Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-28/14 (Z. K.)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-28/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 28/14, rješavajući apelaciju Zvonka Komparija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zvonka Komparija podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 203481 13 Rev od 1. oktobra 2013. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009 0 Gž 06 003 085 od 15. augusta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj P-2890/03 B od 27. februara 2006. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zvonko Kompari (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dalibor Tikvina, advokat iz Zenice, podnio je 3. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 203481 13 Rev od 1. oktobra 2013. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009 0 Gž 06 003 085 od 15. augusta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2890/03 B od 27. februara 2006. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od učesnika u postupku Asafa i Amile Arslanagić (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. decembra 2014. godine, Kantonalni sud 30. decembra 2014. godine, a Općinski sud 5. januara 2015. godine. Tuženi nisu odgovorili na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
5. Rješenjem Općinskog suda broj P-2890/03 B od 27. februara 2006. godine utvrđeno je da se apelantova tužba u parničnom postupku radi naknade štete smatra povučenom, te je apelant obavezan da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.536,00 KM.
6. Apelant je 6. aprila 2006. godine podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje i istovremeno zatražio da se, u slučaju da sud ne odobri taj prijedlog (na temelju ljekarskog uvjerenja od 3. aprila 2006. godine i onkološkog nalaza od 23. novembra 2005. godine), prijedlog smatra žalbom protiv rješenja Općinskog suda od 27. februara 2006. godine.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja Općinskog suda, Kantonalni sud je Rješenjem broj 009 0 Gž 06 003 085 od 15. augusta 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
8. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi istakao da je on civilna žrtva rata i da je teško obolio. Također je istakao da se u vrijeme zakazanog ročišta 27. februara 2006. godine njegova bolest jako pogoršala pa zbog toga nije mogao pristupiti na zakazano ročište. Kantonalni sud je uvidom u spis predmeta utvrdio da je prvostepeni sud 13. decembra 2005. godine odložio ročište i zakazao glavnu raspravu za 27. februar 2006. godine u 12.30 sati, a da je apelant na raspravi od 13. decembra 2005. godine bio lično prisutan, te mu je tom prilikom saopšten dan i sat održavanja odložene glavne rasprave. Kantonalni sud je utvrdio da na zakazanu raspravu od 27. februara 2006. godine uredno obaviješteni apelant nije pristupio, pa je prvostepeni sud donio osporeno rješenje uz obrazloženje da su ispunjeni uvjeti iz člana 97. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), s obzirom na to da apelant kao uredno obaviješteni tužilac nije pristupio na glavnu raspravu. Razlozi koje je apelant istakao u žalbi, prema ocjeni Kantonalnog suda, u osnovi ne predstavljaju žalbene razloge već razloge za povrat u prijašnje stanje. Osim toga, kako je dalje navedeno, apelant je žalbom i predložio da se njegov podnesak tretira kao prijedlog za povrat u prijašnje stanje, što je prvostepeni sud i učinio, te je nakon provedenog postupka Rješenjem broj P-2890/03 B od 15. novembra 2006. godine apelantov prijedlog za povrat parnice u prijašnje stanje odbio. Dalje je istaknuto da je navedeno rješenje postalo pravosnažno, budući da apelant u zakonom ostavljenom roku nije protiv rješenja izjavio žalbu. Kantonalni sud je naveo da, čak i kada bi se razlozi iz apelantovog podneska (prijedlog za povrat u prijašnje stanje) od 6. aprila 2006. godine tretirali kao žalbeni, Kantonalni sud nalazi da bi žalba i u toj situaciji bila neosnovana. Naime, kako je smatrao Kantonalni sud, iz priložene medicinske dokumentacije ne može se vidjeti da je apelant baš na dan održavanja glavne rasprave sa koje je izostao bio spriječen teškom bolešću pristupiti na raspravu, budući da se medicinska dokumentacija odnosi na druge datume. Osim toga, kako je dalje smatrao Kantonalni sud, preduzimanjem drugih zakonom propisanih radnji apelant je mogao čak i u situaciji spriječenosti pristupa na raspravu spriječiti nastupanje posljedice da se tužba smatra povučenom. Kantonalni sud je zaključio da je apelantova žalba u cijelosti neosnovana, te ju je kao takvu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
9. Apelant je protiv drugostepenog rješenja izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 65 0 P 203481 13 Rev od 1. oktobra 2013. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je nakon dostavljanja spisa tom sudu na postupak povodom revizije utvrdio da je apelant prije izjavljivanja revizije podnio prijedlog za ponavljanje postupka, te je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000214 od 26. februara 2009. godine prekinut postupak povodom revizije do okončanja postupka o prijedlogu za ponavljanje postupka, a na osnovu odredbe člana 265. stav 4. u vezi s članom 267. stav 1. ZPP. Nakon što je okončan postupak o prijedlogu za ponavljanje postupka, spis je ponovo dostavljen Vrhovnom sudu.
10. Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da uredno obaviješteni apelant nije pristupio na ročište za glavnu raspravu 27. februara 2006. godine, pa kako se tuženi na tom ročištu nisu upustili u raspravljanje, prvostepeni sud je na osnovu odredbe člana 97. stav 3. ZPP donio rješenje kojim se smatra da je tužba povučena. Apelant je protiv tog rješenja podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje, ali u postupku nije dokazao da iz opravdanih razloga (bolest) nije pristupio na ročište za glavnu raspravu 27. februara 2006. godine, pa je prijedlog za ponavljanje postupka odbijen Rješenjem Općinskog suda broj P-2890/03 B od 15. novembra 2006. godine. Dalje je navedeno da je tačan revizijski prigovor da je drugostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja naveo da je rješenje kojim je odbijen prijedlog za povrat u prijašnje stanje pravosnažno, jer protiv njega u zakonom ostavljenom roku apelant nije izjavio žalbu, iako protiv tog rješenja na osnovu odredbe člana 333. stav 2. ZPP nije dopuštena posebna žalba, te da je rješenje sadržavalo pouku da žalba nije dopuštena. Međutim, navedeni propust drugostepenog suda, kako je smatrao Vrhovni sud, ni na koji način ne utječe na zakonitost i pravilnost osporenog rješenja pri nespornim činjenicama da uredno obaviješteni apelant kao tužilac nije pristupio na ročište za glavnu raspravu, da se tuženi na tom ročištu nisu upustili u raspravljanje i da apelant nije u postupku o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje dokazao da iz opravdanih razloga nije pristupio na ročište za glavnu raspravu.
Prijedlog za povrat u prijašnje stanje
11. Rješenjem Općinskog suda broj P-2890/03 B od 15. novembra 2006. godine apelantov prijedlog za povrat parnice u prijašnje stanje odbijen je kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je apelant na Rješenje tog suda broj P-2890/03 B od 27. februara 2006. godine izjavio prijedlog za povrat u prijašnje stanje 6. aprila 2006. godine, te uz prijedlog dostavio medicinsku dokumentaciju, ljekarske nalaze za period od 2001. do 2006. godine, navodeći da su postojali opravdani razlozi za propuštanje ročišta. Na ročištu održanom 6. novembra 2006. godine apelant je u cijelosti ostao pri navodima istaknutim u prijedlogu, ističući da na raspravu zakazanu za 27. februar 2006. godine nije pristupio zbog bolesti. Dalje je navedeno da je ocjenom medicinske dokumentacije Općinski sud utvrdio da navedena dokumentacija ne može poslužiti kao relevantan dokaz i opravdanje za nedolazak na zakazano ročište, tim prije što se ne odnosi na dan propuštanja ročišta, već se odnosi na bolest koja datira iz perioda od 2001. do 2006. godine, te na taj način nije ispunjen uvjet propisan članom 328. ZPP, odnosno ne postoje opravdani razlozi za propuštanje ročišta od 27. februara 2006. godine. U pravnoj pouci je navedeno da protiv tog rješenja nije dopuštena žalba.
Prijedlog za ponavljanje postupka
12. Apelant je 19. novembra 2008. godine protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 009 0 Gž 06 003 085 od 15. augusta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda broj P-2890/03 B od 27. februara 2006. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka zbog razloga propisanih članom 255. tačke 2. i 6. ZPP.
13. Kantonalni sud je u prvostepenom postupku, rješavajući o apelantovom prijedlogu za ponavljanje postupka, donio Rješenje broj 65 0 P 203481 12 Gvl od 17. jula 2012. godine, kojim je prijedlog za ponavljanje postupka odbijen kao neosnovan.
14. Protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu, uz prijedlog da se osporeno rješenje poništi i dopusti ponavljanje postupka. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 P 203481 13 Gvlž od 3. aprila 2013. godine, kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je apelant uz prijedlog za ponavljanje postupka podnio ljekarsko uvjerenje Medicine rada Sarajevo, Vrazova, od 3. aprila 2006. godine i 23. aprila 2007. godine, zatim ljekarska uvjerenja Onkološkog instituta Ljubljana od 23. novembra 2005. godine i od 19. aprila 2007. godine i drugu medicinsku dokumentaciju, kućnu listu Općine Centar Sarajevo od 27. marta 2006. godine, što sve, prema apelantovom mišljenju, potvrđuje njegove navode da zbog zdravstvenih razloga nije mogao predvidjeti da neće moći pristupiti na glavnu raspravu od 27. februara 2006. godine. Kantonalni sud je utvrdio da ljekarsko uvjerenje od 23. aprila 2007. godine u kojem se navodi da apelant nije bio u mogućnosti pristupiti na glavnu raspravu od 27. februara 2006. godine ne predstavlja novi dokaz niti novu činjenicu na osnovu koje bi za apelanta mogla biti donijeta povoljnija odluka da su upotrijebljeni u ranijem postupku. Kantonalni sud je smatrao da apelant nije dokazao da se radi o činjenicama i dokazima koje bez svoje krivice nije mogao da iznese u ranijem postupku, shodno odredbama člana 256. stav 2. ZPP. Dalje je navedeno da su neosnovani apelantovi navodi da mu nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, budući da je, prema mišljenju Kantonalnog suda, Općinski sud pravilno na osnovu člana 333. stav 2. ZPP u rješenju od 15. novembra 2006. godine naveo da protiv rješenja kojim se odbija prijedlog za povrat u prijašnje stanje nije dopuštena posebna žalba. Navedena odluka se, kako je istakao Kantonalni sud, mogla osporavati samo zajedno sa žalbom protiv odluke o glavnoj stvari, što je i učinjeno apelantovim ulaganjem žalbe na rješenje o povlačenju tužbe od 27. februara 2006. godine.
15. Apelant je protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda od 3. aprila 2013. godine podnio reviziju Vrhovnom sudu 20. juna 2013. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da redovni sudovi u predmetnom postupku nisu pravilno ocijenili medicinsku dokumentaciju koju je priložio, te da su pogrešno primijenili procesno pravo. Dalje navodi da ima teško maligno oboljenje, a što, osim ranije medicinske dokumentacije, potvrđuju i noviji nalazi kao što je potvrda Onkološkog instituta u Ljubljani od 19. aprila 2007. godine, kojom se obrazlaže priroda i vrsta bolesti (maligni schwanom ulnarnog živca lijevo i maligni liposarkom na leđima lijevo), te navodi da su ga napadi gušenja 27. februara 2006. godine i 6. marta 2006. godine spriječili da pristupi na zakazanu glavnu raspravu. Navedeno potvrđuje i novo ljekarsko uvjerenje Javne ustanove Zavod za medicinu rada Sarajevo od 23. aprila 2007. godine. Dalje je istakao da su sudovi propustili jasno i određeno odgovoriti da li je apelantovo propuštanje da pristupi na glavnu raspravu moglo biti opravdano teškom i dugotrajnom bolešću sa nepredvidivim manifestacijama, odnosno odgovoriti da li je do propuštanja došlo usljed okolnosti koje se nisu mogle predvidjeti niti izbjeći, u smislu člana 328. ZPP. Također je istakao da živi sam, što potvrđuje kućnom listom Općine Centar Sarajevo, kao i da je 70% invalid. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pristup sudu koje je zagarantirano članom 6. Evropske konvencije. Također, apelant navodi da Kantonalni sud nije odlučio u okvirima podnesene žalbe – zahtjeva za povrat u prijašnje stanje od 6. aprila 2006. godine, odnosno nije obrazložio zašto nisu ispunjeni uvjeti za povrat u prijašnje stanje, u smislu odredbi čl. 328. i 329. ZPP.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i na djelotvoran pravni lijek, niti je primjena prava u osporenoj odluci bila proizvoljna.
18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je ocijenio apelantove žalbene navode koji su od odlučnog značaja i dao razloge za donesenu odluku, te da u drugostepenom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
19. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je postupao u skladu sa zakonom, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 97. stav 3.
(3) Ako tužilac bez opravdanog razloga ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan, smatrat će se da je povukao tužbu, osim ako se tuženi na tom ročištu upusti u raspravljanje.
Član 255. st. 2. i 6.
Postupak koji je odlukom suda pravnosnažno završen može se po prijedlogu stranke ponoviti:
2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem nije bila data mogućnost da raspravlja pred sudom;
6) ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donijeta povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u ranijem postupku.
Član 256. stav 2.
(2) Zbog okolnosti navedenih u članu 255. tač. 1. i 6. ovog zakona, ponavljanje postupka može se dozvoliti samo ako stranka bez svoje krivice nije mogla te okolnosti da iznese prije nego što je raniji postupak završen pravnosnažnom sudskom odlukom.
Član 265. stav 4.
(4) U svim ostalim slučajevima u kojima stranka izjavi reviziju i istovremeno ili poslije toga podnese prijedlog za ponavljanje postupka, sud će odlučiti koji će postupak nastaviti, a koji prekinuti, uzimajući u obzir sve okolnosti, a naročito razloge zbog kojih su oba pravna lijeka podnijeta i dokaze koje su stranke predložile.
Član 267. stav 1.
(1) Rješenje iz člana 265. ovog zakona donosi prvostepeni sud ako prijedlog za ponavljanje postupka stigne prvostepenom sudu prije nego što je predmet povodom revizije upućen revizijskom sudu. Ako prijedlog za ponavljanje postupka stigne pošto je predmet povodom revizije upućen revizijskom sudu, rješenje iz člana 265. ovog zakona, donosi revizijski sud.
Član 328.
(1) Ako stranka propusti ročište ili rok za preduzimanje neke radnje u postupku i usljed toga izgubi pravo na preduzimanje te radnje, sud će toj stranci na njen prijedlog dozvoliti da naknadno izvrši tu radnju (povraćaj u pređašnje stanje) ako ocijeni da je do propuštanja došlo usljed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti niti izbjeći. (2) Kad se dozvoli povraćaj u pređašnje stanje, parnica se vraća u ono stanje u kome se nalazila prije propuštanja i ukidaju se sve odluke koje je sud zbog propuštanja donio. Član 333. stav 2.
(2) Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje nije dozvoljena posebna žalba, osim ukoliko je prijedlog podnijet zbog donošenja presude zbog propuštanja.
VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 203481 13 Rev od 1. oktobra 2013. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 4. novembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 3. januara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
25. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se parnični postupak tiče apelantove tužbe radi naknade štete, dakle predmeta građanskopravne prirode, te je stoga član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga će Ustavni sud ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
29. Apelant smatra da su redovni sudovi pri odlučivanju o konkretnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenili procesno pravo, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.
30. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
32. U vezi s pravom na pristup sudu, Ustavni sud ističe da pravo pristupa sudu, garantirano u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, nije niti može biti apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da je sama suština prava umanjena (vidi Evropski sud, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Evropski sud, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, tom 333).
33. Ustavni sud zapaža da je u postupku konačnom odlukom redovnih sudova utvrđeno da se apelantova tužba kojom je pokrenuo parnični postupak radi naknade štete smatra povučenom. Redovni sudovi su zaključili da se iz medicinske dokumentacije koju je apelant podnio ne može vidjeti da je apelant na dan održavanja glavne rasprave sa koje je izostao bio spriječen teškom bolešću pristupiti na raspravu, budući da se medicinska dokumentacija odnosi na druge datume. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na tri sudske instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim odredbama ZPP zasnovali osporene odluke, te da su o tome dali dovoljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Vezano za apelantove navode o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da su se ostvarile zakonske pretpostavke o presumpiranom povlačenju tužbe u smislu člana 97. stav 3. ZPP, kojim je propisano da ako tužilac bez opravdanog razloga ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan, smatrat će se da je povukao tužbu. Ustavni sud primjećuje da je ratio ove odredbe u činjenici da se parnični postupak pokreće isključivo tužiočevom voljom, te se pretpostavlja da je u tužiočevom interesu da se postupak okonča u što kraćem roku i sa što manje odgađanja. Tužiočev izostanak s ročišta, u principu, ukazuje na to da je izgubio interes za daljnje vođenje i da želi povući tužbu. Takva vrsta ograničenja prava na pristup sudu služi legitimnom cilju koji se ogleda u racionalnosti i ekonomičnosti vođenja postupka. Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije dovedena u pitanje suština apelantovog prava na pristup sudu, odnosno uspostavljena je proporcionalnost između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti, s obzirom na to da se svojim postupanjem apelant lišio mogućnosti za meritorno rješenje njegovog zahtjeva u sudskom postupku. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da, shodno odredbama člana 59. ZPP, apelantu nije uskraćeno pravo da sudu ponovo podnese tužbu.
35. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da apelantu nisu prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje zagarantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
36. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima (...).
37. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se osigura pravni lijek u vezi s pravima garantiranim Evropskom konvencijom. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da se na povredu ovog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant u postupku imao i koristio mogućnost podnošenja žalbe i revizije. Dakle, očigledno je da je apelant imao na raspolaganju i koristio pravne lijekove predviđene ZPP. Činjenica da rezultat pravnih lijekova koje je apelant koristio nije pozitivna posljedica za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dovoljno i jasno obrazložili osporene odluke, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na to da su pozitivnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu i kada osporenim odlukama nije dovedena u pitanje sama suština apelantovog prava na pristup sudu.
39. Također, apelantu nije povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je apelant imao na raspolaganju i koristio je pravne lijekove za zaštitu prava.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić