Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3/12 (D. Đ.)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pritvor
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3/12

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3/12, rješavajući apelaciju Drage Đenića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Drage Đenića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 025245 11 Gž od 31. oktobra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 025245 08 P od 23. februara 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Drago Đenić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 025245 11 Gž od 31. oktobra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 025245 08 P od 23. februara 2011. godine. Apelant je 2. aprila 2012. godine dostavio dopunu apelacije, a dopisom od 13. augusta 2012. godine urgirao da se postupak pred Ustavnim sudom što prije okonča. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 3. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je 12. decembra 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 18. decembra 2014. godine, a tužena 17. decembra 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 025245 08 P od 23. februara 2011. godine, donesenom povodom apelantove tužbe protiv tužene radi naknade štete, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je tužena obavezana da mu isplati iznos od 5.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete usljed duševnih bolova, zbog povrede slobode, ugleda i časti, kao i iznos od 702,00 KM na ime sastava zahtjeva u vansudskom postupku od 12. maja 2008. godine, a sve sa zakonskom zateznom kamatom, u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, računajući od 23. februara 2011. godine kao dana presuđivanja pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana, pod prijetnjom izvršenja. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade nematerijalne štete usljed duševnih bolova, zbog povrede slobode, ugleda i časti, a koji predstavlja razliku između traženog iznosa (12.000,00 KM) i dosuđenog iznosa, kao i zahtjev za zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos za period od 16. maja 2008. godine kao dana podnošenja tužbe pa do 23. februara 2011. godine kao dana presuđivanja odbijen je kao neosnovan. Tužena je obavezana da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.168,23 KM sa zakonskom zateznom kamatom, u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, računajući od 23. februara 2001. godine kao dana presuđivanja pa do konačne isplate, u roku od 30 dana, pod prijetnjom izvršenja.

6. Kako slijedi iz odluke Osnovnog suda, među parničnim strankama je nesporno da je protiv apelanta vođen krivični postupak pred Okružnim sudom pod optužbom da je izvršio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), kao i da mu je u toku trajanja postupka određen pritvor u kojem je bio od 21. maja 2005. do 21. juna 2005. godine. Nesporno je, također, da je apelant oslobođen optužbe Presudom Okružnog suda broj K-34/05, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-252/05 od 30. maja 2006. godine, kao i da se apelant obraćao tuženoj s ciljem postizanja sporazuma o postojanju štete, vrsti i visini štete, ali da je tužena odbila donijeti odluku o njegovom zahtjevu. Dalje, kako slijedi iz spisa i odluke suda, među strankama je sporan osnov potraživanja, odnosno činjenica da li je apelant protivpravno lišen slobode, kao i visina tužbenog zahtjeva, jer je on, prema ocjeni tužene, previsoko postavljen. Pri tome, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 429. stav 1. tačka a. Zakona krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), kojim je utvrđeno da pravo na naknadu štete pripada licu koje je bilo u pritvoru, a nije pokrenut krivični postupak, ili je postupak obustavljen pravosnažnim rješenjem, ili je pravosnažnom presudom lice oslobođeno od optužbe, ili je optužba odbijena. Stoga je sud, vezano za prigovor tužene da je sporan osnov apelantovog potraživanja, obrazložio da, suprotno navodima tužene, za naknadu štete u ovom slučaju nema uticaja da li je pritvor u vrijeme određivanja bio opravdan ili ne, bitno je kako je postupak završen. Dakle, navodi tužene da je pritvor bio nužan i na zakonu zasnovan nisu od utjecaja na drugačiju odluku suda, jer je krivični postupak protiv apelanta okončan njegovim oslobađanjem od optužbe.

7. Osnovni sud je zaključio da je neosnovanim lišenjem slobode apelantu nanesen duševni bol zbog povrede slobode kretanja i prava ličnosti, jer samo neosnovano lišenje slobode, prema mišljenju suda, dovodi do nastanka ovog vida štete, s obzirom na to da je pravo na slobodu osnovno ustavno pravo. Navedeno je da pri odmjeravanju naknade štete za pretrpljene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode sud uzima u ozir i niz objektivnih i subjektivnih okolnosti. U tom smislu, sud je istakao da među relevantne faktore spada vrijeme provedeno u pritvoru, uslovi boravka i humanost zatvorskih uslova, vrsta krivičnog djela, te druge okolnosti vezane za tok istražnog i krivičnog postupka, kao i životna dob lica koje je neosnovano lišeno slobode, njegovo porodično stanje, zanimanje, društvene aktivnosti, raniji život i osuđivanost, omalovažavanje i neprihvatanje u mjestu prebivališta i radnoj sredini, te drugi faktori. Sud je zatim detaljno prezentirao objektivne i subjektivne okolnosti apelantovog slučaja. Navedeno je da je na visinu štete utjecao i stepen pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti koje je apelant pretrpio. Prema mišljenju Osnovnog suda, sam čin pritvaranja i neosnovanog lišenja slobode dovodi do povrede ličnih osjećanja kod pritvorenog, odnosno konkretno kod apelanta. Osnovni sud je imao u vidu činjenicu da je apelantu stavljeno na teret krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga, te da je on u to doba bio zaposlen kao sudski policajac, dakle lice s posebnim ovlaštenjima, kao i posebno činjenicu da je u pritvoru bio zajedno s licima koja je do tada lično privodio, čuvao i preduzimao druge službene radnje, a što je posebno utjecalo na njegove duševne patnje. Osnovni sud je ocijenio i činjenicu da je apelant do tada bio neosuđivan, da je tada naišao na moralne osude okoline, koje ni do danas nisu u potpunosti prestale, te da je čin njegovog hapšenja i pritvaranja doveo do raspada njegovog braka i osipanja najuže porodice, jer ga je bivša supruga napustila i s njihovom djecom otišla u inostranstvo. Dakle, kako zaključuje Osnovni sud, sve to dovelo je do duševne patnje kod apelanta, kroz koju je on trpio nematerijalnu štetu.

8. Imajući u vidu sve navedene okolnosti i utvrđene činjenice, Osnovni sud je apelantu za ovaj vid nematerijalne štete dosudio iznos od 5.000,00 KM, ocjenjujući da je taj iznos adekvatna pravična satisfakcija za navedeni vid štete, te da dosuđeni iznos ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s namjerom i društvenom svrhom tog vida štete, pa je sud odbio apelantov zahtjev preko dosuđenog iznosa. Osnovni sud navodi da novčana naknada nematerijalne štete nije cilj već satisfakcija i sredstvo, pa će apelant s dosuđenim iznosom biti u mogućnosti da pribavi određena materijalna sredstva i zadovolji potrebe koje ne bi mogao podmiriti bez dosuđene satisfakcije i na taj način će sebi olakšati život, čineći ga podnošljivijim i ublažiti društvene patnje zbog povrede ugleda i časti usljed neosnovanog lišenja slobode, a da pri tome dosuđeni iznos ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom namjenom i društvenom svrhom.

9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 025245 11 Gž od 31. oktobra 2011. godine žalbe stranaka su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka i zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu odbijeni su, kao i zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

10. Apelant je osporavao prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu tvrdnjama da je dosuđeni iznos naknade nedopustivo nizak i da se ne može govoriti o satisfakciji za pretrpljene duševne bolove, jer je prvostepeni sud navodno zanemario pravilo da dosuđeni iznos predstavlja pravičnu naknadu prema težini trpljenja ovih vidova štete i nije ocijenio sve okolnosti slučaja. Okružni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi prigovori, jer je prvostepeni sud obrazložio svoju odluku i naveo koje činjenice je ocijenio prilikom odmjeravanja visine naknade. Također, Okružni sud je odbio žalbene navode da prvostepeni sud nije imao u vidu dužinu apelantovog pritvaranja, te posljedice koje je to pritvaranje imalo, a koje su se ogledale u medijski propraćenim natpisima, otkazu koji je uslijedio bez provođenja određenog postupka, što je sve prouzrokovalo povredu ugleda i časti koju danas apelant trpi kao određenu moralnu osudu okoline i radnih kolega i bliskih prijatelja.

11. Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je imao u vidu sve navedene okolnosti, kao i činjenicu da je kod apelanta došlo do poremećaja odnosa u braku, da je apelant na poslu dobio otkaz i da je bio nezaposlen dvije godine i 10 mjeseci, da je sve to prouzrokovalo duševne patnje, pri čemu je ocijenio dužinu boravka u pritvoru, uslove boravka, vrstu krivičnog djela koje je tužiocu stavljeno na teret, pa se apelantovi prigovori da sud to nije imao u vidu ukazuju neosnovanim. Kako navodi Okružni sud, apelantovo pozivanje na sudske odluke u kojima je dosuđen iznos štete od 12.000,00 KM nije relevantno u konkretnom slučaju, jer se pri odmjeravanju naknade uzimaju u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja i naknada se, u smislu odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), individualizira u svakom konkretnom slučaju. Također, nisu prihvatljivi ni apelantovi prigovori da je izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza jer je prvostepeni sud za svoj zaključak dao valjano obrazloženje, koje u svemu prihvata i Okružni sud.

12. I konačno, u pogledu žalbenih prigovora tužene, Okružni sud navodi da se oni ne mogu prihvatiti, jer pravo na naknadu štete, u smislu odredbe člana 429. stav 1. ZKP, pripada licu koje je bilo u pritvoru, a nije pokrenut krivični postupak, ili je postupak obustavljen, ili je pravosnažnom presudom lice oslobođeno od optužbe ili je optužba odbijena. U konkretnom slučaju, apelant je oslobođen od optužbe jer nije dokazano da je učinio krivično djelo koje mu je bilo stavljeno na teret, pa prvostepeni sud pravilno zaključuje da obaveza naknade štete proizlazi iz dužnosti tužene da osigura slobodu i prava građana koja su garantirana Ustavom, jer pravo na naknadu štete zbog povrede slobode ulazi u red osnovnih prava čovjeka koje je garantirano Ustavom.

13. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 025247 12 Rev od 28. februara 2012. godine revizije apelanta i tužene su odbačene. Vrhovni sud je zaključio da vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude, u dosuđujućem i odbijajućem dijelu, ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, iz čega slijedi da, primjenom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), revizija nije dozvoljena. Osim toga, ocjenjujući reviziju u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, Vrhovni sud nalazi da nema mjesta da se odlučuje o reviziji jer to nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Apelant je u toku čitavog postupka pred redovnim sudovima i u svojoj žalbi isticao kako mu je neosnovano lišenje slobode promijenilo život u svakom segmentu. Dobio je otkaz, napustila ga je supruga, što je rezultiralo i razvodom, poremećeno mu je zdravlje, razdvojen je od djece, što su sve posljedice pritvaranja. Iako je u krivičnom postupku oslobođen, apelanta je osudila okolina, pa se opravdano postavlja pitanje da li je osporenim presudama postignuta objektivna i pravična satisfakcija apelanta kao oštećenog kada mu je dosuđen iznos od 5.000,00 KM i da li apelant može da ima prijatan doživljaj usljed ovako niskog iznosa dosuđene naknade. U osnovi, to su bili apelantovi žalbeni razlozi koje drugostepeni sud nije ocijenio, niti je za svoju odluku dao odlučne razloge, pa ih stoga apelant i ponavlja apelacijom.

16. On navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo pri odmjeravanju visine naknade i da nije pravilno i u potpunosti ocijenio sve okolnosti koje su bile od utjecaja na visinu satisfakcije, s obzirom na to da drugostepeni sud samo navodi da ne prihvata apelantove navode jer je prvostepeni sud dao obrazloženje svoje odluke i naveo koje činjenice je ocijenio prilikom odmjeravanja naknade. Prema apelantovoj ocjeni, takvo šturo obrazloženje drugostepenog suda ne zadovoljava principe pravičnog suđenja, jer sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, u suprotnom postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Ustavni sud je u svojim odlukama istakao da je jedan od važnih elemenata pravičnog suđenja i zahtjev da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je zasnovana, što znači da je u slučaju kada drugostepeni sud odlučuje u žalbenom postupku, a u svojoj odluci ne navodi jasne i precizne razloge na kojima je zasnovao odluku, povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

17. Apelant smatra da su sudovi potpuno zanemarili pravilo da dosuđeni iznos treba da predstavlja pravičnu naknadu prema težini trpljenja svih vidova štete, kako bi se na taj način oštećenom pružila odgovarajuća satisfakcija i koliko-toliko olakšale posljedice nastale zbog osude društva usljed objavljivanja navoda u medijima i određivanja pritvora. Apelant ističe da su sudovi u Republici Srpskoj u ovakvim i sličnim situacijama dosuđivali mnogo veće iznose na ime naknade štete. On navodi da su u njegovom slučaju daleko teže posljedice pritvaranja, daleko teža inkriminirana kvalifikacija, da je protiv apelanta vođen krivični postupak u kojem je dokazano da nije učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, dok se u uporednom sporu odustalo od optužnice, te da je savjesna i brižljiva ocjena dokaza izostala u ovom slučaju.

18. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi postojanje povrede njegovih ustavnih prava, te ukine drugostepenu presudu, predmet vrati Okružnom sudu i naloži mu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda se navodi da sud u svemu ostaje pri svojoj odluci od 23. februara 2011. godine, te da su činjenični navodi apelacije u potpunosti neosnovani, pa stoga predlaže da se apelacija odbije.

20. U odgovoru Okružnog suda se navodi da u konkretnom predmetu nisu povrijeđeni apelantovo pravo na pravično suđenje i druga ustavna prava, prema bilo kojem osnovu, pa sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Tužena navodi da je apelacija neosnovana jer osporenom presudom nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva. Apelantu je omogućen pravičan postupak i obeštećen je donošenjem sudskih odluka u razumnom roku, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09, 100/09 – Prečišćeni tekst, 124/11) relevantni dio glasi:

Lica kojima pripada pravo na naknadu štete Član 426.

Prije podnošenja sudu tužbe za naknadu štete, oštećeni je dužan da se svojim zahtjevom obrati Ministarstvu pravde, radi postizanja sporazuma o postojanju štete i vrsti i visini naknade.

Član 429.

Pravo na naknadu štete pripada i licu:

(...)

a) koje je bilo u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka, ili je postupak obustavljen pravosnažnim rješenjem, ili je pravosnažnom presudom oslobođeno od optužbe ili je optužba odbijena; (...)

23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase: Član 200. stav 1.

(1)Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i njenom odsustvu.

(2)Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 025245 11 Gž od 31. oktobra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 4. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

28. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. Suština navoda apelacije svodi se na tvrdnju da su sudovi nepravilno odredili visinu naknade štete zbog apelantovog boravka u pritvoru u toku trajanja krivičnog postupka koji je u odnosu na apelanta okončan oslobađajućom presudom, odnosno da naknada nije određena u skladu s pravilima i principima kojih su se redovni sudovi držali u drugim sličnim slučajevima.

32. Apelant smatra da mu je odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

34. Imajući u vidu sve okolnosti i utvrđene činjenice, Osnovni sud je u konkretnom slučaju apelantu za konkretni vid nematerijalne štete dosudio iznos od 5.000,00 KM, smatrajući da je taj iznos adekvatna pravična satisfakcija za navedeni vid štete. Osnovni sud je naveo da novčana naknada nematerijalne štete nije cilj već satisfakcija i sredstvo, pa će apelant s dosuđenim iznosom biti u mogućnosti da pribavi određena materijalna sredstva i zadovolji potrebe koje ne bi mogao podmiriti bez dosuđene satisfakcije i na taj način će sebi olakšati život, čineći ga podnošljivijim i ublažiti društvene patnje zbog povrede ugleda i časti usljed neosnovanog lišenja slobode. Ustavni sud zapaža da su sudovi u konkretnom predmetu primijenili odredbe o naknadi štete zbog lišenja slobode u krivičnom postupku koje predstavljaju poseban institut u odnosu na naknadu štete u građanskom pravu.

35. Prema mišljenju Ustavnog suda, suprotno apelacionim navodima, iz osporenih presuda se ne može zaključiti da redovni sud nije sve navedene okolnosti imao u vidu, kao i činjenicu da je kod apelanta došlo do poremećaja odnosa u braku, da je apelant na poslu dobio otkaz i da je bio nezaposlen dvije godine i 10 mjeseci, da je sve to prouzrokovalo duševne patnje kod njega, pri čemu je sud ocijenio dužinu boravka u pritvoru, uslove boravka, vrstu krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa se apelantovi prigovori da sud sve navedene okolnosti nije imao u vidu ukazuju neosnovanim. Ustavni sud smatra da apelantovo pozivanje na sudske odluke u kojima je dosuđen iznos štete od 12.000,00 KM nije relevantno u konkretnom slučaju, jer se pri odmjeravanju naknade uzimaju u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja i naknada se, u smislu odredbe člana 200. ZOO-a, individualizira u svakom konkretnom slučaju. Pri svemu tome, Ustavni sud smatra da nije izostalo ni obrazloženje ocjene dokaza i činjenica konkretnog slučaja, jer je prvostepeni sud za svoj zaključak dao valjano obrazloženje, koje je u svemu prihvatio i Okružni sud.

36. Sudovi su, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, zaključili da se određivanjem novčane naknade štete u navedenom iznosu mogu sanirati štetne posljedice nastale za apelanta zbog njegovog boravka u pritvoru u situaciji kad je krivični postupak okončan oslobađajućom presudom. Ustavni sud u razlozima odluka redovnog suda u pogledu visine iznosa na ime naknade štete ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka. Također, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud, rješavajući apelantovu tužbu za naknadu štete, dao jasna obrazloženja za svoje zaključke u pogledu utvrđenja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog kojih su smatrali da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu visine njegovog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, kao i zbog čega je našao da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da jačina bolova i njihovo trajanje opravdavaju povećani iznos naknade od 12.000 KM, kako je to tražio apelant. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući konkretan slučaj, praksu redovnih sudova, dužinu trajanja pritvora, posljedice koje su nastupile za apelanta i druge okolnosti.

37. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je redovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu ocjene utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te da su na taj način uvažene garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant u navodima apelacije istakao iste razloge koje je navodio i u žalbi, a koje je Okružni sud detaljno ispitao, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog i procesnog prava čini proizvoljnom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju kao i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

38. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

Ostali navodi

39. Apelant smatra da su mu prekršeni i pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje tih prava u suštini veže za primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, primjenom relevantnih odredaba ZPP, ZKP i ZOO-a djelimično odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog lišavanja slobode, pri čemu su naveli jasna i argumentirana obrazloženja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

41. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava prilikom odlučivanja o njegovom zahtjevu usmjerenom na naknadu štete, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3/12 (D. Đ.) | Sudska praksa | Aktio