Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-128/12 (M. S.)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ratna šteta
  • Naknada štete
  • Zastara
  • Nematerijalna šteta
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-128/12

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 128/12, rješavajući apelaciju Marijana Sopte, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marijana Sopte podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 000961 10 Rev od 10. novembra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marijan Sopta (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donje Ilove, Općina Prnjavor, podnio je 9. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 000961 10 Rev od 10. novembra 2011. godine.

2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 1253/10 od 13. maja 2010. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelantova apelacija koju je podnio 2. aprila 2010. godine protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 000961 09 Gž od 29. januara 2010. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je apelacija preuranjena jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji, te da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav (3) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09; u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme donošenja navedene odluke, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 26. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor dostavio 6. oktobra 2014. godine, Okružni sud 10. oktobra 2014. godine, a Osnovni sud 14. oktobra 2014. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 000961 06 P od 7. oktobra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 78 0 P 000961 09 Gž od 29. januara 2010. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da mu na ime naknade materijalne štete za uništene nekretnine i pokretne stvari koje su se nalazile u tim nekretninama isplati iznos od 207.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 19. maja 2006. godine, te da mu isplati troškove postupka. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 KM, a oslobođen je plaćanja takse na tužbu i presudu.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku postupka Osnovni sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je u konkretnoj pravnoj stvari predmet spora apelantov zahtjev da mu tužena naknadi materijalnu štetu nastalu tokom ratnih dešavanja na području Bosne i Hercegovine na njegovoj stambeno-poslovnoj zgradi i pomoćnim objektima (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), sagrađenim na parceli pobliže označenoj u obrazloženju presude, kao i na pokretnim stvarima koje su se nalazile u tim nekretninama, primjenom člana 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je utvrdio da su predmetne nekretnine, apelantovo vlasništvo, 12. januara 1992. godine uništili nepoznati izvršioci, za što je apelant saznao 25. maja 1992. godine kada ga je o tome obavijestila njegova sestra. Kako je tužena istakla prigovor zastarjelosti potraživanja primjenom člana 376. ZOO-a, Osnovni sud je usvojio prigovor tužene i apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, zaključivši da je od 12. januara 1992. godine kada je šteta prouzrokovana, odnosno od 19. juna 1996. godine od kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske broj 02-732/96 ukinuto ratno stanje i stanje neposredna ratna opasnost, i kada više nije bilo prepreka da apelant podnese tužbu sudu, protekao trogodišnji rok vremena potrebnog za zastarjelost propisan članom 376. stav 1. ZOO-a. Dakle, s obzirom na to da je šteta nastala 12. januara 1992. godine, a da je apelant tužbu podnio tom sudu 19. maja 2006. godine, prestalo je njegovo pravo da prema navedenim odredbama zakona traži naknadu štete. Osnovni sud je zaključio da apelant tokom trajanja postupka nije dokazao vrijednost uništene imovine, jer nije predložio vještačenje koje bi proveo vještak određene struke, na okolnost utvrđivanja visine nastale štete. Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni stav Osnovnog suda kao pravilan i utemeljen na relevantnim zakonskim propisima, pa je apelantovu žalbu kojom je tvrdio da ratna šteta ne može zastarjeti odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 78 0 P 000961 10 Rev od 10. novembra 2011. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda od 29. januara 2010. godine odbio kao neosnovanu.

9. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant protiv presude drugostepenog suda izjavio reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka (član 209. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se obje nižestepene presude ukinu. Vrhovni sud je uvidom u spise predmeta zaključio da je presuda drugostepenog suda pravilna i utemeljena na zakonu. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da je apelant parnični postupak pokrenuo prema odredbi člana 58. stav 1. ZPP, svojeručno napisanom tužbom, koju je tom sudu podnio 19. maja 2006. godine, kada je ona zavedena u upisnik suda pod brojem 78 0 P 000961 06 P, zbog čega smatra da apelant nije dokazao da je zahtjev za ratnu štetu podnio prvostepenom sudu 12. maja 1998. godine, zbog čega je odbio kao nedokazane ove njegove navode. Zatim je utvrđeno da je podnesak zaveden u upisnik prvostepenog suda, da je prema naredbi tog suda podnesak uređen kako bi sud mogao postupati, jer iz spisa predmeta proizlazi da spis ne sadrži naredbu suda iz koje bi slijedila apelantova obaveza da podnesak uredi, da sam podnesak ne sadrži prijemni pečat suda, niti je prezentiran bilo kakav dokaz da je upućen sudu poštom, te da li je i pod kojim poslovnim brojem zaveden u upisnik tog suda. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na to da je odredbom člana

388. ZOO-a propisano da se zastarijevanje prekida pokretanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, s ciljem utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Prema tome, Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su utvrdili da je apelant tužbu prvostepenom sudu podnio 19. maja 2006. godine, dakle nakon što je proteklo vrijeme potrebno za zastarjelost zahtjeva za naknadu štete, u smislu odredbe člana 376. stav 1. citiranog zakona, te da je pravilan stav tih sudova da je rok zastarjelosti počeo teći 19. juna 1996. godine, kada je stupila na snagu Odluka Skupštine Republike Srpske broj 02-732/96 od 19. juna 1996. godine o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 15/96), dakle nakon što je sama šteta nastupila (12. januara 1992. godine) i vremena kada je apelant saznao za štetu (25. maja 1992. godine). Prema tome, Vrhovni sud je u konkretnom slučaju zaključio da je protekao i objektivni rok zastare u trajanju od pet godina od dana kada je šteta nastala propisan odredbom člana 376. stav 2. citiranog zakona, te je primjenom člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što je Vrhovni sud, prema njegovom mišljenju, pogrešno primijenio odredbe ZOO-a kada je utvrdio da je nastupila zastarjelost njegovog potraživanja za naknadu štete koja mu je pričinjena rušenjem stambenog objekta. Apelant prigovara da sud netačno navodi da mu je šteta prouzrokovana 12. januara 1992. godine, a da je tužbu prvostepenom sudu podnio 19. maja 2006. godine, dakle nakon što je protekao rok zastare. Apelant tvrdi da je Osnovnom sudu u Prnjavoru podnio tužbu za naknadu štete 12. maja 1998. godine, koju je lično donio i predao u sud, i da je kao neuka stranka tužbu nazvao zahtjev za naknadu štete, nakon čega ju je uredio kako bi sud mogao postupati, a koja se ne nalazi u spisu suda. Apelant navodi i da je vjerovao u savjesnost i poštenje službenika suda, da nije znao da je sud dužan dati mu potvrdu o prijemu tužbe i da će mu takva potvrda trebati.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantove navode smatra paušalnim, jer je u obrazloženju presude dao odgovore na sva pitanja iz podnesene revizije, koje, kako ističe apelant, ponavlja u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da apelant ponavlja paušalne i nedokazane tvrdnje koje je isticao i tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, te stoga njegove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Osnovni sud apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Član 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje Ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.

Društveno-politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.

To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete. Član 360. st. 1. i 2.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. Član 377.

(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.

VI.Dopustivost

15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 000961 10 Rev od 10. novembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 9. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

19. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

22. U konkretnom slučaju, apelant je tražio da mu tužena naknadi materijalnu štetu nastalu na predmetnim nekretninama i pokretnim stvarima koje su se nalazile u tim nekretninama, nastalu tokom ratnih dešavanja na području Bosne i Hercegovine. Dakle, predmet se odnosi na utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza, pa Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

23. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odredbe ZOO-a, kada je odbijen njegov zahtjev za naknadu štete zbog zastare potraživanja, jer je tužbu prvostepenom sudu podnio 19. maja 2006. godine, dakle nakon što je protekao rok zastare iz člana 376. citiranog zakona. Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove navode da je tužbu za naknadu štete koju je nazvao zahtjev za ratnu štetu podnio Osnovnom sudu 12. maja 1998. godine, jer su sudovi te njegove navode jasno i argumentirano obrazložili i dali jasne razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, tj. jer apelant sudu nije ponudio dokaze da je navedeni podnesak zaveden u upisnik tog suda, niti da je podnesak sudu upućen putem pošte, te da je prema naredbi suda podnesak uređen. U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno obrazložili primjenu pravila o teretu dokazivanja, da apelantovi navodi o tome ni na koji način ne dovode u pitanje pravičnost konkretnog postupka, što se može staviti na teret isključivo apelantu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o tome da mu je na ovaj način prekršeno pravo na pravično suđenje neosnovani.

25. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da mu je u parničnom postupku koji je rezultirao osporenim presudama na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, već je samo nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer nije mogao utvrditi da su apelantu na bilo koji način uskraćene neke od garancija prava na pravično suđenje. Naime, apelant nije ponudio bilo kakve relevantne argumente kojim bi opravdao tvrdnju da mu je u parničnom postupku koji je rezultirao osporenim presudama na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, u smislu da su osporene odluke rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, a sudovi su u osporenim presudama dali detaljno i jasno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.

27. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-128/12 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio