Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1457/12 (Željezara „Zenica“ d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1457/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1457/12, rješavajući apelaciju Željezare „Zenica“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b, člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Željezare „Zenica“ d.o.o.
Zenica podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 006402 12 Gž2 od 16.
marta 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 006402 07 P od 15. februara 2012.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Željezara „Zenica“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice podnijela je 20. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 006402 12 Gž2 od 16. marta 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 006402 07 P od 15. februara 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 3. aprila 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 16. aprila 2014. godine, a Općinski sud 10. aprila 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. U pravnoj stvari tužitelja Hidajeta Kadića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv tužene apelantice radi isplate duga, naknade plaće, Općinski sud je Rješenjem broj 43 0 P 006402 07 P od 4. januara 2012. godine naložio apelantici da Zeničko-dobojskom kantonu (u daljnjem tekstu: Zeničko-dobojski kanton) na račun budžetske organizacije, pod brojem bliže označenim kao u izreci presude, uplati na ime sudske takse, i to: za tužbu od 11. aprila 2007. godine i podnesak od 21. aprila 2009. godine iznos od 300,00 KM, presudu od 16. juna 2009. godine iznos od 500,00 KM i reviziju od 21. septembra 2010. godine iznos od 450,00 KM. Općinski sud je rješenjem zavedenim pod istim brojem od 15. februara 2012. godine stavio van snage rješenje tog suda od 4. januara 2012. godine, pa je, umjesto toga, apelantici naloženo da na račun budžetske organizacije, kao u izreci presude, na ime sudske takse uplati za tužbu od 11. aprila 2007. godine i podnesak tužitelja od 21. aprila 2009. godine iznos od 375,00 KM, presudu od 16. juna 2009. godine iznos od 375,00 KM i reviziju od 21. septembra 2010. godine iznos od 112,50,00 KM.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je je tužitelj tužbom od 11. aprila 2007. godine tražio da mu apelantica na ime naknade neisplaćenih plaća uplati iznos od 4.626,90 KM, da je tužbeni zahtjev povećao nakon vještačenja koje je proveo vještak finansijske struke podneskom od 21. aprila 2009. godine na iznos od 24.748,57 KM a to svoje pravo tužitelj u predmetnom postupku je i ostvario, zbog čega je taj sud prvobitno donesenim rješenjem od 4. januara 2012. godine naložio apelantici da tužitelju, na ime sudske takse, i to za tužbu od 11. aprila 2007. godine uplati iznos od 300,00 KM, za presudu od 16. juna 2009. godine iznos od 500,00 KM i za reviziju od 21. septembra 2010. godine iznos od 450,00 KM.
6. Dakle, Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je, uočivši vlastitu grešku u utvrđivanju visine takse na tužbu i presudu, rješenje suda od 4. januara 2007. godine stavio van snage i 15. februara 2012. godine donio rješenje utvrdivši da je u ovom postupku tužba predata 11. aprila 2007. godine, kada je bio na snazi Zakon o sudskim taksama („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ broj 1/97 do 4/08, u daljnjem tekstu: Zakon o sudskim taksama koji je prestao da važi), a odredbom čl. 10. i 17. navedenog zakona je bilo propisano da su od sudske takse oslobođeni radnici u postupku za ostvarivanje prava po osnovu radnog odnosa, pa ako se u postupku uspije, tada sudsku taksu plaća stranka koja ne uživa oslobađanje od takse, što je u konkretnom slučaju apelantica. S tim u vezi, dalje je podsjetio da je tužitelj tužbom od 11. aprila 2007. godine tražio da mu apelantica na ime naknade neisplaćenih plaća uplati iznos od 4.626,90 KM, da je podneskom od 21. aprila 2009. godine tužbeni zahtjev povećao nakon vještačenja koje je proveo vještak finansijske struke na iznos od 24.748,57 KM na temelju čega je taj sud, pozivajući se na odredbu čl. 35. i 46. navedenog zakona, tar. broj 1. tačka 1, obavezao apelanticu da za tužbu na iznos od 24.748,57 KM plati taksu od 375,00 KM, te isto toliko iznos i za presudu saglasno tar. broj 2. tačka 1. istog zakona. Međutim, imajući u vidu da je apelantica 21. oktobra 2009. godine na ime sudske takse za izjavljenu žalbu uplatila iznos od 750,00 KM, koja je pravilno obračunata (s obzirom na to da, prema članu 46. tar. broj 1. tačka 11. Zakona, taksa za žalbu iznosi dvostruko u odnosu na presudu, 375,00 KM x 2 = 750,00 KM), a da prvostepeni sud nije pravilno obračunao taksu na apelanticinu izjavljenu reviziju od 21. septembra 2009. godine saglasno tar. broj 1. tačka 10. novog Zakona o sudskim taksama („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ br. 12/09, 4/11 i 7/11, koji se primjenjuje od 21. septembra 2009. godine), koju je apelant uplatio 7. oktobra 2010. godine u iznosu od 450,00 KM, jer kako je to propisano navedenim zakonom, sudska taksa na izjavljenu reviziju iznosi kao taksa na presudu uvećana za 50%. Iz toga proizlazi da ta taksa iznosi 562,50 KM, a da je apelantica po nalogu tog suda već uplatila iznos od 450,00 KM. Prema tome, po ocjeni tog suda, preostala razlika za uplatu na ime sudske takse u ove svrhe iznosi 112,50 KM s obzirom na to da je, prema članu 19. novog Zakona o sudskim taksama, tužitelj oslobođen plaćanja navedene obaveze.
7. Kantonalni sud je Rješenjem broj 43 0 P 006402 12 Gž 2 od 16. marta 2012. godine apelanticinu žalbu djelimično uvažio i rješenje prvostepenog suda od 15. februara 2012. godine u dijelu kojim je apelantica obavezana da na ime sudske takse za izjavljenu reviziju uplati iznos od 112,50 KM ukinuo, dok je u preostalom dijelu apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
8. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja zaključio da je apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog suda od 15. februara 2012. godine djelimično osnovana, jer je prvostepeni sud pri obračunavanju visine sudske takse na izjavljenu apelanticinu reviziju pogriješio datum izjavljivanja apelanticine revizije, i to za cijelu godinu, jer apelantica nije izjavila reviziju 21. septembra 2009. godine, kako je to prvostepeni sud, suprotno stanju spisa utvrdio, nego 21. septembra 2010. godine. Dakle, Kantonalni sud je na temelju stanja spisa predmeta utvrdio da je apelantica taj dan pošiljku sa izjavljenom revizijom predala u poštu Zenica, „preporučeno“, zbog čega je zaključio da je prvostepeni sud bio dužan visinu sudske takse na izjavljenu reviziju apelantici odrediti prema odredbama važećeg Zakona o sudskim taksama, član 6. tačka f) („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ br. 12/09, 4/11, 7/11 i 2/12). Naime, prema Tarifi sudskih taksa, koja je, saglasno odredbi člana 1. stav 2, sastavni dio tog zakona (tarifnom broju 1. st. 1.e) i 10), sudska taksa na izjavljenu reviziju iznosi 450,00 KM, što je, po ocjeni tog suda, upravo iznos koji je apelant uplatio 7. oktobra 2010. godine. Prema tome, Kantonalni sud je apelanticinu žalbu u dijelu uplaćene sudske takse na izjavljenu reviziju djelimično uvažio i rješenje prvostepenog suda kojim je apelantica obavezana da na ime razlike uplate sudske takse na izjavljenu reviziju uplati iznos od 112,50 KM ukinuo, dok je u preostalom dijelu apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je, također, ukazao da apelantica griješi kada pravi razliku između zakonskog oslobađanja od obaveze plaćanja sudske takse, budući da Zakon o sudskim taksama takvu razliku ne poznaje, što nesumnjivo proizlazi iz odredbe člana 19. Zakona o sudskim taksama. Također je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu čl. 19. i 32. stav 1. Zakona o sudskim taksama, kada je apelanticu obavezao da sudsku taksu plati na tužbu i presudu, jer je tužitelj u predmetnom sporu u cijelosti uspio, pa je primjenom člana 235. tač. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci rješenja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ukazuje da sudovi osporenim odlukama nisu imali zakonskog osnova da joj nalože obavezu plaćanja sudske takse u ovom predmetu, jer se parnični postupak vodio radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa, te jer se radilo o sporu u kojem je članom 11. stav 1. tačka l) Zakona o sudskim taksama propisano da su od obaveze plaćanja sudske takse oslobođena lica u sporu u vezi sa ostvarivanjem njihovih prava iz radnog odnosa. U vezi sa tim, apelantica, također, tvrdi da ovakva praksa Općinskog i Kantonalnog suda ugrožava apelanticina prava zaštićena Ustavom, što je posljedica pogrešnog tumačenja i primjene odredbe člana 19. Zakona o sudskim taksama Zeničko-dobojskog kantona („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ broj 12/09).
b) Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ukazao da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena apelanticina prava na naplatu sudske takse. Naime, u konkretnom slučaju se radilo o radnom sporu radi isplate plaća i naknada u toku bolovanja, te naknade za minuli rad i regres, kada je tužitelj oslobođen plaćanja sudske takse, jer je uspio u predmetnom sporu, zbog čega je apelantica, prema Zakonu o sudskim taksama, postala takseni obveznik. Iz navedenog razloga taj sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju ukazao da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelantica žali u apelaciji i predlaže da se odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
12. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 53.
(1) Parnični postupak se pokreće tužbom. [...] Član 384.
Svaka stranka prethodno sama snosi troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama. Član 386.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknadaiti troškove. Član 400.
Sud će osloboditi od plaćanja troškova postupka stranku koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove bez štete po nužno izdržavanje svoje i svoje porodice.
Oslobađanje od plaćanja troškova postupka obuhvata oslobađanje od plaćanja taksa i oslobađanje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja, prevođenja i sudskih oglasa. Sud može osloboditi stranke od plaćanja svih troškova ili jednog dijela troškova postupka.
Član 405.
(1)Takse i troškovi isplaćeni iz sredstava suda čine dio parničnih troškova.
(2)O naknadi ovih troškova od strane protivnika stranke koja je oslobođena od plaćanja troškova postupka sud će odlučiti po odredbama o naknadi troškova.
(3)Takse i troškove isplaćene iz sredstava suda naplaćuje po službenoj dužnosti prvostepeni sud od stranke koja je dužna da naknadi ove troškove.
(4)Ako je protivnik stranke koja je oslobođena od plaćanja troškova postupka odlukom suda obavezan da nadoknadi parnične troškove, a utvrdi se da on nije u stanju da te troškove plati, sud može naknadno odrediti da troškove iz stava 1. ovog člana plati u cjelosti ili djelimično stranka koja je oslobođena od plaćanja troškova postupka iz onoga što joj je dosuđeno. Time se ne dira u pravo te stranke da za ono što je platila traži naknadu od protivnika.
13. Zakon o sudskim taksama Zeničko-dobojskog kantona („Službene novine Zeničkodobojskog kantona“ broj 12/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(Obveznik plaćanja takse) Sudske takse (u daljnjem tekstu: takse) propisane ovim zakonom plaća lice po čijem zahtjevu ili u čijem interesu se preduzimaju radnje u postupku, za koje je ovim zakonom utvrđeno plaćanje takse (u daljnjem tekstu: takseni obveznik).
Za podneske i zapisnike koji zamjenjuju podneske, taksu je dužno da plati lice koje podnosi podneske, lice na čiji zahtjev se sastavlja zapisnik, odnosno lice u čijem interesu se preduzimaju radnje.
Za odluku prvostepenog suda taksu je dužan da plati tužitelj, odnosno predlagač, odnosno tražilac izvršenja, a za sudsku nagodbu taksu su dužne da plate obje strane, ukoliko u nagodbi nije drugačije ugovoreno.
Za odluku drugostepenog suda i za odluku po vanrednom pravnom sredstvu, taksu je dužan da plati podnosilac žalbe, odnosno lice u čijem interesu je pokrenut postupak po vanrednom pravnom sredstvu.
Kada su u skladu sa odredbama ovog zakona taksu dužna da plate dva ili više lica zajedno, njihova obaveza je solidarna.
Član 5.
(Uzajamnost plaćanja takse i preduzimanje radnji u postupku) (1)Sud neće preduzimati nikakve radnje ako takseni obveznik nije platio taksu propisanu ovim zakonom. U slučaju podnošenja podneska bez dokaza o plaćenoj taksi, sud će pozvati stranku, odnosno njenog punomoćnika, da se uplati taksa u roku od 8 dana, uz upozorenje da će joj podnesak biti vraćen. Ako stranka ne ispoštuje određeni rok, sud će podnesak vratiti uz obavijest da je vraćen zbog neplaćanja sudske takse. (2)Rokovi po Zakonu o parničnom postupku ne počinju teči dok taksa nije plaćena ili dok sud nije riješio zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse.
(3)Izuzetno od stava (1) ovog člana, ukoliko takseni obveznik ne postupi po pozivu suda i u ostavljenom roku ne uplati taksu na tužbu za smetanje posjedauloženi redovni ili vanredni pravni lijek, podnesak neće biti vraće, već će se nastaviti postupak po tužbi za smetanje posjeda, odnosno uloženom pravnom lijeku, a prinudnoj naplati sudske takse pristupiće se u skladu sa odredbama ovog zakona.
Član 11. stav (1) l) (Oslobođeni od obaveze plaćanja takse) (4)Od plaćanja takse oslobođeni su:
l)Lice u sporu u vezi sa ostvarivanjem njegovih prava iz radnog odnosa.
Član 19.
(Uspjeh u postupku i obaveza plaćanja takse) (1)Ako u parničnom i izvršnom postupku lice oslobođeno od obaveze plaćanja takse uspije u postupku, taksu koju bi ono bilo dužno da plati da nije bilo oslobođeno, platiće stranka koja ne uživa oslobađanje i to u srazmjeri u kojoj je oslobođena stranka uspjela u postupku.
(2)Ako se između stranake oslobođene od obaveze plaćanja takse i stranke koja nije oslobođena zaključi sudska nagodba, taksu koju bi trebalo da plati oslobođena stranka platiće stranka koja nije osobođena, osim ako se stranke drugačije ne dogovore.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 43 0 P 006402 12 Gž2 od 16. marta 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 23. marta 2012. godine, a apelaciju je podnijela 20. aprila 2012. godine. Shodno navedenom, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelantica smatra da joj je, zbog pogrešnog tumačenja člana 19. Zakona o sudskim taksama, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
19. Ustavni sud naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
20. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim rješenjima primjenom člana 19. Zakona o sudskim taksama apelanticu obavezali na plaćanje sudske takse s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu u kojem je tužitelj uspio u ostvarivanju svojih prava po osnovu radnog odnosa, zbog čega je oslobođen plaćanja sudske takse. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je članom 11. stav (1)l) Zakona o sudskim taksama propisano „oslobađanje od obaveze plaćanja takse“, i to tako što je eksplicitno propisano „da je od plaćanja takse oslobođeno: lice u sporu u vezi sa ostvarivanjem njegovih prava iz radnog odnosa“. Članom 19. citiranog zakona također je propisan „uspjeh u postupku i obaveza plaćanja takse“ na način što je stavom (1) definirano da, „ako u parničnom i izvršnom postupku lice oslobođeno od obaveze plaćanja takse uspije u postupku, taksu koju bi ono bilo dužno da plati da nije bilo oslobođeno će platiti stranka koja ne uživa oslobađanje, i to u srazmjeri u kojoj je oslobođena stranka uspjela u postupku“. Dakle, iz odredbe člana 11. stav (1) l) Zakona o sudskim taksama jasno proizlazi da su plaćanja takse oslobođena lica u sporu u vezi sa ostvarivanjem prava iz radnog odnosa, dok je članom 19. istog zakona propisano da u slučaju kada lice uspije u postupku a oslobođeno je plaćanja takse, taksu je dužno platiti lice koje ne uživa oslobađanje, ako se stranke drugačije ne dogovore, a što u konkretnom predmetu nije bio slučaj.
21. Pri analizi apelanticinih navoda da sudovi pogrešno tumače odredbu člana 19. Zakona o sudskim taksama, Ustavni sud najprije nalazi da sudske takse propisane Zakonom o sudskim taksama predstavljaju javne prihode koji se plaćaju u korist budžeta Zeničko-dobojskog kantona, a plaća ih lice po čijem zahtjevu ili u čijem interesu se preduzimaju radnje u postupku. Iz navedenog zakona, također, proizlazi da je zakonodavac kantonalnim zakonima, a pri tome imajući u vidu odredbe ZPP (čl. 400. i 405), uzeo u obzir različite situacije u vezi sa taksenim obveznikom (imovinsko i socijalno stanje i sl., te da je, u skladu s tim, predvidio pod određenim uvjetima i mogućnost oslobađanja od plaćanja takse). Dakle, ovisno od uspjeha u postupku, oslobađanja lica od obaveze plaćanja takse, taksu koje je to lice bilo dužno da plati da nije bilo oslobođeno dužna je platiti stranka koja ne uživa oslobađanje, i to u srazmjeri u kojoj je oslobođena stranka uspjela u postupku, osim ako se između stranaka ne zaključi sudska nagodba. Dakle, ubiranje javnih prihoda od sudske takse u korist budžeta, te poštivanje propisa u vezi s tim je svakako legitiman cilj koji slijedi zakonodavac na koji način se, prema mišljenju Ustavnog suda, ne dovodi u pitanje sama suština apelanticinog prava na pravično suđenje.
22. Imajući u vidu navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi u vezi sa pogrešnom primjenom člana 19. Zakona o sudskim taksama, zato što analizom osporenih rješenja jasno proizlazi da je intencija zakonodavca bila da lica, u konkretnom slučaju tužitelja, oslobodi obaveze plaćanja takse i zato što je protiv apelantice pokrenuo spor radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa u kojem je u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom. Zbog toga su sudovi primjenom navedenog člana citiranog zakona tužitelja oslobodili plaćanja takse i apelantici, kao licu koje nije oslobođeno plaćanja takse, naložili da plati taksu koju bi tužitelj inače bio dužan platiti da nije bio oslobođen plaćanja navedene obaveze.
23. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporenih rješenja ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni i Općinski sud su osporenim odlukama dali jasno i argumentirano obrazloženje svojih zaključaka. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporena rješenja i propis na kojem su zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
24. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
25. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelanticine navode u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su Kantonalni i Općinski sud osporenim odlukama dali jasno i argumentirano obrazloženje svojih zaključaka do kojih su došli analizirajući osporena rješenja i propis na kojim su zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić