Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-524/12 (L. M.)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
- Eksproprijacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-524/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 524/12, rješavajući apelaciju Ljiljane Mirnić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ljiljane Mirnić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 003948 10 Uvp od 30. novembra 2011. godine i Zaključka Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Područja jedinica Laktaši, broj 21.26/473-12/09 od 26. aprila 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ljiljana Mirnić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gradiške, koju zastupa Dragana Blagojević, advokatkinja iz Gradiške, podnijela je 3. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 003948 10 Uvp od 30. novembra 2011. godine i Zaključka Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Područja jedinica Laktaši (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), broj 21.26/473- 12/09 od 26. aprila 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 21. novembra 2014. godine, od Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) 2. decembra 2014. godine, a od prvostepenog organa 18. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 3. decembra 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, Pravobranilaštvo 8. decembra 2014. godine, a prvostepeni organ 14. januara 2015. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Zaključkom prvostepenog organa broj 21.26/473-12/09 od 26. aprila 2010. godine odbačen je apelantkinjin zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti označenih kao k. č. broj 502/02, njiva površine 1.500 m², upisanih u p. l. broj 658, KO Kobatovci. U obrazloženju zaključka prvostepeni organ je naveo da je apelantkinja podnijela zahtjev za naknadnu eksproprijaciju nepokretnosti (od 2. marta 2009. godine) u kom je istakla da su u ranijem postupku eksproprijacije eksproprisane nepokretnosti koje su njena svojina, te da nema privredni interes da koristi preostali dio zemljišta, površine 1.500 m², jer toj parceli ne može prići ni s jedne strane. Prvostepeni organ je naveo da je, postupajući povodom zahtjeva, izvršio uvid u predmet eksproprijacije broj 21.26/473-49-39/06, te da je utvrdio da su rješenjem tog organa od 14. decembra 2006. godine potpuno eksproprisane apelantkinjine nepokretnosti (kuća i dvorište površine 390 m² i njiva površine 3.038 m²) upisane u zk. ul. broj 3 i p. l. broj 658, KO Kobatovci, u korist Republike Srpske, u svrhu izgradnje objekta u oblasti saobraćajne infrastrukture auto-puta Banjaluka – Gradiška. Prvostepeni organ je, takođe, naveo da je uvidom u zapisnik tog organa od 7. decembra 2006. godine utvrdio da je apelantkinja kao ranija vlasnica eksproprisanih nepokretnosti upozorena da može da podnese zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti, u smislu odredbi člana 9 Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 8/96, 15/96 i 64/04). Prvostepeni organ je ukazao na to da je odredbama člana 76 stav 1 Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 112/06, 37/07, 66/08 i 110/08) propisano da će se postupak povodom prijedloga za eksproprijaciju koji nije okončan do dana stupanja na snagu tog zakona završiti prema odredbama tog zakona. Takođe, prvostepeni organ je ukazao na to da je odredbama člana 11 st. 3 i 4 Zakona o eksproprijaciji iz 2006. godine propisano da se zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti može podnijeti do donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, a da eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti vlasnik može da traži u žalbenom postupku ako nije bio upozoren, u smislu stava 2 tog člana. U vezi s tim, prvostepeni organ je naveo da je rješenje o eksproprijaciji doneseno 14. decembra 2006. godine, kada je postalo i pravosnažno, te da stoga u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za vođenje postupka za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti.
6. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi protiv navedenog zaključka, Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) donijela je Rješenje broj 21.05/473-176/10 od 4. juna 2010. godine, kojim je poništila navedeni zaključak i predmet vratila prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ je naveo da se postupak eksproprijacije apelantkinjinih nepokretnosti vodio prema odredbama Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine, te da je u vrijeme važenja tog zakona rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno. U vezi s tim, drugostepeni organ je naveo da se postupak povodom apelantkinjinog zahtjeva za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti morao razmatrati shodno odredbama Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine, koji je važio u vrijeme donošenja osnovnog Rješenja o eksproprijaciji broj 21.26/473-49-39/06 od 14. decembra 2006. godine. Drugostepeni organ je ukazao na to da je odredbama člana 29 stav 2 Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine propisano da se zahtjev u smislu prethodnog stava (eksproprijacija preostalih nepokretnosti) može podnijeti u roku od dvije godine od završetka izgradnje objekta, odnosno završetka izvođenja radova. Drugostepeni organ je naveo da taj rok nije istekao, tako da je u konkretnom slučaju bilo neophodno da se zakaže nova javna rasprava na koju je trebalo pozvati stranke u postupku i vještake geodetske struke, saobraćajne struke i poljoprivredne struke, kako bi se na nesporan način utvrdilo da li je apelantkinja izgubila privredni interes da koristi preostali dio nepokretnosti, odnosno da li joj je onemogućena ili bitno pogoršana dotadašnja egzistencija ili joj je onemogućeno normalno korišćenje preostalog dijela nepokretnosti. Stoga, drugostepeni organ je naveo da će prvostepeni organ u ponovnom postupku utvrditi sve relevantne činjenice radi upotpunjavanja činjeničnog stanja, te nakon toga donijeti novu odluku.
7. Protiv navedenog rješenja Pravobranilaštvo je podnijelo tužbu Okružnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), koji je Presudom broj 11 0 U 003948 10 U od 15. oktobra 2010. godine odbio tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelantkinja 2. marta 2009. godine prvostepenom organu podnijela zahtjev za eksproprijaciju nepokretnosti upisanih u p. l. broj 508/2, te da je u tom zahtjevu ukazala na to da je izgradnjom auto-puta Banjaluka – Gradiška došlo do pomjeranja linije eksproprijacije (što nije mogla predvidjeti 2006. godine) i da je time potpuno onemogućena da koristi predmetnu parcelu (koja je korišćena u poljoprivredne svrhe) jer joj ne može prići ni s jedne strane. Okružni sud je ukazao na to da se zahtjev za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti, iako je podnesen zasebno i naknadno, ne može posmatrati odvojeno od sprovedenog postupka eksproprijacije, budući da je njime uslovljen i da s njim čini jedinstvo. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je drugostepeni organ pravilno zaključio da se apelantkinjin zahtjev za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti treba rješavati prema odredbama Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine, prema kojima je okončan postupak eksproprijacije, a nikako prema odredbama sada važećeg Zakona o eksproprijaciji iz 2006. godine. Okružni sud je naveo da to znači da je apelantkinjin zahtjev za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti blagovremen, jer se rok za podnošenje tog zahtjeva ocjenjuje prema odredbama člana 29 stav 2 Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine. Pri tome, Okružni sud je naveo da apelantkinja nije prekludirana u pravu na podnošenje zahtjeva samo zato što prilikom eksproprijacije preostalih nepokretnosti nije postavila i taj zahtjev, budući da iz spisa jasno proizilazi da je zahtjev zasnovan na činjenicama koje nisu postojale u vrijeme eksproprijacije 2006. godine (kako proizilazi iz nalaza vještaka saobraćajne struke). Okružni sud je ukazao na to da je vještak saobraćajne struke u svom nalazu jasno obrazložio da je do promijenjenih okolnosti u pogledu pristupa predmetnoj parceli došlo tek izgradnjom auto-puta i pristupnih puteva (tako da je pristup do predmetne parcele znatno produžen i iznosi 4.320 m, dok je prije eksproprijacije iznosio 960 m), a te činjenice apelantkinji nisu mogle biti poznate 2006. godine. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ukazao na to da je drugostepeni organ pravilno postupio kada je navedene činjenice uzeo u obzir prilikom odlučivanja o apelantkinjinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, te da su u tom pravcu pravilna i uputstva koja je dao prvostepenom organu da u ponovnom postupku izvede sve dokaze i utvrdi da li su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 9 Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine.
8. Vrhovni sud, odlučujući o zahtjevu Pravobranilaštva za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda, donio je Presudu broj 11 0 U 003948 10 Uvp od 30. novembra 2011. godine, kojom je zahtjev uvažio, navedenu presudu preinačio tako što je tužbu uvažio, osporeni akt poništio, te apelantkinjinu žalbu izjavljenu protiv Zaključka prvostepenog organa broj 21.26/473-12/09 od 26. aprila 2010. godine odbio kao neosnovanu (stav I izreke presude). Navedeno je da ta presuda u svemu zamjenjuje osporeni akt drugostepenog organa (stav II izreke presude). U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 76 stav 1 Zakona o eksproprijaciji iz 2006. godine, koji je stupio na pravnu snagu 1. decembra 2006. godine, propisano da se postupci eksproprijacije, koji nisu pravosnažno okončani do dana stupanja na snagu sada važećeg Zakona o eksproprijaciji, okončavaju primjenom ranije važećeg Zakona o eksproprijaciji. Vrhovni sud je naveo da iz predmetnog spisa jasno proizilazi da je postupak eksproprijacije u apelantkinjinom slučaju dovršen prema odredbama ranije važećeg Zakona o eksproprijaciji. Vrhovni sud je naveo da Zakon o eksproprijaciji iz 1996. godine i Zakon o eksproprijaciji iz 2006. godine sadrže odredbe iz kojih slijedi obaveza organa koji sprovodi eksproprijaciju da upozori vlasnika da ima pravo da zahtijeva eksproprijaciju preostalih nepokretnosti, te da se to upozorenje i izjava stranke unose u raspravni zapisnik. Međutim, Vrhovni sud je naveo da se, prema odredbama člana 29 stav 2 Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine, takav zahtjev može podnijeti u roku od dvije godine od završetka izgradnje objekta, odnosno završetka radova, dok se, prema odredbama člana 11 stav 3 Zakona o eksproprijaciji iz 2006. godine, takav zahtjev može podnijeti do donošenja prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je ukazao na to da obje zakonske odredbe imaju istovjetnu posljedicu propuštanja roka tako što nastupa prekluzija, tj. gubitak prava na postavljanje takvog zahtjeva u materijalnopravnom smislu.
9. Vrhovni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizilazi da je apelantkinja u postupku eksproprijacije već jednom koristila zakonsko pravo iz člana 9 Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine, da je njen zahtjev usvojen, te da je rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno 14. decembra 2006. godine. Takođe, Vrhovni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizilazi da apelantkinja novi zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti u suštini zasniva na izmjeni plana parcelacije i urbanističko-tehničkih uslova za izgradnju auto-puta Banjaluka – Gradiška, a te izmjene su nastupile u toku 2008. godine, dakle, nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. Prema ocjeni Vrhovnog suda, zahtjev za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti predstavlja tzv. situacije u toku (facta pendentia) jer se dejstvo zahtjeva za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti proteže na duži vremenski period i ishod mu je u već sprovedenoj eksproprijaciji. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao na to da pravilo zabrane povratnog dejstva zakona ne predstavlja prepreku da se te "situacije u toku" regulišu novim zakonom, što je slučaj u predmetnoj pravnoj stvari. Vrhovni sud je naveo da nastanak potpuno novih činjenica (izmještanja trase auto-puta) nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, te podnošenje zahtjeva u vrijeme primjene Zakona o eksproprijaciji iz 2006. godine, imaju za posljedicu da se u materijalnopravnom smislu zahtjev rješava prema zakonu koji je na snazi u vrijeme podnošenja takvog zahtjeva. Imajući u vidu sadržinu odredbi člana 76 stav 1 Zakona o eksproprijaciji iz 2006. godine i datum podnošenja zahtjeva za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti, Vrhovni sud je ukazao na to da je pogrešan zaključak Okružnog suda da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o eksproprijaciji iz 1996. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da iz nalaza vještaka saobraćajne struke jasno proizilazi da je do promijenjenih okolnosti u pogledu pristupa predmetnoj parceli došlo tek izgradnjom auto-puta i pristupnih puteva (u smislu da je pristup do predmetne parcele znatno produžen i iznosi 4.320 m, dok je prije eksproprijacije iznosio 960 m). Apelantkinja navodi da joj te činjenice nisu mogle biti poznate 2006. godine, kada su eksproprisane njene osnovne nepokretnosti, te da je stoga njen zahtjev trebalo da bude razmatran prema odredbama Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine, a ne prema Zakonu o eksproprijaciji iz 2006. godine. S obzirom na to, apelantkinja smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda da njen zahtjev za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti predstavlja tzv. situaciju u toku, te da se u predmetnom slučaju primjenjuje zakon koji je na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva i odlučivanja o tom zahtjevu.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u zahtjevu za vanredno preispitivanje, a na koje je taj sud odgovorio u obrazloženju svoje presude. Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja ukazuje u apelaciji.
12. Prvostepeni organ je naveo da u potpunosti ostaje pri svom zaključku od 26. aprila 2010. godine. Pri tome, prvostepeni organ je ponovio navode iz obrazloženja presude Vrhovnog suda.
13. Pravobranilaštvo je navelo da su Rješenjem o eksproprijaciji prvostepenog organa broj 26-473-49-39/06 od 14. decembra 2006. godine (koje je dostavljeno u prilogu) eksproprisane apelantkinjine nepokretnosti pobliže navedene u tački 1 izreke tog rješenja, dok su u tački 3 izreke tog rješenja navedene nepokretnosti koje su eksproprisane na apelantkinjin zahtjev, primjenom odredbi člana 9 Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine. Pravobranilaštvo je navelo da je na taj način prvostepeni organ u cijelosti primijenio odredbe člana 29 stav 3 navedenog zakona, čime je postupak eksproprijacije pravosnažno okončan. Pravobranilaštvo smatra da u situaciji kada je nadležni organ pravosnažno odlučio o svim postavljenim zahtjevima stranaka, neki novi zahtjev za eksproprijaciju drugih nepokretnosti ne bi mogao biti postavljen bez novog postupka eksproprijacije. Naime, Pravobranilaštvo je ukazalo na to da, ako bi se prihvatili apelantkinjini navodi, to bi značilo da apelantkinja ima mogućnost da neograničen broj puta postavlja zahtjeve za primjenu člana 9 Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine, što sigurno nije intencija te zakonske odredbe, niti bi takvo rješenje bilo moguće u praksi. Pravobranilaštvo je naglasilo da bi se u tom slučaju postupci eksproprijacije vodili u nedogled i s nesagledivim posljedicama za korisnika eksproprijacije.
V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 8/96, 15/96 i 64/04) relevantne odredbe glase:
Član 9. stav 1.
Na zahtjev vlasnika eksproprisaće se i preostali dio nepokretnosti ako se pri eksproprijaciji jednog dijela nepokretnosti utvrdi da vlasnik nema privrednog interesa da koristi preostali dio, odnosno ako je uslijed toga na preostalom dijelu onemogućena ili bitno pogoršana njegova dotadašnja egzistencija ili mu je onemogućeno normalno korišćenje preostalog dijela nepokretnosti.
Član 29. st. 1. i 2.
U slučaju iz člana 9. ovog zakona, organ koji vodi postupak eksproprijacije dužan je da pouči ranijeg vlasnika da može da podnese zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti i da to unese u zapisnik.
Zahtjev u smislu prethodnog stava može se podnijeti u roku od dvije godine od završetka izgradnje objekta, odnosno završetka izvođenja radova.
15. U Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 112/06, 37/07 i 66/08) relevantne odredbe glase:
Član 11.
(1) Na zahtjev vlasnika eksproprisaće se i preostali dio nepokretnosti ako se pri eksproprijaciji jednog dijela nepokretnosti utvrdi da vlasnik nema privrednog interesa da koristi preostali dio, odnosno ako je usljed toga na preostalom dijelu onemogućena ili bitno pogoršana njegova dotadašnja egzistencija ili mu je onemogućeno normalno korišćenje preostalog dijela nepokretnosti.
(2) Službeno lice koje vodi postupak eksproprijacije dužno je da upozori vlasnika da može podnijeti zahtjev u smislu stava 1. ovog člana, a to upozorenje unosi se u zapisnik o raspravi.
(3) Zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti može se podnijeti do donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji.
(4) Eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti vlasnik može tražiti i u žalbenom postupku, ako nije bio upozoren u smislu stava 2. ovog člana.
Član 76. stav 1.
(1) Postupak po prijedlogu za eksproprijaciju koji nije pravosnažno završen do dana stupanja na snagu ovog zakona završiće se prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona.
16. U Zakonu o izmjenama Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 110/08) relevantne odredbe glase:
Član 2.
U članu 76. stav 1. mijenja se i glasi:
"(1) Postupak po prijedlogu za eksproprijaciju koji nije okončan do dana stupanja na snagu ovog zakona završiće se po odredbama ovog zakona."
VI.Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 003948 10 Uvp od 30. novembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Budući da Vrhovni sud, na traženje Ustavnog suda, nije dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju apelantkinji osporene odluke, Ustavni sud je prihvatio da je osporena odluka dostavljena apelantkinji 8. decembra 2011. godine (kako je apelantkinja navela u apelaciji). Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelantkinja osporava navedene odluke tvrdeći da su joj tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Apelantkinja smatra da su Vrhovni sud i prvostepeni organ pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja pokreće predmetna apelacija, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom prvostepenog organa, koja je u konačnici potvrđena kao pravilna osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbačen apelantkinjin zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti, uz obrazloženje da je zahtjev podnesen nakon proteka roka iz člana 11 stav 3 Zakona o eksproprijaciji iz 2006. godine. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Rješenjem prvostepenog organa broj 26-473-49-39/06 od 14. decembra 2006. godine usvojen prijedlog Republike Srpske za eksproprijaciju apelantkinjinih nepokretnosti, pobliže označenih u izreci tog rješenja, kao i apelantkinjin zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti, u smislu odredbi člana 9 Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine. Ustavni sud ukazuje na to da je postupak eksproprijacije sproveden u skladu s relevantnim odredbama Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine, budući da je odredbama člana 76 stav 1 Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 112/06), koji je stupio na snagu 1. decembra 2006. godine, bilo propisano da će se postupak povodom prijedloga za eksproprijaciju koji nije pravosnažno završen do dana stupanja na snagu tog zakona završiti prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu tog zakona. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 2. marta 2009. godine podnijela novi zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti u kom je istakla da su od donošenja rješenja o eksproprijaciji nastupile izmijenjene okolnosti (tj. da je došlo do pomjeranja eksproprijacione linije izgradnjom auto-puta), te da je time onemogućena da koristi tu nepokretnost. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude jasno ukazao na to da su činjenice na kojima apelantkinja zasniva svoj zahtjev nastupile nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, te da se stoga na predmetni slučaj primjenjuju relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji iz 2006. godine (na čiju primjenu upućuju odredbe člana 76 stav 1 tog zakona). Dovodeći u vezu odredbe člana 11 stav 3 i člana 76 stav 1 Zakona o eksproprijaciji iz 2006. godine sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ne nalazi da apelantkinjini navodi o tome da su u međuvremenu nastupile izmijenjene okolnosti, koje njoj, dakle, nisu mogle biti poznate u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, dovode u pitanje pravičnost postupka. Naime, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 11 st. 3 i 4 Zakona o eksproprijaciji iz 2006. godine jasno propisano do kada se može podnijeti zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti, tako da nastupanje bilo kakvih novih okolnosti nakon toga ne može da predstavlja razlog za podnošenje takvog zahtjeva.
27. Sem toga, Ustavni sud podsjeća na to da je prilikom razmatranja konkretne apelacije imao u vidu i stav Evropskog suda u predmetu Bistrović protiv Hrvatske u kom je taj sud ispitivao navode podnosilaca predstavke kojima su osporavali odluke domaćih organa kojima su odbijeni njihovi zahtjevi za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti i isplatu tržišne vrijednosti već eksproprisanih nepokretnosti (vidi Evropski sud, Bistrović protiv Hrvatske, predstavka broj 25774/05, presuda od 31. maja 2007. godine). Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u navedenoj presudi istakao da domaći organi nisu vodili računa o tvrdnjama podnosilaca predstavke da će auto-put prolaziti 2–3 metra od njihove kuće, te da je vještak svoje mišljenje, koje je poslužilo kao osnov za procjenu učinka izgradnje auto-puta na njihovu preostalu imovinu, dao bez izlaska na lice mjesta. Evropski sud je ukazao na to da su domaći organi, tek nakon što bi utvrdili sve te činjenice, mogli odrediti odgovarajuću naknadu u postupku eksproprijacije. Evropski sud je zaključio da domaći organi nisu utvrdili sve mjerodavne činioce za utvrđivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti podnosilaca predstavke, te da nisu dodijelili obeštećenje za smanjenu vrijednost njihove preostale imovine, čime su prekršili pravo na imovinu podnosilaca predstavke (st. 43-45 presude). Međutim, u konkretnom predmetu, za razliku od predmeta Evropskog suda Bistrović protiv Hrvatske, osporenim je odlukama odbačen apelantkinjin zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti zbog nastupanja prekluzije, tako da nije ni bilo uslova za ispitivanje osnovanosti apelantkinjinog zahtjeva, zbog čega stavovi iz navedene odluke nisu primjenjivi na apelantkinjin slučaj.
28. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u postupku, dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredbi Zakona o eksproprijaciji iz 2006. godine na predmetnu situaciju, te da je na taj način uvažio garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
29. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. Ostala prava
30. Apelantkinja smatra da su joj povrijeđeni i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelantkinja nije izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali da iz navoda apelacije proizilazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelantkinja sem paušalnih navoda nije ponudila bilo kakve argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisana, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te povredi prava iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredbi Zakona o eksproprijaciji iz 2006. godine na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
32. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantkinja kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
33. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, niti kršenja prava na opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku povrijeđeno to apelantkinjino pravo.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić