Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1046/12 (DOO "Iniprom" Ugljevik)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Kamata
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 279
- Zakon o visini stope zatezne kamate
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate
- Zakon o visini stope zatezne kamate
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o visini stope zatezne kamate
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-1046/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1046/12, rješavajući apelaciju DOO "Iniprom" Ugljevik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija DOO "Iniprom" Ugljevik podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ip 053023 11 Pžip od 14. decembra 2011. godine i rješenjā Općinskog suda u Tuzli br. 32 0 Ip 053023 Ip od 19. septembra 2011. godine i Ip- 244/05 od 13. decembra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. DOO "Iniprom" Ugljevik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amila Kunosić- Ferizović, advokat iz Tuzle, podnio je 16. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ip 053023 11 Pžip od 14. decembra 2011. godine i rješenjā Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 32 0 Ip 053023 Ip od 19. septembra 2011. godine i Ip-244/05 od 13. decembra 2010. godine. Apelant je 25. decembra 2014. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i izvršenika "Tehnograd Company" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: izvršenik), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 27. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su 10. decembra 2014. godine dostavili odgovore na apelaciju, a izvršenik 15. decembra 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 21. aprila 2005. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na osnovu izvršne isprave – Presude Kantonalnog suda broj Ps-194/02 od 29. novembra 2002. godine, djelimično preinačene Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-373/03 od 15. marta 2005. godine u dijelu u kojem je odlučeno o kamatama (tako što je obavezan izvršenik kao tuženi da apelantu na dosuđeni iznos glavnog duga isplati zakonske zatezne kamate po stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate za period od 30. aprila 1992. do 31. marta 1996. godine umjesto po stopi koju banke u sjedištu povjerioca plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju). U predmetnom prijedlogu je navedeno da se traži prinudna naplata glavnog duga u iznosu od 0,50 KM sa zakonskim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, koje za period od 30. aprila 1992. do 20. aprila 2005. godine iznose ukupno 119.204,43 KM, kao i daljnje zakonske zatezne kamate od 21. aprila 2005. godine do isplate, te naplata troškova parničnog postupka u iznosu od 353,60 KM i troškova izvršnog postupka u iznosu od 2.244,00 KM za sastav prijedloga za izvršenje, uvećanog za iznos sudske takse na prijedlog i rješenje o izvršenju.
6. Općinski sud, postupajući po apelantovom prijedlogu za izvršenje, donio je Rješenje o izvršenju broj Ip-244/05 od 28. aprila 2005. godine kojim je odredio predloženo izvršenje i troškove izvršnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM.
7. Odlučujući o izvršenikovom prigovoru protiv rješenja o izvršenju, Općinski sud je donio Rješenje broj Ip-244/05 od 13. decembra 2010. godine kojim je djelimično usvojio prigovor i izvršenje koje je određeno Rješenjem o izvršenju tog suda broj Ip-244/05 od 28. aprila 2005. godine obustavio u dijelu naplate zakonske zatezne kamate u iznosu od 111.222,19 KM, dok je ostavio na snazi predmetno rješenje u dijelu naplate glavnog duga u iznosu od 0,50 KM sa zakonskim zateznim kamatama u iznosu od 7.981,74 KM do 31. marta 2007. godine, kao i daljnih zakonskih zateznih kamata na glavni dug od 1. aprila 2007. godine do konačne naplate, te naplate troškova parničnog postupka u iznosu od 353,60 KM (stav I izreke rješenja). Navedeno je da troškovi izvršnog postupka iznose 1.031,58 KM (stav II izreke rješenja). Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova izvršnog postupka bliže navedenih u izreci rješenja (stav III izreke rješenja). U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je održao ročište povodom izvršenikovog prigovora, te da su na tom ročištu stranke saglasno predložile da se u pogledu obračuna zakonskih zateznih kamata provede vještačenje vještaka ekonomske struke Envera Atlića. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je navedeni vještak dostavio u spis nalaz i mišljenje, te da je na ročištu pred tim sudom izjavio da se prilikom obračuna kamata pridržavao, između ostalog, stava Vrhovnog suda prema kojem se do 14. jula 1994. godine obračunate kamate pripisuju glavnom dugu za daljnji obračun kamata u svakoj godini, a da se od 15. jula 1994. godine glavnica pri obračunu kamata ne mijenja, budući da je denominacijom bh. dinar postao konvertibilan i da dalje nije mijenjao svoj kurs prema istoj valuti DM, već da je samo promijenio oblik, po kursu koji je imao do uvođenja valute KM. Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da glavnica koja je formirana 14. jula 1994. godine iznosi 1.158,96 KM, da se nakon tog datuma glavnica ne mijenja, tj. ne pripisuju joj se daljnje obračunate kamate, tako da ukupno obračunata zatezna kamata na tu glavnicu do 31. marta 2007. godine iznosi 7.981,74 KM, te da ukupno dugovanje (glavni dug i zatezna kamata) iznosi ukupno 7.982,24 KM. Općinski sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, jer ih je dalo stručno i nepristrasno lice. Općinski sud je zaključio da je, s obzirom na sadržaj izvršne isprave i nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, izvršenikov prigovor osnovan. Stoga, Općinski sud je naveo da je usvojio izvršenikov prigovor i obustavio izvršenje za iznos od 111.222,19 KM, koji predstavlja razliku iznosa iz rješenja o izvršenju i iznosa obračunate zatezne kamate s glavnim dugom prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke. U pogledu odluke o troškovima postupka, Općinski sud je naveo da je apelant kao tražilac izvršenja u predmetnom postupku uspio sa 14,93% svojih zahtjeva, te da mu stoga pripadaju troškovi postupka u ukupnom iznosu od 1.031,58 KM (za sastav prijedloga za izvršenja, za pristup ročištima i naknada za izradu nalaza i mišljenja vještaka Envera Atlića). Općinski sud je naveo da je stavom III izreke rješenja odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na prigovor, za sastav podneska, sastav uređenog prijedloga za izvršenje i naknadu za angažiranje vještaka finansijske struke Dike Mujčinovića, jer navedeni troškovi nisu bili neophodno potrebni za rasvjetljavanje činjeničnog stanja u izvršnom postupku, niti se mogu smatrati troškom potrebnim za izvršenje. Pri tome Općinski sud je naveo da je odredbama člana 39. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da obračun kamata, kada se naplata vrši na sredstvima na računu kod banaka, vrši banka na teret izvršenika, te da, stoga, apelant u predmetnom slučaju nije ni trebalo da angažira sam vještaka da obračunava zateznu kamatu.
8. Općinski sud je donio Dopunsko rješenje broj 32 0 Ip 053023 Ip od 19. septembra 2011. godine kojim je izvršio dopunu Rješenja tog suda broj Ip-244/05 od 13. decembra 2010. godine tako što je djelimično usvojio izvršenikov prigovor i troškove izvršenja (sastav prijedloga za izvršenje) koji su određeni rješenjem o izvršenju od 28. aprila 2005. godine obustavio u iznosu od 904,47 KM, dok je ostavio na snazi troškove izvršenja u iznosu od 95,53 KM (na ime nagrade advokatu za sastav prijedloga za izvršenje). U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da rješenjem tog suda od 13. decembra 2010. godine, koje je doneseno povodom izvršenikovog prigovora protiv rješenja o izvršenju, nije odlučeno o troškovima izvršenja koji su već bili određeni rješenjem o izvršenju u iznosu od 1.000,00 KM. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da, u slučaju da je apelant u cijelosti uspio u predmetnom postupku, tada bi troškovi izvršenja u dijelu nagrade advokatu za sastav prijedloga za izvršenje iznosili 546,91 KM. Međutim, Općinski sud je ukazao da je apelant u predmetnom postupku uspio sa 14,93% svojih zahtjeva, tako da mu u tom dijelu pripadaju troškovi postupka u iznosu od 95,53 KM, koje je taj sud i uračunao u troškove izvršnog postupka u stavu II izreke rješenja od 13. decembra 2010. godine.
9. Odlučujući o apelantovim žalbama protiv Rješenja Općinskog suda broj Ip-244/05 od 13. decembra 2010. godine i Dopunskog rješenja tog suda broj 32 0 Ip 053023 Ip od 19. septembra 2011. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 32 0 Ip 053023 11 Pžip od 14. decembra 2011. godine kojim je žalbe odbio i navedena rješenja potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obustavio postupak izvršenja u dijelu naplate zatezne kamate u iznosu od 111.222,19 KM. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je vještak ekonomske struke Enver Atlić obračunao kamatu na iznos glavnog duga od 0,50 KM u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, i to za period od 30. aprila 1992. do 31. marta 1996. godine i od 1. aprila do 30. septembra 1996. godine po eskontnoj stopi Narodne banke Bosne i Hercegovine uvećanoj za 20% - Zakon o visini stope zatezne kamate ("Službeni list SFRJ" broj 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) za period od 1. oktobra 1996. do 9. novembra 2002. godine, te od 26. novembra 2002. godine do isplate po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 18/96, 27/98 i 51/01). U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je navedeni vještak obračun kamata do 14. jula 1994. godine vršio na način da je obračunatu neplaćenu kamatu pripisivao iznosu glavnog duga, te da je na taj način dobio osnovicu za obračun kamate, a da od 15. jula 1994. godine zateznu kamatu nije pripisivao osnovici. Kantonalni sud je naveo da su neprihvatljivi apelantovi prigovori da je vještak, pri obračunu kamate, trebalo i za period od 15. jula 1994. godine obračunatu neplaćenu kamatu na godišnjem nivou pripisati iznosu osnovnog duga, te na taj način dobiti osnovicu za obračun kamata za narednu godinu. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je u periodu od 1992. do 15. jula 1994. godine, zbog velike inflacije koja je obezvređivala domaću valutu, sudska praksa suspendirala primjenu odredaba člana 279. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je prihvaćeno da se mjesečno obračunata kamata pripisuje glavnici i da se daljnji obračun kamate vrši na tako uvećanu glavnicu kako bi se na taj način revalorizirala i zadržala svoju vrijednost. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da se 15. jula 1994. godine počeo primjenjivati Zakon o promjeni vrijednosti dinara, tako da je domaća valuta postala stabilna valuta (bh. dinar, a od 11. augusta 1997. godine KM), tako da više nije bilo potrebe za suspenzijom odredaba člana 279. stav
1. ZOO, koje su se od tada ponovo počele primjenjivati. Pri tome Kantonalni sud je naveo da nije bilo osnova da vještak ekonomske struke za period od 15. jula 1994. godine do 31. marta 2007. godine kao glavnicu uzima iznos od 1.158,965 KM (glavnica uvećana za obračunate kamate do 14. jula 1994. godine), jer je glavnica iznosila 0,50 KM, ali da je u nedostatku izvršenikove žalbe prvostepeno rješenje i u tom dijelu ostalo na snazi.
10. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 28. stav 2. ZIP-a propisano da, ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno u samoj izvršnoj ispravi, sud će na prijedlog tražioca izvršenja u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da iz podataka spisa - prijedloga za izvršenje od 21. aprila 2005. godine, koji je rješenjem o izvršenju prvostepenog suda usvojen, slijedi da je na apelantov prijedlog određena i naplata troškova parničnog postupka, ali da apelant nije tražio naplatu kamata. Pri tome Kantonalni sud je ukazao da to što je apelant, nakon što je izvršenik izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju, predložio, a prvostepeni sud dozvolio da vještak ekonomske struke obračuna i zatezne kamate na troškove parničnog postupka, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim žalbenim navodima, pravilno postupio kad je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova (stav III izreke prvostepenog rješenja), te da razloge koje je dao prvostepeni sud u cijelosti prihvata i taj sud.
11. Također, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da mu je prvostepeni sud rješenjem o izvršenju priznao na ime troškova sastava prijedloga za izvršenje iznos od 2.244,00 KM i na ime sudskih taksi iznos od 1.000,00 KM. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud rješenjem o izvršenju od 28. aprila 2005. godine odredio apelantu troškove u iznosu od 1.000,00 KM, koje apelant nije pobijao, a da od postavljanja zahtjeva za naknadu troškova izvršnog postupka do donošenja odluke prvostepenog suda o određivanju troškova izvršnog postupka apelant nije ni platio taksu na prijedlog i rješenje o izvršenju, tako da mu ti troškovi i ne pripadaju. Pri tome Kantonalni sud je naveo da se o svim troškovima izvršnog postupka odlučuje srazmjerno uspjehu u postupku (član 386. Zakona o parničnom postupku), te da je prvostepeni sud pravilno odlučio o troškovima postupka rješenjem od 13. decembra 2010. godine (stav II izreke rješenja) i dopunskim rješenjem od 19. septembra 2011. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je Vrhovni sud u svojoj presudi od 15. marta 2005. godine (koja je donesena u parničnom postupku) naveo da zakonske zatezne kamate treba da se obračunaju za određene periode u skladu sa zakonima o visini stope zatezne kamate koji su važili u tim periodima. U vezi s tim, apelant navodi da su redovni sudovi u predmetnom izvršnom postupku bili dužni da sa više pažnje ocijene izvršne presude, kao i nalaze i mišljenja vještaka koji su svoje nalaze sačinili u skladu sa važećim zakonima, na način kako su to utvrdili Kantonalni sud i Vrhovni sud u presudama donesenim u parničnom postupku. S obzirom na to, apelant smatra da redovni sudovi u predmetnom izvršnom postupku nisu imali osnova da nekritički prihvate nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke Envera Atlića, te da obustave izvršenje u iznosu od 111.222,19 KM. Naime, apelant smatra da navedeni vještak nije pravilno obračunao zatezne kamate nakon 15. jula 1994. godine, budući da nije na kraju godine obračunatu kamatu pripisivao glavnom dugu.
13. Apelant, dalje, navodi da je u toku izvršnog postupka zahtijevao i naplatu zakonskih zateznih kamata na troškove parničnog postupka u smislu odredaba člana 28. stav 2. ZIP-a, ali da redovni sudovi nisu udovoljili njegovom zahtjevu. Također, apelant navodi da je u toku izvršnog postupka učinjena bitna povreda odredaba postupka, budući da su mu rješenjem o izvršenju od 28. aprila 2005. godine dosuđeni troškovi izvršnog postupka u visini od 2.244,00 KM na ime sastava prijedloga za izvršenje i 1.000,00 KM na ime sudske takse. Apelant navodi da su, dakle, rješenjem o izvršenju navedeni troškovi prihvaćeni kao troškovi izvršnog postupka, a da prvostepeni sud u rješenju od 13. decembra 2010. godine uopće nije naveo iznos sudske takse, čime je postupio nezakonito, jer je bio dužan dodati i iznos stvarnih troškova koje je apelant imao uplatom sudske takse, kao i priznati troškove vještačenja, jer su bili neophodni za odlučivanje bez obzira na procenat uspjeha u postupku. Također, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je predmetni postupak neopravdano dugo trajao (13 godina). Apelant navodi da je u konkretnom slučaju doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na druge povjerioce koji su svoja potraživanja naplatili obračunom kamata na način da se obračunata kamata pripisivala glavnom dugu i predstavljala osnov za obračun kamate za naredni period, čime mu je povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na zabranu diskriminacije. Pri tome apelant navodi da su određeni pravni subjekti sa područja Federacije Bosne i Hercegovine početkom 2000. godine u cijelosti naplatili dug pripisivanjem kamata glavnici, dok apelant, koji ima sjedište u drugom entitetu, to nije uspio.
b) Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima iznesenim u osporenom rješenju tog suda. Kantonalni sud smatra da je rješenje tog suda pravilno i zakonito, te stoga predlaže da se apelacija odbije.
15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju opisao tok predmetnog izvršnog postupka, te ukazao da je rješenjem od 13. decembra 2010. godine odlučio o izvršenikovom prigovoru, te rješenje o izvršenju dostavio banci na provođenje. Općinski sud je dalje naveo da je apelant protiv tog rješenja 24. decembra 2010. godine izjavio žalbu, da je izvršenik 3. februara 2011. godine dostavio odgovor na žalbu, te da je taj sud 11. marta 2011. godine dostavio predmetni spis Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi. Općinski sud je naveo da je Kantonalni sud 17. augusta 2011. godine vratio predmetni spis tom sudu radi donošenja dopunskog rješenja, nakon čega je Općinski sud 19. septembra 2011. godine donio dopunsko rješenje, a zatim 11. oktobra 2011. godine ponovo dostavio predmetni spis Kantonalnom sudu. Općinski sud smatra da je postupak izvršenja proveden u razumnom roku, te da taj sud nije prekršio apelantova prava.
16. Izvršenik je naveo da su neprihvatljivi apelantovi navodi da je vještak ekonomske struke, prilikom obračuna kamata za period od 15. jula 1994. godine i dalje, trebalo da obračunatu neplaćenu kamatu na godišnjem nivou pripiše iznosu glavnog duga i na taj način dobije osnovicu za obračun kamate za narednu godinu. Izvršenik se, pri tome, pozvao na obrazloženje Kantonalnog suda u relevantnom dijelu (tj. u dijelu u kojem je taj sud odbio apelantove žalbene navode koji se odnose na način obračuna zatezne kamate od 15. jula 1994. godine).
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 279. stav 1.
(1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovornu ili zateznu kamatu, kao i na druga dospjela povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kad je to zakonom određeno.
18. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) relevantne odredbe glase:
Član 16. stav 4.
(4) Izvršenik je dužan tražiocu izvršenja da nadoknadi troškove koji su bili potrebni za izvršenje.
Član 28. stav 2.
(2) Ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u samoj izvršnoj ispravi sud će, na prijedlog tražioca izvršenja, u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke, odnosno zaključenja poravnanja do naplate.
Član 39. stav 2.
(2) Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obaveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražioca izvršenja obaviće izvršni sud osim kad se naplata vrši na sredstvima na računima banaka. U ovom drugom slučaju obračun kamate izvršiće banka na teret izvršenika.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 Ip 053023 11 Pžip od 14. decembra 2011. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 16. januara 2012. godine, a apelacija je podnesena 16. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na primjenu materijalnog i procesnog prava
26. Apelant smatra da su redovni sudovi u predmetnom izvršnom postupku, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke Envera Atlića, pogrešno zaključili da se od 15. jula 1994. godine obračunate kamate ne pripisuju glavnici, zatim, da su pogrešno odlučili o troškovima izvršnog postupka, kao i o zakonskim zateznim kamatama na troškove parničnog postupka, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 Ip 053023 11 Pžip od 14. decembra 2011. godine potvrđeno Rješenje Općinskog suda broj Ip-244/05 od 13. decembra 2010. godine (kojim je, između ostalog, obustavljeno izvršenje određeno rješenjem o izvršenju tog suda u dijelu naplate zakonske zatezne kamate u iznosu od 111.222,19 KM, te odlučeno o troškovima izvršnog postupka) i Dopunsko rješenje Općinskog suda broj 32 0 Ip 053023 Ip od 19. septembra 2011. godine (kojim je odlučeno o troškovima izvršenja koji su određeni rješenjem o izvršenju). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima koji se odnose na način obračuna zakonske zatezne kamate od 15. jula 1994. godine pa dalje, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao da se 15. jula 1994. godine počeo primjenjivati Zakon o promjeni vrijednosti dinara (kada je domaća valuta postala stabilna), tako da više nije bilo potrebe za suspenzijom odredaba člana 279. stav 1. ZOO (prema kojima na dospjelu a neisplaćenu zateznu kamatu ne teče zatezna kamata), čiju primjenu je do tada, zbog velike inflacije koja je obezvređivala domaću valutu, suspendirala sudska praksa. Također, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima koji se odnose na troškove izvršnog postupka, kao i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka, detaljno i jasno obrazložio zbog čega su apelantovi žalbeni navodi u tom dijelu neosnovani, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.
U odnosu na "suđenje u razumnom roku"
28. Apelant, također, smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18).
Ustavni sud zapaža da je apelant 21. aprila 2005. godine podnio prijedlog za izvršenje Općinskom sudu, te da je predmetni izvršni postupak okončan donošenjem Rješenja Kantonalnog suda broj 32 0 Ip 053023 11 Pžip od 14. decembra 2011. godine. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je apelant već podnosio Ustavnom sudu apelaciju zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka povodom koje je Ustavni sud donio Odluku broj AP 3349/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3349/08 od 29. juna 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u predmetu Općinskog suda broj Ip-244/05, naložio Općinskom sudu da po hitnom postupku okonča predmetni izvršni postupak, te naložio Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu isplati iznos od 1.500.00 KM na ime naknade nematerijalne štete za utvrđeno kršenje ustavnih prava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1497/08 od 8. decembra 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tač. 41. do 43) u konkretnom slučaju ispitati dužinu trajanja postupka od donošenja odluke Ustavnog suda, tj. od 29. juna 2010. godine, do donošenja rješenja Kantonalnog suda od 14. decembra 2011. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog izvršnog postupka jeste jedna godina i šest mjeseci.
29. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud, nakon što je zaprimio odluku Ustavnog suda, odlučio o izvršenikovom prigovoru protiv rješenja o izvršenju, te preduzeo i druge procesne radnje u predmetnom postupku. Imajući u vidu da su Općinski i Kantonalni sud aktivno postupali u navedenom periodu, kako to proizlazi iz odgovora na apelaciju prvostepenog suda, Ustavni sud smatra da se predmetna dužina trajanja postupka pred tim sudovima, od jedne godine i šest mjeseci, ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje (koji se odnose na način obračuna zakonske zatezne kamate), a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na nediskriminaciju
31. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na to da apelant nije ponudio odgovarajuće argumente, niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili osporene odluke u pogledu načina obračuna zakonske zatezne kamate u kontekstu relevantnih zakonskih odredaba, kao i pogledu odluke o troškovima postupka, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se dužina trajanja predmetnog izvršnog postupka od jedne godine i šest mjeseci ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice "razumnog roka".
33. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
34. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku povrijeđeno to apelantovo pravo.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić