Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-695/12 (P. D.)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Krivično djelo
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pretpostavka nevinosti
- Ratni zločin
- Pravo na odbranu
- Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-695/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 695/12, rješavajući apelaciju Predraga Devića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Predraga Devića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 003655 11 Kž 10 od 23. novembra 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0K 003655 10 K od 27. aprila 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Predrag Dević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud ) broj 01 0 K 003655 11 Kž 10 od 23. novembra 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0K 003655 10 K od 27. aprila 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Kantonalnog tužilaštva Bihać (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i Tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) zatraženo je 19. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju 3. decembra 2014. godine, Kantonalni sud 28. novembra 2014. godine, a Federalno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku koji je istekao.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Kantonalni sud je postupajući u krivičnom predmetu protiv optuženih Lazara Ristića (u daljnjem tekstu: prvooptuženi) i apelanta donio Presudu broj 01 0 K 003655 10 K od 27. aprila 2011. godine kojom su L.R. i apelant proglašeni krivim što su, kršeći pravila međunarodnog prava sadržanog u IV Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija) i Dopunskog protokola o zaštiti žrtava međunarodnog oružanog sukoba uz navedenu konvenciju (Protokol II) za vrijeme sukoba u Bosni i Hercegovini u prvoj polovini oktobra 1995. godine, postupili suprotno članu 3. IV Ženevske konvencije stav 1. tačka a) u vezi sa članom 4. st. 1. i 2. tačka a) Protokola II na način da su lišili života 15 civila bošnjačke nacionalnosti, na način detaljno opisan u presudi, u mjestu Kruhari, po prethodnom dogovoru, zajedno sa P.A. nasilu ih preuzeli (od pripadnika Vojske Republike Srpske koji su vodili civile sa radne obaveze) i odveli u pravcu raskrsnice u zaseoku Marjanovići Domazeti i skrenuli ih u njivu, naredili da legnu jedan do drugoga sa licem prema dolje i, znajući da su bošnjačke nacionalnosti, s namjerom da ih liše života iz automatskog oružja u njih pucali. Dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini izvršili su ubistvo 15 civila, čime su počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. preuzetog KZSFRJ. Kantonalni sud je prvooptuženom za predmetno krivično djelo utvrdio kaznu od 13 godina zatvora, te je, uzimajući u obzir ranije izrečene kazne, prvooptuženog osudio na jedinstvenu kaznu od 20 godina, dok je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. Istom presudom apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka i paušala o čijoj visini će sud odlučiti posebnim rješenjem (Ustavnom sudu apelant nije dostavio ovo rješenje).
6. U obrazloženju presude sud je naveo da je u toku dokaznog postupka izveo dokaze Tužilaštva i odbrane, te da je apelant negirao izvršenje krivičnog djela. Međutim, sud je naveo da je nesporno utvrđeno na osnovu izjava svjedoka P.A., M.G., Ž.V., B.K. i D.M., kao i iz iskaza svjedoka M.M. datog na glavnom pretresu, kao i iz materijalne dokumentacije i iskaza i nalaza i mišljenja vještaka da su optuženi počinili krivično djelo na način opisan u presudi i optužnici. Kantonalni sud je naveo da je isto zaključeno i iz iskaza porodica ubijenih Bošnjaka civila. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je P.A. (koji je optužen za isto krivično djelo povodom istog događaja), nakon zaključenog sporazuma o priznanju krivnje, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina u krivičnom postupku koji se vodio protiv njega, te je on kao svjedok u toku postupka protiv prvooptuženog i apelanta detaljno opisao događaj. Sud je ocijenio njegov iskaz kao jasan i uvjerljiv i u logičnoj vezi sa iskazima svjedoka M.G., Ž.V., kao i B.K. Naime, sva tri navedena svjedoka su bili vojnici Vojske Republike Srpske i bili su u pratnji civila Bošnjaka koje su vodili na sječu drva (izveli su ih iz logora „Betonirke“) 10. oktobra 1995. godine. Sva tri lica su bila izričita u svom iskazu i svi su prepoznali prvooptuženog i apelanta kao lica koja su ih zaustavila sa uperenim puškama i tražila da im se predaju civili. Kantonalni sud je naveo da su ta lica ispričala o navedenom događaju na identičan način kao i P.A., posebno M.G., koji je naveo da je prepoznao optužene, koje je inače poznavao i prije rata, a koje je prepoznao i u toku istražnog postupka na osnovu fotografije. Osim toga, ovaj svjedok M.G. je tek prilikom ispitivanja pred policijom imenovao apelanta iako ga je dobro poznavao, a kao razlog je naveo da je „želio biti potpuno siguran“, što je sud prihvatio kao logično objašnjenje. Kantonalni sud je, dalje, naveo da su na izričite upute Vijeća suda na pretresu svjedoci M.G. i Ž.V. pokazali na optužene. Dakle, kod činjenica koje je sud utvrdio, a koje nisu bile sporne da je 15 civila odvedeno po odabiru D.M. na sječu drva u pratnji pet lica, pripadnika Vojske Republike Srpske (od kojih su tri bili svjedoci, a dva vojnika nisu mogla biti identificirana), i da su oni ubijeni postavilo se kao sporno pitanje ko je ove civile ubio. Međutim, nakon dokaznog postupka i pogotovo izjava očevidaca M.G. i Ž.V., koje je sud doveo u logičnu vezu i sa iskazom P.A., za koje je zaključio da se međusobno dopunjuju i logički povezuju, sud je donio zaključak o odgovornosti optuženih. Kantonalni sud je, dalje, jasno naveo da je neosnovan navod odbrane da su ova lica (svjedoci) dala ovakvu izjavu zbog straha da će biti lično krivično gonjena, što je sud ocijenio kao neosnovano, jer ovi svjedoci nisu saizvršioci krivičnog djela i nemaju razloga da iskazuju nešto što bi neosnovano teretilo optužene, a tokom cijelog postupka su bili izričiti i decidirani u svojim izjavama. Ovakav stav suda potvrđen je i iskazom M.M. U vezi sa iskazom ovog svjedoka, Kantonalni sud je naveo da je ovaj svjedok u iskazu koji je dao u krivičnom predmetu koji se vodio protiv D.M. naveo da je D.M. bio izvršilac, odnosno da je ubio civile. Međutim, s obzirom na to da su ovi ljudi ubijeni na njegovoj zemlji, svjedok M.M. je odlučio da javno svjedoči (jer je ranije bio zaštićeni svjedok) i kaže istinu, tako da je naveo da je u kritično vrijeme išao sa svojim pokojnim tetkom B.G. i da je sreo ljude u koje su optuženi i P.A. uperili puške, a P.A. mu je rekao da će ljude pobiti. Kada je došao kući, svjedok navodi da je čuo tri-četiri rafala, a nedugo zatim u njegovu kuću su došli P.A. i prvooptuženi, dok je apelant otišao svojoj kući kroz voćnjak. Sud je naveo da je na glavnom pretresu svjedok rekao zbog čega je promijenio svoj iskaz, a sud mu je poklonio vjeru, objašnjavajući to činjenicom da mu je iskaz uvjerljiv i u logičnoj vezi sa iskazom P.A., M.G. i Ž.V., kao i da je logično da je ovaj svjedok osjećao strah da imenuje apelanta, koji mu je prvi komšija i koji je dobro zarađivao i pomagao mu nakon rata, kada su se vratili svojim kućama.
7. Kantonalni sud je doveo u vezu iskaze navedenih svjedoka i sa materijalnom dokumentacijom u spisu i nalazom vještaka balističara koji su naveli da su na licu mjesta pronađene 33 čahure, 10 deformiranih zrna i dva puščana metka kalibra 7,62 cm i da je pucano iz dvije vrste automatskog oružja, kao i nalazom vještaka koji je opisao povrede nastale pucanjem u civile prema opisu koji je utvrdio sud, kao i nalazom doktora medicine o zadobijenim povredama civila, a što je Kantonalni sud detaljno opisao i objasnio.
8. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je svjedok D.Š. davao izjave (u postupku koji se vodio protiv D.M. a povodom istog događaja) u kojima je naveo da je apelant bio prisutan kritičnog dana i opisujući događaj identično kao lica kojima je sud poklonio vjeru. Međutim, navedeni svjedok je 13. aprila 2010. godine na zapisnik identificirao samo prvooptuženog i P.A., dok apelanta nije identificirao, ali je ukazao na njegovo nasilničko ponašanje prema ovom svjedoku i njegovoj porodici u toku rata. Međutim, pošto je svjedok D.Š. za vrijeme suđenja dobio moždani udar i, prema mišljenju vještaka, nije bio sposoban za davanje iskaza na glavnom pretresu, sud nije prihvatio njegovu izjavu s obzirom na to da se ona ne može „preispitati“ na glavnom pretresu, odnosno svjedok se ne može direktno i unakrsno ispitati.
9. Dalje, Kantonalni sud je istakao, detaljno navodeći izjave svjedoka odbrane, da ih nije prihvatio, jer su oni, prema mišljenju suda, pristrasni i usmjereni na pomaganje optuženima u izbjegavanju krivične odgovornosti. Sud je, s tim u vezi, naveo da svjedoci koje je predložila odbrana koje je sud saslušao nisu imali nikakvih saznanja o samom događaju, ali su tvrdili da su u popodnevnim satima u mjestu Zdena (5-10 km od mjesta izvršenja krivičnog djela) vidjeli apelanta koji se povlačio i govorio im da dolazi Armija BiH. Osim toga, sud je jasno naveo da određenim svjedocima nije poklonio vjeru zbog previše detalja u iskazima (što je objasnio situacijom u kojoj su se nalazili - povlačenje pred Armijom BiH, napuštanje ognjišta ili različitostima u samim iskazima). Dalje, sud je jasno naveo, čak i da su iskazi tačni i istiniti, oni ne isključuju apelantovu krivičnu odgovornost, jer je prije odlaska u Sanski Most imao dovoljno vremena da počini krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Osim toga, sud je detaljno i jasno opisao zašto nije prihvatio izjavu M.V. i B.L. kao navod apelantove odbrane da su ovaj zločin počinili M.M. i njegov umrli tetak B.G. Kantonalni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da su apelant i Lazar Ristić na način opisan u dispozitivu presude počinili krivično djelo, te im je primjenom preuzetog KZSFRJ izrekao kazne zatvora ocjenjujući olakšavajuće i otežavajuće okolnosti.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 K 003655 11 Kž 10 od 23. novembra 2011. godine žalbe apelanta i Tužilaštva su odbijene a djelomično (u odluci o kazni) je usvojena žalba prvooptuženog, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant pobijao prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno da je pri ocjeni dokaza sud pogrešno primijenio odredbe procesnog prava i da je na taj način počinio i bitnu povredu odredaba ZKP iz člana 312. stav 2. ZKP, kao i da pobijana odluka nema razloge o odlučnim činjenicama, čime je povrijeđena odredba člana 312. stav 1. k) ZKP. Tužilaštvo je tražilo da se apelantu izrekne kazna zatvora u dužem trajanju, a Federalno tužilaštvo je podržalo žalbu Tužilaštva, kao i da se žalbe optuženih odbiju. Apelant je na sjednici vijeća Vrhovnog suda izjavio da je u prilog žalbi dostavio izjavu M.J., kao i zapisnik Višeg suda u Beogradu o ispitivanju ovog lica.
12. Ispitujući žalbene navode u odnosu na apelanta, Vrhovni sud je istakao da je apelant osporio da prvostepena presuda nema razloge o odlučnim činjenicama. Pri tome je apelant isticao da je prvostepeni sud propustio da utvrdi kako je apelant iz sela Dabar (gdje je bila komanda Vojske RS) došao u selo Kuhari, a zatim u Oštru Luku, a što je bitno jer je u vrijeme izvršenja krivičnog događaja apelant viđen na drugom mjestu, u drugom pravcu. Osim toga, treba se utvrditi ko je (od tri lica) pucao u oštećene, jer su nađene čahure koje pripadaju dvjema puškama, kako su utvrdili balističari, što bi „isključilo“ iskaz P.A. Osim toga, apelant se žalio da sud nije naveo zašto svjedocima odbrane nije poklonio vjeru, te na to šta je to neistinito u njihovim izjavama, pogotovo u izjavi Š.B., što, opet, dovodi u sumnju validnost iskaza P.A. Ocjenjujući apelantove žalbene navode, Vrhovni sud je naveo da apelantovi prigovori nisu osnovani. Vrhovni sud je naveo da se u vezi sa krivnjom optuženih prvostepeni sud pozvao na određene dokaze i detaljno se bavio njihovom analizom, i to kako svakog dokaza pojedinačno u relevantnim segmentima, tako i svih dokaza zajedno, dovodeći ih u uzajamnu logičku vezu u smislu načela slobodne ocjene dokaza. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud postupio po odredbi člana 296. stav 2. ZKP, odnosno nakon analize dokaza izveo je zaključak o postojanju odlučnih činjenica koje se odnose na predmetno krivično djelo i krivičnu odgovornost optuženih za koje su izrekom presude optuženi proglašeni krivim. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud dao jasnu i argumentiranu ocjenu vrijednosti proturječnih dokaza optužbe i odbrane, a u vezi sa svim odlučnim činjenicama od kojih zavisi pravilna i zakonita odluka, koje je u potpunosti prihvatio i Vrhovni sud.
13. Vrhovni sud se očitovao na apelantove navode da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje zbog (prije svega) pogrešne ocjene dokaza, prvenstveno izjave P.A., koji nije vjerodostojan, jer je, kako odbrana navodi, ovaj svjedok želio sebi osigurati bolju poziciju za zaključenje sporazuma o priznanju krivnje sa tužiteljem. Osim toga, odbrana je navela da je iskaz ovog svjedoka u suprotnosti sa iskazom B.L., a izjava ove svjedokinje je u saglasnosti sa izjavom svjedoka M.V., koji, također, nije vidio apelanta na mjestu događaja. Dalje, odbrana je osporila da se na iskazu M.G. i Ž.V. nije mogla zasnovati pobijana presuda, jer su oni identificirali apelanta tek na glavnom pretresu, pod pritiskom tužitelja. Isto se odnosi na izjavu svjedoka M.M. sa glavnog pretresa, pa je apelantova odbrana dostavila novu izjavu ovog svjedoka u kojoj navodi da je takvu izjavu (da je vidio apelanta) dao, jer je bio pod pritiskom zbog stalnog ispitivanja. Također, apelant je u dopuni žalbe dostavio i izjavu M.J. od 14. jula 2011. godine, kao i zapisnik Višeg suda u Beogradu u predmetu broj Kri.Po-2.72/2011 od 28. jula 2011. godine o ispitivanju ovog svjedoka u postupku osiguranja dokaza pokrenutom po zahtjevu apelantovog branitelja. Apelantov branitelj je naveo da ova izjava ide u korist apelantovoj tvrdnji da kritičnog dana nije bio na licu mjesta, jer je M.J. tvrdio da je kao pripadnik Vojske RS bio u osiguranju civila i da među dvojicom naoružanih lica koja su ih zaustavila i od njih preuzela civile, koji su njemu bili nepoznati, nije bio apelant kojeg je poznavao odranije.
14. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima, Vrhovni sud je naveo da je P.A., nakon zaključenog sporazuma o priznanju krivice i nakon što mu je sud izrekao kaznu zatvora u trajanju od deset godina, dao izjavu u svojstvu svjedoka koja je jasna, bez kontradiktornosti i kojom detaljno opisuje događaj, a što je u obrazloženju naveo i obrazložio prvostepeni sud. Izjava navedenog svjedoka nije mogla utjecati na njegov „bolji položaj“ (jer je izjavu dao nakon što mu je sud izrekao kaznu), a sud je naveo da ne postoji razlog koji bi predstavljao najmanju indiciju da bi ovaj svjedok lažno optužio, prije svega, sebe samog, a zatim i prvooptuženog i apelanta. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je iskaz ovog svjedoka potvrđen i iskazima drugih svjedoka M.G. i Ž.V., koji su bili u pratnji ubijenih civila, pa su stoga izuzetno bitni, kao iskazi očevidaca. Ovi svjedoci su na glavnom pretresu identificirali apelanta i Lazara Ristića i opisali predmetni događaj u pogledu odlučnih činjenica, zbog čega je prvostepeni sud pravilno temeljio svoj zaključak na njihovim iskazima. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da se prvostepeni sud pozvao i na druge dokaze (materijalne), kao i na iskaz svjedoka B.K., koji je, također, bio u pratnji civila, koji nije prepoznao optužene na suđenju, ali je opisao događaj upravo na način kako su to učinili M.G. i Ž.V., kao i svjedok M.M. na glavnom pretresu. Što se tiče izjave koju je dao svjedok M.M. na glavnom pretresu, Vrhovni sud je naveo da je u svojoj izjavi na glavnom pretresu ovaj svjedok bio izričit, da je naveo da želi da kaže istinu, te je opisao događaj zbog čega je, i po mišljenju Vrhovnog suda, upravo na glavnom pretresu (nakon što su ga ispitale optužba i odbrana) svjedok dao istinit iskaz. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio da je njegova izjava od 18. maja 2011. godine, koja je napisana rukom i u kojoj opet navodi da na mjestu događaja nije bio apelant, rezultat pritiska na svjedoka, ali ne od Tužilaštva.
15. Vrhovni sud je, također, naveo da je prvostepeni sud izveo pravilne zaključke i u odnosu na alibi optuženih i, s tim u vezi ( u odnosu na apelanta), zaključke koji se odnose na izjave svjedoka M.V. i B.L., koji su naveli da na mjestu događaja nije bio apelant. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se ovim svjedocima ne može pokloniti vjera za šta je dao konkretne razloge na koje se pozvao i Vrhovni sud. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio izjavu svjedoka D.Š., imajući u vidu da ovog svjedoka, zbog bolesti, nije bilo moguće ispitati na glavnom pretresu, a pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je ranije date izjave iz istrage promijenio na način da je naveo da na mjestu događaja nije bio apelant. Vrhovni sud je naveo da izjave svjedoka V.K. i B.C. ne dovode u pitanje pravilnost prvostepene presude, što je obrazložio u svojoj presudi. Dalje, Vrhovni sud se očitovao na navod apelantove odbrane da je utvrđeno da je na civile pucano iz dvije puške. S tim u vezi, Vrhovni sud jasno navodi da se radi o pogrešnoj interpretaciji apelantove odbrane provedenih materijalnih dokaza i nalaza vještaka balističara, odnosno Vrhovni sud daje pojašnjenje o pronađenim dokazima na licu mjesta ( gdje se pucalo na civile) i pojašnjava nalaz balističara da se pucalo iz dviju vrsta automatskih pušaka, što ni odbrana nije demantirala. Vrhovni sud je ocijenio izrečenu kaznu apelantu, te je ustanovio da je ona pravilno utvrđena. Zbog navedenog, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, apelant je naveo da mu se sudilo u Bihaću, u gradu u kojem živi 99% bošnjačkog stanovništva, pa s obzirom na sastav vijeća i mjesto suđenja, nije mu sudio nepristrasan sud. Osim toga, apelant navodi da je od momenta hapšenja do drugostepene presude „vanjski pritisak“ bio izuzetno jak, da je dnevna štampa svaki dan obavještavala o njegovom suđenju i o njemu kao ratnom zločincu koji je pobio desetine Bošnjaka, što je utjecalo na pristrasnost suda i na pretpostavku nevinosti. Apelant se poziva na odluke Evropskog suda u ovom dijelu Piersack protiv Belgije i Le Compte, Van Leuven i De Mayere protiv Belgije. Apelant smatra da njegova krivica nije dokazana, te da je sud pogrešno naveo da je on navedenog dana bio na navedenom mjestu, pri čemu se poziva na iskaz D.Š. koji nije saslušan. Dalje, apelant osporava kao dokaz izjave M.G. i Ž.V. (u apelaciji su navedena drugačija prezimena ovih svjedoka), te navodi da je prepoznavanje apelanta (koji je sjedio na optuženičkoj klupi) od M.G. i Ž.V. bilo suprotno odredbama ZKP i da su ga drugi svjedoci prepoznali sa slike od prije 35 godine a što je, također, povreda pretpostavke nevinosti. Osim toga, apelant navodi da je presuda bazirana na iskazima ovih svjedoka (M.G. i Ž.V.) a da prethodno nisu „oslobođeni dužnosti čuvanja vojne i državne tajne“, pa se radi o nezakonitim dokazima. Također, apelant navodi da „nije imao pravo da ispita svjedoke optužbe ni u jednoj fazi postupka“, a što dalje dovodi u vezi sa činjenicom da sud nije obrazložio zbog čega ne može da sasluša svjedoke D.Š. i M.J., čiju adresu apelant ima. Apelant ukazuje da je načelo kontradiktornosti izuzetno bitno, te se poziva na praksu Evropskog suda u predmetu Doorson protiv Holandije i Mantovanelli protiv Francuske. Također, apelant se poziva na stav Ustavnog suda u Odluci broj AP 2238/05 u kojoj je utvrđeno da optuženom mora biti dana mogućnost da ispita svjedoke bar u jednoj fazi postupka. Apelant navodi da je izuzetno lošeg zdravlja, jer ima karcinom bešike, te da je u toku postupka imao zdravstvenih problema, što mu nije omogućilo da prati tok postupka i da štiti svoje interese, ispituje svjedoke i stavlja prigovore, što ga je dovelo u „stanje nečovječnog postupanja u pogledu izostanka priznatih prava medicinske nauke o terapijskim metodama koje je trebalo osigurati“, zbog čega je apelantu povrijeđeno pravo iz člana 3. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, te je naveo da je u svom obrazloženju odgovorio na većinu apelacionih navoda, zbog čega ostaje kod obrazloženja koje je dao u presudi.
18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je presuda donijeta na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, u skladu sa zakonom i odredbama Evropske konvencije, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Tužilaštvo je dalo opširan odgovor na apelaciju u kojem je, prije svega, navelo da se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava za šta Ustavni sud nije nadležan. Dalje, prema mišljenju Tužilaštva, apelantovi navodi su paušalni u dijelu u kojem osporava pravičnost suđenja, te Tužilaštvo navodi da su tokom suđenja ispoštovane sve garancije člana 6. Evropske konvencije (zahtjev pretpostavke nevinosti, jednakosti strana). Osim toga, prema mišljenju Tužilaštva, sud je bio nepristrasan i nije bilo vanjskog utjecaja ili pritiska na sud. U odnosu na ovaj navod, Tužilaštvo je, također, navelo da navodi o suđenju u gradu u kojem živi 99% Bošnjaka nemaju uporišta u ZKP i da su paušalni. Dalje, Tužilaštvo je navelo da je uvidom u zapisnike „jednostavno provjeriti“ da je apelant u prisustvu advokata poučen o odredbi člana 273. ZKP, te da je upitan da li ima primjedaba na sastav vijeća i nadležnost suda i da je odgovorio da nema. Također, u vezi sa navodima o povredi prava na zabranu mučenja, Tužilaštvo je navelo da se uvidom u zapisnike sa glavnog pretresa može vidjeti da se apelant nikada nije žalio na bolove tokom suđenja, niti izrazio nemogućnost da prisustvuje suđenju. Dalje, Tužilaštvo je navelo da je u toku suđenja saslušano 15 svjedoka koji su imali svojstvo oštećenih i još devet svjedoka optužbe i da su svi ispitani direktno i unakrsno. Odbrana je izvela 16 svjedoka (dakle, kada se izuzmu oštećeni, više nego optužba), što ukazuje na neosnovanost navoda o povredi prava na pravično suđenje. Zbog svega, Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
20. U Krivičnom zakonu SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) relevantne odredbe glase:
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav 1.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10 - tekst koji je važio u vrijeme trajanja postupka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 11.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 99.
Način saslušanja, suočenja i prepoznavanje (1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka.
(2) U toku postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i osumnjičenim, odnosno optuženim ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica.
(3) Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok osobu ili predmet tražit će se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojim se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim osobama, odnosno ako je to moguće zajedno s predmetima iste vrste.
(4) Ako prepoznavanje nije moguće u skladu sa stavom (3) ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu prepoznavanja fotografije te osobe ili predmeta postavljenih među fotografijama svjedoka nepoznatih osoba ili predmeta iste vrste.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. decembra 2011. godine a apelacija je podnesena 18. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.b), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3, člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;
29. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
30. Apelant smatra da mu je sudio sud koji nije bio nepristrasan, da su redovni sudovi izveli zaključak o apelantovoj krivici bez valjanog obrazloženja da je kritičnog dana bio na mjestu događaja, kao i da su za zaključak koristili nezakonite dokaze na kojima su bazirali presudu, kao i da apelant nije ima mogućnost da se brani i ispita svjedoke, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava iz člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije.
31. U pogledu navoda apelacije da je apelantu sudio pristrasan sud, „s obzirom na sastav suda i mjesto suđenja“, pod utjecajem medija, te da je na taj način povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno lična nepristrasnost članova vijeća se pretpostavlja dok se suprotno ne dokaže (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). Što se tiče objektivne nepristrasnosti sudije, Ustavni sud podsjeća da se u okviru objektivnog testa mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti.
32. U pogledu iznesenih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća na postojanje procedure za osiguranje nepristrasnosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim situacijama. Prema praksi Evropskog suda, postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u pristrasnost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristrasnost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. S tim u vezi, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristrasnost može dovesti u sumnju (vidi, Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz odgovora na apelaciju Tužilaštva proizlazi da apelant nije imao primjedaba na sastav suda i mjesnu nadležnost. Isti zaključak proizlazi i iz osporenih odluka, odnosno nigdje nije navedeno da je apelant imao primjedaba na sastav vijeća ili da je pred redovnim sudom pokrenuo pitanje pristrasnosti suda. Ustavni sud primjećuje da ni u apelaciji apelant nije ponudio niti jedan relevantan dokaz koji bi doveo u sumnju pristrasnost suda. Ovo pogotovo kada se pristrasnost suda dovede u kontekst „sastava vijeća“ (kako je apelant naveo u apelaciji), jer iz osporenih presuda (na obje instance) proizlazi da je vijeće sastavljeno od lica koja nisu bili Bošnjaci. Dalje, činjenica da u mjestu u kojem se apelantu sudilo živi 99% bošnjačkog stanovništva ne može, sama po sebi, utjecati na „pristrasnost suda“ zbog čega Ustavni sud smatra da ovi navodi nemaju osnova. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelant, u skladu sa zakonskim rješenjima, ukoliko je smatrao da postoji pristrasnost određenih sudija, mogao tražiti izuzeće konkretnog sudije ili prenošenje nedležnosti suda ( član 35. ZKP), a što, prema stanju spisa, nije traženo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju principa nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije paušalni i neosnovani.
34. Apelant je, dalje, naveo da su presude zasnovane na „nezakonitom dokazu“ i da je u takvoj situaciji narušena pravičnost suđenja, kao i njegovo pravo na odbranu, jer mu nije data mogućnost da ispita svjedoke (Dušan Šobot i Marko Jovišić), a što je rezultiralo osuđujućom presudom koja je proizvoljna i da je došlo do povrede principa presumpcije nevinosti.
35. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjavaju garancije utvrđene stavom 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan i da je kao osnovni razlog istaknuta ocjena dokaza, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će navode koji pokreću pitanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispitati u vezi sa specifičnim garancijama iz stava 3. tačka d. istog člana Evropske konvencije.
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 16. ZKPFBiH). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH) po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U odnosu na navode koji se tiču prihvatanja „nezakonitog“ dokaza, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda prema kojem prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu Schenk protiv Švajcarske u kojem je Evropski sud utvrdio da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, Serija A-140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, da prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korištenjem tog nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.
37. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaz P.A., koji je ujedno i saizvršilac ovog krivičnog djela, kao i iskaze M.G. i Ž.V., koji su očevici događaja, odnosno odvođenja civila, koje je, zatim, doveo u vezu i sa ostalim izjavama svjedoka (čak i svjedoka odbrane) i materijalnim dokazima u spisu, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Također, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaz M.M., dat na glavnom pretresu, a Vrhovni sud je iznio jasne razloge zašto nije prihvatio izjavu ovog svjedoka napisanu rukom (od 18. maja 2011. godine). Također, sud je jasno opisao zašto izjave svjedoka odbrane, među kojima je i izjava M.J., nisu mogle utjecati na drugačiju odluku. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizlazi da su osporene odluke, suprotno apelantovim navodima, rezultat brižljive ocjene svih dokaza kako pojedinačno, tako i u svojoj međusobnoj povezanosti, te da je i zaključak suda rezultat dokaznog postupka koji mu je prethodio. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i, u vezi s tim, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, u situaciji kada apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente, nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.
38. U pogledu apelantovih navoda da su ključni dokazi koji su korišteni pribavljeni nezakonito, suprotno odredbama ZKP, pri čemu je posebno akcentirano da su svjedoci M.G. i Ž.V. prepoznali apelanta „na optuženičkoj klupi“, a što je apelant osporavao i u toku redovnog postupka, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju presude Kantonalni sud jasno naveo da je ovaj svjedok (M.G.) prepoznao apelanta sa fotografije u toku istrage, da ga je ovaj svjedok imenovao prilikom prepoznavanja u policiji, a što je objasnio činjenicom da ga ja znao odranije, ali je „htio da bude siguran“. Zbog ovako utvrđenih činjenica, kao i zbog nejasnih navoda apelacije u vezi sa „nezakonitošću dokaza“ koji se odnose na izjave ovih svjedoka, Ustavni sud, dovodeći u vezu zakonske odredbe koje reguliraju pitanje „prepoznavanja“ sa okolnostima konkretnog slučaja ne može da pronađe ništa što bi ukazivalo da su ovi dokazi „nezakoniti“, odnosno da su nezakonito pribavljeni. Ovo pogotovu kada se ima u vidu činjenica da su svjedoci svjedočili na glavnom pretresu, te da je apelant imao mogućnost da ih ispita, kao i da ospori vjerodostojnost njihovih iskaza. Dalje, u vezi sa apelantovom izjavom da su ovi svjedoci svjedočili prije nego što su oslobođeni dužnosti čuvanja državne i službene tajne, Ustavni sud primjećuje da se saslušani svjedoci u svojim izjavama nisu referirali na bilo šta što bi uključivalo „ čuvanje službene ili državne“ tajne, zbog čega su ovi apelantovi navodi potpuno neosnovani.
39. U vezi sa apelantovim navodima koji se tiču neprihvatanja iskaza svjedoka odbrane i nemogućnosti da ispita svjedoka D.Š., što je dovelo do kršenja principa ravnopravnosti iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje. To, naime, znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo je da postupak mora da bude u skladu s principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju. Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija «pod jednakim uvjetima» i uz «jednakost oružja».
40. Ustavni sud zapaža da je, dakle, prvostepeni sud zaključak o postojanju krivične odgovornosti i krivičnog djela zasnovao na cjelokupnom dokaznom postupku, iskazima svjedoka i nizu materijalnih dokaza. Stoga, Ustavni sud smatra da je u predmetnom krivičnom postupku, u smislu garancija člana 6. Evropske konvencije, data razumna mogućnost i Tužilaštvu i odbrani da iznesu dokaznu građu. Apelant je u toku cijelog postupka imao branioca advokata koji se koristio mogućnostima da iznese komentare na predočene materijalne dokaze i izjave svjedoka, kao i da osporava navode Tužilaštva, što je u postupku i činio. Osim toga, iz obrazloženja prvostepene presude jasno proizlazi da je svjedok D.Š. imao moždani udar, zbog čega, prema ocjeni vještaka, nije u stanju da prati suđenje, pa je ovakva odluka suda razumna i opravdana. U kontekstu navedenog Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak. Zaključke prvostepenog suda u cijelosti je prihvatio Vrhovni sud kako u pogledu ocjene dokaza, tako i utvrđenog činjeničnog stanja, a iz obrazloženja presude proizlazi da su svi žalbeni razlozi (koji se ponavljaju u apelaciji) detaljno razmotreni i obrazloženi.
41. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i, u vezi s tim, proizvoljno utvrđenoj apelantovoj krivici, „nezakonitosti“ dokaza, kršenju principa kontradiktornosti i ravnopravnosti i jednakosti u postupanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije.
42. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Princip pretpostavke nevinosti znači da je teret dokazivanja na tužilaštvu, da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost i da sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06).
43. U konkretnom slučaju, a u kontekstu elaboracije iz prethodne tačke ove odluke, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili da je apelant nesporno počinio krivično djelo za koje je osuđen. Ustavni sud smatra da razlozi koje je prvostepeni sud naveo, koji su ga opredijelili da donese osporenu odluku, a koje je prihvatio i Vrhovni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao s predubjeđenjem o njegovoj krivici, odnosno da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije
44. Apelant navodi da mu je u toku suđenja povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
45. Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
b) Pravo lica da ne budu podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
46. Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
47. Ustavni sud podsjeća da „mučenje, nečovječni ili ponižavajući tretman“ mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma po prirodi stvari je relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima to su i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A broj 25, str. 65, stav 162).
48. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije odnose na postupak suđenja, jer je zbog bolesti (karcinom bešike) trpio bolove jakog intenziteta i bio izložen posebnoj dodatnoj psihičkoj patnji, zbog čega nije mogao da prati suđenje, a što je utjecalo na njegovu odbranu zbog čega je bio u stanju „nečovječnog postupanja“. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je protiv apelanta vođen krivični postupak, a činjenica da je apelant obolio od karcinoma bešike nije razlog da se krivični postupak ne provede. Suprotno tumačenje bi vodilo zaključku da se protiv lica koja su oboljela od neke bolesti krivični postupak uopće ne može voditi a takav zaključak ne proizlazi niti iz odredaba relevantnog zakona (ZKP), niti iz odredaba Evropske konvencije. Osim toga, kako je raspravljeno u prethodnim tačkama odluke, apelant je tokom cijelog suđenja imao advokata, koji je bio tu da zastupa apelanta i brani njegove interese. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao mogućnost da u toku suđenja, u skladu sa zakonskim odredbama, ukoliko nije bio u stanju da zbog bolova prati suđenje, uz adekvatnu medicinsku dokumentaciju traži odgađanje ili prekidanje glavnog pretresa (259. ZKP). Iz navoda apelacije proizlazi da je razlog apelantove patnje, odnosno nečovječnog postupanja, „izostanak priznatih prava medicinske nauke o terapijskim metodama koje je trebalo koristiti kako bi se očuvalo njegovo psihičko i fizičko zdravlje“. Međutim, iz ovakvog apelantovog navoda Ustavni sud ne može da zaključi da su bilo kakva radnja ili propust suda u toku glavnog pretresa direktno utjecali na apelantovo zdravlje, odnosno njegovu bolest, odnosno na bilo koji način izazvali „mučenje“, odnosno nečovječni ili ponižavajući tretman apelanta. Zbog navedenog, Ustavni sud nalazi da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
49. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
50. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud primjećuje da apelant nije naveo u čemu se ova povreda sastoji, te, osim paušalnog navoda, odnosno samo navođenja povrede „iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“, u apelaciji apelant ne navodi ništa što bi ukazivalo u čemu se povreda sastoji, pa Ustavni sud smatra i ovaj navod potpuno neosnovanim.
VIII. Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije kada sudovi sve izvedene dokaze ocijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvedu zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te kada nema elemenata koji ukazuju na kršenje pretpostavke nevinosti, niti su apelantovim navodima dovedene u pitanje garancije iz tačke d. stava 3. navedenog člana.
52. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, jer apelant nije ničim dokazao bilo kakvo mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje.
53. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog paušalnog apelantovog navoda koji ničim nije pokrijepljen.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić