Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3912/11 (D. S.)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Vlasničko-pravni odnosi
- Legitiman cilj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3912/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3912/11, rješavajući apelaciju Dženane Samouk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dženane Samouk, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 045799 09 Rev od 7. jula 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 045799 09 Gž od 27. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 045799 07 P od 5. decembra 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dženana Samouk (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupaju Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 6. oktobra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 045799 09 Rev od 7. jula 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 045799 09 Gž od 27. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 045799 07 P od 5. decembra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Seada Delića, koji je imao procesni položaj tužitelja u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke, zatraženo je 17. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. juna 2014. godine, Kantonalni sud 27. juna 2014. godine, Općinski 2. jula 2014. godine dok Sead Delić nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-39/00 od 21. oktobra 2002. godine, potvrđenim rješenjem Ministarstva prostornog uređenja i okolice Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII/05- 23-5-802/02 od 27. januara 2003. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju (sustanarskog) stana u ulici Mjedenica broj 29/I u Sarajevu, za koji su organi uprave utvrdili da se nalazi u etažnom vlasništvu Seada Delića. Apelantica je podnijela tužbu protiv rješenja Ministarstva koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj U-2056/03 od 13. decembra 2006. godine. Apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv navedenih odluka organa uprave i Vrhovnog suda, tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 720/07 od 22. oktobra 2009. godine odbio apelaciju kao neosnovanu.
Činjenice u konkretnom predmetu
6. Odlučujući povodom tužbe koju je Sead Delić podnio protiv apelantice, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 045799 07 P od 5. decembra 2008. godine kojom je obavezao apelanticu da preda tužitelju u posjed, slobodne od ljudi i stvari, dvosoban stan u prizemlju i jednu odvojenu sobu, sve u kući koja se nalazi u Sarajevu u ulici Mjedenica broj 29, kao i da mu za korištenje tog stana i sobe u periodu pobliže naznačenom u izreci presude isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i naknadi mu troškove postupka.
7. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude konstatovao da su na prijedlog tužitelja i apelantice izvedeni dokazi uvidom u materijalne dokaze (pobliže opisane na str. 3 i 4 presude, čiji su sadržaj odnosno pojedinačna ocjena detaljno interpretirani na tim stranicama presude). Također, provedeno je vještačenje vještaka građevinske struke Sulejmana Šakote (u daljnjem tekstu: vještak) na okolnost u kojoj zgradi i na kojem spratu apelantica koristi stan i izvršen uvid u spis Uprave broj 23-04/1-23-39/00 na okolnost identifikacije stana, kao i na druge okolnosti bitne za pravilno donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari u smislu odredbi člana 124. u vezi s članom 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zbog sumnje da se u konkretnom slučaju ide za tim da se državna imovina pretvori u privatnu odnosno da se radi o raspolaganjima suprotnim prinudnim propisima.
8. Iz provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je stan u kojem živi apelantica dvosoban, te da je u njemu zasnovan sustanarski odnos između sustanara Marije Berilača, koja je živjela u dijelu stana od 30 m² i Zade Samouk (apelanticine bake), koja je živjela u dijelu stana od 35 m², a koji sada koristi apelantica. Također, utvrdio je da je apelantica poslije smrti Marije Berilača krajem 2001. godine ušla u posjed i drugog dijela stana. Općinski sud je ocijenio da iz dokaza koje je predložio tužitelj, a naročito iz zk. izvatka broj CXXIV/60 k.o. Sarajevo, Rješenja Komisije za nacionalizaciju pri izvršnom vijeću NRBiH od 8. maja 1961. godine, Rješenja Narodnog odbora Općine Centar od 30. maja 1962. godine i Ugovora o korištenju stana broj 03-7028/66 od 21. februara 1967. godine proizlazi da se tužitelj u službenim evidencijama vodi kao vlasnik dva dvosobna stana i jedne odvojene sobe u prizemlju u ulici Mjedenica (sadašnji) broj 29 u Sarajevu. Istakao je da je, dovodeći u vezu nespornu izjavu tužitelja datu na ročištu za glavnu raspravu da se nalazi u posjedu jednog od dva dvosobna stana čiji je vlasnik s apelanticinom žalbom od 23. oktobra 2002. godine u kojoj je navela da tužitelj „ima već jedan stan na istom spratu“, te sa zk. izvatkom, Rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri izvršnom vijeću NRBiH od 8. maja 1961. godine i Rješenjem Narodnog odbora Općine Centar od 30. maja 1962. godine, utvrdio da je etaža na kojoj se nalaze ti stanovi prizemlje, odnosno da je stan koji apelantica koristi u prizemlju zgrade, i da je to stan u vlasništvu tužitelja.
9. Također, u cilju pravilne identifikacije stana u kojem živi apelantica, odnosno pravilne identifikacije stana koji je po zk. izvatku u vlasništvu tužitelja, Općinski sud je izvršio i ocjenu nalaza vještaka, te taj nalaz doveo u vezu s ostalim dokazima. U vezi s tim, Općinski sud je, prije svega, konstatovao da je taj nalaz urađen prema Odluci o izračunavanju nove vrijednosti stanova u društvenoj i etažnoj svojini na području grada Sarajeva iz 1987. godine (u daljnjem tekstu: Odluka iz 1987. godine), koja je bila u primjeni u vrijeme donošenja predmetne presude. Dalje, konstatovao je da je vještak pored te odluke u nalazu naveo i Odluku JUS-a po kojoj se ranije utvrđivala spratnost stanova. Zatim, konstatovao je da je nalaz urađen s najnižeg nivoa zgrade koja se nalazi na kosom terenu, i to sa sjeverne strane zgrade iz dvorišnog ulaza u zgradu. Konstatovao je i da, prema tom nalazu, zgrada ima samo prizemlje i spratove, te da se stan koji koristi apelantica nalazi na drugom spratu, a da se u prizemlju nalazi jedan jednosoban stan i da je isto prema JUS-u. Međutim, zaključio je da je takav nalaz neprihvatljiv jer je suprotan zk. izvatku, Rješenju Komisije za nacionalizaciju pri izvršnom vijeću NRBiH od 8. maja 1961. godine i Rješenju Narodnog odbora Općine Centar od 30. maja 1962. godine prema kojima se u prizemlju zgrade nalaze dva dvosobna stana i odvojena soba. Shodno tome, zaključio je da je očito da je u vrijeme nacionalizacije i upisa u zemljišne knjige primjenjivan drugi standard spratnosti stanova. Naime, zaključio je da se u vrijeme donošenja rješenja o nacionalizaciji i upisa u zemljišne knjige spratnost računala posmatrajući s nivoa terena iz ulice Mjedenica s južne strane zgrade i s glavnog ulaza u zgradu s kojeg se stupa u etažu u kojoj se nalaze odvojene sobe, kojih u cijeloj zgradi nema na drugim etažama, od kojih je jedna u vlasništvu tužitelja, te je ocijenio da se i sada spratnost treba računati na taj način. Primjenjujući Odluku iz 1987. godine i Odluku JUS-a, ali s južne strane iz ulice Mjedenica odnosno s glavnog ulaza, te uvidom u skicu zgrade iz nalaza vještaka i sliku zgrade u spisu, Općinski sud je zaključio da je prizemlje etaža na kojoj se nalazi stan koji koristi apelantica. Istakao je da u prilog ovakvom zaključku ide izjava vještaka data na upit suda na glavnoj raspravi da uporedi svoj nalaz i poziciju predmetnog stana po tom nalazu s izvještajem „Sarajevostana“ i etažama po standardu koji je primijenio „Sarajevostan“, te i da odredi koja bi spratnost odgovarala apelanticinom stanu, u kojoj je vještak izjavio da bi tada stan koji koristi apelantica bio na etaži prizemlje. Osim toga, Općinski sud je konstatovao da je i sam vještak u iskazu datom na glavnom ročištu izjavio da mu nije poznato da li su zemljišne knjige usklađene s odlukom iz 1987. godine u pogledu spratnosti. Dalje, konstatovao je da ovaj zaključak suda da je stan koji koristi apelantica prizemni dvosoban stan iz zk. izvatka i rješenja o nacionalizaciji potvrđuje i Rješenje Narodnog odbora Općine Centar od 30. maja 1962. godine, kojim su identifikovani stanovi koji su ostavljeni u vlasništvu tužitelja i po kojem je jedan od dva dvosobna stana sustanarski stan koji su koristile Marija Berilača i Anđa Radoš, u čiji dio je uz suglasnost Marije Berilača po osnovu zamjene s Anđom Radoš uselila apelanticina baka. Vezano za evidencije „Sarajevostana“ koje se odnose na spratnost i strukturu stanova u zgradi, Općinski sud je zaključio da te evidencije nisu pravilno vođene, zbog čega ih nije prihvatio kao dokaz spratnosti i strukture stanova i ocijenio je da su zk. izvadak, Rješenje Komisije za nacionalizaciju pri izvršnom vijeću NRBiH od 8. maja 1961. godine i Rješenje Narodnog odbora Općine Centar od 30. maja 1962. godine jedini vjerodostojni dokazi spratnosti i strukture stana. Vezano za apelanticin navod da ne koristi stan u vlasništvu tužitelja u prilog čemu je dostavila ugovor o korištenju stana i potvrdu o koeficijentu položajne pogodnosti stana za Miroslava Borojevića, Općinski sud je, između ostalog, naveo da su ti dokazi u suprotnosti sa zk. izvatkom i rješenjem Komisije za nacionalizaciju od 1961. godine, te da kako god da se primijeni nalaz vještaka, taj stan se ne nalazi u prizemlju i nije u vlasništvu tužitelja, a ni u ugovoru za taj stan ne stoji da je tužitelj njegov vlasnik.
10. U odnosu na apelanticine navode da je dugogodišnjim korištenjem tog stana, prilikom kojeg niko nije tražio njenu deložaciju, stekla status nosioca stanarskog prava na tom stanu, Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelantica 1977. godine napustila dio stana u kojem je živjela s majkom zbog udaje i da se vratila u stan nakon što je njena majka Derviša Samouk iselila iz tog stana, zbog čega nije stekla svojstvo ni korisnika ni člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, odnosno da bez pravnog osnova koristi taj stan. Općinski sud je zaključio da se na apelanticu ne mogu primijeniti odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima, koje se odnose na nezakonito useljenje u stan u društvenoj svojini, i da apelantica nema pravo na sudsku zaštitu u smislu Zakona o stambenim odnosima. S obzirom da je utvrđeno da je tužitelj vlasnik spornog stana i sobe, te da se apelantica u jedan dio stan uselila nakon iseljenja njene majke, a u drugi dio stana 2001. godine odnosno nakon smrti sustanara Marije Berilača bez pravnog osnova, te da nije osporavala tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na odvojenu sobu, Općinski sud je primjenom člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima odlučio da usvoji njegov tužbeni zahtjev za vraćanje u posjed.
11. Apelantica je podnijela žalbu protiv presude Općinskog suda, koju je Kantonalni sud odbio Presudom broj 65 0 P 045799 09 Gž od 27. maja 2009. godine i potvrdio prvostepenu presudu.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da su relevantne činjenice u toj pravnoj stvari utvrđene na pouzdan način i pravilnom ocjenom dokaza. U vezi s tim, konstatovao je da utvrđenje prvostepenog suda da je tužitelj vlasnik dva dvosobna stana i jedne prostorije koja se nalazi u prizemlju zgrade u ulici Mjedenica broj 29, u Sarajevu, a da je apelantica korisnik dvosobnog stana i prostorije koja se nalazi u prizemlju te zgrade, nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima. Naime, u spisu predmeta se nalazi izvještaj „Sarajevostana“ od 29. januara 2002. godine, koji je po mišljenju Kantonalnog suda veoma značajan dokaz zbog toga što je, kako je to naveo Kantonalni sud, „Sarajevostan“ nakon II svjetskog rata jedina organizacija na području Sarajeva koja je imala tačnu i pouzdanu evidenciju stanova, vlasnika stanova i nositelja stanarskog prava. Istakao je da se pouzdano može reći da apelantica koristi stan u prizemlju i jednu zasebnu sobu, a da se na prvom spratu istog ulaza nalaze dva zasebna stana koje koriste sasvim druge osobe, sve prema ovom izvještaju „Sarajevostana“. Shodno navedenom, Kantonalni sud je konstatovao da je Općinski sud pravilno zaključio da je apelantica bespravni korisnik dvosobnog stana u prizemlju i jedne odvojene sobe čiji je vlasnik tužitelj, zbog čega je pravilno udovoljio tužiteljevom tužbenom zahtjevu.
13. Apelantica je izjavila reviziju protiv Presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 045799 09 Rev od 7. jula 2011. godine djelimično uvažio reviziju i ukinuo pobijanu presudu u dijelu u kojem je apelantica obavezana da tužitelju korištenje predmetnog stana i sobe u određenom periodu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i naknadi mu troškove postupka, i u tom dijelu je predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovi postupak, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.
14. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da, suprotno apelanticinim tvrdnjama, ne nalazi da je pobijana odluka u dijelu koji se odnosi na predaju u posjed stana i posebne prostorije donijeta bez dokaza i da izvedeni dokazi nisu pravilno cijenjeni, te da je pogrešno primijenjen član
8. ZPP-a. Naprotiv, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su kod odlučivanja o ovom dijelu tužbenog zahtjeva naveli koji su sve dokazi izvedeni, a relevantni su za odlučivanje, te da su zatim te dokaze cijenili na način propisan članom 8. ZPP-a, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, brižljivo i savjesno, te da su na osnovu takve ocjene izveli pravilan zaključak o činjeničnom utvrđenju. Također, naveo je da su za ocjenu izvedenih dokaza nižestepeni sudovi dali vrlo detaljne, obrazložene i uvjerljive razloge, koje prihvata i taj sud. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud u svojoj presudi posebno, što je prihvatio i taj sud, dao podrobnu, kritičku i pravno utemeljenu analizu i ocjenu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke datog u pismenoj formi, i detaljno obrazloženog i pojašnjenog na ročištu. Naveo je da je pri tome u razlozima presude navedeno zašto se nalaz prihvata i koje se činjenice utvrđuju na osnovu toga, kada se dovede u vezu i s ostalim izvedenim i ocijenjenim dokazima na istu okolnost (izvještaj „Sarajevostana“ od 29. januara 2002. godine, rješenje Uprave od 21. oktobra 2002. godine i „presuda vrhovnog suda FBiH“ broj UPII/05-23-5-802/02 od 27. januara 2003. godine), a relevantne su za pravilno odlučivanje, odnosno na kojoj etaži se stan nalazi i ko je njegov vlasnik, pa stoga nije osnovana tvrdnja revizije da je pobijana odluka donesena bez dokaza i uz pogrešnu primjenu člana 8. ZPP-a.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da je osporenim presudama, u dijelu u kojem je odlučeno o tužiteljevom tužbenom zahtjevu za predaju u posjed stana i odvojene sobe, povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, tvrdi da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno ocijenili dokaze, te kao rezultat toga proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo zaključivši da se apelantica nalazi u posjedu tužiteljevog dvosobnog stana i odvojene sobe. Također, tvrdi da redovni sudovi osporene odluke nisu obrazložili u skladu s članom 8. ZPP-a i principima vladavine prava i pravne sigurnosti. Naime, tvrdi da se iz potvrde o koeficijentu položajne pogodnosti od 15. marta 2007. godine jasno vidi da apelantica koristi trosoban stan površine 35 m², da prema „podacima 'Sarajevostana' nije sporno da apelantica koristi trosoban stan“, te da iz rješenja Komisije za nacionalizaciju od 23. juna 1960. godine proizlazi da se u toj zgradi nalaze jedan jednosoban, dva dvosobna i četiri trosobna stana, te dvije sobe. Zatim, navodi da je isto konstatovao i vještak u svom nalazu. Također, navela je da se iz ugovora o korištenju stana koji je zaključio Miroslav Borojević jasno vidi da to lice koristi stan u prizemlju. Apelantica smatra da je sud te dokaze u potpunosti zanemario i da je donio zaključak suprotan rezultatima ovih dokaza, a da s druge strane tužitelj nije ponudio niti jedan dokaz za tvrdnju da je vlasnik stana u kojem živi apelantica, izuzev ugovora o visini troškova tekućeg i investicionog održavanja zgrade od 30. januara 1967. godine na kojem nije evidentiran sprat stana. Dalje navodi da je predložila da sud obavi uviđaj na licu mjesta u cilju pravilne identifikacije stana, što je sud odbio s obrazloženjem da nema potrebno znanje za utvrđivanje spratnosti stana, ali da sud nakon toga odjednom ima stručno znanje i na 24 stranice eleborira zašto nije prihvatio nalaz vještaka, već je sam utvrdio da je stan koji apelantica drži u posjedu u prizemlju i vlasništvo tužitelja, bez uviđaja na licu mjesta. Također, smatra da je taj sud potpuno proizvoljno pretpostavio da su u vrijeme nacionalizacije vrijedili drugi standardi za određivanje spratnosti. Dalje, navodi da se Kantonalni sud nije ni osvrnuo na žalbene navode da prvostepeni sud jednostavno nije mogao ne pokloniti vjeru vještaku na način kako je obrazložio u prvostepenoj presudi, već je zaključio da je tužitelj vlasnik stana koji koristi apelantica na osnovu potvrde „Sarajevostana“. Vezano za zaključak Kantonalnog suda o pouzdanosti i tačnosti evidencije „Sarajevostana“, apelantica se pozvala na Odluku Ustavnog suda AP 1784/06 od 9. maja 2007. godine. Pored toga, smatra da je nejasno obrazloženje Vrhovnog suda da su redovni sudovi prihvatili nalaz vještaka, s obzirom da je i žalbu i reviziju izjavila zato što taj nalaz nije prihvaćen. Naglasila je i da nije proveden niti jedan dokaz kojim bi se dokazalo da koristi i drugi dio stana koji je koristila Marija Berilača, te da se nalazi u posjedu odvojene sobe.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo kako smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji, posebno pravo na pravično suđenje, te je predložio da se apelacija odbije.
17. Kantonalni sud je naveo kako smatra da su apelacioni navodi neosnovani, da ostaje kod svih navoda iz osporene presude, te da je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo i predložio je da se apelacija odbije.
18. Općinski sud je naveo kako, vezano za navodne povrede prava na pravično suđenje i pravo na dom, smatra da nije došlo do povrede tih prava tokom postupka niti iz jednog od razloga na koje se poziva apelantica, a što se može utvrditi iz obrazloženja pobijane odluke.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
20. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 30. st. 1, 2. i 7.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini [...] svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno predaji prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do dana pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u daljnjih pet godina.
21. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
VI. Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presude redovnih sudova isključivo u dijelu u kojem je odlučivano o tužiteljevom tužbenom zahtjevu o vraćanju u posjed stana i sobe. U vezi s tim, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 045799 09 Rev od 7. jula 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. augusta 2011. godine a apelacija je podnesena 6. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)
29. Predmetnu parnični postupak se odnosi na vraćanje u posjed stana i sobe, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Zadatak Ustavnog suda je preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Apelantica smatra da je njeno pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su redovni sudovi proizvoljno cijenili dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, odnosno da nisu na zakonit način dovoljno brižljivo cijenili dokaze koji su bili od značaja za donošenje drugačije odluke, te da je uslijed takve proizvoljne procjene dokaza uslijedilo proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava. Također, apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno što, kako navodi, redovni sudovi nisu obrazložili osporene odluke u skladu sa zakonom i principima vladavine prava i pravne sigurnosti i što u postupku povodom pravnih lijekova nisu odgovorili na njene navode.
31. U vezi s ovim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovni sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Također, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju sudačke slobodne procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3890/13 od 12. februara 2014. godine, tačka 34, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
32. Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
33. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u predmetnom parničnom postupku bilo sporno da li apelantica koristi dvosoban stan u prizemlju kuće u ulici Mjedenica broj 29, u Sarajevu, za koji je nesporno utvrđeno da je izuzet od nacionalizacije i ostavljen u vlasništvo tužitelju, ili drugi stan u istoj zgradi na kojem postoji društveno (državno) vlasništvo. U odnosu na apelacione navode da prvostepeni sud nije cijenio određene dokaze iz kojih, po njenom mišljenju, proizlazi da koristi stan koji se ne nalazi u vlasništvu apelanta već stan u društvenom (državnom) vlasništvu i da je svoju odluku donio suprotno rezultatima dokaznog postupka, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja prvostepene presude ne proizlazi da Općinski sud nije cijenio te dokaze. Naprotiv, proizlazi da je taj sud te dokaze ocijenio u vezi s drugim dokazima izvedenim u postupku pred tim sudom, koji dokazuju suprotno i kojima je, za razliku od tih dokaza, vjerovao, a za što je dao dovoljno jasno, logično i argumentovano obrazloženje. Dalje, u odnosu na apelanticine tvrdnje da u postupku pred prvostepenim sudom nije proveden niti jedan dokaz da je koristila i drugi sustanarski dio predmetnog stana, te odvojenu sobu, Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije i obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su provedeni dokazi na okolnost da je apelantica koristila i drugi dio stana, a da apelantica u toku postupka pred prvostepenim sudom nije eksplicitno ni osporavala da koristi i taj dio stana kao i odvojenu sobu. Ustavni sud također primjećuje da su Kantonalni sud i Vrhovni sud potvrdili presudu Općinskog suda obrazloživši da je u konkretnom slučaju izvršena pravilna ocjena dokaza i pravilno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Imajući u vidu navedeno, kao i obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelanticinim tvrdnjama, proveli dokazni postupak u skladu s relevantnim procesnim zakonom i ocijenili sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da su savjesnom ocjenom tih dokaza utvrdili da apelantica bez pravnog osnova koristi dvosoban stan i odvojenu sobu u prizemlju zgrade u ulici Mjedenica broj 29 u Sarajevu, koji se nalaze u vlasništvu tužitelja, zbog čega su usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev u smislu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Pri tome, Ustavni sud smatra da su, nasuprot apelanticinim navodima, redovni sudovi dali dovoljno jasna, logična i argumentovana obrazloženja za svoje odluke u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije, u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.
34. U odnosu na apelanticino pozivanje na praksu Ustavnog suda iz Odluke AP 1784/06 od 9. maja 2007. godine vezano za obrazloženje Kantonalnog suda o pouzdanosti i tačnosti evidencije „Sarajevostana“ Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u navedenoj Odluci utvrdio da je u tom predmetu osporenim presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II.3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije zbog toga što je uslijed neotklonjenih proturječnosti i nedorečenosti u obrazlaganju činjenica i dokaza, kao i izostanka obrazloženja pojedinih dokaza i činjenica na osnovu kojih su donesene osporene odluke, izostala obavezna brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica zbog čega je došlo do proizvoljne primjene prava u tim odlukama. Međutim, imajući u vidu činjenično stanje u predmetnoj odluci i činjenično stanje u konkretnom predmetu, Ustavni sud smatra da se praksa iz navedenog predmeta ne može primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom da se ne radi o istoj situaciji. Naime, Ustavni sud zapaža da je, za razliku od situacije u predmetu AP 1784/06, izvještaj „Sarajevostana“ na koji se pozvao Kantonalni sud u saglasnosti s ostalim dokazima na kojima je Općinski sud zasnovao svoju odluku, kao i da su Kantonalni sud i Vrhovno sud dali dovoljno jasno obrazloženje za svoje odluke u kojima ne nalazi elemente proizvoljnosti.
35. U odnosu na apelacione navode da se redovni sudovi u postupku povodom pravnih lijekova nisu očitovali na sve njene navode Ustavni sud, prije svega, podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03, te Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju zapaža da sama činjenica što se redovni sudovi u postupku povodom pravnih lijekova nisu eksplicitno očitovali o svim apelanticinim navodima ne znači da nisu razmatrali te navode, već da su odgovorili samo na one navode za koje su smatrali da su od odlučnog značaja u konkretnom slučaju. Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u takvom postupanju redovnih sudova, pa, imajući u vidu sve navedeno, i ovaj prigovor smatra neosnovanim.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih presuda dovoljno jasna i logična i da iz njih ne proizlazi da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da je proizvoljno primijenjeno pravo, niti ima elemenata koji ukazuju na to da su redovni sudovi zloupotrijebili dokazni postupak. Zbog svega navedenog Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
37. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog član što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
38. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, inter alia, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C i Różański protiv Poljske, presuda od 18. maja 2006. godine, stav 60). Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelanticin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i predstavljaju li osporene odluke «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelanticinog «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi inter alia, Evropski sud za ljudska prava: Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49 i Telegraaf Media Nederland Landelijke Media B.V. i ostali protiv Holandije, presuda od 22. novembra 2012. godine, st. 89. i 90).
39. U slučaju da se ispostavi da je to «miješanje» u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije «neophodno» da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da «miješanje» odgovara «pritiscima društvenih potreba», što znači da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. maja 2004. godine, tačka 81).
40. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» je nezavisan pojam koji ne ovisi o klasifikaciji u okviru domaćeg prava (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Paulić protiv Hrvatske, presuda od 22. oktobra 2009. godine, stav 33). Prema praksi Ustavnog suda domen člana 8. Evropske konvencije uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici» (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1164/08 od 27. maja 2011. godine, tač. 28. i 29, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
41. Ocjenjujući može li se sporni stan smatrati apelanticinim «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da apelantica u spornom stanu živi dugi niz godina kao u svom domu, da ne posjeduje drugi dom, te da ima namjeru živjeti i dalje u tom stanu kao u svom porodičnom domu. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se taj stan može smatrati apelanticinim «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije.
42. Ustavni sud dalje smatra da osporene odluke redovnih sudova povodom predmetnog stana predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije.
43. Zatim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nesporno utvrdili da je apelantica bespravni korisnik tog stana koji se nalazi u tužiteljevom privatnom vlasništvu, zbog čega se u njenom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima koje se odnose na bespravne korisnike stanova u društvenom (državnom) vlasništvu, pa su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja u skladu s odredbom člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizlazi da je miješanje u apelanticino pravo na dom izvršeno na temelju "zakona" koji, pri tome, nesumnjivo ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti.
44. S obzirom na to da je miješanje u apelanticino pravo "zakonito" u smislu standarda Evropske konvencije, Ustavni sud kao sljedeće treba ispitati da li miješanje u njeno pravo na dom ima legitiman cilj od javnog ili općeg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da su osporene odluke, kojima je naloženo apelantici da iseli iz spornog stana, donesene u skladu s odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Stoga, Ustavni sud smatra da zaštita prava vlasnika stana, ima legitiman cilj od javnog ili općeg interesa.
45. Konačno, Ustavni sud treba ispitati da li je miješanje u apelanticino pravo na dom neophodna mjera u demokratskom društvu, što implicira potrebu da se utvrdi postojanje ravnoteže između prava pojedinca i javnog interesa primjenom principa proporcionalnosti. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da javni ili opći interes koji se ogleda kroz zaštitu prava vlasnika koji prema članu 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ima pravo da traži predaju u posjed stana koji je njegovo vlasništvo, kao relevantnog zakona koji reguliše to pitanje bez sumnje preteže nad apelanticinim pravom da i dalje bude u posjedu spornog stana, pogotovo što ga je apelantica koristila bespravno. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušen princip proporcionalnosti između njenog prava i legitimnog cilja koji se želi postići.
46. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelanticino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz osporenih presuda ne proizlazi proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza te primjeni materijalnog i procesnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka na tri sudske instance za svoje stavove dali dovoljno jasne i logične razloge.
48. Nema povrede prava na dom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zato što je miješanje javnih vlasti u apelanticino pravo na dom zasnovano na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, a to je zaštita vlasnika stana, pri čemu nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelanticinog prava i zakonitog cilja kojem se teži.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić