Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-66/15 (N. B.,H. P.,R. S.)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 3. Protokola 1 uz EK (Pravo na slobodne izbore)
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Izbori
  • Ograničenja prava iz čl.3. P.1
  • Uporedive situacije
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član II/1 Ustava BiH
  • Član II/2 Ustava BiH
  • Član II/6 Ustava BiH
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-66/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 66/15, rješavajući apelaciju Nermina Bjelaka i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Nermina Bjelaka, Harisa Plehe i Rasima Smajića podnesene protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 Iž 017999 14 Iž od 30. decembra 2014. godine, S1 3 Iž 017998 14 Iž od 30. decembra 2014. godine i S1 3 Iž 017997 14 Iž od 30. decembra 2014. godine i odluka Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine koje su donesene pod istim poslovnim brojem 06-1-07-3-1089/14 od 24. decembra 2014. godine u odnosu na član II/1, II/2.g) i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, član 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 3.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, čl. 25. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa navedenim pravima.

Odbacuju se kao nedozvoljene apelacije Nermina Bjelaka, Harisa Plehe i Rasima Smajića podnesene protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 Iž 017999 14 Iž od 30. decembra 2014.

godine, S1 3 Iž 017998 14 Iž od 30. decembra 2014. godine i S1 3 Iž 017997 14 Iž od 30. decembra 2014. godine i odluka Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine koje su donesene pod istim poslovnim brojem 06-1-07-3-1089/14 od 24. od decembra 2014.

godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i čl. 2. i 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nermin Bjelak (u daljnjem tekstu: apelant Bjelak) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 6. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 Iž 017999 14 Iž od 30. decembra 2014. godine i Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIK) broj 06-1-07-3-1089/14 od 24. decembra 2014. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 66/15. Apelant Bjelak je podnescima od 9. i 20. januara 2015. godine dopunio apelaciju.

2. Haris Pleho (u daljnjem tekstu: apelant Pleho) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 6. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda BiH broj S1 3 Iž 017998 14 Iž od 30. decembra 2014. godine i Odluke CIK-a broj 06-1-07-3-1089/14 od 24. decembra 2014. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 67/15. Apelant Pleho je podnescima od 9. i 20. januara 2015. godine dopunio apelaciju.

3. Rasim Smajić (u daljnjem tekstu: apelant Smajić) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 6. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda BiH broj S1 3 Iž 017997 14 Iž od 30. decembra 2014. godine i Odluke CIK-a broj 06-1-07-3-1089/14 od 24. decembra 2014. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 68/15. Apelant Smajić je podnescima od 9. i 20. januara dopunio apelaciju.

4. Apelant Bjelak, apelant Pleho i apelant Smajić (svi u daljnjem tekstu: apelanti) su istovremeno zatražili da se donesu privremene mjere kojima bi Ustavni sud poništio osporene odluke, te naložio da se provede ponovni zakoniti postupak na osnovu Ustava Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH), Izbornog zakona BiH (u daljnjem tekstu: Izborni zakon), te Uputstva o postupku provođenja posrednih izbora za organe vlasti u BiH obuhvaćenih Izbornim zakonom (u daljnjem tekstu: Uputstvo), ili, kako su predložili u dopunama apelacije, da se privremenim mjerama naloži CIK-u da izvrši ovjeru dostavljenih kandidatskih lista apelanata za izbor delegata iz reda srpskog naroda u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Dom naroda). II.Postupak pred Ustavnim sudom

5. Budući da predmetne apelacije pokreću gotovo identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 66/15, AP 67/15 i AP 68/15 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 66/15.

6. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i CIK-a zatraženo je 13. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

7. Sud BiH i CIK su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 19. do 26. januara 2015. godine.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

9. Apelanti su 23. decembra 2014. godine CIK-u dostavili na ovjeru kandidatske liste za izbor delegata u Dom naroda iz reda srpskog naroda.

10. CIK je odlukama, koje su donesene pod istim poslovnim brojem 06-1-07-3-1089/14 od 24. decembra 2014. godine, odbio da ovjeri kandidatske liste apelanata.

11. CIK je u postupku provjere apelanta Bjelaka utvrdio da se imenovani na Općim izborima 2010. godine na obrascu za prijavu kandidata za Opće izbore 2010. godine izjasnio kao Bošnjak i da tada nije osvojio mandat u Skupštini Kantona Sarajevo, da se na lokalnim izborima 2012. godine na obrascu za prijavu kandidata za lokalne izbore 2012. godine izjasnio kao Ostali na kojim je sa liste subjekta BPS-Sefer Halilović izabran za vijećnika u Općinskom vijeću Stari Grad Sarajevo, te da se u istom postupku koji je proveden za Opće izbore 2014. godine na obrascu za prijavu kandidata izjasnio kao Srbin.

12. U postupku provjere apelanta Plehe CIK je utvrdio da se imenovani na Općim izborima na obrascu za prijavu kandidata za Opće izbore 2010. godine izjasnio kao Ostali i da tada nije osvojio mandat u Skupštini Kantona Sarajevo, zatim, da se na lokalnim izborima 2012. godine na obrascu za prijavu kandidata za lokalne izbore 2012. godine izjasnio kao Ostali na kojim je sa liste političkog subjekta BOSS-Bosanska stranka-Mirnes Ajanović izabran za vijećnika u Općinskom vijeću Novi Grad Sarajevo, te da se u istom postupku koji je proveden za Opće izbore 2014. godine na obrascu za prijavu kandidata izjasnio kao Srbin.

13. Dalje, u postupku provjere apelanta Smajića utvrđeno je da se imenovani, kao kandidat na listi političke stranke BOSS-Bosanska stranka-Mirnes Ajanović za izbor u Skupštinu Kantona Sarajevo na obrascu za prijavu kandidata za Opće izbore 2010. godine izjasnio kao Bošnjak i da nije osvojio mandat u Skupštini Kantona Sarajevo, te da se u istom postupku koji je proveden za Opće izbore 2014. godine na obrascu za prijavu kandidata koji je popunio 19. juna 2014. godine izjasnio kao Srbin.

14. Na temelju takvog utvrđenja CIK je istakao da su apelanti, izjašnjavajući se kao Srbi u toku aktuelnog izbornog ciklusa (lokalni izbori 2012-2016, odnosno Opći izbori 2010-2014), zloupotrijebili pravo izjašnjenja o pripadnosti konstitutivnom narodu iz člana 4.19 stav (6) Izbornog zakona, te uzurpirali pravo relevantnog naroda na izbor kandidata u Dom naroda. U odnosu na apelante Bjelaka i Plehu, još je istaknuto da su imenovani sporno izjašnjenje dali prije završetka aktuelnog mandata vijećnika u općinskim vijećima Stari Grad Sarajevo, odnosno Novi Grad Sarajevo.

15. CIK je prilikom odlučivanja uzeo u obzir odredbu člana 4.19 stav (6) Izbornog zakona, koja propisuje da je izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih osnov za ostvarivanje prava na izabranu, odnosno imenovanu funkciju za koju je uvjet navedeno izjašnjenje u izbornom ciklusu za koji je kandidatska lista podnesena. Dalje je CIK pojasnio da izborni ciklus, u smislu Izbornog zakona (član 1.1a tačka d) alineja 4), podrazumijeva mandatni period koji se odnosi na određeni nivo vlasti. Dalje je pojašnjeno da mandat članova predstavničkih organa izabranih na redovnim izborima traje četiri godine i da teče od dana objavljivanja rezultata izbora u „Službenom glasniku BiH“ (član 1.3a stav (2) Izbornog zakona).

16. Na temelju navedenog CIK je zaključio da su apelanti zloupotrijebili pravo na izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu propisano Izbornim zakonom, što bi u slučaju prihvatanja takve radnje, onemogućilo da u Domu naroda, shodno članu 10.16 stav (1) Izbornog zakona, budu izabrani kandidati relevantnog naroda.

17. Odlučujući o pojedinačnim žalbama apelanata podnesenim protiv odluka CIK-a od 24. decembra 2014. godine, Sud BiH je rješenjima iz izreke ove presude od 30. decembra 2014. godine žalbe odbio.

18. Ispitujući osporene odluke u kontekstu žalbenih prigovora apelanata, Sud BiH je zaključio da je CIK pravilno postupio kada je odbio da ovjeri kandidatske liste apelanata za izbor delegata u Dom naroda iz Skupštine Kantona Sarajevo iz reda srpskog naroda, jer su apelanti tokom aktuelnog izbornog ciklusa (lokalni izbori 2012-2016, odnosno Opći izbori 2010-2014. godine) mijenjali nacionalnu pripadnost konstitutivnom narodu, čime su uzurpirali pravo pripadnika iz reda Ostalih da u Domu naroda, shodno odredbi člana 10.16 stav 1. Izbornog zakona, budu izabrani kandidati. Navedeno stoga, kako je istaknuto, zato što je odredbom člana 10.16 stav 1. Izbornog zakona propisano da, kada se ne izabere potreban broj delegata koji se biraju u Dom naroda iz reda svakog konstitutivnog naroda ili iz reda Ostalih u datom zakonodavnom tijelu kantona, preostali broj delegata iz reda bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog naroda ili Ostalih bira se iz drugog kantona, dok se izabere potreban broj delegata iz reda svakog konstitutivnog naroda.

19. Sud BiH je, dalje, naglasio da je CIK prilikom odlučenja pravilno primijenio materijalno pravo u osporenoj odluci, navodeći da su Izbornim zakonom (Poglavlje IV) Ovjera i kandidiranje za izbore propisani uvjeti koje mora ispuniti svaki politički subjekt da bi bio ovjeren kod CIK-a za učešće u izborima. U tom pravcu Sud BiH se pozvao na odredbu člana 4.2 Izbornog zakona kojom su propisani uvjeti za ovjeru nezavisnog kandidata ili kandidata na kandidatskoj listi političke stranke, nezavisnih kandidata ili kandidatskoj listi koalicije za izbore za sve organe na svim nivoima vlasti u BiH, pri čemu su ti uvjeti precizirani.

20. Potom je Sud BiH istakao da je CIK pravilno utvrdio da su apelanti izjašnjenje o nacionalnoj pripadnosti mijenjali u toku aktuelnog izbornog mandata koji se odnosi na određeni nivo vlasti. Naglašeno je da mandat predstavničkih organa izabranih na redovnim izborima traje četiri godine i da teče od dana objavljivanja rezultata izbora u „Službenom glasniku BiH“ (član 1.3a stav 2. Izbornog zakona).

21. Sud BiH je naveo da odredbe materijalnog prava određuju postupanje stranaka u izbornom procesu, jer da bi politička stranka mogla učestvovati na izborima, ona mora biti registrirana kod nadležnog suda (član 4.3 Izbornog zakona) i uz prijavu za ovjeru CIK-a mora priložiti spisak sa relevantnim podacima svakog birača upisanog u Centralni birački spisak koji podržava prijavu političke stranke (član 4.4 Izbornog zakona). Dalje je pojašnjeno da, u slučaju da CIK utvrdi da su podaci iz prijave netačni ili nepotpuni, ili da prijava sadrži neki drugi nedostatak, u smislu Izbornog zakona ili akta CIK-a, o tome će obavijestiti podnosioca prijave, te zatražiti da u propisanom roku otkloni uočeni nedostatak, jer u protivnom CIK neće ovjeriti prijavu političke stranke (član 4.6 Izbornog zakona), pri čemu su odredbama člana 4.19 Izbornog zakona propisani uvjeti koje svaka kandidatska lista mora da ispunjava.

22. Dalje je naglašeno da je CIK ovlašten da donosi administrativne propise za provođenje Izbornog zakona (član 2.9 tačka 2. Izbornog zakona), te je u vezi s tim Sud BiH podsjetio da je CIK donio Pravilnik o načinu provjere potpisa podrške i obrasce za ovjeru političkih subjekata za učešće na neposrednim izborima u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 37/14, u daljnjem tekstu: Pravilnik), kojim su, u skladu sa zakonom, utvrđeni postupci ovjere političkih subjekata za učešće na izborima u provjeri potpisa podrške. Sud BiH je naglasio da, shodno odredbi člana 4. Pravilnika, prilikom ovjere političkog subjekta za učešće u neposrednim izborima izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih nije uvjet da bi politička stranka bila ovjerena za učešće na izborima, pa zbog tog razloga, CIK u postupku ovjere nema zakonskog osnova da provjerava izjašnjenje o nacionalnoj pripadnosti kandidata. U takvoj situaciji, kako je naglasio Sud BiH, kandidat ima pravo da se ne izjasni o svojoj pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih, ali u tom slučaju on se odriče prava na izabranu, odnosno imenovanu funkciju za koju je uvjet izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih.

23. Sa druge stane, kako je istakao Sud BiH, kod posrednih izbora (izbor za domove naroda), shodno odredbi člana 4.19 stav 6. Izbornog zakona, izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih predstavlja osnovu za ostvarivanje prava na izabranu, odnosno imenovanu funkciju za koju je bitan preduvjet upravo izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih. Upravo zbog tog razloga, kako je u obrazloženju navedeno, CIK u svom postupanju provjerava izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih u izbornom ciklusu i upoređuje izjašnjenje dato u postupku ovjere kandidatske liste za neposredne izbore sa izjašnjenjem datim u postupku ovjere kandidatske liste za posredne izbore. U vezi sa navedenim, Sud BiH se pozvao na odredbu člana 26. stav 2. Uputstva koja propisuje da, u slučaju da izjašnjenje kandidata o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih nije identično izjašnjenju koje je taj kandidat dao prilikom ovjere za neposredne izbore, CIK će pozvati kandidata da u propisanom roku uskladi izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih koje je dao prilikom ovjere podataka za neposredne izbore u istom izbornom ciklusu, jer će, u protivnom, odbiti kandidata sa liste, kako je pravilno postupio CIK u predmetnim slučajevima.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelanti u sadržajno gotovo identičnim i vrlo opsežnim apelacijama ukazuju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

25. Apelanti suštinski ukazuju da su osporene odluke proizvoljne, nezakonite i protivustavne, jer se njima krše osnovna ljudska prava apelanata sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji. Prije svega, ukazuju na povredu odredaba Uputstva, i to člana 26. stav 2. koji detaljno normira način izbora i verifikaciju delegata u Dom naroda, te ukazuju na apsurdnost da se izjašnjenje u pogledu nacionalne pripadnosti za neposredne Opće izbore 2014. godine poredi sa izjašnjenjem datim na kandidatskim obrascima za Opće izbore 2010. godine, odnosno lokalne izbore 2012. godine, jer se, prema mišljenju apelanata, radi o drugom izbornom ciklusu. Navedenu tvrdnju apelanti dodatno elaboriraju i dovode u kontekst sa relevantnim odredbama Izbornog zakona (član 1.1a tačka d) alineja 4). Dalje ukazuju da ni CIK, niti Sud BiH ne navode nijednu zakonsku odredbu prema kojoj se može utvrditi da apelanti nisu pripadnici relevantnog naroda, da bi se mogao usvojiti sporni stav da apelanti uskraćuju pravo da kandidati relevantnog naroda budu izabrani u Dom naroda. Navode da su se izjasnili na kandidatskom obrascu „shodno svom nacionalnom izjašnjenju“, koje im nijednim propisom u BiH nije bilo uvjetovano, jer, kako ističu, Ustavom Bosne i Hercegovine apelantima je garantirano pravo da se nacionalno izjasne kako žele. Dalje, apelanti detaljno pojašnjavaju da je njihovo ranije nacionalno izjašnjenje potpuno nebitno, te da, izjašnjavajući se kao Srbi, nikome nisu uskratili pravo, pa ni kandidatima iz relevantnog naroda da budu birani u Dom naroda, pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe Izbornog zakona koje su, prema shvatanjima apelanata, CIK i Sud BiH pogrešno protumačili. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporene odluke ponište, te naloži provođenje novog postupka, u skladu sa relevantnim odredbama Ustava FBiH, Izbornog zakona i Uputstva.

26. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelanti obrazlažu činjenicom da su im osporenim odlukama uskraćena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na način da im je uskraćeno legitimno pravo, kao izabranim poslanicima u Skupštini Kantona Sarajevo, da budu birani za delegate iz reda srpskog naroda u Dom naroda, ali ne samo to, već se uskraćivanjem njihovih prava onemogućava konstituiranje Doma naroda, čime se onemogućava nesmetano funkcioniranje institucija u FBiH. Ističu da ni odredbe Ustava Federacije BiH, Izbornog zakona BiH, ni Uputstvo ne pružaju mogućnost izbora delegata u Dom naroda iz reda lica koja nisu izabrana u kantonalnim skupštinama, već da se delegati u Dom naroda biraju iz reda izabranih poslanika u kantonalnim skupštinama, odnosno iz klubova naroda iz reda Ostalih u kantonalnim skupštinama. Također, ukazuju i na moguće izvršenje krivičnog djela iz člana 145. stav 1. Krivičnog zakona BiH, te da su u tom pravcu preduzeli određene korake.

27. U dopunama apelacije apelanti opširno elaboriraju kršenje svojih prava, dodatno razrađuju stavove o nezakonitosti odluka, skreću pažnju na relevantne odredbe Zakona o zabrani diskriminacije na kojima temelje svoje navode, te proširuju katalog prava koja su im spornim odlukama povrijeđena. Tako, apelanti ukazuju na kršenje prava iz člana II/1, II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 2. stav 1. i člana 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt) u vezi sa čl. 6. i 13. Evropske konvencije, te člana

3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 25. i 26. Međunarodnog pakta. Apelanti se, također, u kontekstu primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije pozivaju na praksu Ustavnog suda usvojenu u predmetu broj AP 2679/06, ukazujući na identičnost povrede navedenog prava. Zatim se u vezi sa diskriminacijom pozivaju na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) usvojenu u predmetima Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine (koju su u bitnom dijelu citirali), te Zornić protiv Bosne i Hercegovine, koji, prema ocjeni apelanata, pokreću identično činjenično i pravno pitanje. Smatraju da se stavovi izneseni u navedenim odlukama mogu primijeniti i na apelante. Ukazuju da ni Evropski sud u citiranim odlukama nije ulazio u motive aplikanata u pogledu njihovog nacionalnog izjašnjenja, što samo potvrđuje tvrdnje apelanata da niko nema pravo da ulazi u razloge ili motive zašto i kako se neko nacionalno izjašnjava. U tom pravcu apelanti ukazuju da su diskriminirani, jer su institucije u BiH prema njima različito postupale na način da je pod jednakim uvjetima određenim licima data prednost u odnosu na apelante, odnosno onemogućeno im je da na osnovu svog nacionalnog opredjeljenja budu birani u Dom naroda, a, istovremeno, dvojici članova tog kluba Slaviši Šućuru i Predragu Kojoviću to pravo je priznato. Ukazuju da u BiH ne postoji niti jedan propis koji bi mogao odrediti da apelanti nisu Srbi, niti to ijedan propis definira. Stoga, apelanti smatraju da su diskriminirani po osnovu svog nacionalnog izjašnjenja. Konačno, od Ustavnog suda traže da hitno postupa zbog nemogućnosti da se konstituira vlast u FBiH, jer nedostaju četiri delegata iz reda srpskog naroda, a što sve može imati dalekosežne posljedice.

b) Odgovor na apelaciju

28. Sud BiH je u odgovorima na apelacije naveo da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava apelanata na koja su neosnovano ukazali u apelacijama.

29. CIK se u odgovorima na apelacije koncentrirao na navode apelanata kojim su tražili da se donesu privremene mjere koje je CIK ocijenio neutemeljenim, predloživši da se zahtjevi za donošenje privremenih mjera odbiju. Neosnovanost zahtjeva za donošenje privremenih mjera CIK vidi u činjenici što je Sud BiH, nakon podnošenja predmetnih apelacija, donio još sedam rješenja kojima su odbačene žalbe onim podnosiocima koji su, također, promijenili izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih u toku izbornog ciklusa. CIK je, također, informirao Ustavni sud da će izjašnjenje i relevantnu dokumentaciju u vezi sa navodima apelanata o kršenju ustavnih prava i prava garantiranih Evropskom konvencijom naknadno dostaviti, budući da, zbog kratkog roka i prijedloga za donošenje privremenih mjera, nije u mogućnost da to odmah učini.

30. U naknadno dostavljenim odgovorima CIK se iscrpno izjasnio o neosnovanosti svih prigovora apelanata. Naglašeno je, između ostalog, da je CIK, kao nadležan organ, bio dužan da onemogući zloupotrebu prava iz člana 4.19 stav (6) Izbornog zakona (izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih) u slučaju kada se to izjašnjenje koristi kao osnova za ostvarivanje prava na imenovanu funkciju za koju je uvjet izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih, i to u izbornom ciklusu za koji je kandidatska lista podnesena. Istaknuto je da su apelanti promjenom nacionalnog izjašnjenja u toku izbornog ciklusa doveli do zloupotrebe prava u korist jednog lica i na štetu drugih, i to grubim kršenjem Izbornog zakona iz čijih odredaba nedvosmisleno proizlazi volja zakonodavca prilikom opredjeljivanja za navedena zakonska rješenja. Neopravdanost i nesvrsishodnost predmetnih apelacija se, prema ocjeni CIK-a, temelje i na pitanju čija su prava povrijeđena, da li kolektivna prava naroda ili pojedinačna prava apelanata zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine, jer su apelanti promjenom nacionalnog izjašnjenja u toku izbornog ciklusa uzurpirali pravo legitimnih predstavnika koji se izjašnjavaju kao pripadnici srpskog naroda. Predloženo je da se predmetne apelacije odbace kao prima facie neosnovane, ili da se odbiju zbog toga što ne postoje povrede na koje su se apelanti pozvali.

V.Relevantni propisi

31. U Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 23/01, 7/02, 25/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/07, 37/08 i 32/10, 18/13 i 7/14) relevantne odredbe glase:

GLAVA I. OSNOVNE ODREDBE

Član 1.1a stav 2. tačka d) alineja 4) Pojedini izrazi korišteni u ovom zakonu znače:

2) „Izborna jedinica“ podrazumijeva:

d) entitetsku izbornu jedinicu u kojoj se bira državni nivo vlasti.

4) „Izborni ciklus“ podrazumijeva mandatni period koji se odnosi na određeni nivo vlasti.

Član 1.3a stav 2.

(2) Mandat članova predstavničkih tijela izabranih na redovnim izborima traje četiri godine i teče od dana objavljivanja rezultata izbora u „Službenom glasniku BiH“.

POGLAVLJE 4. OVJERA I KANDIDIRANJE ZA IZBORE

Član 4.1 Da bi učestvovali na izborima, političke stranke, nezavisni kandidati, koalicije i liste nezavisnih kandidata ovjeravaju se kod Izborne komisije Bosne i Hercegovine.

Član 4.19 st. (1), (5), (6) i (7) Ovjerena politička stranka ili koalicija podnose posebnu kandidatsku listu za svaku izbornu jedinicu.

Kandidatska lista sadrži ime i prezime svakog kandidata na listi, jedinstveni matični broj, adresu prebivališta, izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi ostalih, broj važeće lične karte i mjesto njenog izdavanja, potpis predsjednika političke stranke, odnosno predsjednika političkih stranaka u koaliciji. Uz predlog liste dostavlja se izjašnjenje svakog od kandidata na listi o prihvaćanju kandidature, izjava da nema smetnji iz člana 1.10 stav (1) tačka 4. ovog Zakona i izjava o imovinskom stanju kandidata iz člana 15.7 ovog Zakona. Izjašnjenje i izjave moraju biti ovjerene na način propisan zakonom ili kod nadležne općinske izborne komisije. Izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi ostalih iz stava 5. ovog člana koristiće se kao osnov za ostvarivanje prava na izabranu odnosno imenovanu funkciju za koju je uslov izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi ostalih u izbornom ciklusu za koje je kandidatska lista podnesena.

Kandidat ima pravo da se ne izjasni o svojoj pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi ostalih na kandidatskoj listi, ali neizjašnjavanje će se smatrati kao odustajanje od prava na izabranu, odnosno imenovanu funkciju za koju je uslov izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi ostalih.

32. U Uputstvu o postupku provedbe posrednih izbora za organe vlasti u Bosni i Hercegovini obuhvaćenih Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 38/14) relevantne odredbe glase:

Član 26.

(Postupak ovjere kandidatskih listi) (1) Centralna izborna komisija BiH, nakon prijema kandidatskih listi iz člana 22. i 23. ovog uputstva, a najkasnije u roku od 24 sata, ovjerava kandidatske liste te ih odmah dostavlja kantonalnim skupštinama.

(2) U slučaju da izjašnjenje kandidata o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi ostalih nije identično izjašnjenju koje je taj kandidat dao prilikom ovjere za neposredne izbore, u istom izbornom ciklusu, Centralna izborna komisija BiH:

a) pozvat će kandidata da u roku od 48 sati uskladi izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi ostalih, koje je dao pri ovjeri za neposredne izbore, u istom izbornom ciklusu,

b) odbit će kandidata na listi, pod uslovom da on ne postupi u skladu s odredbom stava (2) tačke a) ovog člana.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a) U odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz čl. 2. i 3. Međunarodnog pakta u vezi sa pravom na pravično suđenje

35. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i čl. 2. i 3. Međunarodnog pakta u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom;

U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na ustaljenu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koja podržava stav da se politička prava ne smatraju građanskim pravima. Evropski sud je takav stav usvojio u predmetu Pierre-Bloch v. Francuske (vidi, Pierre-Bloch protiv Francuske, aplikacija broj 24194/94, presuda iz 1997. godine), koji u bitnom nije mijenjao ni u novijoj praksi, ostajući dosljedan stavu da sporovi u vezi sa pravima i obavezama koji izviru iz pasivnog biračkog prava, u pravilu, ne spadaju u okvire građanskog ni krivičnog aspekta člana 6. Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Mutalibov protiv Azerbejdžana, aplikacija broj 31799/03, presuda iz 2004. godine, Paksas protiv Litvanije, aplikacija broj 34932/04, presuda iz 2011. godine, i Karimov protiv Azerbejdžana, aplikacija broj 12535/06, presuda iz 2014. godine). Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvajao sličan stav (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke br. AP 3804/08 od 15. juna 2010. godine i AP 4702/11 od 23. februara 2012. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Isto tako, Ustavni sud naglašava da se u području zaštite pasivnog biračkog prava pojedina pitanja, u zavisnosti od okolnosti konkretnog slučaja, mogu podvesti pod krivični aspekt člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja sporno neovjeravanje kandidatskih lista za izbor delegata u Dom naroda ne potpada pod krivičnu optužbu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, to pitanje ne spada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, ni pozivanje apelanata u kontekstu prava na pravično suđenje na praksu Ustavnog suda usvojenu u predmetu broj AP 2679/06 (u kojoj je Ustavni sud, ocjenjujući okolnosti tog konkretnog slučaja, usvojio stav da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv) ne može dovesti do drugačijeg odlučenja u predmetnom slučaju, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, stav Evropskog suda i noviju praksu Ustavnog suda.

36. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

37. Analogno tome, Ustavni sud zaključuje da je i pozivanje apelanata na kršenje prava iz čl. 2. i 3. Međunarodnog pakta, koja, u suštini, govore o poštivanju prava priznatih navedenim paktom, bez razlika po bilo kom osnovu, a koja apelanti dovede u vezu sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilno sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na ostale navode o povredi prava

38. Ustavni sud zapaža da su se apelanti pozvali i na kršenje prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čl. 25. i 26. Međunarodnog pakta, člana 2. stav 1. i člana 3. Međunarodnog pakta u vezi sa članom 13. Evropske konvencije, te člana II/1, II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine. Dakle, u vezi sa tim navodima, Ustavni sud primjećuje da apelanti predmetnim apelacijama osporavaju rješenja Suda BiH od 30. decembra 2014. godine, i to br. S1 3 Iž 017999 14 Iž, S1 3 Iž 017998 14 Iž i S1 3 Iž 017997 14 Iž protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelanti su primili 5. januara 2015. godine, a apelacije su podnesene 7. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelanti osporavaju navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čl. 25. i 26. Međunarodnog pakta, člana 2. stav 1. i člana 3. Međunarodnog pakta u vezi sa članom 13. Evropske konvencije, te člana II/1, II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na slobodne izbore

41. Član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Visoke strane ugovornice se obavezuju da u primjerenim vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uvjetima koji osiguravaju slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela.

42. Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini u relevantnom dijelu glasi:

7. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966) i Opcioni protokoli (1966. i 1989)

43. Član 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u relevantnom dijelu glasi:

Član 25.

Svaki građanin treba da ima pravo i mogućnost da bez ikakvih razlika navedenih u članu 2. i bez nerazumnih ograničenja:

b) bira i bude biran pravedno provedenim, povremenim izborima sa općim i jednakim pravom glasa i tajnim glasanjem, koji osiguravaju slobodno izražavanje volje birača;

44. Apelanti, u suštini, ukazuju na nezakonito postupanje CIK-a i Suda BiH prilikom odbijanja prijedloga za ovjeru kandidatskih lista zbog činjenice što su se za Opće izbore 2014. godine izjasnili kao Srbi, što je bilo njihovo legitimno pravo, pogotovo ako se uzme u obzir da se radi o drugom izbornom ciklusu, a ne aktuelnom, kako su to, prema navodima apelanata, pogrešno utvrdili CIK i Sud BiH. Ističu da nijedan propis ne zabranjuje licu da se izjasni kako želi i kako se osjeća, te da CIK i Sud BiH nisu imali uporište u Izbornom zakonu, niti u Uputstvu da apelantima uskrate pravo na ovjeru kandidatskih lista.

45. Ustavni sud podsjeća da je pitanje primjenjivosti člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Evropski sud razmatrao u predmetu Sejdić i Finci (vidi, Evropski sud, Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 27996/06 i 34836/06, presuda iz 2009. godine, stav 41) raspravljajući o spornom pitanju da li izbori za Dom naroda Bosne i Hercegovine potpadaju pod član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u kojem je Evropski sud zaključio da izbori za Dom naroda potpadaju pod član 3. Protokola broj 1. Stoga, Ustavni sud, podržavajući stav Evropskog suda, nema razloga da ovo pitanje riješi drugačije u kontekstu izbora za entitetski Dom naroda.

46. Dakle, Ustavni sud podsjeća da obaveza države koja proistječe iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predviđa aktivno i pasivno biračko pravo naroda: aktivno pravo glasanja na izborima i pasivno pravo učestvovanja na izborima kao kandidat, koja se isključivo odnose na izbor „zakonodavnih organa“.

47. Ustavni sud zapaža da je Evropski sud, u vezi sa članom 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio da prava koja pruža navedeni član nisu apsolutna, da u svojim unutrašnjim pravnim sistemima države ugovornice pravo pojedinca da glasa i da bude biran ograničavaju uvjetima koji, u principu, nisu nedozvoljeni, te da one u toj sferi imaju širok stepen slobodne procjene, kao i da je zadatak suda da se uvjeri da ti uvjeti „ne ograničavaju ova prava do te mjere da ugrožavaju njihovu suštinu i lišavaju ih njihove efektivnosti, da su ovi uvjeti uvedeni kako bi zadovoljili legitiman cilj kojem se teži, da primijenjena sredstva nisu neproporcionalna“ (vidi, Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, aplikacija broj 9267/81, presuda iz 1987. godine). Gotovo identičan stav Evropski sud je iznio i u predmetu Gitonas i ostali protiv Grčke (aplikacije br. 18747/91 i dr., presuda iz 1997. godine).

48. Apelanti, dalje, ukazuju i na kršenje relevantnih odredaba Međunarodnog pakta koje pružaju nešto širi obim zaštite od člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu Ustavni sud ističe da, za razliku od člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo da bira i da bude izabran prema članu 25. Međunarodnog pakta nije ograničeno na izbore za zakonodavne organe, nego se primjenjuje generalno na one organe čije članstvo u potpunosti ili djelimično zavisi od izbora. Dakle, član 25. Međunarodnog pakta garantira svakom građaninu pravo i mogućnost da bez ikakve diskriminacije i bez neosnovanih ograničenja bira i da bude biran na povremenim, istinskim, općim, jednakim i tajnim izborima, koji osiguravaju slobodno izražavanje volje birača. Međutim, navedena prava nisu apsolutna, jer i u primjeni navedenog člana ograničenja mogu postojati, ali ona moraju biti osnovana.

49. Polazeći od navedenih stavova, Ustavni sud podsjeća da je njegov zadatak da ispita osporene odluke u svjetlu navedenih principa, odnosno da provjeri da li su predmetna ograničenja imala zakonsko utemeljenje.

50. Ustavni sud zapaža da su CIK i Sud BiH svoje odluke utemeljili na relevantnim odredbama Izbornog zakona, Pravilnika i Uputstva, imajući u vidu odredbe člana 4.19 st. 5. i 6. Izbornog zakona koje propisuju da je izjašnjenje o nacionalnoj pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih osnova za ostvarivanje prava na izabranu, odnosno imenovanu funkciju. Ustavni sud zapaža da je CIK prilikom provjere podataka, shodno odredbi člana 26. Uputstva, uočio da su apelanti u relevantnom izbornom periodu mijenjali nacionalnu pripadnost izjašnjavajući se kao Bošnjaci, odnosno Ostali, te, konačno, Srbi, i to u junu 2014. godine, što je bio razlog za CIK da odbije da ovjeri kandidatske liste apelanata. Ustavni sud zapaža da su CIK i Sud BiH prilikom odlučenja posebno imali u vidu da su apelanti izjašnjenje o nacionalnoj pripadnosti mijenjali u toku aktuelnog izbornog ciklusa (lokalni izbori 2012-2016, odnosno Opći izbori 2010-2014), štaviše, da su apelant Bjelak i apelant Pleho to učinili u toku aktuelnog mandata na funkciji općinskog vijećnika. Ustavni sud, također, primjećuje da CIK i Sud BiH nisu imali dilemu o tome da se promjena izjašnjenja o nacionalnoj pripadnosti dogodila u aktuelnom izbornom ciklusu, nalazeći uporište za to u odredbama člana 1.1a tačka d) alineja 4) i člana 1.3a stav 2. Izbornog zakona, čime su apelanti uzurpirali pravo legitimnih predstavnika u Skupštini Kantona Sarajevo, odnosno u drugim kantonalnim skupštinama, da budu izabrani u Dom naroda, u skladu sa Izbornim zakonom.

51. Ustavni sud, dalje, zapaža da se u osporenim odlukama nije raspravljalo o motivima i razlozima apelanata da se izjasne kao Srbi, niti se ulazilo u pravo apelanata da se izjasne kako žele i kako se osjećaju, niti je to pravo apelantima osporenim odlukama uskraćeno na šta apelanti neosnovano ukazuju. Navedeno stoga što se u osporenim odlukama isključivo raspravljalo o ispunjavanju zakonskih uvjeta za ovjeru kandidatskih lista apelanata za izbor delegata u Dom naroda iz reda srpskog naroda pri nespornom da su apelanti u relevantnom periodu mijenjali izjašnjenje o nacionalnoj pripadnosti, pri čemu je izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih neophodno za nivo vlasti za koji su se kandidirali. Ustavni sud podsjeća da se pitanje pripadnosti nekom narodu ubraja u kategoriju subjektivnog prava svakog pojedinca, te da svako ima pravo da se izjasni onako kako se osjeća, u smislu tradicijskih, kulturoloških, jezičkih, porodičnih i drugih vrijednosti, ali i moralnih, posebno u situaciji kada se izjašnjenje o pripadnosti nekom narodu povremeno mijenja. Ustavni sud podsjeća da predmetni postupci suštinski pokreću pitanje posljedica koje su nastupile zbog različitog izjašnjenja apelanata o pripadnosti konstitutivnom narodu, odnosno redu Ostalih u aktuelnom izbornom ciklusu, i to isključivo u političkom životu apelanata.

52. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su CIK i Sud BiH u postupku ovjeravanja kandidatskih lista postupali u skladu sa Izbornim zakonom i Uputstvom, a sve da bi zaštitili složeni izborni sistem u Bosni i Hercegovini od svih oblika zloupotreba, te da su preduzete mjere bile proporcionalne cilju kojem se težilo. Navedeno stoga što su apelanti nesporno učestvovali na Općim izborima 2014. godine kao kandidati u ime svojih političkih partija, ali da im je pravo da budu izabrani u Dom naroda iz Kluba poslanika srpskog naroda onemogućeno isključivo zbog postupaka samih apelanata i njihove „neodlučnosti“ da se u aktuelnom izbornom ciklusu opredijele i istraju na izjašnjenju o nacionalnoj pripadnosti ili grupi Ostalih.

53. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama apelantima nisu uskraćene garancije koje pruža član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno član 25. Međunarodnog pakta, jer su predmetna ograničenja bila u skladu sa zakonom.

Pravo na zabranu diskriminacije

54. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

55. Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju da su osporene odluke dovele do kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ukazujući da su diskriminirani u odnosu na druge kandidate iz Kluba poslanika srpskog naroda Kantonalne skupštine Kantona Sarajeva, jer njima to pravo nije uskraćeno, pri čemu su se pozvali na Zakon o zabrani diskriminacije. Konačno, pozivaju se na praksu Evropskog suda usvojenu već u predmetima Sejdić i Finci, te na predmet Zornić (op. cit., Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine i Zornić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 3681/06, presuda iz 2014. godine), jer se, prema njihovoj ocjeni, radi o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju koje se analogno može primijeniti i na njihov slučaj.

56. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere i sl. u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman, ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, aplikacije br. 1474/62 i dr., presuda iz 1968. godine). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, aplikacija broj 5310/71, presuda iz 1978. godine).

57. U vezi sa prigovorima apelanata, Ustavni sud naglašava da je član 14. Evropske konvencije primjenjiv u slučajevima kada postoji različito postupanje po zabranjenoj osnovi prema licu ili grupi lica koja se nalaze u sličnoj situaciji u vezi s nekim pravom iz Evropske konvencije i njenih protokola, a za to različito postupanje nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Prema tome, da bi se primijenio član 14. Evropske konvencije, pravilo, akt ili propust moraju potpadati pod djelokrug nekog materijalnog prava iz Evropske konvencije. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da su diskriminirani u vezi sa članom 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom

25. Međunarodnog pakta.

58. Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, između ostalog, zaključio da dugotrajna nemogućnost aplikanata da se kandidiraju za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH nema objektivno i prihvatljivo opravdanje, te da je, stoga, došlo do kršenja člana 14. u vezi sa članom 3. stav 1. uz Evropsku konvenciju. Navedeni stav Evropskom sudu je bio osnova da u predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine dođe do istog zaključka. Ustavni sud zapaža da se predmeti Evropskog suda na koje su se apelanti pozvali po svojoj suštini bitno razlikuju od predmetnih apelacija. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su aplikanti u citiranim predmetima Evropskog suda bili dosljedni svom etničkom, odnosno građanskom opredjeljenju, budući da njihovo etničko, odnosno građansko opredjeljenje ne potpada pod opseg konstitutivnog naroda u BiH (ne želeći se svrstati u red Ostalih), što im je onemogućilo da se kandidiraju za Dom naroda Parlamentarne skupštine, odnosno Predsjedništvo BiH, budući da je izjašnjenje o nacionalnoj pripadnosti konstitutivnom narodu, odnosno grupi Ostalih conditio sine qua non. Sa druge strane, Ustavni sud podsjeća da se u konkretnim predmetima nije dovodilo u pitanje pravo apelanata na izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom naroda, odnosno redu Ostalih, jer apelanti nemaju problem u vezi s tim, već sa vlastitim izborom kojem od konstitutivnih naroda u BiH ili redu Ostalih da se priklone, što je dovelo do toga da su apelanti izjašnjenje o pripadnosti konstitutivnom narodu ili redu Ostalih mijenjali u aktuelnom izbornom ciklusu. Sve navedeno upravo jasno ukazuje da je pozivanje apelanata na predmete Evropskog suda (Sejdić i Finci, odnosno Zornić) neutemeljeno. Navedeno i stoga što su apelanti u konkretnom slučaju nesporno učestvovali na Općim izborima 2014. godine, kao kandidati u ime svojih političkih partija, ali im kandidatske liste za Dom naroda iz reda srpskog naroda CIK nije ovjerio, jer izjašnjenje apelanata o pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi Ostalih nije bilo identično izjašnjenju koje su apelanti dali prilikom ovjere za neposredne izbore, u istom izbornom ciklusu, kako to propisuje odredba člana 26. Uputstva.

59. Dalje, apelanti tvrde da su diskriminirani u odnosu na druge kandidate iz Kluba poslanika srpskog naroda Kantonalne skupštine Kantona Sarajevo, jer tim kandidatima (Šućur i Kojović) CIK nije odbio da ovjeri kandidatske liste. Navedena tvrdnja sama po sebi ne pokreće pitanje diskriminacije, u smislu nejednakog postupanja, jer apelanti i ne tvrde da su i ti kandidati, kao apelanti, imali problem sa različitim izjašnjenjem o pripadnosti konstitutivnom narodu, odnosno redu Ostalih u istom izbornom ciklusu da bi takva situacija, eventualno, mogla pokrenuti pitanje diskriminacije. Dakle, činjenica da je CIK nekome ko je ispunjavao zakonske uvjete ovjerio kandidatsku listu, a apelantima nije, zbog neispunjavanja uvjeta, sama po sebi ne pokreće pitanje diskriminacije. Stoga, imajući u vidu da predmetne apelacije ne pokreću pitanje diskriminacije apelanata ni u segmentima na koje su apelanti neosnovano ukazali, niti iz osporenih odluka bilo šta upućuje na nejednako tretiranje apelanata u istim okolnostima (iz odgovora CIK-a proizlazi da su CIK i Sud BiH prema svim kandidatima koji su mijenjali izjašnjenje o nacionalnoj pripadnosti postupali na identičan način), Ustavni sud navode apelanata o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 25. Međunarodnog pakta, također, smatra neutemeljenim.

60. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo apelanata na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 25. Međunarodnog pakta.

Ostali navodi

61. U vezi sa pozivanjem apelanata na kršenje prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, kojim je garantirano pravo na slobodu misli, savjesti i vjere, Ustavni sud zapaža da apelanti, osim paušalnog pozivanja na kršenje ovog prava, nisu naveli u čemu se sastoji povreda navedenog prava u predmetnim postupcima u okviru kojih se raspravljalo o ispunjavanju uvjeta za ovjeru kandidatskih lista apelanata, u skladu sa Izbornim zakonom i drugim provedbenim aktima CIK-a. Analizirajući okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje u vezi sa uživanjem garancija navedenog prava imajući u vidu suštinsko značenje tog prava, te ove paušalne navode apelanata smatra neutemeljenim.

62. Dalje, u vezi sa pozivanjem apelanata na kršenje prava iz člana 2. stav 1. i člana 3. Međunarodnog pakta, koja, kako je već istaknuto, govore o poštivanju prava priznatih navedenim paktom, bez razlika po bilo kom osnovu, koja su po svojoj suštini akcesorna (dakle, nisu samostalna prava, jer se uvijek vezuju za neko drugo pravo), te koja apelanti dovode u vezu sa isto tako akcesornim pravom iz člana 13. Evropske konvencije (pravo na djelotvoran pravni lijek), Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje navedenih prava ničim nisu obrazložili, niti su se apelanti mogli uspješno pozivati na kršenje navedenih prava s obzirom na njihovu akcesornost, te i ove paušalne navode apelanata smatra neutemeljenim.

63. U odnosu na pozivanje apelanata na kršenje člana 26. Međunarodnog pakta koji, u suštini, govori o jednakosti svih pred zakonom i zabrani diskriminacije, te člana II/1, II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, koje su samo taksativno naveli, bez posebnog obrazloženja, Ustavni sud smatra da se kršenje navedenih prava suštinski može podvesti pod prava o kojima se Ustavni sud detaljnije bavio u prethodnim tačkama ove odluke, te zbog istih razloga i ove paušalne navode apelanata smatra neutemeljenim.

VIII.Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 25. Međunarodnog pakta kada su mjere koje su preduzeli CIK i Sud BiH bile u skladu sa zakonom, legitimne i proporcionalne cilju kojem se težilo. Također, nije došlo do kršenja prava iz člana II/2.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, jer Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje u vezi sa uživanjem ovih garancija.

65. Također, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 25. Međunarodnog pakta kada su se apelanti neutemeljeno pozvali na kršenje navedenog prava i praksu Evropskog suda, pri čemu iz osporenih odluka ne proizlazi da su apelanti u predmetnim postupcima na bilo koji način bili diskriminirani.

66. Isto tako, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava iz člana 26. Međunarodnog pakta, te člana II/1, II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine kada apelanti, u suštini, kršenje navedenih prava temelje na istim razlozima na kojim su temeljili navode o zabrani diskriminacije u vezi sa pravom na slobodne izbore, a Ustavni sud je zaključio da u tom pravcu nije bilo kršenja prava apelanata.

67. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

68. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedloge apelanata za donošenje privremenih mjera.

69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-66/15 (N. B.,H. P.,R. S.) | Sudska praksa | Aktio