Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-914/12 (Republika Srpska)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-914/12

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 914/12, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Republike Srpske podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 PS 006 040 11 Rev od 17. januara 2012. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 006040 11 Pž od 13. aprila 2011. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 006040 05 Ps od 12. januara 2011.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Banjoj Luci, podnijela je 7. marta 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 PS 006 040 11 Rev od 17. januara 2012. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 006040 11 Pž od 13. aprila 2011. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 570 Ps 006 040 05 Ps od 12. januara 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg suda, Okružnog suda i „Čajavca - Telekomunikacije i elektronika“ a.d. u stečaju (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 3. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 11. novembra 2014. godine, a tužilac 13. novembra 2014. godine. Viši sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Okružnog suda broj 570 Ps 006 040 05 Ps od 12 januara 2011. godine obavezana je apelantkinja da tužiocu na ime naknade štete isplati iznos od 904.553,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. februara 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe, do konačne isplate uz troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je tužilac svoj zahtjev utemeljio na ugovorima koje je zaključio sa Direkcijom za promet naoružanja i vojne opreme koja je u vrijeme potpisivanja ugovora od 9. marta 2000. godine bila u sastavu Ministarstva odbrane Republike Srpske, a donošenjem Zakona o odbrani BiH 2005. godine apelantkinja je preuzela prava i obaveze ukinutog Ministarstva odbrane, te stekla pasivnu legitimaciju u konkretnoj pravnoj stvari. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je, nakon sprovedenog dokaznog postupka, nesporno utvrđeno da su tužilac i prednik apelantkinje (tadašnja Direkcija) kao kupac 9. marta 2000. godine zaključili ugovore br. 403-1/2000, 403-2/2000 i 403-3/2000 (u daljnjem tekstu: ugovori) kojim se tužilac obavezao proizvesti, izdati i isporučiti apelantkinji radio-uređaje za ukupan iznos od 1.518,984,00 KM. Spornim su se pokazale činjenice koje se tiču ispunjenja obaveza ugovornih strana – početka proizvodnje radio-uređaja, uplate avansa, raskida ugovora, reugovaranja i eventualne štete. S tim u vezi, Okružni sud je, prije svega, istakao odredbu člana 7 ugovora u kojoj je regulisano pitanje avansa (prema ugovorenoj dinamici) i raskid ugovora (obostranog i jednostranog), kao i posljedice neispunjenja ugovorenog. Raspravljajući u konkretnom slučaju o spornom pitanju koje se tiče jednostranog raskida ugovora u vezi s neispunjenjem obaveze uplate avansa, Okružni sud je utvrdio da je tužilac ulaganjem sopstvenih sredstava započeo proizvodnju radio-uređaja (predmet ugovora), ne čekajući da apelantkinja izvrši obavezu uplate avansa i da zbog nedostatka finansijskih sredstava nije mogao da dovrši proizvodnju u 100% obimu. S tim u vezi je analiziran zaključak Vlade RS od 25. oktobra 2001. godine kojim je naloženo tužiocu da nastavi realizaciju potpisanih ugovora ukoliko je stepen završenosti pojedinih stavki iz predmetnih ugovora iznad 50%, te da zadatak utvrđenja tog procenta pripada posebnoj komisiji koju će sačinjavati predstavnici obje ugovorne strane i predstavnici resornih ministarstava. Navedena komisija je formirana u januaru 2002. godine i u njenom izvještaju je konstatovano da je stepen završenosti ugovorenih obaveza tužioca 60%, što je, prema ranijem zaključku Vlade RS, značilo da se nastavi realizacija ugovora. Apelantkinja je, imajući u vidu izvještaj komisije i prethodni zaključak Vlade RS, tužiocu u februaru 2002. godine dostavila odluku o storniranju predmetnih ugovora i potrebi reugovaranja pripremom aneksa ugovora uz obrazloženje da je neophodno reugovaranje radi sprečavanja stvaranja novih dužničko-povjerilačkih odnosa. Budući da aneksi ugovora nisu ponuđeni tužiocu, niti su realizovano, Okružni sud je zaključio da je apelantkinja odlukom o storniranju iz februara 2002. godine jednostrano raskinula predmetne ugovore. Raspravljajući o sljedećem spornom pitanju koje se tiče neispunjenja obaveze apelantkinje da uplati avans i da stoga tužilac nije imao saglasnost za početak proizvodnje (realizaciju ugovora), odnosno da je zbog te činjenice mogao tražiti raskid ugovora, Okružni sud je istakao nespornu činjenicu da je tužilac započeo proizvodnju predmetnih radio-uređaja sopstvenim sredstvima, da apelantkinja nije osporavala početak proizvodnje tih uređaja, da je stepen završenosti ugovorenih obaveza iznad 50% i da zbog nedostatka finansijskih sredstava, tužilac nije mogao izvršiti proizvodnju u 100% obimu. Zatim je analizirana sadržina ugovora i utvrđeno da je riječ o namjenskoj industriji za vojne potrebe, da je apelantkinja jedini kupac te opreme, da su ugovorne strane u dugogodišnjoj poslovnoj saradnji, da je apelantkinja do tada uredno ispunjavala svoje ugovorene obaveze i da, stoga, tužilac nije imao razloga da sumnja da će apelantkinja izvršiti obaveze, naročito poslije zaključka Vlade RS od oktobra 2001. godine. Osim toga, iz izjave zakonskog zastupnika tužioca utvrđeno je da početak proizvodnje nije bio uslovljen uplatom avansa, da vojna proizvodnja ima dug ciklus izrade, da je većina komponenata za proizvodnju iz uvoza i da uplata avansa u konkretnom slučaju nije bila neophodna, jer bi se u suprotnom probili ugovoreni rokovi za proizvodnju i isporuku. S tim u vezi, Okružni sud je utvrdio da sadržine ugovora ne ukazuju na uplatu avansa kao bitan elemenat ugovora i uslov za početak proizvodnje, nego da se u slučaju neizvršenja uplate avansa, srazmjerno vrši povećanje roka isporuke proizvoda. Okružni sud je iz svih navedenih razloga zaključio da je tužiocu pričinjena šteta iz člana 155 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je njegova imovina umanjena korišćenjem sopstvenih sredstava za realizaciju ugovora, smatrajući da će apelantkinja ispuniti svoju obavezu da uplati avans, čiju naknadu, prema odredbama čl. 262 stav 2 i 154 ZOO, kao i člana 14 predmetnih ugovora, ima pravo zahtijevati od apelantkinje. U vezi s visinom nastale štete, sproveden je dokaz vještačenjem vještaka mašinske struke koji je u svom nalazu sačinjenom na osnovu dokumentacije u spisu i na licu mjesta (skladištu tužioca) utvrdio da ukupan obračun vrijednosti završenog posla iznosi 870.069,60 KM i da je u pitanju oprema iz namjenske industrije koja se nalazi uskladišćena kod tužioca, te da takve opreme nema u slobodnom prometu. Ovaj nalaz se razlikuje od nalaza vještaka finansijske struke za iznos od 34.483,40 KM koji predstavlja izgubljenu dobit za tužioca, a imajući u vidu da je komisija, formirana na osnovu zaključka Vlade RS, konstatovala da ukupna utrošena sredstva za realizaciju ugovora iznose 904.553,00 KM, ovaj iznos je na temelju nalaza vještaka finansijske struke prihvaćen kao utvrđeni iznos štete. U pogledu istaknutog prigovora zastare potraživanja, Okružni sud je ocijenio da je neosnovan, jer se radi o potraživanju naknade štete usljed povrede ugovorne obaveze iz ugovora u privredi (član 25 ZOO) na koje se primijenjuje zastarni rok od tri godine iz člana 374 ZOO. Naime, dopis apelantkinje od 5. februara 2002. godine i odluka uz taj dopis od 4. februara iste godine, kojim apelantkinja obavještava tužioca da se predmetni ugovori storniraju tužilac je primio 5. februara 2002. godine a tužbu sudu podnio je putem pošte 4. februara 2005. godine, dakle, u roku od tri godine, pa je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

6. Odlučujući o žalbi, Viši sud je Presudom broj 57 0 Ps 006040 11 Pž od 13. aprila 2011. godine žalbu apelantkinje djelimično usvojio i preinačio presudu Okružnog suda tako što je apelantkinja obavezana da tužiocu na ime naknade štete isplati iznos od 171.942,24 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev tužioca odbijen kao neosnovan. S tim u vezi, u obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud utvrdio da uplata avansa nije bitan elemenat ugovora, da je tužilac učinio sve da bi izvršio svoju ugovornu obavezu i da nije tražio raskid ugovora, jer je apelantkinja jedini kupac proizvoda iz predmeta ugovora. Viši sud je ponovio nesporne činjenice i naglasio značaj sporne činjenice koja se tiče odgovornosti apelantkinje i štete koju je tužilac eventualno pretrpio. Ocjenjujući sadržinu ugovora, Viši sud je ocijenio da je u pitanju ugovor o prodaji iz odredbe člana 454 ZOO kojim se tužilac obavezao u tačno određenim rokovima napraviti i isporučiti radio-uređaje, a apelantkinja se obavezala da će ih platiti na način i u vrijeme koje je regulisano u ugovorima. Imajući u vidu i predmet ugovora, zaključeno je da se radi o ugovoru iz člana 458 stav 2 ZOO, odnosno ugovoru o prodaji čiji je promet ograničen radi svojstva i namjene kojoj služe, zbog čega je za njihov promet potrebna saglasnost nadležnih organa. Polazeći od činjenice da su predmeti ugovora radio-uređaji, Viši sud je zaključio da je neosnovano utvrđenje prvostepenog suda da je apelantkinja bila jedini kupac i da iz tog razloga nije tražen raskid ugovora. Tužilac, u smislu odredbe člana 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao činjenicu da proizvedene radio-uređaje nije bilo moguće prodati drugom kupcu, pa je pogrešan pravni zaključak prvostepenog suda da je apelantkinja kriva za štetu zbog toga što nije pristupila reugovaranju, jer za takvo utvrđenje nema uporišta u sprovedenim dokazima. Međutim, po ocjeni Višeg suda, pravilno je utvrđenje prvostepenog suda prema kojem je za raskid ugovora kriva apelantkinja jer nije izvršila uplatu avansa, te je jednostrano raskinula predmetne ugovore, pa je osnovan zahtjev tužioca za naknadu štete. S tim u vezi, spornim se ukazalo pitanje karaktera štete. Budući da je tužilac u proizvodnju i realizaciju ugovora potrošio vrijeme koje ima svoju cijenu koja je ugovorom definisana, apelantkinja je obavezna da je nadoknadi shodno odredbi člana 132 stav 1 u vezi sa članom 523 ZOO. Slijedom navedenog, prvostepena presuda je preinačena u pogledu visine štete na osnovu odredbe člana 229 tačka 4 ZPP.

7. Odlučujući o reviziji tužioca, Vrhovni sud je donio Presudu broj 57 0 PS 006 040 11 Rev od 17. januara 2012. godine kojom je revizija djelimično usvojena, presuda Višeg suda preinačena u dijelu u kom je žalba apelantkinje djelimično usvojena i tužbeni zahtjev preko iznosa od 171.942,24 KM odbijen, tako što se djelimičnim usvajanjem žalbe apelantkinje dosuđeni iznos iz prvostepene presude od 904.553,00 KM snižava na iznos od 870.069,60 KM. U preostalom dijelu revizija je odbijena. Obrazlažući presudu, Vrhovni sud je naveo utvrđenje prvostepenog suda i zaključak prema kojem ugovorena uplata avansa nije bitan elemenat ugovora, jer njegova neblagovremena uplata ima kao posljedicu isključivo „srazmjerno produženje roka isporuke“. Zatim je navedeno pravno shvatanje Višeg suda prema kojem je, za razliku od prvostepenog suda, uplata avansa ugovorena kao bitan elemenat ugovora i da stoga štetu predstavlja samo vrijednost uloženog rada po pojedinom spornom ugovoru od ukupno tri i vrijednost utrošenog materijala, jer tužilac nije dokazao da proizvdene radio-uređaje ne može prodati drugom kupcu. Vrhovni sud je u vezi sa navedenim ocijenio da je drugostepena presuda u odbijajućem dijelu donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava iz kog razloga je djelimičnim usvajanjem revizije drugostepena presuda preinačena. Naime, Vrhovni sud je ponovio nespornu činjenicu iz koje proizilazi da se tužilac bavi namjenskom vojnom industrijom i da, prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja spornih ugovora, kao i onih koji su na snazi, proizvodi iz namjenske industrije mogu se proizvoditi i prodavati samo po odobrenju nadležnih organa. Imajući u vidu da proizvodi iz namjenske proizvodnje nisu u slobodnom prometu, pogrešan j, po ocjeni Vrhovnog suda, stav Višeg suda prema kojem je tužilac mogao proizvedene radio-uređaje prodati drugome, a na to ukazuje i odredba člana 12 spornih ugovora kojom su ne samo proizvodnja i karakteristike predmeta ugovora već i sama korespondencija koja se vodi između stranaka povodom realizacije ugovora označene kao „vojna tajna“. Avans predstavlja način plaćanja i on, po pravilu, nije bitan elemenat ugovora, osim ako stranke drukčije ugovore. Imajući u vidu da iz sadržine ugovora proizilazi da uplata avansa nije bitni elemenat ugovora i da neblagovremena uplata kao posljedicu ima „srazmjerno produženje roka isporuke“, a ne raskid, revizijom je osnovano ukazano da je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Viši sud pogrešno utvrdio visinu štete koju je pretrpio tužilac a koju ne čini samo vrijednost uloženog rada nego i vrijednost utrošenog materijala. Osim toga, kako proizilazi iz dokaznog postupka, tužilac nije mogao slobodno staviti radio-uređaje u dalju prodaju trećim licima, jer su rađeni po određenim specifikacijama koje odgovaraju potrebama apelantkinje i jer mu je za bilo kakvo daljnje raspolaganje bila neophodna saglasnost nadležnih organa. Što se tiče visine štete, Vrhovni sud je zaključio da je nalaz vještaka mašinske struke pravilan, jer je sačinjen na temelju ugovorene cijene rada i materijala prema procentu završenosti koji je utvrdila zajednička komisija formirana zaključkom Vlade RS a zatim utvrđena visina stvarno pretrpljene štete u iznosu od 870.069,60 KM. S tim u vezi, nije prihvaćen nalaz vještaka finansijske struke (koji je prihvatio prvostepeni sud) i u odnosu na prethodni se razlikuje za iznos od 34.483,40 KM koji se odnosi na izgubljenu dobit, jer, po ocjeni Vrhovnom suda, u tom dijelu nije dovoljno obrazložen i jasan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelantkinja smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava zbog činjenice da je tokom sudskog postupka utvrđeno da uplata avansa nije izvršena u ugovorenom roku, te da stoga nije postojala obaveza tužioca da ulaganjem spostvenih sredstava pristupa realizaciji predmetnih ugovora. Apelantkinja je, osim navedenog, ukazala da je nad tužiocem otvoren stečajni postupak i da ta činjenica proizilazi iz presude Vrhovnog suda u kojoj je navedeno da ga zastupa stečajni upravnik dok ga je u dvostepenom postupku zastupao advokat, te da je Vrhovni sud trebalo da donese rješenje kojim se postupak u konkretnoj pravnoj stvari prekida. Zbog navedenog, apelantkinja smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 378 stav 1 tačka 4 ZPP i da je Vrhovni sud neprimjenjivanjem navedene odredbe povrijedio odredbe Ustava i Evropske konvencije na koje je apelacijom ukazano.

b) Odgovor na apelaciju

9. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je pobijana presuda donesena na osnovu diskrecionog prava suda da na bazi sprovedenih dokaza i pozitivnih propisa odluči o tužbenom zahtjevu. U presudi je dato detaljno obrazloženje u pogledu mjerodavnog prava po kome se treba riješiti sporni odnos, te s obzirom na dokaze sprovedene pred prvostepenim sudom, isljučujući mogućnost primjene materijalnopravnih propisa. Što se tiče navoda kojima je ukazano da je u konkretnom slučaju postupak trebalo prekinuti, Vrhovni sud je naveo da je tek nakon donošenja drugostepene presude nad tužiocem otvoren stečajni postupak i da je stečajni upravnik dopisom od 30. novembra 2011. godine urgirao što hitnije postupanje povodom revizije iz čega proizilazi da je stečajni upravnik nastavio postupak nakon otvaranja stečaja u smislu odredbe člana 381 stav 1 ZPP. To dalje znači da je revizioni postupak sproveden uz poštivanje prava parničnih stranaka.

10. Okružni sud smatra da su navodi iz apelacije neosnovani, da su u pobijanoj prvostepenoj presudi navedeni jasni razlozi zbog kojih je tužbeni zahtjev ocijenjen osnovanim, te da ne stoje navodi prema kojima je postupak trebalo prekinuti, jer je nakon otvaranja stečajnog postupka, postupak preuzeo stečajni upravnik. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

11. Tužilac je u iscrpnom odgovoru na apelaciju naveo da je stečajni postupak otvoren 7. jula 2011. godine i da je prije njegovog otvaranja već bila donesena drugostepena presuda 13. aprila 2011. godine, dakle, postupak je bio pravosnažno okončan. Revizija kao vanredan pravni lijek u okolnostima konkretnog slučaja nije mogla uticati da se postupak koji je već okončan prekine zbog otvaranja stečajnog postupka.

V. Relevantni propisi

12. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 240.

Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 250.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Član 378.

Postupak se prekida:

1) kad stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost, a nema punomoćnika u toj parnici;

2) kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlašćenje za zastupanje, a stranka nema punomoćnika u toj parnici;

3) kad stranka koja je pravno lice prestane postojati, odnosno kad nadležni organ pravosnažno odluči o zabrani rada;

4) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka;

5)kad usljed rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu;

6) kad je to drugim zakonom određeno.

Član 381. stav 1.

Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 378. tačke 1. do 4. ovog zakona nastaviće se kad nasljednik ili staralac zaostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravnik ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine.

13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96,) u relevantnom dijelu glasi: Član 99.

(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Član 125.

(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

[...] Član 126.

(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i poslije isteka roka ispuni svoju obavezu, a povjerilac da zahtijeva njeno ispunjenje.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 262.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

[...] Član 374.

(1) Međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.

(2) Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.

Član 458.

[...] (1)Za prodaju stvari čiji je promet ograničen važe posebni propisi.

(2)Prodaja se može odnositi i na buduću stvar.

14. Zakon o stečajnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 12/10 i 16/19) u relevantnom dijelu glasi:

Načela postupka Član 9.

[...] Svi postupci pred sudom i organom uprave, a u vezi su sa stečajnim postupkom, hitne su prirode.

[...]

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 PS 006 040 11 Rev od 17. januara 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 30. januara 2012. godine a apelacija je podnesena 7. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelantkinja pobija osporenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

U vezi s pozivanjem apelantkinje na kršenje prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja organ javne vlasti, pa shodno tome ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljenu na www.ustavnisud.ba), prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantkinjino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Ustavni sud zapaža da se postupak koji apelantkinja osporava, a koji je pokrenuo tužilac, odnosi na naknadu štete. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja u okviru tog postupka obavezana na naknadu štete, pa stoga primjena standarda prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju nije upitna.

22. Potom, navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje pokreću pitanje da li su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno da li su proizvoljno primijenjene odredbe ZOO kada su apelantkinju obavezali da tužiocu naknadi štetu, bez obzira na to što je tokom postupka utvrđeno da obaveza uplate avansa nije izvršena u ugovorenim rokovima i da stoga tužilac nije imao saglasnost za realizaciju zaključenih ugovora. Osim toga, apelantkinja ukazuje i na pogrešnu primjenu odredbe ZPP koja se tiče prekida postupka.

23. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

24. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se postupak pred redovnim sudovima vodio povodom tužiočevog zahtjeva kojim je tražio da mu apelantkinja naknadi štetu proisteklu iz osnova neispunjenja ugovora o prometu robe i usluga iz namjenske proizvodnje zaključenih sa apelantkinjom. Raspravljajući o osnovu tužbenog zahtjeva, na tri sudske instance su u presudama konstatovane nesporne činjenice koje se tiču zaključenja ugovora između parničnih stranaka i neizvršenja obaveze apelantkinje da uplati avans u ugovorenim rokovima (član 7 ugovora). Iz navedenih nespornih činjenica proizašao je jasan zaključak u pogledu postojanja osnova tužbenog zahtjeva. Međutim, tokom postupka se pojavilo nekoliko spornih pitanja koja se tiču mogućnosti raskida ugovora, karaktera ugovora i avansa o čemu sudovi koji su odlučivali o tužbenom zahtjevu nisu zauzeli identične stavove iz kog razloga se navedene odluke razlikuju u pogledu dosuđenog iznosa tužiočevog zahtjeva za naknadu štete (visini štete). S tim u vezi, Okružni sud je iz utvrđenog činjeničnog stanja proisteklog iz dokaznog postupka (isti stav je potvrdio Vrhovni sud) utvrdio da tužilac obavlja poslove iz namjenske proizvodnje (vojne industrije), da su se sporni ugovori koji nose oznaku „vojna tajna“ kojim se ukazuje na karakter ugovora mogli raskinuti na osnovu obostrane saglasnosti ugovornih strana, da u slučaju jednostranog raskida ugovora, strana koja je raskinula ugovor ima obavezu drugoj strani naknaditi svu štetu, da je tužilac sa apelantkinjom imao dugu poslovnu saradnju, te da avans, kao način plaćanja, u konkretnom slučaju nije bitan elemenat ugovora, jer ga stranke kao takvog nisu ugovorile. Ocjenjujući spornu činjenicu koja se tiče raskida ugovora pa, prema tome, i nastanka štete, navedeni sudovi su na tri instance zaključili da je apelantkinja jednostrano raskinula predmetne ugovore zbog čega je tužiocu nastala šteta, odnosno umanjenje njegove imovine kao posljedica neispunjenja ugovorenih obaveza iz čega crpi pravo da od apelantkinje zahtijeva da mu je naknadi (čl. 262 i 154 ZOO). Osporene odluke se razlikuju samo u pogledu dosuđene štete u kom dijelu su u obrazloženjima presuda navedeni razlozi u vezi sa smanjenjem tužiočevog zahtjeva od prvobitno dosuđenog iznosa od 904.553,00 KM do konačno usvojenog iznosa od 870.069,60 KM. S tim u vezi, u obrazloženjima navedenih presuda je jasno navedeno da je Vlada RS zaključkom od 25. oktobra 2001. godine parničnim strankama naložila da nastave realizaciju ugovora zaključenih 2000. godine ukoliko je stepen završenosti ugovora iznad 50%. Izvještaj komisije sačinjene od predstavnika parničnih stranaka i resornih ministarstava, čije je formiranje naloženo istim zaključkom, upućivao je na stepen završenosti ugovorenih obaveza od 60% i u konkretnom slučaju je značio nastavak realizacije ugovora i daljnje angažovanje tužiočevih sopstvenih sredstava, koje je apelantkinja odlukom od 5. februara 2002. godine stornirala i na taj način je jednostrano raskinula ugovore. Imajući u vidu tu jasno utvrđenu činjenicu, redovni sudovi su na osnovu relevantnih odredaba ZOO i odredaba spornih ugovora obavezali apelantkinju da tužiocu naknadi štetu. Visina štete i iznos koji su tužiocu konačno dosuđeni utemeljena je na nalazu i mišljenju vještaka mašinske struke koji je, po ocjeni sudova koji su donijeli osporene presude, sačinjen u skladu sa pravilima struke i vještine uz parametre koji su jasni i navedeni u obrazloženjima osporenih presuda.

25. U vezi s navedenim, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da tužiocu pripada pravo na naknadu štete koja je nastala kao posljedica neispunjenja ugovorenih obaveza od apelantkinje, te da su u osporenoj presudi navedeni jasni i konzistentni razlozi u pogledu osnova i visine tužbenog zahtjeva, primjenom relevantnih odredaba ZOO. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelantkinje o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

26. Osim navedenog, Ustani sud primjećuje da je u apelaciji problematizovano pitanje procesnih odredaba ZPP koje se odnose na prekid postupka. Apelantkinja je, naime, ukazala da je tužioca u dvostepenom postupku zastupao advokat, a u postupku povodom revizije stečajni upravnik i da je, stoga, Vrhovni sud trebalo da donese rješenje kojim se postupak prekida, shodno odredbi iz člana 378 stav 4 ZPP. Ustavni sud u vezi sa ovim navodima apelantkinje podsjeća na sadržinu odredbe člana 378 stav 4 ZPP kojom je propisano da se postupak prekida kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka, što u konkretnom slučaju, kako proizilazi između ostalog iz uvoda presude Vrhovnog suda i odgovora na apelaciju tužioca, nije sporno. Međutim, sadržina odredbe iz člana 381 stav 1 ZPP reguliše slučajeve nastavka prekinutog postupka iz razloga navedenih u prethodnoj odredbi i, između ostalog, propisuje da će se prekinuti postupak nastaviti kada „[...] stečajni upravnik ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak [...]“, kakva situacija se desila u konkretnom slučaju nakon donošenja drugostepene presude. Vrhovni sud je, pojašnjavajući neosnovanost ovog apelacionog navoda, u odgovoru na apelaciju jasno istakao da je, upravo suprotno apelacionim navodima, stečajni upravnik tužioca, u smislu odredbe iz člana 9 tačka 3 Zakona o stečajnom postupku, urgirao što hitnije rješavanje i donošenje odluke o reviziji iz čega proizilazi da je stečajni upravnik nastavio postupak nakon otvaranja stečajnog postupka, u smislu odredbe člana 381 stav 1 ZPP. Dovodeći u vezu ove navode apelacije u kontekst citiranih procesnih odredbi, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda, niti u zaključku da stečajni upravnik ima pravo nastaviti postupak umjesto tužioca u slučaju otvaranja stečajnog postupka.

27. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ne proizilazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, niti je apelantkinja svojim navodima to dovela u sumnju. Stoga su neosnovani navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

28. Apelantkinja je ukazala da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da povredu ovog prava temelji na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni kao neosnovani u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, te zaključuje da su navodi apelantkinje o povredi ovog prava, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine kada u osporenim odlukama nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnopravnih ili procesnopravnih propisa na štetu apelantkinje i kada je Vrhovni sud za svoje odlučenje naveo jasne i precizne razloge, kao i relevantne odredbe ZOO kojima je apelantkinja obavezana da tužiocu naknadi štetu zbog jednostranog raskida ugovora.

30. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-914/12 (Republika Srpska) | Sudska praksa | Aktio