Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3403/11 (Ž. G.)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zakup
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3403/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3403/11, rješavajući apelaciju Željke Gerussi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željke Gerussi, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 009074 07 Gž od 22. juna 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-188/05 od 17. maja 2006. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Željka Gerussi (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 26. augusta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 009074 07 Gž od 22. juna 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-188/05 od 17. maja 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Mire Raković - tužene u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 20. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 28. maja 2014. godine, Kantonalni sud 6. juna 2014. godine, a Općinski sud 7. jula 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije zapaža da je postupku u kojem su donesene osporene presude prethodio postupak pokrenut povodom apelanticine tužbe od 30. juna 1998. godine protiv tužene radi iseljenja iz stana i njegove predaje u posjed. Iz te dokumentacije također proizlazi da je apelantica predmetnom tužbom i konačno preciziranim tužbenim zahtjevom iz podneska od 1. juna 2000. godine tražila da sud obaveže tuženu da isprazni stan koji se nalazi ulici Bjelave broj 18, u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da joj taj stan preda na korištenje i isplati joj 5.000,00 KM na ime stanarine i zakupnine, kao i naknadi joj troškove parničnog postupka. Odlučujući o tužbi, tadašnji Općinski sud I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud I) je Presudom broj P-812/98 od 7. maja 2002. godine odbio apelanticin tužbeni zahtjev.

6. U obrazloženju presude Općinski sud I je utvrdio da je apelantica vlasnica kuće koja se nalazi u Sarajevu u ulici Bjelave broj 18, u kojoj tužena, kao nosilac stanarskog prava, koristi predmetni stan. Dalje, konstatovao je da je tužena postala nosilac stanarskog prava na tom stanu (u dijelu koji se sastojao od sobe, kuhinje i ostave s pravom upotrebe zajedničkih i nus prostorija) donošenjem Rješenja Sekretarijata za stambene poslove SO Centar od 16. aprila 1976. godine, koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana (kojim je određeno da sva prava i obaveze utvrđene ugovorom o korištenju stana, sklopljenim između J. K., kao ranijeg vlasnika, i A. W., kao ranijeg nosioca stanarskog prava na tom dijelu stana ostaju na snazi i dalje, ali da se odnose na K. C. i tuženu, sve dok takav ugovor ne bude zaključen), a da joj je rješenjem Republičkog sekretarijata za urbanizam, stambene i komunalne poslove od 23. novembra 1977. godine, kao preostalom stanaru, pripalo pravo na proširenje na preostali dio stana. U vezi s tim, Općinski sud I je zaključio da ne postoje uslovi da se traži iseljene tužene iz tog stana. Naime, Općinski sud I je naveo da apelantica uopće nije tražila „otkaz stanarskog prava“, koji se u smislu člana 50. Zakona o stambenim odnosima daje podnošenjem tužbe kod nadležnog suda, već iseljenje tužene uz plaćanje stanarine. Međutim, zaključio je da bi apelantica mogla podnijeti tužbu tek ukoliko bi se utvrdilo da postoje uslovi za otkaz stanarskog prava u smislu odredbi čl. 43.-50. Zakona o stambenim odnosima da je takav zahtjev postavljen, a da ovako postavljenom vlasničkom tužbom ne može osnovano tražiti iseljenje nosioca stanarskog prava. Pored toga, zaključio je da je tužbeni zahtjev neosnovan i ukoliko bi se pitanje otkaza ugovora o korištenju, koji još uvijek zamjenjuje rješenje općinskog organa, razmatralo kao prethodno pitanje. U vezi s tim je naveo da je apelantica morala, ukoliko već nije visinu stanarine uskladila s iznosom koji se plaća za korištenje stanova u državnoj svojini, zatražiti od nadležnog općinskog organa da joj taj iznos odredi, odnosno sama ranije pozvati tuženu da iznos uložen na ime neophodnih popravki zbog prokišnjavanja, kompenzira sa stanarinom, te da u tom smislu urede buduće odnose. Dakle, Općinski sud I je zaključio da se, sve dok se u proceduri „poznatoj objema stranama“ ne utvrdi visina obaveze tužene, ne može ni tražiti njeno iseljenje zbog nepoštovanja obaveze čija visina nije ni određena, već je paušalno određen iznos stanarine koji svakako ne može biti veći od stanarine koja se plaća za korištenje stanova u državnom vlasništvu. Činjenično stanje u konkretnom slučaju

7. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je apelantica 19. januara 2005. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tužene. Dalje, proizlazi da je apelantica tužbom i konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 14. februara 2005. godine predložila da sud donese odluku kojom će se raskinuti ugovor o zakupu dijela predmetnog stana, i to dvije sobe s upotrebom nus prostorija, čiji je korisnik tužena, a vlasnik apelantica, te da naloži tuženoj da predmetni stan u roku od tri mjeseca preda apelantici slobodan od ljudi i stvari, a da na ime neplaćene zakupnine po osnovu ugovora o zakupu dijela stana za period od marta 1998. godine do decembra 2004. godine isplati apelantici iznos od 1.079,00 KM, uz naknadu troškova parničnog postupka.

8. Odlučujući o predmetnoj tužbi, Općinski sud je donio Presudu broj P-188/05 od 17. maja 2006. godine. Tom presudom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se raskine ugovor o zakupu dijela predmetnog stana, i to dvije sobe s upotrebom nus prostorija, čiji je korisnik tužena, a vlasnik apelantica, dok je odbačen apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se naloži tuženoj da stan u roku od tri mjeseca od prijema odluke preda apelantici, slobodan od ljudi i stvari, te da joj na ime neplaćene zakupnine po osnovu ugovora o zakupu dijela stana za period od marta 1998. godine do 2001. godine isplati iznos od 1.079,00 KM. Također, tom presudom je odbijen i apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se naloži tuženoj da na ime neplaćene zakupnine po osnovu ugovora o zakupu dijela stana, i to dvije sobe s upotrebom nus prostorija, za period od 2001. godine od 2004. godine isplati apelantici iznos od 1.079,00 KM, uz naknadu troškova parničnog postupka.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je utvrdio da je apelantica poslala opomenu i ugovor o zakupu koji je trebalo da potpiše tužena, što je vidljivo iz potvrde o prijemu pošiljke koju je potpisala tužena. Međutim, konstatovao je da tužena nije pristupila zaključenju ugovora o zakupu iz čega je zaključio da je prešutno odbila zaključenje ponuđenog ugovora. Shodno navedenom, Općinski sud je odbio apelanticin tuženi zahtjev u dijelu koji se odnosi na raskid ugovora o zakupu predmetnog stana, ocijenivši da taj ugovor nije ni zaključen među parničnim strankama. Dalje, dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se naloži tuženoj da predmetni stan u roku od tri mjeseca od prijema odluke preda apelantici, slobodan od ljudi i stvari, te da joj na ime neplaćene zakupnine po osnovu ugovora o zakupu dijela stana za period mart 1998. godine do 2001. godine isplati iznos od 1.079,00 KM, Općinski sud je odbacio primjenom odredbe člana 196. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključivši da je u toj pravnoj stvari između istih parničnih stranaka i po istom pravnom osnovu u predmetu P-812/98 donesena presuda 7. maja 2002. godine i da se radi o res iudicata. Pored toga, Općinski sud je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelantica tražila da se naloži tuženoj da joj na ime neplaćene zakupnine po osnovu ugovora o zakupu dijela stana za period od 2001. godine od decembra 2004. godine odbio pozivajući se na odredbu člana 38. Zakona o stambenim odnosima. Istakao je da je tom odredbom propisano da ukoliko se ugovorne strana ne mogu sporazumjeti o visini stanarine, svaka strana prije potpisivanja ugovora o korištenju stana može podnijeti zahtjev stambenom organu da utvrdi visinu stanarine, a da u toku postupka niti jedna od parničnih stranka nije priložila taj relevantni dokaz.

10. Apelantica je podnijela žalbu protiv presude Općinskog suda, koju je Kantonalni sud Presudom broj 09 0 P 009074 07 Gž od 22. juna 2011. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

11. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio da je prvostepeni sud nakon provedenih dokaza pravilno odlučio kada je odbacio apelanticinu tužbu u dijelu koji se odnosi na iseljenje tužene iz predmetnog stana, utvrdivši da je u tom dijelu tužbenog zahtjeva pravomoćno presuđeno Presudom broj P-812/98 od 7. maja 2002. godine. Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbom člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) regulisano da ugovori o korištenju stana zaključeni na osnovu odredbi Zakona o stambenim odnosima prestaju važiti sa 6. decembrom 2000. godine, odnosno da od tog dana prestaje stanarsko pravo. Također, istakao je da će se dalji status nosioca stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu, shodno odredbama čl. 42. 47. i 50. citiranog zakona, regulisati posebnim propisima. Međutim, konstatujući da posebni propisi nisu doneseni u rokovima određenim navedenim odredbama Zakona o prodaji stanova, kao ni do dana donošenja predmetne presude, a da taj zakon ne dira u stečena prava nosilaca stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu, Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju do donošenja posebnih propisa imaju primjenjivati odredbe Zakona o stambenim odnosima.

12. Zatim, naveo je kako nije sporno da je apelantica vlasnik predmetne kuće i stana, ali da prestankom važnosti ugovora o korištenju stana nakon 6. decembra 2000. godine shodno članu 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova tuženoj nije prestao pravni osnov za korištenje predmetnog stana. Naime, istakao da je tužena legalno, na osnovu valjanog pravnog akta, uselila u predmetni stan, tako da shodno članu 2. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ima pravo da stan nesmetano koristi. Kantonalni sud je konstatovao da apelantica shodno Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima ima pravo na svoju imovinu-stan, pa kako tužena koristi njen stan bez naknade i pri tome ima i pravni osnov za korištenje stana, zaključio je da apelantici pripada pravo na naknadu za korištenje stana. Ocijenio je da pravni osnov za potraživanje te naknade može biti samo u odredbi člana 2. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Pored toga, istakao je da apelantica nema pravo na naplatu zakupnine jer među strankama nije zaključen pravno obavezujući ugovor o zakupu, a da posebni propisi kojima se treba urediti izdavanje stanova u privatnom vlasništvu u zakup nisu doneseni. Naime, Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o tzv. zaštićenim stanarima koji su tokom nacionalizacije ostali da koriste stan u vlasništvu ranijih vlasnika, te je istakao da će se ovo pitanje riješiti Zakonom o restituciji kako bi se obezbijedili zamjenski stanovi, ali da taj zakon „još do danas nije donesen na području Općine Centar na kojem području se i nalazi predmetni stan“.

13. Zatim, Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije tokom prvostepenog postupka opredijelila svoj tužbeni zahtjev za isplatu naknade za korištenje stana da bi se po njemu moglo odlučivati. Naime, naveo je da se uvidom u spis ne može zaključiti koja je površina predmetnog stana koji koristi tužena, s obzirom da se tužena proširila na dijelu stana. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio da visina naknade za korištenje može biti određena analogno Odluci Vlade Kantona Sarajevo na utvrđenu prosječnu stanarinu po 1 m² korisnog stambenog prostora, a ne prema tržišnoj cijeni zakupnine. Međutim, konstatujući da apelantica tokom prvostepenog postupka nije pružila dokaze koliko korisne površine koristi tužena, a da se to ne može zaključiti iz priložene potvrde o bodovanju stana, Kantonalni sud je utvrdio da je taj dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade za korištenje stana ostao nedokazan iako je apelantica u smislu člana 7. ZPP bila dužna dokazati tu činjenicu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantica tvrdi da je u osporenoj presudi pogrešno utvrđeno da ugovor o najmu dijela predmetnog stana nije ni zaključen među parničnim strankama. Naime, apelantica navodi da je taj ugovor zaključen između njene pravne prednice kao tadašnjeg vlasnika stana i pravnog prednika tužene, te da su prava i obaveze iz tog ugovora prenijete u rješenje od 16. aprila 1976. godine, kao i da je navedeni ugovor i rješenje dostavila sudu uz tužbu. Zatim, u vezi sa osporenim presudama u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu za iseljenje tužene iz predmetnog stana, apelantica navodi da je Presuda broj P-812/98 na koju se pozvao redovni sud, “prvostupanjska, nepravosnažna i okarakterisana je kao vlasnička tužba, te kao takva ne može biti predmetom res iudicata u odnosu na P-188/05“. Apelantica smatra da tužena rješenjima od 16. aprila 1976. godine i rješenjem od 23. novembra 1977. godine nije mogla steći status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, zbog toga što su ta rješenja donesena poslije stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima, kao i izvršeno useljenje tužene u drugi dio stana i u vezi s tim poziva se na odredbe člana 2. st. 2. i 4. Zakona o stambenim odnosima. Također, apelantica tvrdi da je redovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu zakupnine-stanarine odbacio iz razloga navedenih u članu 38. Zakona o stambenim odnosima. Pored toga, ističe da je sud zanemario činjenicu da je apelantica uz tužbu dostavila potvrdu o visini stanarine po 1 m² u Kantonu Sarajevo i navodi da iz rješenja od 8. aprila 1979. godine, koje se nalazi u spisu predmeta, proizlazi da predmetni stan ima ukupnu površinu od 84 m².

b) Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud istakao da u svemu ostaje kod osporene presude, koja je zasnovana na zakonu, kao i prvostepena presuda, te da smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i na njega pravilno primijenili materijalno pravo, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Općinski sud je istakao da je u konkretnom slučaju postupio u skladu sa zakonom i odredbama Evropske konvencije i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Tužena je navela da u konkretnom slučaju nema povrede apelanticinog prava na pravično suđenje jer u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na njenu štetu. Tužena je istakla da je apelantica tokom postupka tvrdila da kao vlasnik stana može nosiocu stanarskog prava dati otkaz ugovora o korištenju stana, ali da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i to odredbu člana 46. Zakona o prodaji stanova, kojom je propisano da se odredbe tog zakona ne odnose na stanove koji su u privatnom vlasništvu, te da tako nema mjesta primjeni odredbe člana 46. citiranog zakona koja propisuje da ugovori o korištenju stana prestaju važiti u roku od dvije godine od stupanja na snagu ovog zakona. Tužena tvrdi da nosilac stanarskog prava na stanu u privatnom vlasništvu nikada nije bio dužan plaćati stanarinu vlasniku stana. Također tvrdi da je rješenjem od 16. aprila 1976. godine dokazala da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da stoga nije dužna ni zainteresovana da zaključuje ugovor o zakupu, a da je za eventualnu štetu koju trpi apelantica odgovorna „država“, a ne tužena. Također, istakla je da treba imati u vidu da se u konkretnom slučaju radi o res iudicata.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

[…] Član 196. st. 1. i 2.

(1) Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna.

(2) Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravosnažno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu.

19. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 2. st. 2. i 4.

Građanin koji je do stupanja na snaga Zakona o stambenim odnosima (»Službeni list SRBiH«, broj 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi odnosno na posebnom dijelu zgrade (u daljem tekstu: stan u svojini građana) ima sva prava i obaveze koji se ovom zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Prava i obaveze građanina, u korišćenju stana u svojini građana u koji se uselio poslije stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima (»Službeni list SRBiH«, broj 13/74), odnosno na kome nije stekao stanarsko pravo prema odredbi stava 2. ovog člana, utvrđuju se ugovorom o zakupu u skladu sa ovim zakonom i propisima skupštine općine. Član 38.

U skladu sa propisima skupštine općine nosilac stanarskog prava dužan je plaćati stanarinu i druge troškove vezane za korišćenje stana i zajedničkih prostorija i uređaja u zgradi, kao i snositi određene troškove održavanja stana.

[…] Ako se ugovorne strane ne mogu sporazumjeti o visini stanarine, svaka strana, prije potpisivanja ugovora o korišćenju stana, može podnijeti zahtjev stambenom organu da utvrdi visinu stanarine.

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 P 009074 07 Gž od 22. juna 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 12. jula 2011. godine a apelacija je podnesena 26. augusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem je apelantica tražila da se raskine ugovor o zakupu dijela predmetnog stana, te da joj se taj stan preda oslobođen od ljudi i stvari, kao i da joj se plati neplaćena zakupnina po ugovoru o zakupu dijela tog stana, iz čega proizlazi zaključak da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da prema članu 31. Pravila Ustavnog suda pri odlučivanju, u pravilu, ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji.

28. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica tvrdi da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo utvrdivši da ugovor o zakupu dijela predmetnog stana nije ni zaključen među parničnim strankama, da je tužena nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je tužbeni zahtjev za predaju predmetnog stana res iudicata, kao i kada su odbacili dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu zakupnine.

29. U vezi s ovim apelacionim navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01).

30. Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.

31. U odnosu na apelacione navode da se u konkretnom slučaju ne radi o res iudicata, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je, prije podnošenja tužbe o kojoj je odlučeno presudama redovnih sudova koje apelantica osporava u apelaciji, apelantica podnijela tužbu protiv tužene tražeći, između ostalog, da se tužena obaveže da isprazni predmetni stan, slobodan od osoba i stvari, te da joj taj stan preda na korištenje, a da je tadašnji Općinski sud I odlučujući o toj tužbi donio Presudu broj P-812/98 od 7. maja 2002. godine kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Apelantica je nakon donošenja navedene presude Općinskog suda I podnijela tužbu protiv tužene kojom je zatražila, između ostalog, da taj sud donese odluku kojom će naložiti tuženoj da predmetni stan u roku od tri mjeseca preda apelantici slobodan od ljudi i stvari. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud osporenom presudom odbacio tužbu, između ostalog, u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se naloži tuženoj da predmetni stan u roku od tri mjeseca preda apelantici slobodan od ljudi i stvari kao res iudicata u smislu odredbe člana 196. stav

2. ZPP-a, obrazloživši da je u toj pravnoj stvari između istih parničnih stranaka i po istom pravnom osnovu u predmetu P-812/98 donesena presuda 7. maja 2002. godine. Kantonalni sud je, odlučujući povodom apelanticine žalbe, ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelanticinu tužbu, između ostalog, u tom dijelu odbacio jer je u tom dijelu pravosnažno presuđeno naprijed navedenom presudom Općinskog suda I, dodavši da je u konkretnom slučaju riječ o tuženoj - tzv. „zaštićenom stanaru“, kao posebnoj kategoriji nosilaca stanarskog prava na stanovima koji su poslije II svjetskog rata ostali u privatnom vlasništvu, a na koje se do donošenja Zakona o restituciji primjenjuju odredbe Zakona o stambenim odnosima, po čijem članu 2. stav 2. tužena ima pravo da predmetni stan nesmetano koristi jer je legalno na osnovu valjanog pravnog akta uselila u njega.

32. Vezano za naprijed navedeno Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelantica u žalbi protiv osporene prvostepene presude nije istakla navode da Presuda Općinskog suda I P-812/98 od 7. maja 2002. godine nije postala pravosnažna i na taj način pružila mogućnost drugostepenom sudu da se o tome izjasni, pa ni Ustavni sud ne može razmatrati te navode (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 196. stav 2. ZPP-a propisano: „Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravosnažno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu“. Ustavni sud primjećuje da citirana zakonska odredba, kao ni druge odredbe ZPP-a, ne definišu uslove koje je potrebno ispuniti za postojanje pravosnažno presuđene stvari. Međutim, Ustavni sud smatra da je za postojanje pravosnažno presuđene stvari iz citirane zakonske odredbe potrebno da su ispunjena tri uslova: da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova. Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i prethodnu tačku ove odluke, Ustavni sud smatra da su sva tri navedena uslova iz predmetne zakonske odredbe ispunjena u konkretnom slučaju (s obzirom da je i prvobitnom tužbom i predmetnom tužbom apelantica zahtijevala od tužene da joj preda predmetni stan, slobodan od ljudi i stvari), te da su redovni sudovi, suprotno apelanticinim tvrdnjama, dali dovoljno jasne i argumentovane razloge za svoje odluke da tužbu u tom dijelu odbace kao res iudicata, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, a u kojima Ustavni ne nalazi elemente proizvoljnosti.

33. Dalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelanticinim navodima, dali jasna i logična obrazloženja za svoju odluku da odbiju apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na raskid ugovora o zakupu dijela predmetnog stana, u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava i utvrđivanju činjeničnog stanja. Naime, Općinski sud je obrazložio da je apelantica poslala opomenu i ugovor o zakupu koji je trebalo da potpiše tužena, što je vidljivo iz potvrde o prijemu pošiljke koju je potpisala tužena, ali da tužena nije pristupila zaključenju ugovora o zakupu iz čega proizlazi da je tužena prešutno odbila zaključenje ponuđenog ugovora, pa ugovor nije ni zaključen između tužene i apelantice, dok je Kantonalni sud pojasnio da apelantica nema pravo na naplatu zakupnine jer među strankama nije zaključen pravno obavezujući ugovor o zakupu, a da posebni propisi kojima se treba urediti izdavanje stanova u privatnom vlasništvu u zakup nisu doneseni.

34. Vezano za apelacioni navod da je redovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu zakupnine odbacio iz razloga navedenih u članu 38. Zakona o stambenim odnosima, Ustavni sud primjećuje da je tačno da se Općinski sud u obrazloženju svoje presude, vezano za taj dio tužbenog zahtjeva, pozvao na odredbu člana 38. Zakona o stambenim odnosima i zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani tom odredbom. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelanticnoj žalbi, obrazložio da je tužena legalno uselila u predmetni stan i da shodno članu 2. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ima pravo da stan nesmetano koristi, a da apelantici kao vlasniku pripada pravo na naknadu za korištenja stana, te da pravni osnov za tu naknadu može biti samo u odredbi člana 2. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, s obzirom da je riječ o tzv. „zaštićenom stanaru“. Iz navedenog proizlazi da je o tom apelanticinom tužbenom zahtjevu u konačnici odlučeno primjenom člana 2. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, a ne člana 38. istog zakona, kako to tvrdi apelantica. Pored toga u odnosu na apelanticin navod da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da je dostavila dokaze o visini stanarine i ukupnoj površini stana, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da visina naknade za korištenje stana može biti određena analogno Odluci Vlade Kantona Sarajevo na utvrđenu prosječnu stanarinu po 1 m² korisnog stambenog prostora, a ne prema tržišnoj cijeni zakupnine, ali da apelantica tokom prvostepenog postupka nije pružila dokaze koliko korisne površine koristi tužena a to se ne može zaključiti iz priložene potvrde o bodovanju stana, pa je utvrdio da je taj dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade za korištenje stana ostao nedokazan, iako je apelanticina obaveza bila da to dokaže u smislu člana 7. ZPP-a. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelanticinim navodima, dali dovoljno jasno i logično obrazloženje za svoju odluku i u ovom dijelu, u kojem Ustavni sud također ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjeničnog stanja.

35. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava.

b)Pravo na imovinu

36. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelantica u apelaciji nije posebno obrazložila svoje navode o kršenju tog prava, odnosno da se oni u suštini zasnivaju na proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada iz osporenih presuda ne proizlazi da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo s obzirom da su redovni sudovi dali dovoljno jasne i argumentovane razloge za svoje odluke, zasnovane na relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima i ZPP-a.

38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz osporenih presuda ne proizlazi da je u konkretnom slučaju materijalno i procesno pravo proizvoljno primijenjeno i činjenično stanje proizvoljno utvrđeno.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3403/11 (Ž. G.) | Sudska praksa | Aktio