Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1719/12 (T. A.)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1719/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1719/12, rješavajući apelaciju Tenzile Alić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b, člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Tenzile Alić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 006800 11 U od 16. februara 2012. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-03/2-1-4-534-214/09 od 16. marta 2011. godine i Rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Općine Prijedor broj 03-534-88/07 od 1. septembra 2009.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Tenzila Alić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora podnijela je 11. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 006800 11 U od 16. februara 2012. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-03/2-1-4-534-214/09 od 16. marta 2011. godine i Rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Općine Prijedor (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 03- 534-88/07 od 1. septembra 2009. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva i Odjeljenja zatraženo je 26. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor 9. oktobra 2014. godine, Ministarstvo 13. oktobra 2014. godine, a Odjeljenje 9. oktobra 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantica je 16. augusta 2007. godine podnijela zahtjev Odjeljenju da joj se prizna status člana porodice civilne žrtve rata i pravo na porodičnu civilnu invalidninu po osnovu nestanka njenog sina Ilijaza Alića.
6. Rješenjem Odjeljenja broj 03-534-88/07 od 1. septembra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 16-03/2-1-4-534-214/09 od 16. marta 2011. godine, apelanticin zahtjev je odbijen kao neosnovan.
7. U obrazloženju prvostepenog rješenja je istaknuto da je ovaj organ utvrdio da je nesporno da je apelantica uz zahtjev tom organu priložila Rješenje Osnovnog suda u Prijedoru broj R-750/03 od 29. juna 2004. godine, kojim je njen sin proglašen umrlim. Međutim, iz njenog iskaza od 16. februara 2009. godine (zapisnik od 16. februara 2009. godine) proizlazi da nema drugu dokumentaciju o nestanku sina, niti svjedoka, a ni očevidaca koji bi svjedočili o njegovom stradanju, jer posmrtni ostaci njenog sina još nisu pronađeni, zbog čega ovaj organ nije mogao zaključiti da je navedeno lice stradalo pod okolnostima iz člana 2. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/93, 32/94, 37/07, 60/07, 111/09 i 118/09), zbog čega je i apelanticin zahtjev odbijen kao neosnovan. Iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizlazi da je Ministarstvo u potpunosti prihvatilo činjenično utvrđenje i razloge prvostepenog organa. Dakle, imajući u vidu uvjete propisane navedenom zakonskom odredbom, kao i činjenicu da je apelanticin sin nestao pod nerazjašnjenim okolnostima, da apelantica nije mogla ponuditi nikakve dokaze o njegovom stradanju, to je zaključio da je prvostepeni organ uprave pravilno postupio kada je zahtjev imenovane za utvrđivanje statusa člana porodice nestale civilne žrtve rata i priznavanje prava na porodičnu civilnu invalidninu odbio kao neosnovan, jer se apelanticin sin ne može smatrati civilnom žrtvom rata shodno navedenoj odredbi zakona, jer je nestao pod nerazjašnjenim okolnostima i na način koji nije predviđen članom 2. citiranog zakona, te da samim tim nema osnova za utvrđivanje apelantici statusa člana porodice nestale civilne žrtve rata i priznavanje prava na porodičnu civilnu invalidninu.
8. Apelantica je protiv Rješenja Ministarstva broj 16-03/2-1-4-534-214/09 od 16. marta 2011. godine tužbom pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom koji je Presudom broj 11 0 U 006800 11 U od 16. februara 2012. godine njenu tužbu odbio kao neosnovanu.
9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelantica u tužbi istakla da je stradanje svoga sina mogla dokazati saslušanjem više svjedoka u toku upravnog postupka, te da su se na taj način mogle utvrditi okolnosti pod kojima je stradao. Također, navodi da joj nije bilo omogućeno da je kao stranku saslušaju organi uprave. Okružni sud je, razmotrivši osporeni akt shodno odredbi člana 30. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11, u daljnjem tekstu: ZUS) i cjelokupne spise predmetne konkretne upravne stvari, utvrdio da iz spisa predmeta nesporno proizlazi da je apelantica podnijela zahtjev Odjeljenju radi priznavanja statusa člana porodice civilne žrtve rata i pravo na porodičnu civilnu invalidninu po osnovu nestanka sina, da je prvostepeni organ, postupajući po njenom zahtjevu kako to proizlazi iz zapisnika tog organa broj 03-534-88 od 16. februara 2009. godine, apelanticu saslušao na predmetne okolnosti navedene u zahtjevu nakon čega je rješenjem od 1. septembra 2009. godine njen zahtjev odbio kao neosnovan, a što je potvrdilo i Ministarstvo svojim rješenjem od 16. marta 2011. godine. Okružni sud je odbio kao neosnovane apelanticine navode da je dokazala okolnosti pod kojima je njen sin stradao, jer iz spisa predmeta nesporno proizlazi da je apelantica uz zahtjev prvostepenom organu uprave priložila samo Rješenje Osnovnog suda u Prijedoru broj R-750/03 od 29. juna 2004. godine, kojim je njen sin proglašen umrlim, pa imajući u vidu da nije priložila druge dokaze o njegovom stradanju, taj organ nije mogao zaključiti da je on stradao, odnosno da je nestao pod okolnostima iz člana 2. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata. Okružni sud je, također, odbio kao neosnovane apelanticine navode da u toku upravog postupka nije saslušana, jer iz obrazloženja osporenog akta (zapisnika od 16. februara 2009. godine) jasno proizlazi da je apelantica prilikom saslušanja 16. februara 2009. godine izjavila da nema dokumentaciju o nestanku svog sina, ni svjedoka, kao ni očevidaca o njegovom stradanju iz kojih razloga je Ministarstvo zaključilo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbio njen zahtjev kao neosnovan, budući da nije ispunila uvjete iz čl. 2. i
3. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, kojim je propisano pod kojim uvjetima članovi porodica nestalih civilnih žrtava rata ostvaruju određena prava, pri tome imajući u vidu činjenicu da je apelanticin sin nestao pod nerazjašnjenim okolnostima, te da apelantica tom organu nije mogla ponuditi nikakve dokaze o njegovom stradanju. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je članom 2. stav 1. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata propisano da se civilnom žrtvom rata smatra lice kod kojeg je nastupilo oštećenje organizma zlostavljanjem, silovanjem, odnosno lišavanjem slobode (zatvor, koncentracioni logor, internacija, prinudni rad), ili koje je u zbjegu zadobilo ranu, povredu, ozljedu od neprijatelja i kod koga je nastupilo oštećenje organizma najmanje 60%, kao i lice koje je pod navedenim okolnostima ubijeno, poginulo, umrlo ili nestalo. Okružni sud, prema tome, smatra da iz ovako jasne zakonske odredbe slijedi koja se lica mogu smatrati civilnim žrtvama rata, te prema kojoj odredbi zakona, a shodno članu 3. stav 1. istog zakona, također je nesporno da se taj status može priznati određenom licu, odnosno članovima njegove porodice. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud smatra da moraju postojati jasni dokazi o okolnostima stradanja civilnog lica kojih u konkretnom slučaju nema. Po ocjeni Okružnog suda, navedeno jasno proizlazi iz zapisnika o saslušanju apelantice broj 03-534-88 od 16. februara 2009. godine radi utvrđivanja odlučnih činjenica koje se tiču okolnosti pod kojima je njen sin nestao od kojih je i zavisilo ostvarivanje njenih prava na civilnu invalidninu. Budući da je apelantica tom prilikom izjavila da nema dokumentacije o nestanku svog sina, da nema očevidaca o njegovom stradanju i da njegovo tijelo nije nikad pronađeno, Okružni sud smatra da je Ministarstvo pravilno zaključilo da je njen sin nestao pod nerazjašnjenim okolnostima, odnosno da se ne može smatrati civilnom žrtvom rata u skladu sa članom 2. stav 1. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, na temelju čega je zaključio da, shodno članu 10. tač. 2. i 4. ZUS-a nisu ispunjeni uvjeti za poništenje osporenog akta i zbog čega je apelanticina tužba primjenom člana 31. st. 1. i 2. ZUS-a odbijena kao neosnovana. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da se odluka organa uprave u upravnom postupku i odluka Okružnog suda temelje na proizvoljnoj primjeni odredaba Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, jer smatra da je prvostepenom organu uprave dostavila sve dokaze koje je bila obavezna da dostavi u skladu sa odredbama citiranog zakona. Dalje, ističe da je nesporno da njen sin nije pronađen, niti osoba koja je skupa sa njim istog dana 1992. godine izbjegla na Kozaru, početkom ratnih djejstava na području općine Prijedor, ali smatra da je u konkretnom slučaju riječ o općepoznatim okolnostima tog perioda, gdje su pripadnici muslimanske nacionalnosti bili prinuđeni napustiti svoje domove, te da je općepoznato da je konkretno u mjestu Kozarac, tj. Kozaruši kod Prijedora, tada stradao veliki broj civila, ali da sve to nije bio dovoljan dokaz nadležnim organima, a niti sudovima, da je njen sin stradao kao civil i da već dvadeset godina traga za njegovim tijelom.
b) Odgovor na apelaciju
11. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je u predmetnom slučaju pravilno primijenjen Zakon o zaštiti civilnih žrtva rata, te da stoga u svemu ostaje kod presude tog suda od 16. februara 2012. godine.
12. U svom odgovoru na apelaciju Ministarstvo je navelo da ostaje pri svom odlučenju, jer smatra da je taj organ pravilnim tumačenjem odredaba Zakona o zaštiti civilnih žrtva rata odlučio o apelanticinom zahtjevu kao u izreci rješenja.
13. U odgovoru na apelaciju Odjeljenje predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/93, 32/94, 37/07, 60/07, 111/09 i 118/09) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Civilnom žrtvom rata smatra se:
(1)lice kod kojeg je nastupilo oštećenje organizma zlostavljanjem, silovanjem, odnosno lišavanjem slobode (zatvor, koncentracioni logor, internacija, prinudni rad) ili u zbijegu od neprijatelja zadobilo ranu, povredu, ozljedu i kod koga je nastupilo oštećenje organizma najmanje 60%, kao i lice koje je pod navedenim okolnostima ubijeno, poginulo, umrlo ili nestalo; (2)lice koje je zadobilo oštećenje organizma najmanje 60%, usljed ranjavanja ili povreda nastalih u vezi sa ratnim operacijama, kao što su: bombardovanje, ulične borbe zalutali metak minobacačka i topovska granata i sl;
(3)lice koje je zadobilo oštećenje organizma najmanje 60% usljed ranjavanja ili povreda nastalih od zaostalih vojnih materijala ili kao posljedica neprijateljskih diverzantskih akcija. Član 3.
Pravo po ovom zakonu, pod određenim uslovima, imaju i članovi porodice civilne žrtve rata ubijene, poginule, umrle ili nestale pod okolnostima iz člana 2. ovog zakona i članovi porodice umrlog lica kojem je bilo priznato svojstvo civilne žrtve rata u smislu člana 2. ovog zakona. Civilne žrtve rata imaju određena prava po ovom zakonu i za članove svoje porodice, Članovima porodice, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad) i roditelji.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 006800 11 U od 16. februara 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 11. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. U konkretnom slučaju apelantica je tražila da se utvrdi da, shodno odredbama Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, ima status člana porodice poginule civilne žrtve rata i priznavanje prava na porodičnu invalidninu po osnovu nestanka sina. Dakle, predmet se odnosi na utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelantice, te stoga Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
20. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da nije, općenito, nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
21. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su nadležni organi uprave svoje odluke, koje je kao utemeljene na odredbama Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata potvrdio i Okružni sud, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili, dajući za svoj stav, također, jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanaticini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, tj. da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene odredbe citiranog zakona, konkretno čl. 2. i 3. navedenog zakona, kada je njen zahtjev odbijen kao neosnovan, te kojim je tražila da joj se prizna status člana porodice poginule civilne žrtve rata i priznavanje prava na porodičnu invalidninu po osnovu nestanka sina. Ustavni sud smatra da apelantica, shodno navedenim odredbama zakona, nadležnim organima uprave, a ni sudu nije ponudila nikakve dokaze o načinu stradanja njenog sina, da nije nestao pod nerazjašnjenim okolnostima, a što nesporno proizlazi i iz njenog iskaza datog prvostepenom organu uprave od 16. februara 2009. godine iz kojeg jasno proizlazi da nema dokumentaciju o nestanku svog sina, kao ni svjedoka očevidaca o njegovom stradanju. Prema tome, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje neosnovani.
22. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
23. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelanticine navode u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
24. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su organi uprave u upravnom postupku i Okružni sud osporenim odlukama dali jasno i argumentirano obrazloženje svojih zaključaka do kojih su došli tumačenjem odredaba Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata na kojima su navedene odluke zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
25. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić