Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-392/12 (A. P.)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-392/12

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 392/12, rješavajući apelaciju Adisa Pelaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Adisa Pelaka podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 004183 12 Kvlz od 9. aprila 2012. godine i 11 0 K 004183 11 Kž 4 od 25.

oktobra 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 004183 11 K od 6. juna 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Adis Pelak (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Foči, kojeg zastupa Alaga Bajramović, advokat iz Bihaća, podnio je 24. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 004183 11 Kž 4 od 25. oktobra 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 004183 11 K od 6. juna 2011. godine. Apelant je 23. jula 2012. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 004183 12 Kvlz od 9. aprila 2012. godine (kojom je odbijen njegov zahtjev za zaštitu zakonitosti). II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci, Područna kancelarija u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 21. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su 28. novembra 2014. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Tužilaštvo 8. decembra 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 004183 11 K od 6. juna 2011. godine prvooptuženi Amir Kadirić (u daljnjem tekstu: prvooptuženi) i apelant proglašeni su krivim za krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačke 1. i 2. u vezi s članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po 20 godina, u koje im je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 3. jula 2010. godine pa nadalje. U izreci presude je navedeno da su prvooptuženi i apelant krivi što su u večernjim satima 2. jula 2010. godine do 00.45 sati 3. jula 2010. godine u Prijedoru, zajedno i uz prethodni dogovor, u namjeri da liše života Besima Hodžića i Al-Jumura Kawu (u daljnjem tekstu: oštećeni), kako bi se domogli novca i vozila Audi kojeg su primijetili kod Al-Jumura Kawe, u kafiću u Prijedoru dogovorili da to učine na način da ih razdvoje, iskoristivši to što su oštećeni od njih tražili da im pronađu djevojke za provod. Također su prethodno pozajmili vozilo Mercedes od Snježane Grahovac, te saopštili oštećenima da su pronašli djevojke za provod i da će ih pojedinačno odvesti, nakon čega su vozilom Mercedes povezli Besima Hodžića, dok su Al-Jumuru Kawi rekli da ih prati sa svojim vozilom do teniskih igrališta, te da ih tu sačeka. Zatim su Besima Hodžića odvezli prema mjestu Bišćani, zaseok Sredice, izvukli ga iz vozila zadavši mu najmanje 10 udaraca tupo-tvrdim predmetom u predjelu glave, nanijevši mu povrede, pobliže opisane u izreci presude, uslijed kojih je nastupila smrt tog lica, nakon čega su mu vezali noge kablom i za zadnji dio vozila i tako vezanog ga odvukli do rijeke Sane, gdje su ga odvezali i zajedno odvukli do obale i gurnuli niz strminu prema rijeci, gdje je i pronađen. Zatim su se vratili do Al-Jumura Kawe, koji ih je čekao kod teniskih igrališta, saopštili mu da ga vode kod djevojaka, gdje ih čeka Besim Hodžić, koji im je povjerovao i sjeo s njima u vozilo Mercedes, nakon čega su ga odvezli na njemu nepoznato mjesto i uveli u njemu nepoznatu kuću, uvjeravajući ga da će uskoro stići Besim Hodžić, te u momentu kada ga je prvooptuženi pokušao udariti šipkom, Al-Jumur Kawa je to primijetio i pobjegao.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka optužbe utvrdio da su se prvooptuženi i apelant susreli s oštećenima inkriminiranog dana u ugostiteljskom objektu "G6" oko 18.00 sati, da su se u drugom objektu raspitivali gdje mogu naći djevojke za provod, da su pozajmili vozilo Mercedes od Snježane Grahovac, te da su se nakon toga ponovo našli s oštećenima u ugostiteljskom objektu "Altona" oko 22.30 sati, gdje su se zadržali oko 10 minuta i svi zajedno izašli iz objekta. Okružni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Milana Srdića i saslušanja tog vještaka, te zapisnika sa obdukcije i fotodokumentacije obdukcije utvrdio da je smrt Besima Hodžića nasilna, da je nastupila uslijed oštećenja za život važnih moždanih centara, da su povrede nanesene sa najmanje 10 udaraca tupo-tvrdim predmetom u predjelu glave, te da je smrt nastupila između 30 i 60 minuta nakon povrjeđivanja, dok su oguljotine kože leđa, zadnjičnog predjela i predjela stomaka nastale povlačenjem tijela po podlozi. Okružni sud je naveo da je na osnovu saslušanja navedenog vještaka utvrdio da autodizalica koja je izuzeta iz vozila Mercedes, i to dio koji se nalazi suprotno od ručice, odgovara otisku koji je ostao na čeonoj kosti oštećenog Besima Hodžića. Okružni sud je ukazao na to da širina tog dijela autodizalice, kada se uporedi sa prijelomom čeone kosti, koji je utisnut, odgovara širini povrednog sredstva, te da je ta povreda u principu bila smrtonosna, dok su ostale povrede na glavi nanesene drugim dijelovima autodizalice. Okružni sud je naveo da je na osnovu izjave vještakinje Veselke Bjelaković, te nalaza i mišljenja sačinjenog u KTC Banja Luka (gdje je obavljeno vještačenje tragova biološkog porijekla) utvrdio da krv koja je pronađena na odjeći prvooptuženog pripada krvnoj grupi "0", koju ima i oštećeni Besim Hodžić, da su na apelantovoj odjeći i noktima pronađeni tragovi krvi, te da na odjeći obojice optuženih ima vlakana koji mogu da potječu od odjeće oštećenog. Okružni sud je naveo da su prvooptuženi i apelant, koji su saslušani kao svjedoci, odgovornost za ubistvo Besima Hodžića prebacivali jedan na drugog. Naime, Okružni sud je naveo da je prvooptuženi u svom iskazu tvrdio da je apelantova ideja bila da od stranca oduzmu vozilo i novac, te da je s tim ciljem apelant lišio života Besima Hodžića i namjeravao da liši života Al- Jumura Kawu, a apelant je tvrdio da je prvooptuženi, u namjeri da naplati dug, nanio Besimu Hodžiću smrtonosne povrede i bacio ga u rijeku, te da je namjeravao da ubije Al-Jumura Kawu, koji mu je uspio pobjeći. Okružni sud je naveo da je, ocjenjujući iskaze prvooptuženog i apelanta kao svjedoka, te dovodeći ih u međusobnu vezu i u vezu s ostalim izvedenim dokazima, ocijenio njihove iskaze kao neistinite, iskonstruirane i usmjerene na olakšavanje njihovog krivičnopravnog položaja. Pri tome, Okružni sud je ukazao na to da je na osnovu iskaza svjedoka optužbe utvrdio da oštećeni Besim Hodžić nije nikada bio u poslovnom odnosu s prvooptuženim, da nikome ništa nije dugovao, kao i da preduzeće "Lim profi", u kojem je radio prvooptuženi, nije bilo u poslovnim odnosima sa preduzećem "Beki", čiji je vlasnik oštećeni Besim Hodžić.

7. Okružni sud je naveo da, analizirajući iskaze saslušanih svjedoka optužbe i odbrane, te materijalne dokaze i to prvenstveno mjesto pronalaska oštećenog Besima Hodžića (obala rijeke pored njive koja je vlasništvo prvooptuženog) i pronađene tragove krvi na odjeći optuženih i na autodizalici, slijedi logičan zaključak da su prvooptuženi i apelant zajedno ubili oštećenog i bacili ga u rijeku. Prema ocjeni Okružnog suda, prvooptuženi i apelant su na podmukao način i iz koristoljublja lišili života Besima Hodžića, koji je tu večer bio u društvu s Al-Jumurom Kawom, iskoristivši to što su se Besim Hodžić i prvooptuženi poznavali od ranije, te prema utvrđenom planu ga doveli na označeno mjesto i lišili života, što su planirali da učine i Al-Jumuru Kawi (za kojeg su saznali da živi u Švicarskoj, da ima automobil velike vrijednosti, te koji je kritične prilike oko struka imao torbu s novcem). Okružni sud je naveo da su se u radnjama prvooptuženog i apelanta stekli svi bitni elementi krivičnog djela iz člana 149. stav 1. tačke 1. i 2. KZRS, koje su optuženi počinili kao saizvršioci u vrijeme i na način naveden u izreci presude. Okružni sud je naveo da navodi odbrane optuženih da je samo jedan od napadača neposredno prouzrokovao smrt oštećenog ne isključuju, u konkretnoj pravnoj situaciji, pravnu ocjenu djelatnosti drugog napadača kao saizvršioca u predmetnom krivičnom djelu. Također, Okružni sud je naveo da nema osnova stav odbrane optuženih da nakon ubistva oštećenog nije pribavljena imovinska korist, jer za pojam krivičnog djela iz koristoljublja nije potrebno da je takva korist stvarno postignuta, već je dovoljno da su pobude bile koristoljubive. Konačno, Okružni sud je naveo da je prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije imao u vidu sve okolnosti koje utječu na vrstu i visinu kazne, te da je od olakšavajućih okolnosti kod optuženih ocijenio da su porodični ljudi, da je prvooptuženi otac četvero djece, a apelant otac jednog djeteta. Okružni sud je, s druge strane, od otežavajućih okolnosti imao u vidu da su optuženi lišili života mladog čovjeka, oca djeteta od devet mjeseci, kojeg su lišili roditeljske ljubavi, upornost pri izvršenju krivičnog djela i količinu kriminalnih radnji, nastojanje optuženih da sakriju tragove krivičnog djela, njihovu raniju osuđivanost zbog istovrsnog krivičnog djela, namjeru da i oštećenog Al-Jumura Kawu liše života, te odsustvo kajanja zbog učinjenog krivičnog djela. Okružni sud je naveo da je, ocjenjujući navedene okolnosti, te stepen društvene opasnosti krivičnog djela i optuženih kao počinilaca, osudio prvooptuženog i apelanta na kazne zatvora u trajanju od po 20 godina. Prema mišljenju Okružnog suda, izrečene kazne zatvora su adekvatne težini počinjenog krivičnog djela, te će se tim kaznama postići svrha kažnjavanja s aspekta specijalne prevencije, ali i s aspekta generalne prevencije.

8. Odlučujući o žalbama Tužilaštva, prvooptuženog i apelanta protiv navedene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 004183 11 Kž 4 od 25. oktobra 2011. godine, kojom je odbio kao neosnovane žalbe i potvrdio navedenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, između ostalog, analizom osporene presude, nakon što je preslušan CD i pregledan videosnimak, te pročitan prijepis zapisnika s glavnog pretresa od 17. maja 2011. godine, taj sud utvrdio da je Pretresno vijeće, na prijedlog branioca prvooptuženog, bez saslušanja okružnog tužioca, apelanta i apelantovog branioca, donijelo rješenje kojim se isključuje javnost s glavnog pretresa za vrijeme svjedočenja prvooptuženog. Vrhovni sud je naveo da je Pretresno vijeće donijelo navedeno rješenje uz obrazloženje da se takva odluka donosi s ciljem zaštite ličnog i intimnog života oštećenih i svjedoka, dok osporena presuda ne sadrži obrazloženje odluke suda o isključenju javnosti. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da iz navedenog proizlazi da prvostepeni sud nije u cijelosti primijenio odredbe člana 251. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP, "Isključenje javnosti" i 252. stav 1. ZKP "Na koga se ne odnosi isključenje javnosti"). Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, propust Pretresnog vijeća da sasluša stranke prije donošenja odluke o isključenju javnosti ne predstavlja apsolutno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, budući da je postojao razlog za isključenje javnosti s ciljem zaštite ličnog i intimnog života oštećenih i svjedoka, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Vrhovni sud je, dalje, naveo da obrazloženje osporene presude sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica s aspekta postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženih, te u pogledu činjenica odlučnih za pravilnu primjenu KZRS. Stoga, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi optuženih da je obrazloženje osporene presude zahvaćeno bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka j) ZKP. Također, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka, iskaze optuženih kao svjedoka, materijalne dokaze, te nalaze i mišljenja vještaka raznih struka, pravilno zaključio da su prvooptuženi i apelant izvršili krivično djelo teškog ubistva na način i pod okolnostima opisanim u izreci osporene presude. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud za takav zaključak u obrazloženju svoje presude dao valjano obrazloženje, koje u cijelosti prihvata i taj sud.

9. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da se iz činjeničnog supstrata optužnice ne mogu izvesti zaključci o postojanju subjektivnih i objektivnih elemenata kako u pogledu osnovnog djela tako i kvalifikatornih okolnosti. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da je prvostepeni sud, imajući u vidu rezultate dokaza koje je taj sud analizirao i pravilno ocijenio, izveo konačan i pravilan zaključak da su u radnjama optuženih ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačke 1. i 2. KZRS. Na kraju, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi optuženih koji se odnose na odluku o kazni. Vrhovni sud je ukazao na to da je za predmetno krivično djelo propisana kazna zatvora najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud ocijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti kod optuženih, te da im je, pravilnim vrjednovanjem, dao odgovarajući značaj. Vrhovni sud je naveo da izrečene kazne zatvora optuženima od po 20 godina i prema ocjeni tog suda predstavljaju adekvatnu mjeru kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja, jer odražava pravedan balans između zahtjeva za resocijalizaciju optuženih i zahtjeva u javnom interesu da kazna mora imati općeodvraćajući karakter.

10. Protiv navedene presude prvooptuženi i apelant su podnijeli zahtjeve za zaštitu zakonitosti, koje je Vrhovni sud Presudom broj 11 0 K 004183 12 Kvlz od 9. aprila 2014. godine odbio kao neosnovane. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelant u predmetnom zahtjevu tvrdi da se iz činjeničnog supstrata presude ne mogu izvesti zaključci o postojanju subjektivnih i objektivnih elemenata osnovnog djela, niti kvalifikatornih okolnosti podmuklosti i koristoljublja. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da takva tvrdnja nema realno uporište u stanju spisa, niti je prate valjani argumenti. Vrhovni sud je naveo da je izrekom prvostepene presude utvrđen i razlozima objašnjen prethodni dogovor prvooptuženog i apelanta da oštećene liše života radi oduzimanja novca i vozila Audi, kao i realna djelatnost koja je to pratila. Vrhovni sud je ukazao na to da su, dakle, u apelantovim radnjama utvrđeni svi neophodni objektivni i subjektivni elementi da bi se to krivično djelo kvalificiralo kao u pravosnažnoj presudi. Vrhovni sud je naveo da sadržaj postupanja prvooptuženog i apelanta karakteriziraju koristoljubivost i krajnja podmuklost, te da je stoga suprotna tvrdnja neosnovana. Naime, Vrhovni sud je naveo da to što su prvooptuženi i apelant kritičnog dana sjedili u kafani zajedno sa oštećenima, koji su od njih zatražili da im pronađu djevojke za provod, ukazuje na postojanje određene bliskosti, opuštenosti, povjerenja i odsustvo bilo kakve podozrivosti. Vrhovni sud je naveo da kada se uzme u obzir da su se prvooptuženi i apelant istu večer, koristeći to povjerenje, sreli ponovo s oštećenima, lažno im prikazujući da su pronašli djevojke za provod i odveli oštećenog Besima Hodžića na usamljeno mjesto i lišili života, a zatim se vratili po oštećenog Al-Jumura Kawu i pokušali i njega lišiti života, sve s ciljem kako bi pribavili vozilo i novac, ukazuje na to da su se u njihovim radnjama očitovali krajnja podmuklost i koristoljublje.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je na glavnom pretresu, prilikom svjedočenja prvooptuženog, protivno zakonu isključena javnost, te da u obrazloženju prvostepene presude nedostaje obrazloženje o tome. Apelant navodi da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima iznesenim u vezi s tim, ukazao na to da prvostepeni sud nije u cijelosti primijenio odredbe čl. 251. i 252. stav 1. ZKP, ali da je u vezi s tim pogrešno zaključio da takav propust prvostepenog suda ne predstavlja apsolutno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Apelant smatra da je pravno nedopustivo da se isključenjem javnosti, te suprotno zakonu udaljavanje iz sudnice i oštećenih (porodica oštećenog Besima Hodžića), štiti samo prvooptuženi, a da se ne postupi na isti način kada je saslušavan i apelant, iako su osporenim presudama proglašeni krivim za zajedničko djelovanje, tj. potpuno iste saizvršilačke radnje.

12. Apelant navodi da je u žalbi protiv prvostepene presude ukazao na mnogobrojne i konkretne nedostatke, ali da Vrhovni sud nije odgovorio na te njegove navode, što predstavlja povredu prava na obrazloženu presudu i povredu prava na djelotvoran pravni lijek. U vezi s tim, apelant navodi da je u žalbi ukazivao na to da u izreci presude nije naznačena nijedna objektivna radnja izvršenja koju je preduzeo apelant samostalno ili u sklopu zajedničkog djelovanja u vidu doprinosa u činu ubistva oštećenog, niti na koji način su optuženi svaki ponaosob svojim ponašanjem pokazali svijest i volju da liše života oštećenog na krajnje podmukao način i iz koristoljublja (kvalificirani oblici ubistva). Pri tome, apelant navodi da je za postojanje saizvršilaštva potrebno da budu ispunjene subjektivne i objektivne pretpostavke: zajednička odluka ili kolektivna izvršilačka volja i preduzimanje radnje kojom se učestvuje u ostvarenju krivičnog djela, dok tako nešto činjenični supstrat prvostepene presude ne sadrži. Apelant navodi da nijedan drugi dokaz, osim iskaza prvooptuženog, ne potvrđuje da je apelant na bilo koji način učestvovao u radnjama za koje je proglašen krivim. Naime, apelant navodi da iz svih izvedenih dokaza proizlazi da je sve radnje samostalno preduzeo prvooptuženi, te da se ne radi o zajedničkim radnjama prvooptuženog i apelanta. Pri tome, apelant navodi da je bio djelimično očevidac povrjeđivanja oštećenog Besima Hodžića, te dovođenja oštećenog Al-Jumura Kawe u kuću, što je sve učinio prvooptuženi, tako da bi se njegove radnje mogle okvalificirati kao neko drugo krivično djelo, a nikako kao kvalificirani oblik ubistva. Apelant navodi da su kao dokazni materijal prihvaćeni zapisnici o saslušanju njega i prvooptuženog kao osumnjičenih u CJS Prijedor i Tužilaštvu, ali da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio te dokaze, budući da u apelantovim iskazima (koje je dao u svojstvu osumnjičenog i svjedoka) nema suštinskih razlika, dok u iskazima koje je davao prvooptuženi ima nedosljednosti, što ukazuje na to da je iskaz prvooptuženog kao svjedoka neistinit i dat s ciljem da svoju odgovornost prebaci na apelanta. Konačno, apelant navodi da prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne apelantu nije pravilno ocijenio otežavajuće i olakšavajuće okolnosti. Naime, apelant navodi da nije prikrivao tragove krivičnog djela, da nije osuđivan za istovrsno krivično djelo (već za nanošenje tjelesne povrede) i da je u toku postupka izrazio žaljenje i kajanje, te da se stoga te okolnosti nisu mogle posmatrati kao otežavajuće. Također, apelant navodi da je prvostepeni sud kao olakšavajuće okolnosti trebao ocijeniti njegovo iskreno žaljenje i kajanje, da je svojim iskazom pomogao pravilnom utvrđenju činjeničnog stanja, da je tokom suđenja imao korektno držanje, zatim njegovu porodičnu anamnezu (da je izbjeglica tokom rata, da je njegov otac ubijen u toku rata, te da mu je narušeno zdravstveno stanje-poremećaj prilagođavanja), te slijedom toga izreći mu blažu kaznu.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da se apelantovi navodi tiču prvenstveno činjeničnog stanja čije ispitivanje nije u nadležnosti tog suda, dok ostali navodi nemaju osnov u stanju spisa. Vrhovni sud je naveo da je savjesno, u mjeri u kojoj to nalažu relevantne odredbe ZKP, ocijenio sve navode iz zahtjeva i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore. Vrhovni sud smatra da osporenim odlukama tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Okružni sud je naveo da su u krivičnom postupku uvažavana apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, tako da nisu prekršena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji.

15. Tužilaštvo je navelo da je apelant u krivičnom postupku imao pravično suđenje, da je imao mogućnost da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, sve s ciljem negiranja navoda iz optužnice. Navedeno je da je prvostepeni sud istinito, potpuno i objektivno ocijenio sve činjenice i dokaze koji terete apelanta, ali i one koje mu ide u korist, te na taj način utvrdio istinu, što je u skladu s postizanjem cilja krivičnog postupka. Tužilaštvo je navelo da je Vrhovni sud, odlučujući o žalbama izjavljenim protiv prvostepene presude, objektivno sagledao sve navode žalbi i donio odluku kojom je odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu, a, pri tome, nije narušio apelantovo pravo na pravično suđenje.

V.Relevantni propisi

16. U Krivičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) relevantne odredbe glase:

Saizvršilaštvo Član 23.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo - svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

Teško ubistvo Član 149. stav 1. tačke 1. i 2.

(1) Zatvorom najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kazniće se:

1) ko drugog liši života na naročito svirep ili krajnje podmukao način, 2) ko drugog liši života iz koristoljublja […]

17. U Zakonu o krivičnom postupku – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 100/09) relevantne odredbe glase:

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 251.

Isključenje javnosti (1) Od otvaranja zasjedanja pa do završetka glavnog pretresa sudija, odnosno vijeće može u svako doba, po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka i branioca, ali uvijek po njihovom saslušanju, isključiti javnost za cio glavni pretres ili jedan njegov dio, ako je to u interesu državne bezbjednosti ili ako je to potrebno radi čuvanja državne, vojne, službene ili važne poslovne tajne, čuvanja javnog reda, zaštite morala u demokratskom društvu, ličnog i intimnog života optuženog ili oštećenog ili zaštite interesa maloljetnika ili svjedoka.

(2) Odluku o isključenju javnosti donosi sudija, odnosno vijeće rješenjem koje mora biti obrazloženo i javno objavljeno.

(3) Rješenje o isključenju javnosti može se pobijati samo u žalbi na presudu.

Član 252. stav 1.

Na koga se ne odnosi isključenje javnosti (1) Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, branioca, oštećenog, zakonskog zastupnika i punomoćnika.

Član 295. stav 2.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 311. stav 1. tačke d) i j) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

d) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu;

j) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

VI.Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju, apelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 004183 11 Kž 4 od 25. oktobra 2011. godine, a zatim dopunu apelacije protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 004183 12 Kvlz od 9. aprila 2012. godine (kojom je odbijen apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti). Zatim, osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 004183 11 Kž 4 od 25. oktobra 2011. godine apelant je primio 29. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 24. januara 2012. godine, dok je Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 004183 12 Kvlz od 9. aprila 2012. godine primio 28. maja 2012. godine, a dopuna apelacije je podnesena 23. jula 2012. godine. Dakle, iz navedenog proizlazi da su apelacija i dopuna apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

22. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

26. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, te da za svoja odlučenja nisu dali valjana obrazloženja, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje.

27. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

28. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojima je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 15. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već prema principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ta slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

29. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

30. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant, zajedno s prvooptuženim, počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke detaljno i jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Što se tiče apelantovih navoda da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio zapisnike o saslušanju njega i prvooptuženog kao osumnjičenih u CJS Prijedor i Tužilaštvu, koji su prihvaćeni kao dokazni materijal na glavnom pretresu, Ustavni sud ukazuje na to da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio apelantov iskaz koji je dao u svojstvu svjedoka (a koji je, kako apelant navodi, identičan iskazu koji je dao u svojstvu osumnjičenog), te zašto nije prihvatio iskaz prvooptuženog koji je dao na glavnoj raspravi u svojstvu svjedoka, u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, jasno ukazao na to da je prvostepeni sud u pogledu ocjene izvedenih dokaza i izvođenja zaključaka u vezi s tim dokazima dao valjano obrazloženje, koje u cijelosti prihvata i taj sud, što je u skladu sa standardima prava na obrazloženu presudu uspostavljenim praksom Evropskog suda. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno istakli da su se u radnjama optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačke 1. i 2. KZRS, tj. da su optuženi, postupajući kao saizvršioci, lišili života oštećenog na krajnje podmukao način i iz koristoljublja, o čemu se posebno detaljno izjasnio Vrhovni sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv drugostepene presude, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u tom pogledu.

31. Što se tiče apelantovih navoda da je na glavnom pretresu, prilikom svjedočenja prvooptuženog, protivno zakonu bila isključena javnost, te da u obrazloženju prvostepene presude nedostaje obrazloženje o tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao na to da time što prvostepeni sud nije u cijelosti primijenio odredbe čl. 251. i 252. stav 2. ZKP nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka d) ZKP, budući da je postojao razlog za isključenje javnosti radi zaštite ličnog i intimnog života oštećenih i svjedoka (član 251. stav 1. ZKP). Što se tiče apelantovih navoda da su prilikom saslušanja prvooptuženog iz sudnice udaljeni i oštećeni (porodica oštećenog Besima Hodžića), iako se isključenje javnosti ne odnosi na njih, dok sud nije postupio na isti način kada je saslušavan apelant, Ustavni sud ne nalazi da takvi apelantovi navodi dovode u pitanje pravičnost postupka, pogotovo što je i apelant mogao, kao što je to učinio prvooptuženi, podnijeti takav prijedlog. Konačno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kojima su se rukovodili prilikom izricanja apelantu kazne zatvora u trajanju od 20 godina, tako da Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost ni u tom pogledu.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

33. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje.

34. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu, a zatim zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv drugostepene presude. Ustavni sud ukazuje na to da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi i zahtjevu za zaštitu zakonitosti, razmotrio njegove žalbene navode, odnosno navode iznesene u zahtjevu, za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom, odnosno da su njegova žalba i zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijeni kao neosnovani, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada sud u svojoj presudi u potpunosti opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu, te proces izvođenja zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, te kada za svoje odlučenje povodom izjavljenih pravnih lijekova ponudi detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja.

36. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude i zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv drugostepene presude, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-392/12 (A. P.) | Sudska praksa | Aktio