Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4391/12 (E.O.G.)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 7 uz EK (Proceduralne zaštitne mjere pri protjerivanju stranaca)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - općenito
- Član 1. P broj 7 uz EK – proceduralne zaštite u vezi sa protjerivanjem stranaca
- Upravni postupak
- Protjerivanje stranaca
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu · čl. 95
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine · čl. 54
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4391/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4391/12, rješavajući apelaciju E.O.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija E.O.G. podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 008984 12 Uvp od 17.
oktobra 2012. godine i S1 3 U 008984 12 U od 3. septembra 2012.
godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-161/11 od 23. decembra 2011. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.6-07.3-93/11 od 28. novembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. E.O.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Eritreje, kojeg zastupa Udruženje „Vaša prava BiH“ iz Sarajeva, podnio je 13. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 008984 12 Uvp od 17. oktobra 2012. godine i S1 3 U 008984 12 U od 3. septembra 2012. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-06-07-2-161/11 od 23. decembra 2011. godine i Rješenja Ministarstva - Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/18.6-07.3-93/11 od 28. novembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09: u daljnjem tekstu: prethodna Pravila Ustavnog suda), koja su važila u relevantnom periodu, od Suda BiH i Ministarstva zatraženo je 27. decembra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 14. januara 2013. godine, a Ministarstvo 15. januara 2013. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantovim opunomoćenicama 28. oktobra 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Službe broj UP-1/18.6-07.3-93/11 od 28. novembra 2011. godine utvrđeno je da se apelant protjeruje s teritorije Bosne i Hercegovine jer ne posjeduje identifikacione dokumente. Stavom II tog rješenja je naloženo apelantu da napusti teritoriju BiH u roku od osam dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju, a pod prijetnjom prisilnog izvršenja i zabranjuje mu se (stav III) ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od dvije godine računajući od dana njenog napuštanja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je provjerom u službenim evidencijama utvrđeno da apelant nije evidentiran prilikom prelaska državne granice BiH, čime je utvrđeno da je apelant počinio nezakonit ulazak u Bosnu i Hercegovinu propisan članom 16. tačka a) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08; u daljnjem tekstu: Zakon). S obzirom da je apelant prekršio propise o prelasku državne granice i ilegalno ušao u BiH, Ministarstvo je primjenom člana 88. stav 1. tačka a) Zakona riješilo kao u dispozitivu rješenja.
7. Rješenjem Ministarstva broj UP-2-06-07-2-161/11 od 23. decembra 2011. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. Ministarstvo smatra da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je apelant ilegalno ušao u zemlju i pravilno primijenio materijalni propis (član 16. stav 1. tačka a) i član 88. stav 1. tačka a) Zakona) kada je donio prvostepeno rješenje, odnosno da je prvostepeni organ svoje rješenje zasnovao na dokazima kojim su odlučne činjenice nesporno dokazane. Što se tiče žalbenih navoda da su u toku postupka povrijeđene odredbe čl. 9. i 13. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), odnosno načelo materijalne istine i načelo ocjene dokaza, Ministarstvo ih smatra neosnovanim zbog toga što je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja je izveden pravilan zaključak. Navedeno je da je apelant 29. novembra 2011. godine iskazao namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu, o čemu je dobio Potvrdu broj 18.6.1-41.1-5508/2011 u kojoj je naznačeno da ona važi do 2. decembra 2011. godine i da apelant mora zahtjev za međunarodnu zaštitu podnijeti lično Sektoru za azil do tog datuma. Stoga je Ministarstvo navelo da se, prema odredbi člana 92. stav 2. Zakona, rješenje o protjerivanju može izvršiti tek kad se steknu uvjeti iz člana 117. navedenog zakona, s obzirom na iskazanu apelantovu namjeru za podnošenje međunarodne zaštite u BiH.
8. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 008984 12 U od 3. septembra 2012. godine apelantova tužba protiv Rješenja Ministarstva broj UP-2-06-07-2-161/11 od 23. decembra 2011. godine je odbijena. Sud BiH je utvrdio da apelantova tužba za pokretanje upravnog spora protiv navedenog rješenja tuženog nije osnovana, zbog toga što su članom 88. Zakona, kao posebnim zakonom, taksativno navedeni razlozi za izricanje mjere protjerivanja. Prema odredbi člana 88. stav 1. tačka a) Zakona propisano da se strancu može izreći mjera protjerivanja iz BiH ako je u BiH pokušao ući ili ušao nezakonito, ili je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize ili odobrenja boravka, ili nakon proteka vremena važenja prava na bezvizni boravak, ili je pokušao prekršiti ili prekršio propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH. Navedeno je da je članom 16. stav 1. tačka a) tog Zakona propisano da se nezakonitim ulaskom u BiH smatra ako stranac pređe ili pokuša preći državnu granicu van graničnog prijelaza otvorenog za međunarodni saobraćaj ili van graničnog prijelaza namijenjenog za saobraćaj između BiH i susjednih država, ako je državljanin susjedne države i nije drugačije određeno međunarodnim sporazumom, ili van vremena u kojem granični prijelaz radi ili prije proteka roka u kojem ne može ući u BiH. Navodi se da je u konkretnom slučaju u postupku donošenja osporenog rješenja utvrđeno da je apelant ušao i boravio ilegalno na teritoriji BiH. Iz podataka u spisu slijedi da je rješenjem Službe od 21. novembra 2011. godine utvrđeno da je lice NN (apelant) bez identifikacionih dokumenata stavljeno pod nadzor radi utvrđivanja identiteta, njega su sa još dva lica 21. novembra 2011. godine kontrolirali policijski službenici Policijske stanice Kostajnica. Iz zapisnika s intervjua sa strancem utvrđeno je da je iz Eritreje krenuo za Sudan, te je došao do Srbije gdje je boravio u Banji Koviljači dvadesetak dana, a zatim krenuo za Hrvatsku odakle su prešli u BiH. U toku prvostepenog postupka nesporno je utvrđeno da apelant nije evidentiran prilikom prelaska državne granice, te je na taj način načinio povredu člana 16. tačka a) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu što je i sam apelant izjavio u svojoj izjavi što čini osnovanim primjenu člana 88. stav 1. tačka a) tog zakona. Sud BiH je naveo da je protjerivanje prema članu 87. Zakona mjera kojom se strancu nalaže izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom vremenskom periodu koji ne može biti kraći od jedne niti duži od pet godina ako postoje razlozi za protjerivanje. Shodno navedenom, podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije od uticaja na izricanje mjere protjerivanja zbog toga što se stranac koji je prekršio neke od odredbi ovog zakona sankcionira izricanjem navedene mjere koja se izvršava tek kada rješenje postane izvršno, a stranac dobrovoljno ne napusti teritoriju BiH, a kada se pristupa prisilnom udaljenju stranca nadležna služba prikuplja informacije od ostalih organizacionih jedinica službe vezano za status stranca.
9. Polazeći od navedenog utvrđenog činjeničnog stanja tuženi organ je, po ocjeni Suda BiH, pravilno zaključio da su ispunjeni svi uvjeti propisani članom 88. stav 1. tačka a) Zakona za donošenje odluke o protjerivanju stranca s teritorije BiH. Apelantovi navodi da mu je izricanjem mjere protjerivanja povrijeđeno pravo iz član 3. Evropske konvencije o osnovnim ljudskim pravima i slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) su, po ocjeni Suda BIH, paušalne prirode. Navedeni stav je potvrđen Odlukom o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 2608/09 od 17. septembra 2009. godine, te u Odluci o dopustivosti i meritumu broj U 22/03 od 26. marta 2004. godine u kojoj je navedeno da je tvrdnja o ponižavajućem tretmanu ozbiljna stvar i mora biti potkrijepljena jasnim dokazima o povredi, patnji ili trpljenju. Pored toga, tretman mora uzrokovati visok stepen patnje žrtve da bi se ustanovila povreda člana 3. Evropske konvencije.
10. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 3 U 008984 12 Uvp od 17. oktobra 2012. godine odbijen je zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Osporeno rješenje tuženog je, i po ocjeni Apelacionog vijeća, doneseno pravilnom primjenom odredbi člana 88. stav 1. tačka a) Zakona.
11. U obrazloženju presude je navedeno da se, s obzirom da je apelant 29. novembra 2011. godine iskazao namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu u BiH, prema odredbi člana 92. stav 2. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, rješenje o protjerivanju u konkretnom slučaju može izvršiti tek kada se steknu uvjeti iz člana 117. tog zakona. Naime, u konkretnom slučaju apelant je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu nakon donošenja rješenja o protjerivanju, pa će tek u tom postupku nadležni organ tuženog Ministarstva biti u prilici da ocijeni postoji li zabrana vraćanja (non-refoulement) u smislu člana 91. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Ako se u tome postupku utvrdi da izvršenje odluke o protjerivanju ne podliježe ograničenjima iz člana 91. Zakona (princip zabrane vraćanja), stranac koji se protjeruje upućuje se u zemlju porijekla, odnosno uobičajenog mjesta boravka ili u zemlju iz koje je došao u BiH ili u zemlju koja ga prihvata, s tim što se strancu saopštava u koju zemlju će biti upućen (član 95. Zakona).
12. Po shvatanju Apelacionog vijeća, u slučaju kada je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen nakon donošenja rješenja o protjerivanju stranca, odnosno kada u postupku donošenja rješenja o protjerivanju, a zbog nepostojanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, nije ni utvrđivano postojanje ograničenja i razloga za zabranu protjerivanja iz člana 91. Zakona, tada u rješenju o protjerivanju ne mora biti naznačena država u koju se stranac protjeruje već se to određuje u postupku izvršenja te mjere, kako je to propisano odredbom člana 95. navedenog Zakona. U konkretnom slučaju, rješenjem o protjerivanju apelanta je samo naloženo da u roku od osam dana napusti teritoriju Bosne i Hercegovine, tako da je apelantu ostavljena mogućnost izbora zemlje u smislu člana 95. navedenog zakona, a samo u slučaju prinudnog izvršenja mjere nadležni organ određuje u koju se zemlju u smislu odredbe člana 95. navedenog zakona protjeruje strano lice. S obzirom na izloženo, Apelaciono vijeće je ocijenilo pobijanu presudu Prvostepenog vijeća pravilnom i zakonitom, a zahtjev za preispitivanje te presude neosnovanim, te ga je odbilo primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10; u daljnjem tekstu: ZUS).
13. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/141-1-45-20/11 od 4. jula 2012. godine je usvojen apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i priznat status supsidijarne zaštite koji mu je odobren na rok od godinu dana pravosnažnosti rješenja s mogućnošću produženja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 1. tač. a) i b) Protokol broj 7 uz Evropsku konvenciju.
15. Apelant navodi da osnovano strahuje da bi povratkom u Eritreju, odnosno napuštanjem teritorije BiH kako mu je naloženo osporavanim odlukama, bio podvrgnut mučenju, ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju i kažnjavanju, prije svega jer je Sud BiH navedenu presudu bazirao na zaključku da je apelant podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu nakon donošenja rješenja o protjerivanju, te da se rješenje o protjerivanju može izvršiti tek kada se steknu uvjeti za to predviđeni zakonom. Prilikom donošenja prvostepenog rješenja o protjerivanju nadležna Služba za poslove sa strancima je, po apelantovom mišljenju, bila dužna da ispoštuje načelo non refoulementa propisano članom 91. Zakona.
16. Apelant navodi da je već u tužbi uloženoj Sudu BiH istakao da iz čl. 91. i 92. Zakona, kao i člana 33. Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine, proizlazi da se stranac neće protjerati ukoliko se pozove na razloge iz člana 91. navedenog Zakona, odnosno člana 33. Konvencije. U slučaju pozivanja na navedene razloge rješenje o protjerivanju se ne donosi, jer se time pokreće postupak protjerivanja što je suprotno odredbi člana 91. Zakona odnosno člana 33. Konvencije. Donošenjem rješenja o protjerivanju prvostepeni organ je, po apelantovom mišljenju, prekršio obaveze BiH iz međunarodnog prava, i to obaveze iz navedenih akata kojim se država obavezala da neće primjenjivati sankcije prema tražitelju međunarodne zaštite.
17. Apelant dalje navodi praksu Evropskog suda za ljudska prava (Evropski sud) koji primjenjuje visok standard pri procjeni da li će podnosilac zahtjeva za međunarodnu zaštitu povratkom u zemlju porijekla biti izložen tretmanu suprotno članu 3 Evropske konvencije, te da organi vlasti u postupku protjerivanja nisu utvrđivali postojanje bilo kakvih drugih elemenata koji bi apelanta u zemlji porijekla izlagali „realnom riziku“ od zlostavljanja u zemlji porijekla. Apelant predlaže da Ustavni sud, prilikom odlučivanja o apelaciji, uzme u obzir i odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu. Evropski sud) Said protiv Nizozemske, aplikacija broj 2345/02 i to stavove Suda izložene u paragrafima 54. i 55, koji se apsolutno mogu primijeniti u apelantovom slučaju.
18. Konačno, prilikom odlučivanja o apelantovim navodima, Ustavni sud bi trebao imati u vidu i odredbe međunarodnih instrumenata koji su inkorporirani u Ustav BiH: član 3. Konvencije protiv mučenja i drugog okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, član 7. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te član 33. Konvencije o statusu izbjeglica Apelant zaključuje da su osporene odluke kojim je izrečena mjera protjerivanja doneseni suprotno procesnim i materijalno-pravnim propisima i stoga su nezakoniti, čime su povrijeđena naprijed navedena apelantova prava garantovana međunarodnim propisima. Analogno svemu navedenom u apelaciji, apelant smatra da je ona dopustiva, a istovremeno je pravno obrazložena nezakonitost izrečene mjere protjerivanja.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo smatra da je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjen materijalni propis kada je doneseno osporeno rješenje, odnosno da je osporeno rješenje zasnovano na dokazima kojim su odlučne činjenice nesporno dokazane. Iz navedenih razloga Ministarstvo cijeni da činjenično stanje nije proizvoljno utvrđeno i nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, te predlaže Ustavnom sudu da na osnovu iznesenih činjenica i pravnih razloga koji se baziraju na pravilnoj primjeni materijalnog propisa, iznesenih u osporenom rješenju, donese odluku kojom se apelacija odbija.
20. U odgovoru Suda BiH se navodi da je osporeno rješenje tuženog doneseno pravilnom primjenom odredbi člana 88. stav 1. tačka a) Zakona kojim je propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako je u BiH pokušao ući ili je ušao nezakonito ili je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize ili odobrenja boravka, ili nakon proteka vremena važenja prava na bezvizni boravak, ili je pokušao prekršiti ili je prekršio propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH.
21. Po shvatanju Apelacionog vijeća, a suprotno navodima apelacije, u slučaju kada je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen nakon donošenja rješenja o protjerivanju stranca, odnosno kada u postupku donošenja rješenja o protjerivanju, a zbog nepostojanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, nije ni utvrđivano postojanje ograničenja i razloga za zabranu protjerivanja iz člana 91. Zakona, tada u rješenju o protjerivanju ne mora biti naznačena država u koju se stranac protjeruje već se to određuje u postupku izvršenja te mjere, kako je to propisano odredbom člana 95. Zakona. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem o protjerivanju apelantu je samo naloženo da u roku od osam dana napusti teritoriju Bosne i Hercegovine, tako da mu je ostavljena mogućnost izbora zemlje u smislu člana 95. navedenog zakona, a samo u slučaju prinudnog izvršenja mjere nadležni organ određuje u koju se zemlju u smislu odredbe člana 95. navedenog zakona protjeruje strano lice.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, relevantne odredbe glase:
Član 16. stav 1. tačka a) (Nezakonit ulazak u BiH) Nezakonitim ulaskom u BiH smatra se ako stranac:
a)pređe ili pokuša preći državnu granicu izvan graničnog prijelaza otvorenog za međunarodni promet ili izvan graničnog prijelaza namijenjenog za promet između BiH i susjednih država ako je državljanin susjedne države i nije drugačije određeno međunarodnim sporazumom, ili izvan vremena u kojem granični prijelaz radi ili prije proteka roka u kojem ne može ući u BiH;
Član 88. stav 1. tačka a) (Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:
a)je u BiH pokušao ući ili je ušao nezakonito ili je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize ili odobrenja boravka ili nakon proteka vremena važenja prava na bezvizni boravak, ili je pokušao prekršiti ili je prekršio propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH;
Član 91.
(Princip zabrane vraćanja, „non-refoulement“) (1) Stranac neće ni na koji način biti protjeran ili vraćen ("refoulement") na granicu teritorije gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, bez obzira da li mu je zvanično odobrena međunarodna zaštita. Zabrana vraćanja ili protjerivanja ("non-refoulement") odnosi se i na lica za koja postoji osnovana sumnja da bi bila u opasnosti da budu podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranac, takođe, ne može biti ni protjeran ni vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju.
Član 92.
(Postupanje u slučaju pozivanja na zaštitu) (1) Kada stranac navede razloge iz člana 91. (Princip zabrane vraćanja, "non-refoulement"), organ pred kojim je izjava data upućuje stranca Službi u skladu s članom 107. (Namjera i zahtjev za međunarodnu zaštitu) stav (2) ovog zakona, a radi iskazivanja namjere o podnošenju zahtjeva za pokretanje postupka utvrđivanja osnovanosti navoda i postojanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite u skladu s čl. 105. do 138. [Poglavlje VII. (Međunarodna i privremena zaštita)) ovog zakona.
(2) U slučaju iz stava (1) ovog člana, rješenje o protjerivanju može se izvršiti tek kada se steknu uvjeti iz člana 117. (Protjerivanje u slučaju odbijanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu) ovog zakona.
Član 105.
(Definicija međunarodne zaštite) (1) U smislu ovog zakona, međunarodna zaštita je status koji nadležni organ u BiH priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu.
(2) Izbjeglica je, u skladu sa Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967, stranac koji se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja nalazi izvan zemlje svog državljanstva a ne može se, ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i lice bez državljanstva koje se nalazi izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu.
(3) Stranac na supsidijarnoj zaštiti je stranac koji ne ispunjava uvjete iz stava (2) ovog člana, ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla ili u zemlji uobičajenog mjesta boravka, ili postoji ozbiljna individualna prijetnja po život ili lice civila zbog neselektivnog nasilja u međunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu, a koji ne može ili zbog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje.
VI. Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 008984 12 Uvp od 17. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 13. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1). Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava zaštićena članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 1. stav 1. tač. a) i
b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
29. Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
30. U konkretnom slučaju apelant vidi povredu prava iz člana 3. Evropske konvencije u tome što, ukoliko bi bio protjeran iz BiH u zemlju porijekla, postoji stvarni rizik da će biti podvrgnut mučenju i nehumanom ili ponižavajućem tretmanu.
31. U vezi s istaknutim navodima, Ustavni sud zapaža da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj Odluci AP 3162/12, u kojoj je odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju podnesenu u tom predmetu zbog navodne povrede člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3162/12 od 10. juna 2014. godine; dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je i u predmetnom postupku doneseno rješenje o apelantovom protjerivanju kojim mu je naloženo da dobrovoljno napusti teritoriju BiH. U žalbenom postupku, kao i postupcima upravnog spora i preispitivanja sudske odluke, zaključeno je da je navedeno rješenje doneseno pravilnom primjenom materijalnog prava. U tim postupcima je, također, navedeno da je apelant 29. novembra 2011. godine iskazao namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu (nakon donošenja rješenja o protjerivanju od 28. novembra 2011. godine), te da će se u tom postupku utvrđivati osnovanost navoda i postojanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite, shodno članu 92. Zakona. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da bi se postupak izvršenja rješenja o protjerivanju mogao pokrenuti tek kada se steknu uvjeti iz člana 117. Zakona kojim je regulirano postupanje u slučaju odbijanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Ustavni sud, dalje, zapaža da je apelantu u konkretnom slučaju podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu i priznat mu status supsidijarne zaštite na rok od godinu dana s mogućnošću produženja. U odnosu na apelantove navode da je u osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog slučaja, te imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba Zakona na kojim su organi uprave i Sud BiH utemeljili svoje odlučenje, nema ništa što bi ukazivalo da su organi uprave i sud proizvoljno postupali kada su donijeli osporene odluke. Također, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o apelantovom prisilnom protjerivanju s teritorije BiH, kao i da je udovoljeno njegovom zahtjevu za međunarodnu zaštitu, zbog čega, po mišljenju Ustavnog suda, osporene odluke ne pokreću pitanje apelantovih prava prema članu 3. Evropske konvencije.
32. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
Protokol broj 7 uz Evropsku konvenciju
33. Apelant je naveo da su mu u konkretnom predmetu povrijeđena prava iz člana 1. stav 1. tač.
a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
34. Član 1. stav 1. tač. a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Proceduralne zaštite u vezi sa protjerivanjem stranaca
1. Stranac koji zakonito boravi na teritoriji jedne države ne može se iz nje protjerati, osim na osnovu odluke donijete u skladu sa zakonom, i ima pravo:
a)da podnese razloge protiv svog protjerivanja;
b)da se njegov predmet preispita; (…)
35. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra da su opravdani apelantovi navodi o povredi prava proceduralne zaštite u vezi s protjerivanjem stranaca. Naime, Ustavni sud smatra da jezičko tumačenje tog člana ukazuje da se primjena garancija propisanih tim članom osigurava strancima u postupku protjerivanja. U postupku koji je okončan osporenom presudom Suda BiH nije se odlučivalo o apelantovom protjerivanju, što je zaseban postupak koji se provodi u skladu s odredbama čl. 87. do 97. Zakona, nego je zaključeno da će se najprije odlučivati o osnovanosti apelantovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu i primjenu principa zabrane vraćanja, te da se postupak izvršenja rješenja o protjerivanju može pokrenuti tek u slučaju odbijanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je apelantu u postupku povodom njegovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu odlukom Sektora za azil, koja je donesena nakon osporenih odluka upravnih organa i suda (a prije konačne odluke povodom zahtjeva za preispitivanje presude Suda BiH), apelantu priznat status supsidijarne zaštite u smislu člana 92. stav
2. Zakona, što znači da se rješenje o protjerivanju može izvršiti tek kada se steknu uvjeti iz člana
117. Zakona - Protjerivanje u slučaju odbijanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu (vidi već citiranu odluku AP 3162/12, tačka 29). Pored toga, na osnovu činjenica ranije navedenih u ovoj odluci, sasvim je nesporno da je apelant imao i iskoristio nesmetanu mogućnost da pred nadležne organe javne vlasti iznese sve svoje razloge i dokaze, da je njegov slučaj ispitan na tri instance, uključujući i sudsko preispitivanje, te da je u tim postupcima imao stručnu pravnu pomoć.
36. Prema tome, slijedi da su neosnovani apelantovi navodi u vezi s kršenjem prava iz člana 1. stav 1. tač. a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Ostala prava
37. Ustavni sud dalje zapaža da apelant navodi da su mu tim odlukama povrijeđena prava garantirana članom 7. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, članom 3. Konvencije protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih i ponižavajućih tretmana ili kažnjavanja te člana 33. Konvencije o statusu izbjeglica.
38. U vezi s navodima o povredi ovih prava Ustavni sud, prije svega, ukazuje da su u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog, navedeni i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (tačka 7) te Konvencija protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih i ponižavajućih tretmana ili kažnjavanja (točka 10) i Konvencija o statusu izbjeglica (točka 3).
39. Član 7. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u relevantnom dijelu glasi: Niko ne može biti podvrgnut mučenju niti okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Posebno je zabranjeno podvrgavanje nekog lica medicinskim ili naučnim opitima bez njegovog slobodnog pristanka.
40. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo iz člana 7. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud smatra da je razmatranje ovih apelantovih navoda bespredmetno, budući da su garancije navedenog člana sadržajno identične (prva rečenica) garancijama prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, koje je Ustavni sud razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, a apelant ne ukazuje, niti to proizlazi iz stanja spisa, da je bio podvrgnut medicinskim ili naučnim opitima bez svog pristanka.
41. Član 3. Konvencije protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih i ponižavajućih postupaka u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Ni jedna država članica neće proterati, isterati niti izručiti jedno lice drugoj državi ako postoje ozbiljni razlozi da se posumnja da može biti podvrgnuto torturi.
42. Član 33. Konvencije o statusu izbjeglica u relevantnom dijelu glasi:
Zabrana protjerivanja i odbijanja
1. Nijedna država ugovornica neće proterati ili vratiti silom, na ma koji način to bilo, izbjeglicu na granice teritorije gde bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vere, državljanstva, pripadnosti nekoj socijalnoj grupi ili njegovih političkih mišljenja.
43. U vezi s apelantovim navodima da su mu povrijeđena prava iz člana 3. Konvencije protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih i ponižavajućih postupaka i člana 33. Konvencije o statusu izbjeglica, Ustavni sud smatra da je razmatranje ovih apelantovih navoda također bespredmetno, budući da su garancije navedenog člana faktički sadržane u garancijama prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije te člana 1. Protokol broj 7 uz Evropsku konvenciju, koje je Ustavni sud razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada se u postupku nije odlučivalo o apelantovom protjerivanju s teritorije BiH i kada je apelantu odobren status međunarodne zaštite.
31. Osim toga, nema povrede iz člana 1. stav 1. tač. a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada je apelantu bila osigurana proceduralna zaštita u vezi s protjerivanjem stranaca.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić