Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-87/13 (I. H. i drugi)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-87/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-87/13, rješavajući apelacije Ibrahima Hodžića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ibrahim Hodžić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 004742 12 GŽ od 6. decembra 2012. godine;

Mejra Begić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 026302 12 GŽ od 19. marta 2013. godine;

P. M. i Z. G., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049809 12 REV od 21. maja 2013. godine;

Rade Radivojac, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 03551 12 GŽ od 21. juna 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-87/13 Ibrahim Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, podnio je 9. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 004742 12 GŽ od 6. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Unsko-sanski kanton naknadi materijalnu štetu zbog plaćanja zakupnine, na ime preseljenja i troškova renoviranja drugog stana, da mu naknadi nematerijalnu štetu zbog podstanarskog odnosa i pretrpjelih duševnih bolova, te da se tuženi obaveže da mu uredi devastirani stan i preda ga u posjed apelantu, ili dodijeli drugi odgovarajući stan u Velikoj Kladušu. U postupku je nesporno utvrđeno da je odlukom nadležnog organa od 7. marta 2000. godine tužena obavezana da apelantu preda stan u Vrnograču, na kojem je utvrđeno postojanje stanarskog prava u korist apelanta, kao i da je pomenuti stan apelantu vraćen kao neuslovan za stanovanje, zbog čega je apelant bio primoran da osam mjeseci plaća privatni smještaj i razne troškove preseljenja, adaptacije stana i sl. Sud je utvrdio da su pomenuti troškovi nastali najkasnije do 21. septembra 2005. godine i da je apelant najkasnije do tog dana saznao za sve troškove, kako u pogledu njihovog obima, tako i u pogledu postojanja odgovorne osobe. S tim u vezi, sud je zaključio da, budući da je apelant predmetnu tužbu kojom traži naknadu štete podnio 5. maja 2009. godine, proizilazi da je njegovo potraživanje, kako materijalne tako i nematerijalne štete, protekom roka od tri godine od dana saznanja za nastalu štetu i njenog počinioca, zastarjelo u smislu odredaba 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

2. AP-2396/13 Mejra Begić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupaju Anto Petrušić i Srđan Petrić advokati iz Zenice, podnijela je 3. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 026302 12 GŽ od 19. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se prvotužena S.I. obaveže da izvrši upis ugovora o diobi zaključenog 1998. godine, prema kojem je prvotužena vlasnica nekretnina u Zenici bliže označenih u dispozitivu presude, te da se prvotužena i drugotuženi S.D. obavežu da apelantici solidarno naknade materijalnu štetu zbog presijecanja kablova za napajanje električnom energijom na stambenom objektu koju je apelantičino vlasništvo. U postupku je utvrđeno da se prvotužena, suprotno apelantičinim navodima u tužbi, na temelju ugovora o diobi, u zemljišnim knjigama uknjižila kao vlasnik na spornim nekretninama u dijelu 1/1, te da je pomenutim nekretninama raspolagala na način da ih je prodala drugotuženom. Nadalje, u pogledu apelantičinog zahtjev za naknadu materijalne štete, utvrđeno je da apelantica nije dokazala svoje tužbene navode, tj. nije dokazala kada i na koji način su joj tuženi počinili štetu, da li su djelovali odvojeno ili zajedno, u čemu se ogledala radnja svakog od njih i sl., niti je dokazala visinu štete, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

3. AP-3459/13 P. M. i Z. G. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Šipova, koje zastupa Dragan Simić advokat iz Novog Sada, Republika Srbija, podnijeli su 6. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049809 12 REV od 21. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im prvotuženi „Bobar osiguranje“ a.d. Bijeljina i drugotuženi S.M. solidarno naknade materijalnu štetu nastalu na vozilu u saobraćajnoj nezgodi, štetu zbog oštećenja robe u transportu, troškove transporta oštećenih vozila, te povećane troškove upotrebe manjih vozila u iznosu, sve u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. Pored toga, višak tužbenog zahtjeva apelanata, kojim su tražili da im tuženi naknade štetu na ime zakupa drugog vozila u iznosu od 102.350,00 KM, izgubljene dobiti u iznosu od 40.874,91 KM i razlike štete koja se ostvaruje po polisi osiguranja i knjigovodstvene vrijednosti vozila u iznosu od 4.930,50 KM, odbijen je kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da je saobraćajnu nezgodu, u kojoj je nastala totalna šteta na teretnom vozilu u vlasništvu apelanata, skrivio drugotuženi S.M., koji je osiguranik prvotuženog, zbog čega je sud djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanata. Međutim, u pogledu viška tužbenog zahtjeva, sud je zaključio da apelanti u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku nisu dokazali da su pretrpjeli štetu na ime zakupa drugog vozila, izgubljene dobiti i razlike štete koja se ostvaruje po polisi osiguranja i knjigovodstvene vrijednosti vozila, niti da postoji uzročno-posljedična veza između pretrpjele štete i radnje tuženih, zbog čega je sud ovaj dio njihovog tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan.

4. AP-3676/13 Rade Radivojac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Milan Trbojević advokat iz Banja Luke, podnio je 28. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 03551 12 GŽ od 21. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi Grad Banja Luka obaveže da mu na ime naknade štete prouzrokovane uklanjanjem, odvoženjem i isijecanjem starih automobila i autobusa isplati iznos od 3.417,75 KM. U postupku je utvrđeno da je pravomoćnim i izvršnim rješenjem Komunalne policije apelantu naloženo da izvrši uklanjanje protupravno postavljenih predmeta, tj. starih automobila i autobusa, iz svog dvorišta i susjedne parcele. Kako apelant u roku za dobrovoljno izvršenje nije uklonio pomenute predmete, sprovedeno je administrativno izvršenje od strane Komunalne policije i pomenuti predmeti su uklonjeni iz apelantovog dvorišta i sa susjedne parcele. S tim u vezi, sud je zaključio da ovakvo postupanje organa tužene, koja je provodeći administrativno izvršenje konačnih i pravomoćnih akata upravnih organa izvršavala svoje dužnosti ustanovljene zakonom, pri tome ne prelazeći okvire svojih dužnosti, ne predstavlja protupravno postupanje usljed kojeg bi nastala šteta za apelanta, zbog čega nisu ispunjeni uslovi iz člana 154. stav 1. ZOO za naknadu štete.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 87/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-87/13 (I. H. i drugi) | Sudska praksa | Aktio