Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-634/12 (O. G.)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 335
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-634/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 634/12, rješavajući apelaciju Osmana Gogića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Osmana Gogića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 K 000124 11 Kžk od 21. novembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Osman Gogić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Sulejman Imamović, advokat iz Tuzle, podnio je 14. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 000124 11 Kžk od 21. novembra 2011. godine. Apelant je naknadno 4. oktobra 2012. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud privremeno obustavio izvršenje kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci prema pravosnažnoj Presudi Vrhovnog suda broj 03 0 K 000124 11 Kžk od 21. novembra 2011. godine do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom Odlukom broj AP 634/12 Ustavni sud je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 634/12 od 30. oktobra 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda zatraženo je 8. oktobra 2012. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Federalnog tužilaštva Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 16. decembra 2014. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 23. oktobra 2012. godine, a Tužilaštvo 19. decembra 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 000124 08 K od 12. februara 2010. godine apelant je proglašen krivim što se u vrijeme i na način pobliže opisan u dispozitivu presude kao učesnik u saobraćaju na putevima nije pridržavao saobraćajnih propisa i time ugrozio javni saobraćaj tako što je prouzrokovao smrt jednog lica, čime je učinio krivično djelo – teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi s članom 332. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa je primjenom čl. 42, 43. i 49. istog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Istom presudom apelant je, na osnovu člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.737,00 KM i paušal u iznosu od 100,00 KM, a na osnovu člana 212. stav 3. istog zakona oštećeni Safet Delić je s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.
6. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio apelantov branilac, Vrhovni sud je Rješenjem broj 03 0 K 000124 10 Kž od 17. februara 2011. godine uvažio žalbu, Presudu Kantonalnog suda broj 03 0 K 000124 08 K od 12. februara 2010. godine ukinuo i odredio pretres pred tim sudom.
7. Nakon održanog pretresa 21. novembra 2011. godine u prisutnosti federalnog tužioca, apelanta i njegovog branioca, Vrhovni sud je Presudom broj 03 0 K 000124 11 Kžk od 21. novembra 2011. godine apelanta proglasio krivim što se u vrijeme i na način pobliže naveden u dispozitivu presude kao učesnik u saobraćaju na putevima nije pridržavao saobraćajnih propisa i time ugrozio javni saobraćaj, te prouzrokovao smrt jednog lica, čime je učinio krivično djelo – teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi s članom 332. stav 1. KZFBiH, pa je primjenom čl. 42, 43. stav 1. i 49. stav 1. istog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Na osnovu člana 202. stav 1. ZKPFBiH, apelant je obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.737,00 KM i paušal u iznosu od 100,00 KM, a Vrhovnom sudu iznos od 35,00 KM, te paušal u iznosu od 200,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Na osnovu člana 212. stav 3. istog zakona, oštećeni Safet Delić je s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su u toku dokaznog postupka na pretresu pred tim sudom, u skladu s članom 332. stav 2. ZKPFBiH, prihvaćeni i preuzeti dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom (pobrojani na str. 3. i 4. presude). Također je istaknuto da je federalni tužilac u dokazni materijal uvrstio zapisnik o saslušanju svjedoka Nedžada Abadžića, čemu se nisu protivili apelant i njegov branilac, te su imali priliku da iznesu svoje primjedbe. Dalje je navedeno da je pred tim sudom saslušan svjedok Mirsad Žabić, koji je ispitan direktno, unakrsno i dodatno, što znači da je omogućeno njegovo ponovno ispitivanje. Osim toga je navedeno da su u toku postupka pred tim sudom bili usvojeni prijedlozi za neposredno saslušanje svjedoka Nedžada Abadžića, Jasmina Gutića i Sulejmana Smajića, ali je na pretresu održanom 17. novembra 2011. godine preinačeno ranije doneseno rješenje kojim je usvojen takav prijedlog. Naime, taj sud je pojasnio da su zakazivani pretresi pred tim sudom u više navrata odgađani jer su se pozivi za svjedoka Nedžada Abadžića vraćali s naznakom da je odsutan i da se nalazi u Austriji. U odnosu na svjedoka Jasmina Gutića, Vrhovni sud je istakao da on nije mogao biti neposredno saslušan jer je sudu dostavljeno ljekarsko uvjerenje JZU Dom zdravlja s poliklinikom „Dr. Mustafa Šehović“ iz Tuzle od 7. septembra 2011. godine u kojem je istaknuto da je navedenom svjedoku pogoršano zdravstveno stanje, što se manifestira u povremenom nasilničkom ponašanju, da je utvrđen PTSP kao posljedica rata, izbjeglištva, gubitka posla i ekonomske situacije i da se predlaže njegovo upućivanje na psihijatrijsku kliniku. Na zakazani pretres nije pristupio ni svjedok Sulejman Smajić kojem nisu ni poznate pravno relevantne i sporne činjenice koje se odnose na identitet vozača i prepoznavanje putničkog vozila Passat kojim je izvršeno inkriminirano pretjecanje. Imajući u vidu sve navedeno, kao i okolnost da su navedeni svjedoci neposredno saslušani pred prvostepenim sudom, odnosno da su stranke i branilac imali mogućnost da ih direktno, unakrsno i dodatno ispitaju, Vrhovni sud je preinačio rješenje kojim je bilo određeno njihovo ponovno saslušanje.
9. Vrhovni sud je istakao da se kao sporno pitanje pojavilo da li je apelant upravljajući svojim putničkim vozilom marke Passat preduzeo radnju pobliže navedenu u izreci presude i tako uzrokovao nastanak saobraćajne nezgode. Taj sud je istakao i da se pretežno bavio utvrđenjem identiteta lica koje je upravljalo motornim vozilom marke Passat s kojim je izvršeno inkriminirano pretjecanje i koje je kršenjem saobraćajnih propisa uzrokovalo saobraćajni udes u kojem je smrtno stradala Mediha Delić. Pri rješavanju navedenog spornog pitanja Vrhovni sud je uzeo u obzir saglasne iskaze svjedoka Jasmina Gutića i Avde Mujdanovića, koji su se sasvim određeno izjašnjavali u toku istrage, ali i na glavnom pretresu u pogledu putničkog vozila marke Passat, tamnoplave boje, koje je preduzelo radnju pretjecanja teretnog motornog vozila u vrijeme kada je iz suprotnog pravca naišlo putničko motorno vozilo marke Škoda Fabia, koje je izgubilo stabilnost, udarilo u betonski stup s desne strane u pravcu svog kretanja, a onda sletjelo u provaliju. Iz njihovih iskaza se također vidi da su se oni nalazili u putničkom motornom vozili marke Passat, također tamnoplave boje, kojim je upravljao svjedok Jasmin Gutić i da su, vidjevši saobraćajnu nezgodu i da je vozač vozila Passat koje je izvršilo inkriminiranu radnju pretjecanja bez zaustavljanja nastavilo s vožnjom, krenuli kako bi ga sustigli da ne pobjegne. Pri tome, kako dalje navodi sud, ni prema apelantovom iskazu nije sporno da je on sa svojim vozilom marke Passat preduzeo radnju pretjecanja, ali da je to bilo prije nastanka saobraćajne nezgode, što sud nije prihvatio, s obzirom na iskaze navedenih svjedoka koji su se na identičan način izjasnili o svim odlučnim činjenicama. Navedeni svjedoci su u svojim iskazima određeno opisali koje i kakvo vozilo je izvršilo inkriminiranu radnju pretjecanja, zatim da je u tom vozilu bilo samo jedno lice – vozač, da je registarski broj tog vozila, koje je skrenulo van kolovoza na lijevu stranu, pred jednu pečenjaru na Karauli, svjedok Avdo Mujdanović ukucao u mobitel i nakon toga obavijestio policiju. Iskazi ovih svjedoka su potkrijepljeni fotodokumentacijom koja se odnosi na ukucane brojeve s registarske tablice tog vozila na mobilnom telefonu svjedoka Avde Mujdanovića, kao i iskazom svjedoka Fikreta Memiševića koji je vlasnik pečenjare na Karauli i koji je potvrdio da je apelant svojim vozilom marke Passat skrenuo van kolovoza iz pravca Kladnja.
10. Iskazi svjedoka Jasmina Gutića i Avde Mujdanovića, kako je dalje naveo sud, također su potkrijepljeni navodima svjedoka Mirsada Žabića, inače vozača teretnog vozila, koji je prilikom suočavanja sa svjedokom Zaimom Backovićem izjavio da je policiji rekao da je u motornom vozilu marke Passat koje ga je pretjecalo neposredno prije pojave vozila iz suprotnog pravca bio samo vozač. Vrhovni sud je istakao da u situaciji kada ni apelant ne osporava da je na tom sektoru puta gdje se dogodila saobraćajna nesreća pretjecao teretno motorno vozilo, a svjedok Mirsad Žabić izjavio da ga je neposredno prije saobraćane nezgode preteklo samo jedno vozilo marke Passat u kojem je bio samo vozač, ne može se izvući drugi zaključak osim da je to učinio apelant, a ne eventualno motorno putničko vozilo marke Passat tamnoplave boje u kojem su bili svjedoci Jasmin Gutić i Avdo Mujdanović, dakle dva lica.
11. Među dokazima koji su preuzeti i prihvaćeni kao dokazi pred Vrhovnim sudom su i nalazi i mišljenja vještaka saobraćajne struke kako odbrane tako i optužbe, koji su, prema nalogu prvostepenog suda, obavili posebnu saobraćajnu ekspertizu. Apelant i njegov branilac nisu ni jednim svojim argumentom uspješno doveli u pitanje tačnost navoda vještaka saobraćajne struke Nenada Lukanovića i Ešefa Džafića, a time i ispravnost njihovih navoda koji se odnose na dinamiku saobraćajne nezgode, prije svega na tvrdnju koju je i sud prihvatio, da je apelant preko pune linije preduzeo radnju pretjecanja kada za tako nešto nije bilo dovoljno prostora i preglednosti, što je imalo za posljedicu nastanak saobraćajne nezgode. Svi proračuni navedenih vještaka u skladu su s materijalnom dokumentacijom i iskazima svjedoka, pa sve upućuje na zaključak da je apelant postupio protivno čl. 57. stav 1. i 63. ZOSSBiH, s obzirom na to da je preuzeo radnju pretjecanja preko pune (uzdužne) linije na mjestu gdje se nalazila krivina u smjeru njegovog kretanja, što znači da je mogao s velikim stepenom vjerovatnoće predvidjeti da će se u tom momentu iz te krivine pojaviti vozilo iz suprotnog smjera. U odnosu na povređivanje oštećene Medihe Delić, u postupku pred prvostepenim sudom proveden je dokaz vještačenjem iz oblasti sudske medicine, dakle vještak je obavio obdukciju, te sačinio pismeni nalaz i mišljenje, koji je sud prihvatio kao određen i jasan i na koji stranke i branilac nisu naveli relevantne prigovore.
12. Vrhovni sud je naveo da je odbio prijedlog apelantovog branioca da se u svojstvu svjedoka sasluša Adnan Žabić, jer nije naveo razloge na koje se treba izjasniti ovaj svjedok, a i prema podacima iz zapisnika o uviđaju on i nije bio očevidac saobraćajne nezgode. Također je odbijen prijedlog za ponovno saslušanje svjedoka Zaima Backovića, jer su i apelant i njegov branilac imali priliku da ispituju ovog svjedoka isto kao i tužilac, a u smislu člana 332. stav 2. ZKPBiH, Vrhovni sud je prihvatio i preuzeo dokaze izvedene pred prvostepenim sudom, uključujući i iskaze svjedoka Zaima Backovića.
13. Vrhovni sud je razmotrio postupanje oštećene Medihe Delić u dinamici nastanka ove saobraćajne nezgode, te zaključio da je pravilno upravljala putničkim vozilom marke Škoda Fabia i u kretanju koristila desnu saobraćajnu traku gledajući iz pravca kretanja vozila kojim je upravljala, te nakon uočavanja putničkog vozila marke Passat koje se kretalo iz suprotnog pravca njenom saobraćajnom trakom i pretjecalo teretno vozilo preduzela radnju usmjeravanja vozila udesno, ali ga nije uspjela održati na kolovozu već je udarila u kamenu zaštitnu ogradu a onda sletjela u korito rijeke Ujče i tom priliko smrtno stradala.
14. Ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje u krivičnopravnom smislu, Vrhovni sud je ocijenio da je apelant mogao s velikom vjerovatnoćom predvidjeti da će pretjecanje sa svojim vozilom pod uvjetima opisanim u izreci presude ugroziti sigurnost saobraćaja, te se njegovo postupanje u pogledu oblika krivnje može podvesti pod eventualni umišljaj. Osim toga, u pitanju je grubi karakter kršenja saobraćajnih propisa, s obzirom na to da je apelant radnju pretjecanja preduzeo preko pune linije u situaciji kada za tako nešto nije bilo prostora, a ni vremenske mogućnosti, postupajući suprotno odredbama člana 57. stav 1. i člana 63. ZOSSBiH, te je zaključio da je apelantov voljni element bio na liniji pristajanja, što znači da je krivično djelo – teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi s članom 332. stav 1. KZFBiH učinio s eventualnim umišljajem. Prilikom odmjeravanja kazne apelantu, Vrhovni sud je kao olakšavajuće okolnosti ocijenio da je apelant oženjen, otac troje djece, da je nezaposlen i neosuđivan, a kao otežavajuću okolnost da je napustio mjesto saobraćajne nezgode koju je skrivio.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u nepropisnom sastavu suda i neiscrpljivanju svih mogućnosti da svjedok pristupi na pretres i bude direktno i unakrsno ispitan. Naime, apelant je istakao da je na pretresu pred Vrhovnim sudom od 30. juna 2011. godine, u Vijeću sastavljenom od sudija Vjekoslava Lovrića kao predsjednika, te Malika Hadžiomerovića i Nidžare Zlotrg kao članova Vijeća, prihvaćen prijedlog Tužilaštva za saslušanje svjedoka Sulejmana Smajića, a nije prihvaćen prijedlog odbrane da se saslušaju svjedoci Zaim Backović i Mirsad Žabić, te vještak saobraćajne struke Asim Kapić. Međutim, na pretresu koji je održan 29. septembra 2011. godine kao član Vijeća nije pristupio sudija Malik Hadžiomerović koji je zbog zdravstvenih razloga bio odsutan, te su bili prisutni samo Vjekoslav Lovrić kao predsjednik Vijeća i sutkinja Nidžara Zlotrg kao član Vijeća, pa apelant smatra da je sud bio nepropisano sastavljen kada je 29. septembra 2011. godine odlučio da se kao svjedok sasluša Mirsad Žabić.
16. Apelant se pozvao na odredbu člana 288. stav 2. ZKPFBiH, te naveo da je sud na pretresu održanom 17. novembra 2011. godine uvrstio u dokaz iskaz svjedoka Nedžada Abadžića koji je saslušan u istrazi, a nikada na glavnom pretresu. Dalje je navedeno da je sud odlučio pročitati iskaz svjedoka Jasmina Gutića, iako je to bilo u suprotnosti s članom 288. stav 2. ZKPFBiH, jer sud nije tražio od zdravstvene institucije mišljenje da li je Jasmin Gutić lice koje može svjedočiti pred sudom.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je jedna od apelantovih glavnih tvrdnji da je Vrhovni sud bio nepropisno sastavljen kada je odlučio da se kao svjedok sasluša Mirsad Žabić. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je na pretresu pred Vrhovnim sudom od 30. juna 2011. godine apelantov branilac prvo naveo da je u žalbi na prvostepenu presudu predložio saslušanje svjedoka Mirsada Žabića i da takav prijedlog ponavlja na tom pretresu (isti prijedlog je uputila i federalna tužiteljica). Odlukom predsjednika Vijeća Vrhovnog suda prijedlog za neposredno saslušanje svjedoka Mirsada Žabića je odbijen. Tačni su apelantovi prigovori da je nakon toga predsjednik Vijeća Vrhovnog suda (koje je bilo nepropisno sastavljeno, sudija izvjestilac je bio odsutan) 29. septembra 2011. godine donio suprotnu odluku i odredio da se sasluša svjedok Mirsad Žabić. Međutim, to je učinjeno pred pravilno sastavljenim Vijećem Vrhovnog suda na pretresu od 17. novembra 2011. godine kada su apelant i njegov branilac imali mogućnost da i na pretresu pred Vrhovnim sudom ponovo ispituju navedenog svjedoka. Vrhovni sud je istakao da nije jasno zašto apelant ukazuje na spomenute okolnosti, budući da nema nikakav neposredni pravni interes, s obzirom na to da je predsjednik Vijeća Vrhovnog suda koje je bilo nepropisno sastavljeno donio odluku u njegovu korist, jer je usvojen prijedlog njegovog branioca da se ponovo i pred Vrhovnim sudom sasluša svjedok Mirsad Žabić. U odnosu na apelantove navode da je u dokazni materijal uvršten iskaz svjedoka Nedžada Abadžića iz istrage, Vrhovni sud je istakao da je na glavnom pretresu od 17. novembra 2011. godine federalna tužiteljica predložila da se navedeni zapisnik o saslušanju spomenutog svjedoka uvrsti u dokazni materijal, čemu se nisu protivili apelant i njegov branilac, te da stoga nije bilo razloga da se tako ne postupi. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi prigovori da nisu bili ispunjeni uvjeti u smislu člana 288. stav 2. ZKPFBiH za preuzimanje i prihvatanje iskaza svjedoka Jasmina Gutića. U odnosu na apelantove navode da je trebalo provjeriti da li je navedeni svjedok sposoban svjedočiti pred sudom i tek onda ocijeniti mogućnost prihvatanja i preuzimanja tog dokaza, Vrhovni sud je istakao da iz zapisnika s predmetnog pretresa ne proizlazi da su apelant i njegov branilac tako nešto predlagali, što znači da nisu koristili zakonske mogućnosti da to učine. Štaviše, kada im se Vrhovni sud, u smislu principa kontradiktornosti prije okončanja dokaznog postupka još jednom obratio u postupku da se izjasne da li imaju nekih prigovora u pogledu preuzetih i prihvaćenih odnosno izvedenih dokaza pred Vrhovnim sudom, apelant i njegov branilac su se određeno izjasnili da nemaju. Vrhovni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
18. U odgovoru Tužilaštva je istaknuto da tokom postupka pred Vrhovnim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. U odnosu na apelantove prigovore o nepropisno sastavljenom sudskom vijeću, Tužilaštvo je navelo da pretres koji je bio zakazan za 29. septembar 2011. godine nije bio ni održan jer je sudija izvjestilac morao otići ljekaru, a niti su pristupili pozvani svjedoci. Tom prilikom pretres je odložen, te su na sljedeći pretres zakazan za 17. novembar 2011. godine ponovo pozvani svjedoci koji nisu pristupili, kao i svjedok Mirsad Žabić. Navedeni svjedok je upravo onaj svjedok čije saslušanje je predlagala apelantova odbrana, kao i Tužilaštvo na pretresu od 30. juna 2011. godine, smatrajući da je njegovo svjedočenje u sklopu ostalih izvedenih dokaza pred prvostepenim sudom bitno, a radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja. Na pretresu održanom 17. novembra 2011. godine spomenuti svjedok je ispitan direktno, unakrsno i dodatno, a tom prilikom apelantova odbrana nije isticala bilo kakav prigovor, niti je imala primjedbi na iskaz tog svjedoka. Iz navedenog slijedi, kako je dalje navedeno, da nije povrijeđen krivični postupak na način koji bi u konačnici utjecao na pravilnu i zakonitu odluku, odnosno kojim bi bilo povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. U odnosu na apelantove navode o povredi člana 288. stav 2. ZKPFBiH zbog toga što je Vrhovni sud odlučio da se u dokaze u spisu uvrste zapisnik o saslušanju svjedoka Nedžada Abadžića (koji je saslušan samo u toku trajanja istražnog postupka) i zapisnik o saslušanju svjedoka Jasmina Gutića (koji je direktno i unakrsno ispitan tokom trajanja prvostepenog postupka pred Kantonalnim sudom), Tužilaštvo je navelo da apelantova odbrana u toku postupka pred Vrhovnim sudom nije isticala bilo kakve prigovore u odnosu na spomenute dokaze, niti je prije okončanja dokaznog postupka, na ponovni upit predsjednika Vijeća, imala bilo kakve nove dokazne prijedloge.
V.Relevantni propisi
19. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 18/05 i 42/10) relevantne odredbe glase: Član 336. st. 1. i 2.
Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa (1) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. (Ugrožavanje javnog prometa) st. 1. i 2.; člana 333. (Ugrožavanje javnog prometa zbog omamljenosti) stav 1.; člana 334. (Ugrožavanje javnog prometa opasnom radnjom) stav 1. i člana 335. (Nesavjestan nadzor nad javnim prometom) st. 1. i 2. ovog zakona prouzrokovana teška tjelesna ozljeda neke osobe ili imovinska šteta velikih razmjera, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. st. 1. i 2.; člana 333. stav 1.; člana 334. stav 1. i člana 335. st. 1. i 2. ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje godinu dana.
20. U Zakonu o krivičnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase: Član 288. st. 1. i 2.
Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnoj raspravi i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi će se dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, psihički oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je značajno otežan iz važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.
Član 332. st. 1. i 2.
Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.
(2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke i branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno, kao i ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav 2. tačka e) ovog zakona. U tom slučaju njihovi iskazi na pretresu se mogu čitati.
VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 K 000124 11 Kžk od 21. novembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 13. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
25. Apelant je naveo da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
28. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela – teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
29. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nepropisnog sastava sudskog vijeća koje je odredilo saslušanje svjedoka, kao i zbog toga što su na pretresu pročitani iskazi svjedoka dati u prethodnoj fazi postupka suprotno članu 288. stav 2. ZKPFBiH.
30. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, u principu sud ne procjenjuje jesu li izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Bugarske, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166), a takvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi Odluku broj AP 154/05 od 12. aprila 2006. godine, tačka 34). Osim toga, Ustavni sud, u principu, nije nadležan da vrši procjenu činjeničnog stanja koju su izvršili redovni sudovi, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo. Dalje, mada član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, on ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza već je to prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140; i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud za ljudska prava smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. To uključuje ispitivanje nezakonitosti u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud za ljudska prava, inter alia, Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 35394/97, stav 34, ECHR 2000-V; P. G. i J. H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 44787/98, stav 76, ECHR 2001-IX; Allan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 48539/99, stav 42, ECHR 2002-IX).
31. Prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan također se mora imati u vidu da su uvažena prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju. Osim toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući i to da li okolnosti u kojima je dokaz pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti. Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud za ljudska prava, inter alia, Khan, st. 35. i 37; i Allan, stav 43).
32. U odnosu na apelantov navod da sudsko vijeće nije bilo propisno sastavljeno kada je odlučilo da se kao svjedok sasluša Mirsad Žabić, Ustavni sud zapaža da iz osporene odluke kao i odgovora Vrhovnog suda proizlazi da je apelant na pretresu od 30. juna 2011. godine predlagao saslušanje navedenog svjedoka, kada je taj prijedlog bio odbijen. Nakon toga, 29. septembra 2011. godine zakazani pretres nije održan, bio je odložen za 17. novembar 2011. godine, na koji su prema odluci predsjednika Vijeća Vrhovnog suda pozvani svjedoci koji nisu došli na zakazani pretres kao i svjedok Mirsad Žabić. Na pretresu od 17. novembra 2011. godine spomenuti svjedok je ispitan direktno, unakrsno i dodatno, čime su stranke i apelantov branilac imali mogućnost da ponovo ispitaju svjedoka. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da je upravo apelantov prijedlog bio da se spomenuti svjedok ponovo neposredno ispita na pretresu, a što mu je i omogućeno odlukom predsjednika Vijeća od 29. septembra 2011. godine. Na taj način, u konkretnom slučaju sudski postupak nije zloupotrijebljen na apelantovu štetu, što bi vodilo povredi prava na pravično suđenje, već naprotiv, udovoljeno je njegovom zahtjevu da neposredno ispita svjedoka. U odnosu na apelantove navode da su na pretresu pred Vrhovnim sudom pročitani iskazi svjedoka Nedžada Abadžića i Jasmina Gutića zbog čega je povrijeđen član 288. stav 2. ZKPFBiH, Ustavni sud zapaža da iz osporene odluke i odgovora Vrhovnog suda proizlazi da su se apelant i njegov branilac saglasili s tim da se navedeni dokazi pročitaju. Na pitanje Vrhovnog suda prije završetka dokaznog postupka da li apelant ima prigovore u pogledu preuzetih i prihvaćenih odnosno izvedenih dokaza, apelant i njegov branilac su se izričito izjasnili da nemaju prigovora. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo razloge zašto je prihvatio da se iskazi spomenutih svjedoka pročitaju na pretresu, shodno ovlaštenjima koja ima prema odredbi člana 288. stav 2. ZKPFBiH, a apelant tokom postupka nije prigovarao takvom načinu izvođenja dokaza. Ustavni sud ukazuje na to da se pravičnost konkretnog krivičnog postupka mora sagledati u njegovoj cjelini. Imajući u vidu da je Vrhovni sud proveo obiman dokazni postupak u kojem je izveo brojne dokaze, saslušao i druge svjedoke osim prethodno spomenutih, pribavio nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine i vještaka saobraćajne struke i druge materijalne dokaze, te ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, dao detaljna i argumentirana obrazloženja za svoje zaključke, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, te zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali na to da je Vrhovni sud proizvoljno utvrdio apelantovu odgovornost za navedeno krivično djelo ili da je u bilo kojem dijelu proizvoljno primijenio zakon.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud na pretresu izveo dokaze čijem se izvođenju apelant i njegov branilac tokom postupka nisu protivili i koji nisu izvedeni na štetu apelantovog prava na odbranu, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić