Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2377/12 (V. J.)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2377/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2377/12, rješavajući apelaciju Vinka Jakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vinka Jakića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 113026 11 Kžk od 19. marta 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vinko Jakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 25. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) broj 65 0 K 113026 11 Kžk od 19. marta 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 15. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 28. oktobra 2014. godine, dok je Općinski sud odgovor na apelaciju dostavio 30. oktobra 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K113026 10 K od 30. septembra 2010. godine apelant je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo nasilja u porodici iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), zbog čega mu je predmetnom presudom izrečena uvjetna osuda, i određeno da se utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti te presude ne počini novo krivično djelo.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude konstatovao da je, postupajući po Optužnici Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) broj KT-759/09 od 22. decembra 2009. godine, koja je potvrđena 14. januara 2010. godine, nakon održanog glavnog pretresa i izvedenih brojnih dokaza, utvrdio da je apelant 15. marta 2009. godine nasiljem, drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrozio mir i duševno zdravlje oštećene, tako što je, dok se ona nalazila u spavaćoj sobi, zatvorio vrata i spriječio ju da izađe iz sobe, te kada je ona počela plakati, mldb. djeca oštećene i apelanta su uspjela da otvore vrata sobe i da stanu između oštećene i apelanta obraćajući se apelantu riječima: „Tata nemoj je tući, ostavi je“...., nakon čega je apelant oštećenu i napao, uhvativši je jednom rukom za vrat a drugom za glavu, zatvorivši joj usta te stežući rukama, nakon čega su djeca istrčala iz stana i potražila pomoć komšinice Ž. B. koja je pozvala policiju, dok se oštećena u međuvremenu uspjela istrgnuti i istrčati iz stana, za koje vrijeme je apelant za njom vrišteći ponavljao da će je ubiti i udaviti.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, s ciljem dokazivanja počinjenog djela koje je apelantu stavljeno na teret, Tužilaštvo izvelo dokaze saslušanjem svjedoka
– oštećene J. J. (u daljnjem tekstu: oštećena), te svjedoka Ž. B., N. B., vještaka medicinske struke dr. M. K. K., kao i uvidom u materijalne dokaze i to: mišljenje i nalaz vještaka medicinske struke dr. M. K. K od 29. oktobra 2009. godine, ambulantni pregled malodobne djece apelanta i oštećene I. J. i Z. J. (u daljnjem tekstu: mldb. djeca apelanta i oštećene) od 26. marta 2009. godine, izvod iz kaznene evidencije na ime apelanta, medicinsku dokumentaciju KCU Sarajevu, broj protokola 6104 od 15. marta 2009. godine, dok su kao dokazi odbrane saslušani svjedoci - apelant, svjedok A. B. i vještak medicinske struke dr. A. K., te je izvršen uvid u materijalni dokaz, zapisnik o otpustu apelanta kao osobe lišene slobode od 15. marta 2009. godine. Nakon izvršene analize i ocjene svih izvedenih dokaza Općinski sud je kao nesporno utvrdio kako je Tužilaštvo dokazalo da je apelant na način pobliže opisan kao u izreci presude počinio krivično djelo nasilja u porodici iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Naime, Općinski sud je u vjerovao iskazima saslušanih svjedoka Tužilaštva, nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke dr. M. K. K., koji su u cijelosti potvrdili navode iz optuženog akta, iskazu svjedokinje Ž. B. koji je na jasan i ubjedljiv način izjavila da je kritičnog dana, 15. marta 2009. godine, u jutarnjim satima otvorila vrata svoga stana u koji su utrčala mldb. djeca apelanta i oštećene, kojom prilikom su joj rekli da pozove policiju jer tata hoće da ubije mamu, a te navode je u cijelosti potvrdio i svjedok A. B., koji je u svom iskazu također naveo da su mldb. djeca apelanta i oštećene kritičnog dana došla i na vrata njegovog stana, te kada im je njegova supruga otvorila vrata, da su djeca vikala: „Tata ubi mamu!“ Dalje, Općinski sud je uvidom u nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke dr. M. K. K., te na temelju iskaza imenovanog datom na glavnom pretresu utvrdio, da su potvrđeni navodi iz optužbe, da oštećena nakon kritičnog dana koji se desio 15. marta 2009. godine ispoljavala afektivni poremećaj i poremećaj raspoloženja s obilježjima posttraumatskog stresnog poremećaja, kojem je prethodila akutna stresna reakcija i prethodno dugotrajni traumatizirajući događaji u porodici i nasilničko ponašanje apelanta, te da mldb. djeca oštećene i apelanta također imaju dijagnozu posttraumatskog stresnog poremećaja, kojem su prethodile traume i izuzetno teške situacije uzrokovane očevim ponašanjem, uz konstataciju da je neophodno daljnje liječenje majke i djece. Općinski sud nije prihvatio iskaz svjedoka odbrane vještaka medicinske struke dr. A. K., koji je osporavao nalaz vještaka dr. M. K. K., smatrajući da navedenim vještačenjem nisu korištene savremene i uobičajene skale za potrebe postojanja posttraumatskog stresnog poremećaja, da nije izvršeno psihološko testiranje oštećene, struktura njene ličnosti, odnosno da nisu poštovane procedure koje moraju postojati da bi se postavila dijagnoza bolesti oštećene, da je navedenim vještačenjem samo data analiza medicinske dokumentacije i izneseno lično mišljenje vještaka navedene medicinske dokumentacije, obrazlažući svoj stav da vještak medicinske struke dr. A. K. nije vršio vještačenje oštećene kao ni mldb. djece apelanta i oštećene kritičnog dana. Prilikom odmjeravanja kazne apelantu Općinski sud nije našao postojanje naročito otežavajućih okolnosti, dok je od olakšavajućih okolnosti uzeo u obzir činjenicu da apelant do sada nije kažnjavan, pa mu je izrekao uvjetnu osudu, jer je ona po ocjeni tog suda dovoljna za postizanje svrhe kažnjavanja. Istom presudom Općinski sud je oštećenu i mldb. djecu apelanta i oštećene, uputio da imovinskopravni zahtjev za naknadu štete rješavaju parnicom, dok je apelanta na temelju člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) obavezao na naknadu troškova krivičnog postupka u iznosu od 150,00 KM, koji se sastoje od troškova vještačenja od 100,00 KM i troškova paušala u iznosu od 50,00 KM.
8. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 K 113026 10 Kž od 14. jula 2011. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i ukinuo Presudu Općinskog suda broj 65 0 K 113026 10 K od 30. septembra 2010. godine i odredio održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom.
9. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant blagovremeno izjavio žalbu protiv presude Općinskog suda od 30. septembra 2010. godine zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 312. stav 1. tačka d) i k) i 312. stav 2. ZKPFBiH, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz člana 314. stav 1. i 2. citiranog zakona. Ispitujući pobijanu presudu u okviru apelantovih navoda i prigovora u smislu člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH Kantonalni sud je zaključio da je apelantov prigovor osnovan, da iz prvostepene presude nesporno proizlazi da je taj sud izveo brojne dokaze, međutim, po ocjeni tog suda Općinski sud izvedene dokaze nije cijenio u smislu odredbe člana 305. stav 7. ZKPFBiH, koja obavezuje sud da u obrazloženju pobijane presude izloži koje činjenice i iz koji razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, pri tome dajući ocjenu provedenih dokaza, odnosno da je obaveza tog suda bila posebno da navede koje dokaze prihvata i zašto, i u tom pravcu je bio dužan dati određene razloge. Dakle, kako su po ocjeni Kantonalnog suda u obrazloženju osporene presude izostali takvi razlozi, zaključio je da je Općinski sud počinio povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, zbog čega se nije upuštao u ocjenu ostalih apelantovih žalbenih navoda kao ni žalbenih navoda Tužilaštva, pa je postupajući prema odredbi člana 330. stav 1. tačka a) ZKPFBiH donio rješenje kao u izreci i odredio održavanje pretresa pred tim sudom tokom kojeg će, u skladu s članom 332. stav 2. ZKPFBiH, preuzeti dokaze izvedene tokom prvostepenog postupka, a po potrebi i druge dokaze.
10. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 K 113026 11 Kžk od 19. marta 2012. godine apelanta proglasio krivim za počinjeno krivično djelo nasilja u porodici iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH zbog čega mu je izrečena uvjetna osuda i istovremeno određeno da se apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti te presude ne počini novo krivično djelo. Istom presudom oštećena je upućena na parnicu s imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete, dok je apelant na temelju člana 202. stav 1. ZKPFBiH obavezan na naknadu troškova krivičnog postupka u iznosu od 220,00 KM, koji se sastoje od troškova vještačenja i paušala u iznosu od 100,00 KM.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud da je naveo da je taj sud na pretresu održanom u skladu s članom 332. stav 2. ZKPFBiH u toku dokaznog postupka prihvatio i preuzeo dokaze izvedene pred prvostepenim sudom, da je na apelantov prijedlog proveo vještačenje koje je izvršio vještak psiholog E. D., dok je odbio apelantov prijedlog za saslušanjem šest svjedoka (I. Š., S. Z., N. Š., S. K., E. P. i A. B.) ocijenivši da okolnosti na koje je predloženo saslušanje navedenih svjedoka nije od značaja za odlučivanje u predmetnoj krivičnoj stvari. Kantonalni sud je također odbio apelantov prijedlog za ponovno vještačenje koje je već proveo vještak medicinske struke dr. A. K., jer je kao nesporno utvrdio da je ovaj vještak već vještačio na okolnost apelantovog zdravlja, te da je dao svoje mišljenje o nalazu vještaka medicinske struke dr. M. K. K., kao i apelantov prijedlog da se sasluša vještak medicinske struke dr. H. Ž. na okolnost apelantovog fizičkog napada na oštećenu, zbog toga što apelantu nije stavljeno na teret da je oštećenoj nanio povrede, tj. jer okolnosti na koje se predlaže izvođenje ovog dokaza po ocjeni tog suda nisu bitne u ovom krivičnom predmetu. Dakle, nakon što je postupajući u smislu člana 296. stav 2. ZKPFBiH ponovo izvršio detaljnu analizu preuzetih i prihvaćenih dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom, te nakon izvršene analize dokaza izvedenih pred tim sudom, njihove savjesne i brižljive ocjene, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude. Naime, Kantonalni sud je posebno cijenio iskaz oštećene dat pred prvostepenim sudom, dovodeći ga u vezu s ostalim izvedenim dokazima, posebno iskazima saslušanih svjedoka Ž. B., N. B. i A. B. iskazom vještaka medicinske struke M. K. K. koja je potvrdila da je oštećena ispoljavala afektivni poremećaj i poremećaj raspoloženja s obilježjem posttraumatskog stresnog poremećaja, kojem je prethodila akutna stresna reakcija i prethodno dugotrajni traumatizirajući događaj u porodici i apelantovoo nasilničko ponašanje, ocijenivši iskaz oštećene vjerodostojnim. Kantonalni sud je dalje naveo da je prihvatio apelantov prijedlog da se provede vještačenje koje će izvršiti vještak medicinske struke, psiholog mr. sci. E. D., međutim da psihološki izvještaj navedenog vještaka taj sud nije posebno cijenio, jer se radilo o vještačenju na okolnost zdravstvenog stanja apelanta i mldb. djece oštećene i apelanta u 2012. godini, a što u konkretnom slučaju nije predmet optužbe. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je također odbio apelantov iskaz koji je tvrdio da je kritičnog dana između njega i oštećene došlo samo do prepirke i povišenog tona, zbog čega nije bilo zakonskog osnova da se proglasi krivim za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, obrazlažući svoj stav da je sud činjenično stanje u konkretnom slučaju cijenio u krivičnopravnom smislu, na temelju kojeg je zaključio da su se apelantovim radnjama kako u subjektivnom, tako i u objektivnom smislu stekla sva bitna obilježja nasilničkog ponašanja u porodici iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, jer je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio krivično odgovoran, jer je bio svjestan značaja djela, i što je u cijelosti mogao upravljati svojim postupcima, na što posebno upućuje nalaz vještaka medicinske struke dr. A. K., koji je taj sud prihvatio kao objektivan i dat u skladu s pravilima struke. Naime, Kantonalni sud je uvidom u nalaz imenovanog vještaka nesporno zaključio da iz njega proizlazi da apelant ne boluje, a niti da je bolovao od duševnih oboljenja, niti da se u vrijeme izvršenja krivičnog djela nalazio u stanju privremenog duševnog poremećaja kao ni da predstavlja zaostalu osobu, međutim, isto tako je također zaključio da Tužilaštvo u toku trajanja postupka nije dokazalo da je apelant ispoljio niti jedan oblik nasilja prema njihovoj mldb. djeci, niti da to proizlazi iz činjeničnog opisa samog krivičnog djela, pa stoga nije našao dokazanim da su djeca apelanta i oštećene doživjela traume, izuzetne teške stresne situacije i da se liječe pod dijagnozom posttraumatskog stresnog poremećaja. Dakle, sud je prilikom izricanja krivičnopravne sankcije apelantu uzeo u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća, pa je od olakšavajućih okolnosti za apelanta cijenio da do sada nije osuđivan, dok otežavajućih okolnosti nije našao zbog čega je zaključio sasvim opravdanim apelantu izreći uvjetnu osudu, smatrajući da će se njom postići svrha kažnjavanja propisana odredbom člana 42. KZFBiH. Istom presudom sud je apelanta, pozivajući se na odredbu člana 202. stav 1. ZKPFBiH obavezao da plati troškove krivičnog postupka, koji se sastoje od troškova vještačenja u iznosu od 220,00 KM i na ime paušala iznos od 100,00 KM, zaključivši da njihovim stavljanjem na teret apelantu neće biti dovedeno u pitanje izdržavanje njegove porodice, te s obzirom da se oštećena nije izjasnila o imovinskopravnom zahtjevu, sud ju je s navedenim zahtjevom uputio na parnicu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, 2. i 3. tač. d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u apelaciji ponovio hronologiju predmetnog krivičnog postupka i utvrđene činjenice. Suština apelantovih apelacionih navoda se temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant tvrdi da je Kantonalni sud prihvatanjem dokaza izvedenih u prvostepenom postupku, posebno iskaza oštećene datog na glavnom pretresu od 9. juna 2010. godine proizvoljno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbu člana 332. stav 2. ZKPFBiH, zbog čega smatra da se osporena presuda isključivo temelji na iskazu oštećene koja je, kako navodi, trebala biti neposredno ponovo saslušana na pretresu pred Kantonalnim sudom, te da u slučaju da je taj su prihvatio da cijeni dokaze koje je predložio, smatra da iskaz oštećene ne bi bio ocijenjen kao vjerodostojan, i da njegove radnje kako su opisane u izreci presude ne bi bile okvalifikovane kao nasilje u porodici prema odredbi člana 222. stav 1. KZFBiH, odnosno kao krivično djelo. Dakle, apelant se žali na način na koji je Kantonalni sud cijenio dokaze, te smatra da u tom smislu nije ni dao odgovore na pitanja koja su od suštinske važnosti za ishod postupka. S tim u vezi apelant ukazuje da prema odredbi člana 222. stav
1. KZFBiH krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, odnosno nasilje, drsko ili bezobzirno ponašanje postoji u slučaju kada ono nije ničim izazvano, kada je nemotivirano, i kada je takvo činjenje samo sebi svrha, što smatra da u konkretnom predmetu nije slučaj, jer tvrdi da je u konkretnom slučaju navedeni događaj bio posljedica neslaganja njega i oštećene a u vezi s prevazilaženjem teške finansijske situacije, čemu se oštećena protivila i čije reakcije su potakle njegovu reakciju, zbog čega se kako navodi njegovo postupanje ne može smatrati radnjama u kojima se stječu obilježja krivičnog djela nasilja u porodici. Apelant također smatra da Kantonalni sud nije dao jasno obrazloženje kako je došao do zaključka o njegovoj krivnji, jer tvrdi da nije opisao proces ocjene izvedenih dokaza, zbog čega po njegovom mišljenju osporena presuda ne zadovoljava standarde s aspekta brižljive i savjesne ocjene dokaza kako je to propisano ZKPFBiH. Osim toga, apelant se žali da je taj sud neosnovano odbio njegov prijedlog za davanje iskaza predloženih šest svjedoka odbrane, i svjedoka vještaka medicinske struke, vještaka neuropsihijatra i vještaka za sudsku medicinu, zbog čega mu je, kako navodi, povrijeđeno načelo jednakosti oružja a samim tim i načelo in dubio pro reo.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, da se radi o odluci drugostepenog suda kojom je apelant proglašen krivim, da je na način, u vrijeme i na mjestu kao u izreci presude počinio krivično djelo nasilja u porodici iz člana 222. stav 2. a u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Smatra neosnovanim apelantove navode da taj sud nije mogao da u dokazni materijal uvede iskaz oštećene dat pred prvostepenim sudom, te da nije naveo jasno kako je došao do zaključka o njegovoj krivnji. U odnosu na ove njegove navode ukazuje da je odredbom člana 332. stav 2. ZKPFBiH jasno propisano da, ako vijeće žalbenog odjeljenja ustanovi da nije potrebno ponovo izvesti dokaze već izvedene u prvostepenom postupku, iskazi ispitanih svjedoka, vještaka, te njihovi pisani nalazi i mišljenja će biti prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani, ukoliko je te svjedoke i vještake prilikom svjedočenja unakrsno ispitala suprotna strana ili njen branitelj, ili nisu bili ispitani iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ZKPFBiH drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav 2. tačka e) citiranog zakona. Također navodi da je odredbom stava 3. istog člana propisano da se odredbe stava 2. ne odnose na osobe koje mogu odbiti svjedočenje prema članu 97. ZKPFBiH. Dakle, kako u konkretnom predmetu nesporno slijedi da je oštećena na pretresu održanom pred prvostepenim sudom 9. juna 2010. godine poučena o njenim pravima, da kao apelantova supruga može da odbije svjedočenje u smislu odredbe člana 97. ZKPFBiH, da je pitana da li pristaje na svjedočenje i da je pristala, to je ovaj sud našao da u konkretnom slučaju ovaj sud nije postupio suprotno odredbama člana 332. stav 3. ZKPFBiH kada je odlučio da od preuzetih i prihvaćenih dokaza pročita iskaz oštećene dat pred prvostepenim sudom. Stoga Kantonalni sud ističe da je sadržina iskaza oštećene, kao i svih ostalih dokaza, sa stanovišta vjerodostojnosti pravilno ocijenjena te da su pobijanom presudom dati jasni razlozi o tome zašto se može prihvatiti dokazanim da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Stoga Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Općinski sud je istakao da je predmetni postupak proveden prema odredbama ZKPFBiH, te stoga smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
V. Relevantni propisi
15. Krivični zakon Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 42.
Svrha kažnjavanja Svrha kažnjavanja jeste:
a) da se izrazi društvena osuda počinjenog kaznenog djela;
b) da se utječe na počinitelja da ubuduće ne počini kaznena djela;
c) da se utječe na ostale da ne počine kaznena djela;
d) i da se utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja počinitelja.
Član 60. stav 2.
Svrha mjere upozorenja ﴾…﴿ (1) Svrha uvjetne osude je da se počinitelju kaznenog djela uputi upozorenje uz prijetnju kaznom kojim se omogućava ostvarenje svrhe kaznenopravne sankcije izricanjem kazne bez njezina izvršenja, kada izvršenje kazne nije prijeko potrebano radi kaznenopravne zaštite.
Član 62.
(1) Uvjetnom osudom sud počinitelju kaznenog djela utvrđuje kaznu i istodobno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđenik za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od jedne godine niti dulje od pet godina (vrijeme provjeravanja), ne počini novo kazneno djelo.
(2) Pri odlučivanju hoće li izreći uvjetnu osudu sud će, vodeći računa o svrsi uvjetne osude, posebno uzeti u obzir osobenost počinitelja, njegov raniji život, njegovo ponašanje poslije počinjenog kaznenog djela, stupanja kaznene odgovornosti i druge okolosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno.
(3) Uvjetna osuda može se izreći kad je počinitelju utvrđena kazna zatvora do dvije godine ili novčana kazna.
(4) Za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, uvjetna osuda se može izreći samo ako je kazna iz stava 3. ovog člana utvrđena ublažavanjem zakonom propisane kazne.
(5) Uvjetna se osuda ne može izreći za kaznena djela za koja se ni ublažavanjem kazne ne može izreći kazna zatvora lakša od jedne godine.
(6) Ako je počinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uvjetna osuda može se izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora.
(7) Sigurnosne mjere, izrečene uz uvjetnu osudu, izvršavaju se.
Član 222. st. 1. i 2.
Nasilje u porodici (1) Ko nasiljem, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava mir, tjelesnu cjelovitost ili psihičko zdravlje člana svoje porodice, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
(2) Ko kazneno djelo iz stava 1. ovog člana učini prema članu porodice s kojim živi u zajedničkom kućanstvu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
16. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 64/07, 9/09 i 12/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branioce tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Član 332. stav 2.
Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja (2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke i branitelja, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branitelja iako im je to bilo omogućeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav 2. tačka e) ovog zakona. U tom slučaju njihovi iskazi na pretresu se mogu čitati.
VI. Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 113026 11 Kžk od 19. marta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. aprila 2012. godine a apelacija je podnesena je 25. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 6. stav (1), (2) i (3) tačka d. Evropske konvencije.
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1, 2. i 3. tač. d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;
24. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, zbog čega mu je izrečena uvjetna osuda i istovremeno određeno da mu se utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti te presude ne počini novo krivično djelo. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
25. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
26. Zatim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
27. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
28. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su sudovi proveli dokazni postupak u kojem su izvedeni brojni dokazi odbrane i optužbe, te da u ovom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. U vezi s apelantovim navodima da Kantonalni sud nije mogao u dokazni materijal da uvrsti dokaze, posebno iskaz oštećene dat pred prvostepenim sudom, Ustavni sud nalazi nespornim da je Kantonalni sud, postupajući prema odredbi člana 332. stav 2. ZKPFBiH, preuzeo i prihvatio određene dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom (pobliže navedeni u obrazloženju osporene presude) te da je u osporenoj presudi jasno ukazao da postupak preuzimanja dokaza nije bio nezakonit – posebno u odnosu na iskaz oštećene, koja nije bila ponovo saslušana pred tim sudom nakon ponovnog otvaranja postupka. Ustavni sud ne može da pronađe ništa što bi ukazalo da su ovi apelantovi navodi osnovani i opravdani, jer iz Zapisnika o pretresu broj 65 0 K 113026 11 Kžk od 15. marta 2012. godine, koji je apelant dostavio, jasno proizlazi da je na upit predsjednika vijeća Kantonalnog suda da li su stranke u postupku saglasne da se svjedoci i vještak ponovo ne saslušavaju, nego da će se koristiti iskazi svjedoka i vještaka dati u ranijem pretresu – prvostepenom postupku izjasnili da su saglasni, stoga je sud rješenjem utvrdio da se neće ponovo provoditi dokazi zbog odlaganja pretresa dužeg od 30 dana. Dakle, Ustavni sud smatra da oštećena i ostali svjedoci koji nisu neposredno saslušani pred Kantonalnim sudom ne upućuje na povredu prava na pravično suđenje na način kako je to apelant prezentirao, jer se radi o postupku po žalbi, a ta mogućnost je definirana odredbama ZKP na način kako je to naprijed navedeno (član 332. stav 2. ZKP). Ustavni sud također ukazuje da Evropska konvencija, odnosno pravo na pravično suđenje u odnosu na ovaj apelantov navod ne daje šire garancije, jer države slobodno određuju način postupanja u žalbenom postupku, te ovakav način nije suprotan odredbama Evropske konvencije i garancijama koje pruža Evropska konvencija. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, jer je odluka redovnog suda o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti zasnovana na dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prilikom donošenja svoje odluke primijenio relevantne zakonske odredbe, a osporena sudska presuda sadrži sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i, u vezi s tim, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.
29. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da navedena odredba propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom, odnosno pravosnažnom presudom. Također, sumnju u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nema obavezu da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, u sumnji sud mora da primijeni princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77). Ovi osnovni principi su ustanovljeni i razrađeni u odredbama ZKPFBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, i podrazumijeva obavezu suda da u obrazloženju presude ocijeni svaki dokaz pojedinačno, da ih dovede u međusobnu vezu i izvrši ocjenu dokaza u njihovoj ukupnosti, izvodeći zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti neke činjenice. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svaki izvedeni dokaz dao jasno i iscrpno obrazloženje, te sve dokaze doveo u međusobnu vezu zbog čega Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje principa in dubio pro reo. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
30. Zatim, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, te da je prekršen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, jer je Kantonalni sud odbio njegov prijedlog da se saslušaju svjedoci (šest svjedoka), zatim je odbio da naloži ponovo vješačenje koje će provesti vještak medicinske struke dr. A. K. i vještačenje vještaka dr. H. Ž.. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud jasno i argumentirano obrazložio da okolnost zbog koje je apelant predložio saslušanje navedenih svjedoka, po ocjeni tog suda, nije od značaja za odlučivanje u ovoj krivičnoj stvari, odnosno vještak medicinske struke dr. A. K. je već vještačio na okolnost apelantovog zdravlja i da je dao mišljenje o nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke M. K. K., kao i prijedlog da se sasluša vještak dr. H. Ž. na okolnost apelantovog fizičkog napada na oštećenu, jer po ocjeni tog suda apelantu nije stavljeno na teret da je nanio povrede oštećenoj. Prema tome, Ustavni sud nalazi da u ovakvoj konstataciji i zaključku Kantonalnog suda jasno i argumentirano slijedi na osnovu koje i kakve ocjene dokaza je taj sud odbio apelantov prijedlog za izvođenje predloženih dokaza.
31. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Pri tome, član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije zahtijeva da sud samo navede razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34). Također, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6. stav 1. tijesno povezan s pravom iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Ovaj princip predstavlja važan element pravičnog suđenja, posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika.
32. Prema tome, dovodeći u vezu navedene principe s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge zašto je odbio prijedlog apelantove odbrane za saslušanje određenih svjedoka, kao i prijedlog za provođenje vještačenja, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud ispoštovao svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. (1), (2) i (3) tačka d. Evropske konvencije, kada sud u svojoj presudi u potpunosti opiše proces pojedinačne ocjene dokaza utemeljen na relevantnim odredbama ZKPFBiH, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, niti su apelantovim navodima dovedene u pitanje garancije iz tač. d. stava 3. navedenog člana.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić