Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1890/14 (A. D. i F. D.)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Javni interes
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ništavost
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1890/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1890/14, rješavajući apelaciju Amele Durić i Faruka Durića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Amele Durić i Faruka Durića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 P 002452 13 Rev od 6. marta 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 002452 11 Gž od 19.
septembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 P 002452 08 P od 24. januara 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Amela Durić i Faruk Durić (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant) iz Tuzle, koje zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 24. aprila 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 P 002452 13 Rev od 6. marta 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 P 002452 11 Gž od 19. septembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 P 002452 08 P od 24. januara 2011. godine. Apelanti su 15. oktobra 2014. godine su podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud zabraniti izvršenja Presude Vrhovnog suda broj 29 0 P 002452 13 Rev od 6. marta 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog, Kantonalnog, Općinskog suda zatraženo je 23. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 27. oktobra 2014. godine, Kantonalni sud 30. oktobra 2014. godine, a Općinski sud 31. oktobra 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 29 0 P 002452 08 P od 24. januara 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 P 002452 11 Gž od 19. septembra 2013. godine, utvrđeno je da je ništav ugovor o kupoprodaji dvosobnog stana bliže označen kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) zaključen između prvotužene Mevlide Gavrilović (u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelanata kao drugo i treće tuženih. Istom presudom apelantima je naloženo da su dužni predmetni stan predati tužitelju Milanu Gavriloviću (u daljnjem tekstu: tužitelj), oslobođen od svih lica i stvari, u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom apelanti su obavezani da tužitelju solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 3.013,11 KM.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku kao nesporno utvrđeno da je prvotužena kao prodavac 19. januara 2005. godine zaključila s apelantima ugovor o kupoprodaji stana, koji je predstavljao bračnu stečevinu tužitelja i prvotužene. Ugovor je istog dana ovjeren u Općinskom sudu u Tuzli i zaveden pod brojem Ov. 474/05. Nakon što su prvotuženoj isplatili kupoprodajnu cijenu stana apelanti su ušli u posjed predmetnog stana u kojem se i danas nalaze. Općinski sud je dalje utvrdio da je pravomoćnom Presudom tog suda broj P-1542/02 od 27. decembra 2005. godine okončan spor između tužitelja i prvotužene radi utvrđivanja njihove bračne stečevine i, između ostalog, i njihovih udjela u predmetnom stanu. Tom presudom je utvrđeno da je udio tužitelja ¾ a prvotužene ¼, te da je u vrijeme njegovog zaključenja bilo na snazi pravosnažno Rješenje tog suda broj P-650/96 od 21. oktobra 1996. godine, kojim je prvotuženoj bilo zabranjeno raspolaganje i opterećenje nekretnina stečenim tokom trajanja braka i, između ostalog, predmetnim stanom. Općinski sud je dalje utvrdio da je nesporno da prvotužena prilikom zaključivanja ugovora o kupoprodaji predmetnog stana s apelantima za zaključenje navedenog ugovora nije tražila saglasnost tužitelja, niti je tužitelj takav posao prvotužene naknadno odobrio što proizlazi iz izvedenih dokaza, posebno iskaza tužitelja koji je taj sud ocijenio kao istinit, koji je izjavio da je od svog komšije Sakiba Sadikovića obaviješten da je prije zaključenja navedenog ugovora ovaj svjedok obavijestio apelante da je stan predmet spora između tužitelja i drugotužene, što nesporno proizlazi i iskaza navedenog svjedoka i njegove pismene izjave od 17. aprila 2014. godine. Na osnovu izloženog Općinski sud je zaključio da je navedeni ugovor o kupoprodaji stana koji je prvotužena zaključila s apelantima protupravan i kao takav ništavan pravni posao, jer je prvotužena bez saglasnosti tužitelja kao bivšeg bračnog druga prodala i predala u posjed stan koji je predstavljao njihovu zajedničku svojinu. Taj sud je također ukazao da je razlog ništavosti navedenog ugovora i činjenica da su apelanti, i pored upozorenja da je sporni stan predmet spora s prvotuženom, zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, iz čega nesporno proizlazi da su prilikom zaključenja ugovora bili nasavjesni. Odluku o troškovima postupka taj sud je donio na temelju odredbe člana 396. stav 1. i člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je po ocjeni tog suda navedena presuda utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane navode apelanata da dokazima na koje se pozivaju: Uvjerenje „Tuzla stan“ d.o.o. Tuzla broj 03/1-798/04 i Uvjerenje broj 04/1-95-475/04 od 20. decembra 2004. godine, nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda, da je ništav u cijelosti ugovor o prodaji spornog stana, u situaciji kada je nesporno utvrđeno da je prvotužena stan koji predstavlja bračnu stečevinu nje i tužitelja prodala bez saglasnosti tužitelja, kada je shodno zakonskim propisima, odredbom čl. 17. i 21. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima takva saglasnost prilikom prodaje navedenog stana bila neophodna. Također, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane navode apelanata da su prilikom kupovine spornog stana postupali s maksimalnom opreznošću, uloživši sve objektivne i subjektivne mogućnosti vezane za provjeru da li je prvotužena jedini vlasnik tog stana, da su u svim ustanovama koje vode bilo kakvu evidenciju o pravu vlasništva na nekretninama izvršili provjeru prava vlasništva prvotužene na predmetnom stanu, te da ih je i prvotužena između ostalog uvjeravala da je njen muž umro prije rata, jer po ocjeni tog suda ovi navodi apelanata nisu bili od uticaja na pravilost i zakonitost donesene odluke posebno u situaciji kad savjesnost apelanata prilikom kupovine spornog stana ne predstavlja pravni osnov tužbenog zahtjeva za utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji. S tim u vezi Kantonalni sud je također ukazao da bi jedan obligacioni ugovor proizvodio pravni učinak potrebno je da se ispune uvjeti koji se zakonom zahtijevaju za njegov nastanak i punovažnost, te ukoliko u momentu zaključenja ugovora nedostaje jedan od uvjeta neophodnih za njegovu punovažnost, takav ugovor je ništav i ne proizvodi pravni učinak bilo da je protivan ustavom utvrđenim načelima, prinudnim propisima, te moralu društva shodno člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga, u situaciji kada je nesporno utvrđeno da su apelanti ugovor o kupoprodaji spornog stana zaključili bez saglasnosti tužitelja koji ima zajedničko vlasništvo na tom stanu koje je stekao na temelju zakona (član 264. stav 2. Porodičnog zakona), te čiji je suvlasnički dio utvrđen tek pravomoćnom sudskom Odlukom broj P-1542/02 od 27. decembra 2005. godine, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da je navedeni ugovor u cijelosti ništav i da ne proizvodi pravni učinak shodno članu 103. ZOO, odnosno da prvotužena nije mogla raspolagati svojim suvlasničkim dijelom od ¼, budući da u vrijeme zaključivanja ugovora nije bio utvrđen, odnosno jer je u to vrijeme taj stan predstavljao zajedničku imovinu tužitelja i prvotužene, koju prvotužena nije mogla otuđiti bez saglasnosti tužitelja kao zajedničara. Dakle, navedeni ugovor je ništav i u odnosu na ¼ dijela kojim je raspolagala prvotužena, bez poštivanja prava preče kupnje tužitelja kao suvlasnika tog stana s dijelom od ¾. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je ugovor o kupoprodaji tog stana u cijelosti ništav shodno odredbi čl. 21. i 17. Zakona o vlasničkim odnosima, zbog čega je primjenom člana 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 29 0 P 002452 13 Rev od 6. marta 2014. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanata izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 29 0 P 002452 11 Gž i zahtjev apelanata za naknadu troškova revizijskog postupka u iznosu od 840,00 KM.
9. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane revizione navode apelanata o povredi odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP-a, u vezi s čl. 8. i 191. stav 4. citiranog zakona, jer se drugostepeni sud nije izjasnio o njihovim žalbenim navodima koji se odnose na odbijanje prvostepenog suda da provede predložene dokaze na okolnost njihove savjesnosti, jer je po ocjeni Vrhovnog suda Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude dao ocjenu svih žalbenih navoda apelanata, koji su od odlučnog značaja s aspekta predmeta spora, brižljivo i savjesno cijeneći svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, nakon čega je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. Osim toga, Vrhovni sud smatra da presuda drugostepenog suda sadrži sve elemente predviđene članom 191. stav 4. ZPP-a, da nije u suprotnosti sa sadržajem spisa i izvedenim dokazima. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim stav nižestepenih sudova da je ugovor o kupoprodaji tog stana ništav shodno odredbi člana 17. i 21. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, jer je prvotužena bez saglasnosti tužitelja raspolagala zajedničkom imovinom stečenom u braku s tužiteljem, odnosno jer je njihov suvlasnički dio određen tek poslije izvršene prodaje stana pravomoćnom Presudom broj P-1542/05 od 27. decembra 2005. godine. Po ocjeni tog suda navedeni kupoprodajni ugovor je ništav i u odnosu na ¼ dijela kojim je prvotužena raspolagala nakon donošenja navedene presude od 27. decembra 2005. godine bez poštivanja prava preče kupnje tužitelja kao suvlasnika s dijelom ¾, shodno članu 15. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Također, smatra da su neosnovani revizioni navodi apelanata u vezi sa načelom povjerenja u zemljišne knjige, budući da se u konkretnom slučaju nesporno radilo o vanknjižnom vlasništvu prvotužene, jer u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora prvotužena nije ni bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik stana, a niti je sporni stan bio upisan u zemljišnim knjigama, pa je u takvoj situaciji po ocjeni suda obaveza apelanata kao kupaca bila da postupe s većom pažnjom, da ispitaju vanknjižno vlasništvo, a ne samo da se ograniče na provjeru isprava; uvjerenja Tuzla stana i Ugovora o udruživanju sredstava kao dokazu prava vlasništva na nekretnini koja je bila predmet prodaje. Ovo tim prije što iz spisa predmeta nesporno proizlazi da su apelanati već bili upozoreni da je stan predmet spora. Suprotno navodima apelanata Vrhovni sud također smatra da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je u okolnostima konkretnog slučaja bila relevantna nesavjesnost prvotužene, koja je raspolagala zajedničkom imovinom bez saglasnosti drugog vlasnika, dok je savjesnost apelanata, sve i da nije dovedena u pitanje za rješavanje ovog spora, bila irelevantna jer nije predstavljala pravni osnov tužbenog zahtjeva za utvrđivanje ništavosti navedenog kupoprodajnog ugovora. Revizioni navodi apelanata koji se odnose na privremenu mjeru zabrane raspolaganja spornim stanom, u smislu da ona ne sadrži posebne z.k. podatke, da nije evidentirana u zemljišnim knjigama, ni u katastru, po ocjeni Vrhovnog suda nisu od značaja na pravilnost donesene odluke, jer iz spisa predmeta jasno proizlazi da apelanti tokom trajanja postupka nisu osporavali valjanost navedenog rješenja, niti su izvodili dokaze na okolnost nepostojanja navedene privremene mjere donesene u parničnom postupku utvrđivanja bračne tečevine tužitelja i prvotužene. Dakle, s obzirom da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, niti je učinjena povreda odredaba paničnog postupka iz člana 241. ZPP-a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je reviziju apelanata primjenom odredbe člana 248. ZPP-a odbio kao neosnovanu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i 14. Evropske konvencije. Apelanti navode da su s prvotuženom zaključili ugovor o kupoprodaji spornog stana 19. januara 2005. godine, da su istoj isplatili kupoprodajnu cijenu od 56.500,00 KM, te da su navedeni ugovor ovjerili pred Općinskim sudom istog dana pod brojem OV 474/05, nakon čega su stupili u posjed stana. Dalje navode, da je članom I ugovora definisano da je prvotužena kao vanknjižni vlasnik predmetnog stana svoje pretpostavljeno vlasništvo na njemu dokazivala Ugovorom o udruživanju sredstava za usmjerenu stambenu izgradnju broj 84-100-440/s koji je zaključila sa SIZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti Tuzla. Dakle, stan nije bio upisan u zemljišne knjige, nego je kako ističu bila upisana zgrada u kojoj se stan nalazi, i to kao društveno vlasništvo Općine Tuzla kao organa korištenja. Dakle, apelanti smatraju da su bez svoje krivice kupili sporni stan, jer nisu imali mogućnost da provjere zemljišnoknjižni upis prava vlasništva na stanu, jer je kako navode Općina Tuzla knjigu položenih ugovora uspostavila bez odgovarajućih podzakonskih akata u koju su polagani ugovori o otkupu stanova u smislu Zakona o svojini na dijelovima zgrada, a ne i ugovori o udruživanju sredstava radi kupovine stana koji su zaključeni prije ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, i da je tek u posljednje dvije godine Odsjek KPU u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda prihvatio i polaganje navedenih ugovora. Iz navedenih razloga apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Također navode da ih je prvotužena prije zaključenja ugovora uvjeravala da nije udata, da je njen suprug preminuo, što je kako ističu potvrdila i njena kćerka, a da im je kao dokaz o vlasništvu na stanu prvotužena predočila uvjerenje „Tuzla-stan“ d.o.o. Tuzla od 29. decembra 2004. godine. Apelanti dalje navode hronologiju postupanja redovnih sudova u postupku po tužbi tužitelja od 27. juna 2007. godine podnesenoj protiv prvotužene i njih kao kupaca radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji spornog stana, smatrajući da sudovi nisu imali zakonskog osnova da cijeli ugovor o kupoprodaji spornog stana proglase ništavim, jer smatraju da je apelantica mogla raspolagati svojim suvlasničkim dijelom na predmetnom stanu, prema relevantnim odredbama ZOO. Dalje apelanti smatraju da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kao i pogrešno utvrdili činjenično stanje, kada su zaključili da su bili nesavjesni jer su prije zaključenja ugovora o kupovini stana od prvotužene bili upozoreni da je navedeni stan predmet spora, jer ističu da je teret dokazivanja njihove navodne nesavjesnosti bio na tužitelju. Apelanti također ističu da tužitelj nije nikad upisao zabranu otuđenja i opterećenja predmetnim stanom shodno rješenju Osnovnog suda u Tuzli broj P-650/96 od 21. oktobra 1996. godine, zbog čega smatraju nejasnim zašto je sud njegovom iskazu vjerovao, jer je očigledan propust tužitelja da nadležnim državnim organima dostavi izvršnu privremenu mjeru. Apelanti na kraju ističu da su se tužitelj i prvotužena ustvari udružili u zajedničkom poduhvatu neosnovanog bogaćenja na račun apelanata, tj. da su „fingirali spor“ kako bi se neosnovano obogatili. Apelanti su predložili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti izvršenja Presude Vrhovnog suda broj 29 0 P 002452 13 Rev od 6. marta 2014. godine. S tim u vezi navode da su sporni stan platili 56.500,00 KM te da su u njegovu adaptaciju uložili 40.000,00 KM, tako da bi iseljenjem iz stana ne samo izgubili svoj dom, nego bi za njih nastupila nenadoknadiva šteta.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude tog suda od 6. marta 2014. godine i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da navode apelanata smatra neosnovanim, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Općinski sud predlaže da se apelacija odbije zbog toga što smatra da je osporena presuda tog suda donesena uz pravilnu primjenu kako materijalnih tako i procesnih zakona.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o vlasničko pravnim odnosima („Službeni novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 15.
Suvlasništvo postoji kada nepodijeljena stvar pripada dvjema ili više osoba, tako da je dio svake od njih određen srazmjerno cjelini (idealni dio).
Svaki suvlasnik ima pravo da stvar posjeduje i da se njom koristi srazmjerno svom dijelu, ne povrjeđujući prava ostalih suvlasnika.
Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez suglasnosti ostalih suvlasnika.
U slučaju prodaje suvlasničkog dijela, ostali suvlasnici imaju pravo preče kupovine samo ako je to zakonom određeno.
Član 17.
Za poduzimanje poslova redovnog upravljanja stvarju potrebna je suglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od jedne polovine vrijednosti stvari. Ako se ne postigne potrebna suglasnost, a poduzimanje posla je neophodno za redovno održavanje stvari, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud.
Za poduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (promjena namjene stvari, otuđenje cijele stvari, izdavanje cijele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje služnosti, veće popravke ili prepravke stvari koje nisu nužne za održavanje i sl.) potrebna je suglasnost svih suvlasnika.
Ako se u slučajevima iz stava 3. ovog člana, ne postigne suglasnost svih suvlasnika, a za poduzimanje posla postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud.
Član 21.
Zajedničko vlasništvo postoji, u slučajevima određenim zakonom, kada stvar pripada dvjema ili više osoba (zajedničari) tako da njihovi udjeli nisu unaprijed određeni, ali su odredivi. Na zajedničko vlasništvo shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o suvlasništvu, ako zakonom nije drukčije određeno.
15. U Porodičnom zakonu („Službeni list SRBiH“, br. 21/79 i 44/89) relevantne odredbe glase: Član 264. stav 2.
(2) Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čini njihovu zajedničku imovinu.
16. U Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 103.
(1)Ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2)Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.
VI. Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. Prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 29 0 P 002452 13 Rev od 6. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 3. aprila 2014. godine a apelacija je podnesena 24. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti
VII. Meritum
22. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).
25. Prije svega, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je tužitelj tražio utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji spornog stana, koji su apelanti zaključili s prvotuženom, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su sudovi u konkretnom slučaju propustili pravilno primijeniti materijalno, obligaciono, odnosno stvarno pravo, jer su bez svoje krivice kupili sporni stan, odnosno jer nisu imali mogućnost da provjere zemljišnoknjižni upis prava vlasništva na tom stanu, a da im je prvotužena predočila uvjerenje „Tuzla-stan“ d.o.o. Tuzla od 29. decembra 2004. godine, kojim se uvjerava da se prvotužena vodi kao etažni vlasnik tog stana na osnovu ugovora od 26. jula 1989. godine. Također smatraju da sudovi nisu imali zakonski osnov da cijeli ugovor o kupoprodaji spornog stana proglase ništavim, jer smatraju da je prvotužena mogla raspolagati svojim suvlasničkim dijelom na stanu, kao i da je teret dokazivanja njihove navodne nesavjesnosti, kako su to sudovi zaključili, bio na tužitelju, a ne na njima, jer tužitelj nije nikad upisao zabranu otuđenja i opterećenja predmetnim stanom shodno Rješenju Osnovnog suda u Tuzli broj P-650/96 od 21. oktobra 1996. godine, što je očigledno njegov propust da nadležnim državnim organima dostavi izvršnu privremenu mjeru. Osim toga apelanti ističu da su se tužitelj i prvotužena ustvari udružili u zajedničkom poduhvatu neosnovanog bogaćenja na račun apelanata, tj. da su „fingirali spor“ kako bi se neosnovano obogatili.
27. Imajući u vidu apelacione navode Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
29. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, da su neosnovani navodi apelanata da sudovi nisu imali zakonskog osnova da cijeli ugovor o kupoprodaji predmetnog stana proglase ništavim, dajući logična i argumentirana obrazloženja da je ugovor koji je prvotužena zaključila s apelantima ništav i da kao takav ne proizvodi pravni učinak shodno odredbi čl. 17. i 21. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, člana 264. stav 2. Porodičnog zakona, i člana 103. ZOO, jer je prvotužena u vrijeme zaključivanja kupoprodajnog ugovora s apelantima bez saglasnosti tužitelja kao bračnog druga raspolagala njihovom zajedničkom imovinom stečenom u braku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud smatra da, budući da je suvlasnički dio tužitelja i prvotužene određen tek pravomoćnom Presudom broj P-1542/05 od 27. decembra 2005. godine, dakle nakon izvršene prodaje spornog stana, do kada je taj stan predstavljao zajedničku bračnu stečevinu tužitelja i prvotužene, zašto je prvotuženoj shodno odredbi čl. 17. i 21. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima takva saglasnost prilikom prodaje navedenog stana bila neophodna. Ustavni sud također uočava da su sudovi jasno i argumentirano obrazložili, pozivajući se na odredbu člana 15. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, da bi navedeni kupoprodajni ugovor bio ništav i u odnosu na ¼ dijela kojim bi prvotužena raspolagala nakon donošenja presude od 27. decembra 2005. godine, bez poštivanja prava preče kupnje tužitelja kao suvlasnika s dijelom ¾, shodno članu 15. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te što je Rješenjem Općinskog suda broj P-650/96 od 21. oktobra 1996. godine na prijedlog tužitelja određena privremena mjera kojom se prvotuženoj zabranjeno otuđenje i opterećenje zajedničkih nekretnina, između ostalog spornim stanom, zbog čega Ustavni sud ove navode apelanata smatra neosnovanim.
30. U vezi navoda apelanata koje se tiče povjerenja u zemljišne knjige i uopće pitanja savjesnosti apelanata, Ustavni sud nalazi da su sudovi dali odgovor na ove navode apelanata, ukazujući da se u konkretnom slučaju nije moglo primijeniti načelo povjerenja u zemljišne knjige, budući da se radilo o vanknjižnom vlasništvu prvotužene, zbog čega ona nije ni mogla biti upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik spornog stana, pa je u takvoj situaciji bila obaveza apelanata kao kupaca da s većom pažnjom ispitaju vanknjižno vlasništvo prvotužene, a ne samo da se ograniče na provjeru isprava (uvjerenja „Tuzla-stan“ i Ugovora o udruživanju sredstava), kao dokazu prava vlasništva na predmetnom stanu. Ovo tim prije što iz iskaza i izjave svjedoka saslušanog tokom trajanja predmetnog postupka Sakiba Sadikovića nesporno proizlazi da su apelanti prije zaključivanja ugovora s prvotuženom upozoreni da se radi o stanu koji je spora između tužitelja i prvotužene, zbog čega Ustavni sud ove navode apelanata smatra neosnovanim.
31. Što se tiče navoda apelanata da im nije jasno da je sud poklonio vjeru tužitelju, koji je očigledno propustio da nadležnim državnim organima dostavi izvršnu privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud i na ove navode apelanata dao jasno i argumentirano obrazloženje, da nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost donesene odluke, jer iz sadržaja spisa predmeta jasno proizlazi da prvotužena i apelanti tokom trajanja postupka nisu osporavali valjanost rješenja o privremenoj mjeri donesenoj u parničnom postupku utvrđivanja bračne stečevine tužitelja i prvotužene.
32. Također u odnosu na navode apelanata da su se tužitelj i prvotužena ustvari udružili u zajedničkom poduhvatu neosnovanog bogaćenja na račun apelanata, odnosno da su „fingirali spor“ kako bi se neosnovano obogatili, Ustavni sud zapaža da su apelanti ove navode prvi put istakli u apelaciji pred Ustavnim sudom, odnosno da ih nisu isticali u ovom postupku. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, a koja se analogno mogu primijeniti i na konkretan slučaj, Ustavni sud ističe da apelanti ne mogu uspješno tek u postupku pred Ustavnim sudom isticati prigovore koje su trebali koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26), pa zaključuje da su ovi navodi neosnovani.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
35. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
36. U vezi s navodima apelanata da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li su apelanti imali imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se „imovina“ apelanata koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala u njihovom „legitimnom očekivanju“ da će ostvariti pravo vlasništva na spornom stanu na temelju zaključenog ugovora o kupoprodaji s prvotuženom. Dakle, apelanti su imali «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
37. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi je li došlo do miješanja u imovinu apelanata, je li to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i je li to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa. S obzirom na to da je već konstatirano da se radi o imovini apelanata, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama kojima je utvrđeno da je ništav ugovor o kupovini spornog stana zaključen između prvotužene i apelanata 19. januara 2005. godine, tako da on ne proizvodi pravni učinak došlo do miješanja u imovinu apelanata.
38. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste je li miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo u skladu sa zakonom. Budući da se Ustavni sud već detaljno izjasnio u vezi s povredom prava na pravično suđenje i zaključio kako nije bilo proizvoljnosti u odlukama redovnih sudova, Ustavni sud konstatira da je izvršeno zakonito miješanje u pravo apelanata na imovinu. Zatim, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje je li miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa. Kako je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, u sudskom postupku je nesumnjivo utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji spornog stana koji su apelanti zaključili s prvotuženom prema odredbi čl. 17. i 21. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, jer je prvotužena bez saglasnosti tužitelja raspolagala zajedničkom imovinom stečenom u braku s tužiteljem, i jer je njihov suvlasnički dio određen tek poslije izvršene prodaje stana pravomoćnom Presudom broj P-1542/05 od 27. decembra 2005. godine, te da je prije pravomoćnog okončanja navedenog postupka Općinski sud Rješenjem broj P-650/96 od 21. oktobra 1996. godine donio privremenu mjeru kojom je prvotuženoj zabranio otuđenje i opterećenje nekretnina koje predstavljaju njihovu bračnu tečevinu, i između ostalog spornog stana, odnosno jer prvotužena prilikom zaključivanja ugovora o kupoprodaji stana s apelantima nije tražila saglasnost tužitelja za zaključenje navedenog ugovora, niti je tužitelj takav posao prvotužene naknadno odobrio. Dakle, dosljedna primjena relevantnih odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojima je propisano da suvlasništvo postoji kada nepodijeljena stvar pripada dvjema ili više osoba, tako da je dio svake od njih određen srazmjerno cjelini (idealni dio), Porodičnog zakona kojim je regulirano da imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu, te odredbi ZOO kojim je propisano da je ništav ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu društva, nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju «prevagnuo» nad pojedinačnim imovinskim interesom apelanata. Stoga, Ustavni sud zaključuje kako ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostala prava
39. Apelanti također smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o nekršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno da ulazi u ispitivanje navoda kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova ne postoji ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, a u obrazloženju odluka su za svoje stavove dali detaljne, jasne i argumentirane razloge.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić