Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1432/12 (D. C.)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Vještak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Dokazni postupak
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1432/12

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1432/12, rješavajući apelaciju Danijele Crnjak, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Danijele Crnjak podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 P 000736 11 Gž od 27. marta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju - Odjeljenje Nevesinje broj 095-1-P-09-000-137 od 18.

novembra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Danijela Crnjak (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Nevesinja, koju zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, podnijela je 13. aprila 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 P 000736 11 Gž od 17. marta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju-Odjeljenje Nevesinje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-1-P-09-000-137 od 18. novembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i SOD „Jahorina“ (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. decembra 2014. godine. Okružni sud i tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

5. Apelantkinja je 2006. godine kod Osnovnog suda tužbom pokrenula parnični postupak protiv tuženog radi naknade nematerijalne štete. Tužbeni zahtjev je utemeljila na Opštim uslovima za osiguranje lica od posljedica nezgode, jer je njen suprug, upravljajući vozilom Doma zdravlja Nevesinje, poginuo u saobraćajnoj nesreći zbog tehničke neispravnosti vozila.

6. Osnovni sud je Presudom broj 095-1-P-06-000 184 od 30. juna 2008. godine odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 2.640,00 KM. Osnovni sud je presudu utemeljio na sprovedenim dokazima iz kojih proizilazi zaključak da je uzrok saobraćajne nezgode u kojoj je smrtno stradao apelantkinjin suprug to što je on bio u alkoholiziranom stanju, a ne tehnička neispravnost vozila, što isključuje obavezu tuženog kao osiguravatelja na naknadu štete.

7. Okružni sud je Rješenjem broj 015-0-Gž-08-000 284 od 7. aprila 2009. godine usvojio apelantkinjinu žalbu, presudu Osnovnog suda od 20. juna 2008. godine ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Okružni sud smatra da je žalba apelantkinje osnovana, jer prvostepeni sud povodom utvrđivanja procenta alkohola u krvi kod supruga apelantkinje nije odredio medicinsko vještačenje kojim bi se utvrdila sposobnost za upravljanje motornim vozilom, već je prihvaćen nalaz Kriminalističkotehničkog centra MUP-a RS. Iz navedenog, po ocjeni Okružnog suda, proizilazi da se prvostepeni sud nije bavio utvrđivanjem uzročne veze između alkoholiziranog stanja apelantkinjinog supruga i saobraćajne nezgode, čime je parničnim strankama uskraćeno pravo raspravljanja.

8. U ponovnom postupku Osnovni sud je Presudom broj 095-1-P-09-000-137 od 18. novembra 2010. godine odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je sproveo dokazni postupak uvidom u pisanu dokumentaciju iz koje su utvrđeni vrijeme i mjesto u kom se dogodila saobraćajna nesreća, da su od apelantkinjinog supruga po nalogu Okružnog tužilaštva uzeti uzorci krvi radi vještačenja prisutnosti alkohola, da je tuženi polisom osiguranja broj 22620 od 14. jula 2005. godine kolektivno osigurao radnike, dakle i apelantkinjinog supruga, za slučaj nesreće na poslu i da se navedenom polisom u slučaju nesreće sa smrtnom posljedicom isplaćuje iznos od 2.640,00 KM. Iz nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke Neđe Krulja Osnovni sud je zaključio da se vještak, pored postojanja objektivnih okolnosti, nije mogao u potpunosti izjasniti o tome da je kidanje spone na upravljačkom mehanizmu vozila uzrok nastanka saobraćajne nestreće. Na temelju ovog vještačenja Osnovni sud nije mogao da utvrdi da li je saobraćajna nesreća nastala zbog tehničkih razloga. Iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra proizilazi da je suprug apelantkinje prilikom saobraćajne nezgode bio pod uticajem alkohola, u stadijumu srednjeg stepena pijanstva u kojem su prisutni ispadi u oblasti čula i motorike, koje djeluje usporavajuće i opijajuće, naročito na čulo vida i sluha na način da su kompromitovane sve psihičke funkcije. To je, kako proizilazi iz ovog nalaza, kod apelantkinjinog supruga dovelo do preduzimanja radnji koje su mogle ugroziti njegov ili tuđi život. Osnovni sud je iz navedenih dokaza zaključio da apelantkinja na temelju nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke nije dokazala osnov svog tužbenog zahtjeva, jer se vještak nije mogao izjasniti da je saobraćajna nezgoda nastala zbog tehničkih razloga. S druge strane, prihvatanjem nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra u pisanom dijelu, kao i kroz odgovore na pitanja na glavnoj raspravi, vještak neuropsihijatar je jasno obrazložio psiho-fizičko stanje supruga apelantkinje koji je upravljao motornim vozilom i u momentu udesa bio pod dejstvom alkohola, odnosno obrazložio uzročnu vezu između alkoholiziranog stanja i saobraćajne nesreće. Nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Zdravka Škripine prihvaćeni su u dijelu koji se odnosi na opis kretanja vozila na temelju kog je utvrđeno da je suprug apelantkinje imao pravo i mogućnost skretanja svog vozila, a nije prihvaćen u dijelu u kom se ovaj vještak izjašnjava o tehničkoj ispravnosti vozila, jer to nije djelovanje ovog, već vještaka mašinske struke.

9. Nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da je suprug apelantkinje, upravljajući motornim vozilom Doma zdravlja, doživio saobraćajnu nezgodu u kojoj je smrtno stradao, jer je upravljao vozilom u stanju pijanstva sa koncentracijom 2,17 promila alkohola u krvi i 2,59 promila alkohola u urinu. Imajući u vidu da je tuženi dokazao uzročnu vezu između djelovanja alkoholiziranog stanja i saobraćajne nezgode, njegova odgovornost za nastalu nematerijalnu štetu u konkretnom slučaju je isključena, jer je Opštim uslovima za osiguranje lica od posljedica nesretnog slučaja u članu 10 stav 1 tačka 9 propisano da se isključuje obaveza osiguravatelja ako se dokaže uzročna veza između djelovanja narkotičkih sredstava ili alkoholiziranog stanja osiguranika i nesretnog slučaja.

10. Odlučujući o žalbi apelantkinje, Okružni sud je donio Presudu broj 15 0 P 000736 11 Gž od 27. marta 2012. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda od 18. novembra 2010. godine potvrđena. Obrazlažući presudu, Okružni sud je istakao da je prvostepena presuda zasnovana na izvedenim dokazima na temelju kojih je utvrđeno činjenično stanje iz kog proizilazi da je uzrok saobraćajne nezgode alkoholiziranost supruga apelantkinje. Osim toga, u vrijeme dešavanja saobraćajne nezgode suprug apelantkinje je bio na bolovanju, što dovodi do zaključka da je samoinicijativno, bez odobrenja tuženog, uzeo službeno vozilo i upravljao njim u alkoholiziranom stanju. To je dalje dovelo do nezgode i pogibije iz kog razloga tuženi nije obavezan apelantkinji isplatiti osiguranu sumu, jer upravo alkoholizirano stanje isključuje tu obavezu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantkinja ukazuje da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava zasniva na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u vezi s prihvatanjem i ocjenom dokaza. Konkretno, smatra da su sudovi potpuno pogrešno i nezakonito prihvatili nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, koji nije relevantan, umjesto nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke koji je jedini ovlašćen da, zbog tehničke neispravnosti vozila, utvrdi uzrok saobraćajne nezgode. Osim navedenog, apelantkinja je ukazala na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku, jer je tužbu podnijela 2006. godine.

b) Odgovor na apelaciju

12. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u konkretnom predmetu postupao u skladu sa planom rješavanja predmeta, da je rješenjem od 30. januara 2007. godine apelantkinji vraćena tužba na uređenje i ispravku i da je od tada, prema mogućnostima preduzimanja procesnih radnji, sproveden parnični postupak. Predmet je po žalbama apelantkinje dva puta dostavljan Okružnom sudu, a ukupno trajanje prvostepenog i drugostepenog postupka nije mimo razumnog roka. U toku prvostepenog postupka pravilno je primijenjeno materijalno i procesno pravo, pa ni u jednoj fazi postupka nije povrijeđeno pravo apelantkinje na koje je apelacijom ukazano.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

[...] Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 102.

Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke. Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 15 0 P 000736 11 Gž od 27. marta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 9. aprila 2012. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelantkinja pobija presude Okružnog suda i Osnovnog suda ukazujući da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično szuđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

19. Suština navoda apelacije sa aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su osporene presude nepravilne i nezakonite, jer je u postupku izostala brižljiva ocjena dokaza – nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke iz kog proizilazi osnov tužbenog zahtjeva. Umjesto toga, osporenim presudama su prihvaćeni nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra koji u konkretnom slučaju nisu relevantni.

20. U vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

21. Ustavni sud u vezi sa ocjenom dokaza naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 8 ZPP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan da ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene da izvede zaključak je li neka činjenica dokazana (član 123 ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

22. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na sopstveno i stanovište Evropskog suda u kojem je ukazano da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

23. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva, sproveo veliki broj dokaza koje su predložile i izvele u postupku obje parnične stranke. S tim u vezi je, nasuprot navodima apelacije, u obrazloženju presude jasno navedeno koje činjenice su utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza, prije svega, nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne i mašinske struke, koji dokazi su prihvaćeni i zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza, posebno naglašavajući značaj nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra kojim je jasno i detaljno obrazložena uzročna veza nastala između djelovanja alkoholiziranog stanja i saobraćajne nezgode. To je dalje dovelo do zaključka da je upravo tuženi dokazao uzročnu vezu između alkoholiziranog stanja apelantkinjinog supruga i saobraćajne nezgode u kojoj je on smrtno stradao, zbog čega je, prema Opštim uslovima za osiguranje lica od posljedica nesretnog slučaja, isključena odgovornost tuženog za nastalu nematerijalnu štetu apelantkinji. Navedena prvostepena presuda je potvrđena drugostepenom presudom Okružnog suda koji ju je prihvatio u cjelini kao pravilnu i zakonitu, budući da je zasnovana na izvedenim dokazima iz kojih je proizašlo činjenično stanje koje isključuje obavezu tuženog da apelantkinji isplati osiguranu sumu - štetu.

24. Ustavni sud smatra da je Okružni sud naveo jasne i precizne razloge u pogledu zaključka da je apelantkinjin zahtjev neosnovan, jer u postupku nije dokazala osnov svog potraživanja prema tuženom, odnosno da je tuženi dokazao uzročnu vezu između djelovanja alkoholiziranog stanja i saobraćajne nezgode, što isključuje njegovu odgovornost za nematerijalnu štetu, niti u osporenoj odluci postoji bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost kod primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelantkinje nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

25. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelantkinja u apelaciji istakla „da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, jer je tužba zavedena pod poslovnim brojem 095-1-P-06-000-184, dakle 2006. godine“. Osim ovog navoda, apelantkinja nije jasno definisala u čemu se ogleda kršenje ovog prava, odnosno nije konkretizovala da li je trajanje postupka na bilo koji način utjecalo na njeno eventualno ostvarenje ili sprečavanje nekih drugih prava. S druge strane, Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelantkinji u januaru 2007. godine vraćena tužba na uređenje i ispravku i da je od tada postupano u skladu s planom rješavanja predmeta. Takođe je ukazano da je predmet dva puta dostavljan Okružnom sudu na rješavanje povodom žalbe, te da ukupno trajanje postupka nije izvan razumnog roka.

26. Imajući u vidu navode apelacije i okolnosti koje je istakao Osnovni sud, Ustavni sud ocjenjuje da su navodi kojima je ukazano na suđenje u razumnom roku paušalni i da sami po sebi ne pokreću pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, pa su stoga navodi apelacije i u ovom dijelu neosnovani.

VIII. Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je činjenično stanje utvrđeno na temelju izvedenih dokaza, pri čemu je za svaki dokaz koji je prihvaćen, kao i onaj koji nije prihvaćen izveden zaključak u pogledu ne/dokazanosti bitne činjenice. Navodi sa aspekta suđenja u razumnom roku su paušalni i sami po sebi ne pokreću pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.

28. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1432/12 (D. C.) | Sudska praksa | Aktio