Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1965/14 (J. D.)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1965/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine u predmetu broj AP 1965/14, rješavajući apelaciju Jasmina Deranića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jasmin Deranić zbog dužine trajanja postupka koji se vodio pred Ministarstvom pravde Bosne i Hercegovine u postupku broj 095-1-P- 08-000-096, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Deranić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Agan Džafić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 28. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde BiH) „nije žurno i revnosno postupalo po njegovom zahtjevu“, za ostvarivanje „alimentacionog prava“ u Republici Sloveniji.

2. Presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 111/04 od 18. novembra 2005. godine koja je postala pravomoćna 18. aprila 2006. godine, razveden je brak između apelantovih roditelja. Istom presudom, tada mldb. apelant (rođen 26. jula 1989. godine) je povjeren na zaštitu, odgoj i izdržavanje majci N.D., a Abidu Deraniću (u daljnjem tekstu: apelantov otac) je naloženo, da na ime doprinosa za izdržavanje mldb apelanta plaća „svakomjesečno“ počev od 18. maja 2004. godine pa sve dok za to budu postojali zakonski razlozi ili do drugačije odluke suda iznos od 200,00 KM, s tim da će dospjele obroke isplatiti odjedanput a dospijevajuće unaprijed za tekući mjesec najkasnije do 10-og u mjesecu, za tekući mjesec.

3. Budući da apelantov otac nije izvršavao svoju obavezu, te da živi u Republici Sloveniji (u daljnjem tekstu: Slovenija), apelant je 9. januara 2008. godine, Ministarstvu pravde BiH (putem Federalnog ministarstva rada i socijalne politike) uputio „Zahtjev za priznanje i izvršenje Presude Općinskog suda broj P-111/04 od 18. novembra 2005. godine“, kojim je tražio da Ministarstvo posreduje“, u skladu sa odredbama Konvencije za ostvarenje alimentacije u inostranstvu od 20. juna 1956. godine kod nadležnog organa u Sloveniji“, po kojem je Ministarstvo pravde BiH postupilo 5. februara 2008. godine i proslijedilo zahtjev Ministarstvu za rad, porodicu i socijalne poslove Slovenije (u daljnjem tekstu: nadležno ministarstvo Slovenije).

4. Ustavni sud konstatuje da iz dokumentacije koju je Ustavnom sudu dostavio apelant proizilazi da je nadležno ministarstvo Slovenije, poslalo Ministarstvu pravde BiH kopiju akta broj 1204-11/2008 od 14. marta 2008. godine, koji je uputilo Okružnom sudu u Ljubljani u prilogu kojeg dostavlja pravomoćnu presudu Općinskog suda od 18. novembra 2005. godine radi priznanja i izvršnosti u Sloveniji. Predmetni akt je Ministarstvu pravde dostavljen „na znanje“, 21. marta 2008. godine, čija kopija je, putem Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, dostavljena apelantovom punomoćniku, 2. aprila 2008. godine.

5. Ministarstvo pravde BiH je 24. septembra 2008. godine i 30. marta 2009. godine od nadležnog ministarstva u Sloveniji zatražilo povratnu informaciju o stanju predmetnog zahtjeva, te su i te kopije, 20. aprila 2009. godine, putem Federalnog ministarstva rada i socijalne politike dostavljene apelantovom punomoćniku.

6. Okružni sud u Ljubljani je 1. marta 2013. godine donio odluku kojom je priznata presuda Općinskog suda od 18. novembra 2005. godine.

7. Nadležno ministarstvo Slovenije je Ministarstvu pravde BiH, 18. juna 2013. godine, dostavilo (25. juna 2013. godine) odluku Okružnog suda u Ljubljani kojom se priznaje presuda Općinskog suda od 18. novembra 2005. godine.

8. Iz odgovora Općinskog suda od 18. juna 2014. godine proizilazi da je „Okružni sud u Ljubljani, 27. maja 2014. godine, inicirao predmet Međunarodne pravne pomoći tražeći da Općinski sud dostavi apelantovoj maci odluku tog suda, te da je Općinski sud postupio po toj zamolnici 10. juna 2014. godine i istog dana vratio Ministarstvu pravde BiH dopis sa potpisanom dostavnicom“.

9. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakao je i povredu „odredaba Konvencije o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inozemstvu i odredaba Konvencije o pravima djeteta“. Naveo je da je Ministarstvo pravde BiH zaduženo za komunikaciju i koordinaciju sa nadležnim ministarstvom i drugim organima Slovenije i da kao posrednik apelanta „nije žurno i revnosno postupalo po njegovom zahtjevu“, radi ostvarivanja njegovih prava po osnovu pravomoćne presude Općinskog suda radi naplate alimentacionih potraživanja po osnovu izdržavanja apelanta od strane njegovog oca, koji živi u Sloveniji. Istakao je da je za gotovo sedam godina od podnošenja zahtjeva Ministarstvo pravde BiH samo dva puta zamolnicom tražilo informaciju u vezi sa predmetom apelanta. Smatra da je „osnovni problem u pasivnom držanju te nedovoljnom angažmanu nadležnog Ministarstva pravde BiH“. Apelant je naveo da „zahtjeva i smatra da ima osnova da sud odredi na ime nematerijalne štete zbog dugotrajnog trpljenja, kao satisfakciju novčani iznos naknade 10.000,00 KM imajući u vidu njegovo materijalno, a prvenstveno zdravstveno stanje.“

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi odnose isključivo na postupanje Ministarstva pravde BiH, odnosno na apelantovo nezadovoljstvo „pasivnim postupanjem“ tog organa. Slijedom toga, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta.

12. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41 i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.).

13. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava „postupak“ koji se vodio pred Ministarstvom pravde BiH u kojem je taj organ samo bio „posrednik“ i koji je proslijedio presudu koju je apelant posjedovao nadležnim organima Slovenije. Dakle, u postupku koji se vodio pred Ministarstvom pravde BiH se nije odlučivalo ni o kakvim apelantovim pravima ili obavezama. Slijedom toga, iz navedenog proizilazi da se u osporenom postupku nije odlučivao o «građanskim pravima i obavezama» u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Nadalje, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ističe, budući da je zaključio da se predmetni postupak povodom apelantovog zahtjeva za proslijeđivanje presude radi ostvarivanja njegovih alimentacionih prava, nije ticao određivanja građanskih prava i obaveza apelanta, da su i navodi o povredi člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

15. Pored toga, u pogledu apelantovih navoda da su u predmetnom postupku povrijeđene „odredbe Konvencije o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inozemstvu i Konvencije o pravima djeteta“, Ustavni sud zapaža da apelant, nije posebno precizirao koje odredbe i na koji način su povrijeđene te stoga Ustavni sud o njima neće odlučivati.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1965/14 (J. D.) | Sudska praksa | Aktio