 od 11. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je naređeno da poruši bespravno izgrađeni građevinski objekt i zemljište dovede u prvobitno stanje. U toku postupka je utvrđeno da je apelant izvršio gradnju predmetnog građevinskog objekta bez odobrenja za građenje, što je bilo u suprotnosti sa odredbom člana 170. stav 1. Zakona o prostornom uređenju, kojom je određeno da se gradnji građevinskih objekata može pristupiti samo po pribavljenom odobrenju za građenje.

5. AP-2856/13 N.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 28. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 004599 12 Uvp 2 od 24. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom Z.L., kao investitoru, dato je odobrenje za građenje zamjenskog stambenog objekta. U toku postupka je, na osnovu relevantne dokumentacije, utvrđeno da su bili ispunjeni uslovi za izdavanje odobrenja za građenje predviđeni odredbama čl. 98. i 99. Zakona o prostornom uređenju. Nadalje, utvrđeno je da donošenje rješenja o odobrenju za građenje u konkretnoj upravnoj stvari nije bilo na štetu susjeda (apelanta), te da je priložena sva dokumentacija potrebna za odlučivanje.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-630/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-630/13 (TD „EKOR-KOMERC“ d.o.o. Zenica) | Sudska praksa | Aktio