Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4308/11 (F. F.)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 227, 434
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4308/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4308/11, rješavajući apelaciju F. F., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija F. F.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044928 09 Gž od 26. augusta 2011. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu s članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu F. F. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 3.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija F. F. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044928 09 Gž od 26. augusta 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044928 97 P od 28. novembra 2008. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. F. F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 044928 09 Gž od 26. augusta 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 044928 97 P od 28. novembra 2008. godine, kao i zbog dužine trajanja postupka.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda je zatraženo 29. i 30. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju, kao i da dostave na uvid spis br. 65 0 P 044928 09 Gž i 65 0 P 044928 97 P. Također, od «Hidrogradnje» d.d. Sarajevo je 29. oktobra 2014. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su 5. i 6. novembra 2014. godine dostavili odgovor na apelaciju i tražene spise, dok «Hidrogradnja» d.d. Sarajevo nije dostavila odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelant je putem punomoćnika 24. februara 1997. godine podnio tužbu protiv «Hidrogradnje» d.d. Sarajevo (raniji naziv GIK Hidrogradnja, u daljnjem tekstu: tuženi), radi radnog spora.
6. Općinski sud je održao veliki broj ročišta koja su odlagana na apelantov prijedlog (zbog provođenja vještačenja, nadvještačenja, dopune i preciziranja tužbe), tuženog (zbog spriječenosti punomoćnika tuženog da prisustvuje ročištima), kao i na prijedlog suda (spis se nalazio na vještačenju). Također, tokom trajanja postupka pred prvostepenim sudom 2004. godine je došlo do promjene postupajućeg sudije.
7. Općinski sud je Presudom broj Pr-22/97 od 27. maja 2005. godine prekinuo postupak o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se poništi Rješenje tuženog broj 1673/95 od 25. novembra 1995. godine i Odluka tuženog broj 491/97 od 28. januara 1997. godine te vraćanje apelanta na odgovarajuće poslove i radne zadatke, do pravosnažnog okončanja postupka pred Kantonalnom komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Istom presudom obavezan je tuženi da apelantu isplati iznos od 483,21 USD u protuvrijednosti KM na dan isplate, na ime ostvarene a neisplaćene zarade u Libiji sa zakonskim zateznim kamatama počev od 24. februara 1997. godine, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant potraživao isplatu iznosa od 5.238,63 USD u protuvrijednosti KM na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora za 1992, 1993, 1994. i 1995. godinu.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tuženi u odgovoru na tužbene navode, između ostalog, predložio prvenstveno da sud prekine postupak i spis dostavi nadležnoj Komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija). Također je naveo da je apelant kod tuženog u spornom periodu radio kao direktor; da je sam određivao način korištenja godišnjeg odmora kao i pravo na godišnji odmor; da je bio upoznat s propisima tuženog koje je primjenjivao (između ostalog apelant je izdavao rješenja za godišnji odmor drugim zaposlenicima kojima je rukovodio), te da se od 1997. godine nalazi u inostranstvu gdje je zaposlen i da nikada nije izrazio želju da se vrati na radna mjesta na kojima je radio kod tuženog. Istaknuto je da su apelantu „stalno obezbijeđena radna mjesta na kojima je radio, jer je stručan inženjer, pa i danas“, ali da apelant nikada nije izrazio želju da se vrati i da obavlja poslove već se odavno s porodicom preselio u Australiju. Dalje, Općinski sud je, nakon provedenih dokaza, u pogledu apelantovog zahtjeva kojim je tražio poništenje rješenja i odluke tuženog i uspostavljanje radno-pravnog statusa, prekinuo postupak u skladu s odredbama člana 143. stav 4. Zakona o radu. Navedenom zakonskom odredbom je propisano da će sud, u situaciji kada je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na pravo iz člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu, zahtjev ustupiti na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka. Sud dalje navodi da je iz utvrđenog činjeničnog stanja u konkretnom slučaju zaključio da se apelant u skladu sa navedenom odredbom člana 143. Zakona o radu smatra radnikom na čekanju, te je u ovom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva prekinuo postupak i odlučio kao u izreci presude. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na neisplaćenu zaradu u iznosu od 483,21 USD u protuvrijednosti KM, s obzirom da apelant i punomoćnik tuženog nisu učinili spornim navedeni dug, koji je utvrdio vještak finansijske struke, Općinski sud je ovaj dio tužbenog zahtjeva usvojio kao nesporan i odlučio kao u izreci presude. Zatim, Općinski sud je dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora za 1992, 1993, 1994. i 1995. godinu odbio kao neosnovan u skladu s odredbom člana 31. stav 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90) koja je bila na snazi u to vrijeme. Naime, navedenom odredbom je propisano da se godišnji odmor može koristiti u dva dijela, i to prvi dio u toku kalendarske godine od najmanje 12 radnih dana, a drugi dio najkasnije do 30. juna naredne godine. S obzirom da apelantu tuženi nije priznao pravo na korištenje godišnjeg odmora za navedene godine, te činjenicu da apelant nije dokazao da ga je koristio i kada ga je koristio, sud je zaključio da se apelantu i ne može utvrditi pravo na isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj Gž-2288/05 od 29. januara 2008. godine kojom je djelimično uvažena žalba i ukinuta prvostepena presuda u pobijajućem dijelu odluke u kojem je postupak prekinut do pravosnažnog okončanja postupka pred Kantonalnom komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu, i u tom dijelu je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Istom presudom je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda, dok je u nepobijajućem dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant izjavio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da žalbeni sud udovolji tužbenom zahtjevu i preinači prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu, te je istakao da apelant nije mogao doći u Sarajevo jer je „ostalo pod blokadom sve do 19. 3. 1996. godine“ zbog čega apelant smatra da nisu postojali razlozi za raskid radnog odnosa. Apelant je istakao da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da je on bio na čekanju posla i da se stoga u tom dijelu tužbenog zahtjeva postupak prekida do pravomoćnog okončanja postupka pred Kantonalnom komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu, te da apelant nikad nije bio na čekanju posla. Razmatrajući ove apelantove žalbene navode Kantonalni sud je istakao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti za primjenu člana 143.a st. 1. i 4. Zakona o radu. Naime, odredbama člana 143. navedenog zakona reguliše se status zaposlenika na čekanju posla, dok je odredbom člana 143.a istog zakona ustanovljena nadležnost komisije za implementaciju člana 143. kada su povrijeđena prava zaposlenika na čekanju posla, te dužnost suda da u takvim slučajevima ustupi zahtjev na postupanje nadležnoj komisiji i donese odluku o prekidu postupka. Međutim, kako u konkretnom slučaju egzistiraju osporena rješenja tuženog o prestanku apelantovog radnog odnosa, apelant ne može steći status zaposlenika na čekanju niti uživati prava iz člana 143. Zakona o radu. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da apelant ima pravni interes da zahtijeva poništenje rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa, pa tek ako sud udovolji tom dijelu zahtjeva može doći do prekida postupka. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 227. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), ukinuo prvostepenu presudu u ovom dijelu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
11. Zatim, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode koji se odnose na navodno pogrešan zaključak prvostepenog suda kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora za 1992, 1993, 1994. i 1995. godinu. Naime, odredbom člana 14. Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti (koja je potvrđena Zakonom o potvrđivanju uredbi sa zakonskom snagom, «Službeni list RBiH» br. 21/92 i 13/94, u obrazloženju presude je pogrešno naveden naziv zakona i oznaka službenog lista u kojem je objavljen - Zakon o radnim odnosima «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 3/93), propisano je da za vrijeme ratnog stanja radnik nema pravo na godišnji odmor. S obzirom da u konkretnom slučaju apelant potražuje isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora za period 1992, 1993, 1994. i 1995. godina, period kada je u zemlji bilo proglašeno ratno stanje (22. juni 1992. godine – 22. decembar 1995. godine), u skladu s odredbom člana 14. navedenog zakona apelant nema pravo na godišnji odmor kao ni na isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora kako pravilno zaključuje prvostepeni sud. Osporene odluke
12. Odlučujući u ponovnom postupku o dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva koji je vraćen na ponovno suđenje, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 044928 97 P od 28. novembra 2008. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov opredijeljeni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud poništi Rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu br. 1673/95 od 25. novembra 1995. godine i Odluku tuženog broj 491/97 od 28. januara 1997. godine, da se naloži tuženom da mu uspostavi radno-pravni status sa 30. januarom 1996. godine uz isplatu plaća do zaključenja glavne rasprave, te da se sa zaključenjem glavne rasprave apelantu utvrdi prestanak radnog odnosa uz uplatu obaveznih doprinosa i naknade troškova. Istom presudom obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.099,33 KM.
13. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je apelant 1995. godine podnio molbu za povratak u BiH, da mu je izdato odobrenje na osnovu kojeg je otputovao u BiH uz obavezu da se u roku od sedam dana javi u sjedište tuženog ili bilo koju poslovnu jedinicu tuženog na „slobodnoj teritoriji“. Također, iz iskaza svjedoka proizlazi da se apelant nije javio u sjedište tužene niti na gradilište u Libiji, da im nije poznato da li je apelant podnosio zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa (jedan od svjedoka je radio u pravnoj službi tuženog), jer po njihovom mišljenju - da se apelant javio sa zahtjevom njemu bi tuženi udovoljio jer je u to vrijeme imao potrebu za angažovanjem inženjera građevine (apelant je po zanimanju inžinjer građevine, magistar s dugogodišnjim iskustvom), te da nezvanično imaju saznanje da apelant živi u Australiji. Zatim, iz iskaza svjedoka proizlazi da se u vrijeme kada je apelant bio preraspoređen u Sarajevo moglo ući na bezbjedan način (jedan od svjedoka je u to vrijeme izlazio i ulazio u Sarajevo), te da je prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa u apelantovo ime podnijela „neka gospođa“. Tuženi se u odgovoru na apelantov opredijeljeni tužbeni zahtjev protivio „preinačenju tužbenog zahtjeva“, navodeći da apelant nije imao niti ima namjeru da radi kod njega, da apelant nije izrazio želju da ponovo radi kod tuženog iako ga je tuženi pozivao na rad i bio spreman da mu uspostavi radno–pravni status, te da je apelant stalno zaposlen i radi u inostranstvu. Također, tuženi je istakao da mu se apelant nakon odlaska iz Libije i ukidanja ratnog stanja u BiH nije javio, niti se pismenim zahtjevom obratio za uspostavu radno-pravnog statusa. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da, nakon provedenih dokaza (saslušanje svjedoka i uvida u predložene materijalne dokaze), proizlazi da je apelant rješenjem tuženog od 27. maja 1995. godine premješten s gradilišta iz Libije na rad u Bosnu i Hercegovinu, te da je u skladu sa navedenim rješenjem bio u obavezi da se javi u sjedište tuženog do 10. januara 1996. godine. Dalje, Općinski sud smatra da apelant nema pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđivanja nezakonitosti Rješenja tuženog broj 1673/95 od 25. novembra 1995. godine, zbog toga što je tuženi svojom Odlukom broj 491/97 od 28. januara 1997. godine usvojio apelantov prigovor i navedeno rješenje preinačio tako što je utvrdio da apelantu prestaje radni odnos s 30. januarom 1996. godine, umjesto 2. junom 1995. godine, kako je navedeno u rješenju od 25. novembra 1995. godine. Naime, Općinski sud smatra da je navedena odluka tuženog od 28. januara 1997. godine donesena u skladu s Odlukom o ostvarivanju prava i obaveza radnika po osnovu rada u inostranstvu od 7. februara 1993. godine, kojom je propisano da je radnik koji je upućen na rad u inostranstvo dužan da se javi na posao protekom roka od 15 dana od „dana prestanka rata“ (kako piše u navedenoj Odluci tuženog, dok se u Odluci Predsjedništva RBiH koristi termin „ratno stanje“). S obzirom da apelant nije postupio u skladu s citiranom odredbom Odluke tuženog, odnosno, nije se javio u roku od 15 dana od dana prestanka rata (Odluka o ukidanju ratnog stanja od 22. decembra 1995. godine, «Službeni list RBiH» broj 50/95) kojom je propisano da se na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine ukida ratno stanje, Općinski sud je zaključio da je zakonita Odluka tuženog, broj 491/97 od 28. januara 1997. godine. Također, Općinski sud je zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari ne može primijeniti član 143. Zakona o radu, s obzirom da apelant u toku postupka nije postupio u skladu s članom 143. Zakona o radu niti je dokazao da ispunjava uvjete iz navedenog člana, zbog čega je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio primjenom člana 386. u vezi s članom 387. ZPP.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 044928 09 Gž od 26. augusta 2011. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda od 28. novembra 2008. godine, te je odbijen i apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih u povodu žalbe. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka, odnosno, da nije cijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, kao i navodi da je apelantu onemogućeno da se očituje na dokaze tuženog koji su predočeni na ročištu za glavnu raspravu. Ovo tim prije što je na zapisniku s glavnog ročišta konstatovano da se vrši uvid u predložene dokaze među kojima se nalazi i apelantov personalni dosije. Također, neosnovani su apelantovi navodi kojima ukazuje na pozivanje na nezakonitu primjenu člana 13. Odluke o ostvarivanju prava i obaveza radnika po osnovu rada u inostranstvu, zbog toga što navedena odluka nije stavljena van snage niti je apelant dokazao da je pokušao osporiti zakonitost te odluke. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su osporeno rješenje, odnosno odluka tuženog kojom je apelantu prestao radni odnos kod tuženog, doneseni u skladu s Odlukom o ostvarivanju prava i obaveza radnika po osnovu rada u inostranstvu, odnosno, da je Odluka tuženog od 28. januara 1997. godine zakonita. Također, pravilan je zaključak prvostepenog suda da u konkretnoj pravnoj stvari nisu ispunjeni uvjeti za primjenu člana 143.a st. 1. i 4. Zakona o radu, odnosno, da apelant ima pravni interes da zahtijeva poništenje odluka tuženog o prestanku radnog odnosa, pa tek ukoliko sud udovolji tom dijelu zahtjeva predmet se može ustupiti Komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Dalje, Kantonalni sud smatra pravilnim i zaključak prvostepenog suda da apelantu ne pripada pravo na isplatu plaća do zaključenja glavne rasprave i uplatu doprinosa koje potražuje, s obzirom da su zakoniti rješenje i odluka tuženog o prestanku apelantovog radnog odnosa te činjenicu da osnovu i visinu potraživanih iznosa apelant nije ni pokušao dokazati, tako da ovaj dio tužbenog zahtjeva nije dokazan u smislu odredbe člana 123. ZPP. Na kraju, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud zasnovao odluku na valjanim razlozima koje kao pravilne prihvata i taj sud, s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnikom o izvedenim dokazima i imaju uporište u odredbama materijalnog zakona, dok ostale žalbene navode nije cijenio s obzirom da nisu od uticaja za donošenje pravilne i zakonite odluke.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je kratko naveo hronologiju parničnog postupka istakavši da redovni sudovi nisu cijenili njegove navode da se nije mogao vratiti u opkoljeno Sarajevo u rokovima koji su predviđeni nezakonitom Odlukom tuženog, te da mu je bilo onemogućeno da dâ ocjenu svih dokaza koje je proveo tuženi. Dalje, apelant navodi da je pogrešan zaključak redovnih sudova u pogledu njegovog zahtjeva koji se odnosi na obračun i isplatu plaća, zbog čega smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. Također, apelant je istakao da postupak od podnošenja tužbe do donošenja konačne odluke traje preko 14 godina, te je zatražio naknadu nematerijalne štete u visini od 3.500,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
16. Općinski sud je naveo da je nakon podnošenja tužbe u konkretnoj pravnoj stvari zakazano ročište za 3. juni 1997. godine koje je odloženo za 5. novembar 1997. godine kada je otvoreno ročište za glavnu raspravu. Sud navodi da je postupak vođen u skladu s odredbama tada važećeg ZPP-a, da je 21. januara 2004. godine došlo do izmjene postupajućeg sudije nakon čega je postupak nastavljen po odredbama ZPP-a («Službene novine FBiH» broj 53/03), te da je održano pripremno ročište 18. marta 2004. godine i zakazano ročište za glavnu raspravu (za 13. juli 2004. godine) koje je odloženo zbog dostavljanja punomoći za zastupanje. Dalje se navodi da je ročište za glavnu raspravu održano 16. novembra 2004. godine, dok je nastavak ročišta za glavnu raspravu održan 27. aprila 2005. godine nakon čega je sud 27. maja 2005. godine donio presudu. Općinski sud navodi da je nakon presude Kantonalnog suda od 29. januara 2008. godine, kojom je djelimično uvažena apelantova žalba i predmet u jednom dijelu vraćen na ponovni postupak, u ponovnom postupku odložio dva ročišta (2. juna i 27. augusta 2008. godine) te održao pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu (19. juna i 28. oktobra 2008. godine) nakon čega je donio presudu 28. novembra 2008. godine. Sud je naveo da je vodio postupak u skladu s odredbama ZPP-a i da je zakazivao ročišta u razumnim rokovima, istakavši da su uređujuće sudije imale u radu preko 300 predmeta što je uticalo na dinamiku zakazivanja i održavanja ročišta. Općinski sud je na kraju naveo da njegovim postupanjem nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
17. Kantonalni sud se kratko osvrnuo na tok predmetnog postupka, navodeći da je svojom odlukom od 29. januara 2008. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i ukinuo prvostepenu presudu u pobijajućem dijelu odluke, u kojem je postupak prekinut, i u tom dijelu vratio na ponovni postupak. Dalje se navodi da je nakon donošenja prvostepene presude u ponovnom postupku (28. novembra 2008. godine) drugostepena presuda (od 26. augusta 2011. godine) donesena u razumnom roku, uz napomenu da je sutkinja izvjestilac počela raditi na građanskom referatu 1. maja 2011. godine. Vezano za apelantove navode da mu nije dostavljena Odluka tuženog iz 1993. godine, Kantonalni sud je naveo da je tačno da navedeni dokaz nije bio predložen na pripremnom ročištu, te da je navedena Odluka na ročištu za glavnu raspravu (28. oktobra 2008. godine) data na uvid apelantovom punomoćniku koji nakon izvršenog uvida nije imao primjedaba na nju. Također, vezano za apelantove navode koji se odnose na prestanak ratnog stanja, navode da sud nije cijenio rokove, te povrede apelantovog prava na imovinu, Kantonalni sud je naveo da je u tom pravcu dao potpuno i jasno obrazloženje u svojoj odluci.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 16/92 i 13/94 te «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 434.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
19. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
20. U Odluci o ukidanju ratnog stanja («Službeni list RBiH» broj 50/95) relevantne odredbe glase:
I Na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine ukida se ratno stanje, uvedeno Odlukom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od 20. juna 1992. godine («Službeni list RBiH», br. 7/92 i 13/94).
VI Ova Odluka objavljena je na oglasnoj tabli Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine dana 22. decembra 1995. godine kada je i stupila na pravnu snagu, a objavit će se i u «Službenom listu RBiH».
21. U Odluci (GIK Hidrogradnja Sarajevo) o ostvarivanju prava i obaveza radnika po osnovu rada u inostranstvu - Libija relevantne odredbe glase:
Član 13.
Radnici koji su uredno izvršili svoju radnu obavezu iz prethodnog člana, po definitivnom povratku iz Libije dužni su se u roku od 7 /sedam/ dana javiti nadležnim organima odbrane Bosne i Hercegovine, radi regulisanja vojne obaveze, a u preduzeće „Hidrogradnja“ po isteku korištenja ostvarene preraspodjele ili u roku od 15 dana po prestanku rata u zemlji.
VI. Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 044928 09 Gž od 26. augusta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 8. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) Primjena prava i ocjena dokaza
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
30. Ustavni sud, prije svega, ističe da je dio prvobitno postavljenog apelantovog tužbenog zahtjeva (u pogledu isplate naknada za korištenje godišnjeg odmora) pravomoćno riješen presudom Kantonalnog suda od 29. januara 2008. godine, te su predmet ovog apelacionog postupka odluke redovnih sudova kojima je odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje odluka tuženog o prestanku radnog odnosa, uspostavu radno-pravnog statusa s 30. januarom 1996. godine uz isplatu plaća i utvrđivanje prestanka radnog odnosa sa zaključenjem glavne rasprave. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je upravo apelant u postupku koji je prethodio osporenim odlukama isticao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelant bio na čekanju posla i da se stoga u tom dijelu tužbenog zahtjeva postupak prekida do pravomoćnog okončanja postupka pred Komisijom, zbog čega je Kantonalni sud, uvažavajući apelantovu žalbu, prvobitno i ukinuo presudu i predmet u tom dijelu vratio na ponovno suđenje.
31. U vezi s apelantovim opredijeljenim tužbenim zahtjevom Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev i pri tome dali detaljne i jasne razloge za svoje odluke. Naime, redovni sudovi su zaključili da je odluka tuženog o prestanku apelantovog radnog odnosa zakonita, odnosno, da apelant nije postupio u skladu s Odlukom tuženog o ostvarivanju prava i obaveza radnika po osnovu rada u inostranstvu, da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu obračuna i isplate plaća (jer se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 143.a st. 1. i 4. Zakona o radu), te da je apelant suprotno njegovim navodima bio u prilici da cijeni sve dokaze koje je proveo tuženi (s obzirom da je na glavnoj raspravi vršen uvid u sve predložene dokaze, dosije apelanta kao i u Odluku tuženog od 7. februara 1993. godine). Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je u skladu s rješenjem tuženog od 27. maja 1995. godine, kojim je apelant premješten s gradilišta u Libiji na rad u BiH, apelant bio u obavezi da se javi tuženom do 10. januara 1996. godine, što je apelant propustio učiniti i što je u konačnici rezultiralo prestankom apelantovog radnog odnosa. Dakle, u situaciji kada je apelant nakon rješenja o premještaju imao šest mjeseci da se javi tuženom, kao i mogućnosti da se javi u bilo koju poslovnu jedinicu tuženog na „slobodnoj teritoriji“ (kako proizlazi iz stanja spisa), redovni sudovi su zaključili da su neosnovani apelantovi navodi o nezakonitoj primjeni Odluke tuženog (u vezi s rokom u kojem se morao javiti tuženom - 15 dana od dana prestanka rata, odnosno, ukidanja ratnog stanja). Dalje, Ustavni sud ponovo zapaža da je apelant, u postupku koji je prethodio osporenim odlukama, u žalbi protiv prvostepene presude isticao da se na njega ne mogu primijeniti odredbe člana 143. ZOR-a i da nikada nije bio na čekanju posla, dok opredijeljenim tužbenim zahtjevom u ponovnom postupku nije tražio uspostavu radno-pravnog statusa koji je propisan članom 143. ZOR-a već je postavio specifičan tužbeni zahtjev (da se naloži tuženom da mu uspostavi radno-pravni status sa 30. januarom 1996. godine uz isplatu plaća do zaključenja glavne rasprave, te da se sa zaključenjem glavne rasprave apelantu utvrdi prestanak radnog odnosa uz uplatu obaveznih doprinosa i naknade troškova). Također, iz stanja spisa i odgovora tuženog (na apelantov tužbeni zahtjev u postupku koji je prethodio osporenim odlukama) proizlazi da su apelantu „stalno obezbijeđena radna mjesta na kojima je radio, jer je stručan inženjer, pa i danas“, ali apelant nikada nije izrazio želju da se vrati i da obavlja poslove već je odavno sa porodicom preselio u Australiju. Dakle, u specifičnim okolnostima ovog slučaja Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova da je odluka tuženog o prestanku apelantovog radnog odnosa zakonita, te da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredaba člana 143. a. st. 1. i 4. ZOR-a. Dalje, u vezi s apelantovim navodima da nije bio u prilici da cijeni sve dokaze koje je izveo tuženi, Ustavni sud primjećuje da je na zapisniku s glavnog ročišta konstatovano da je izvršen uvid u sve predložene dokaze (između ostalog apelantov personalni dosije i Odluka tuženog o ostvarivanju prava i obaveza radnika po osnovu rada u inostranstvu) na koje parnične stranke nisu imale primjedbe. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, suprotno apelacionim navodima, dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, pozvavši se pri tome na relevantne odredbe materijalnog prava što u potpunosti korespondira s garancijama prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, te relevantne odredbe materijalnog prava na kojima su redovni sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud o svojim zaključcima dali dovoljna, jasna i precizna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već dovoljnim i prihvatljivim u smislu prava na obrazloženu odluku kao elementa prava na pravično suđenje.
32. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) U odnosu na «suđenje u razumnom roku»
a) Relevantni principi
33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
34. Ustavni sud također podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6. stav
1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Analiza razumnosti trajanja postupka
35. Apelant je ovaj postupak pokrenuo radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa podnošenjem tužbe Općinskom sudu 24. februara 1997. godine, a postupak je pravomoćno okončan presudom Kantonalnog suda od 26. augusta 2011. godine. Dakle, postupak je trajao 14 godina i šest mjeseci.
36. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu u okviru kojeg je apelant tražio poništenje odluka kojim mu je prestao radni odnos, isplatu ostvarene a neisplaćene zarade, te naknade za korištenje godišnjeg odmora, pa se u konkretnom slučaju, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, ne može govoriti o posebno složenom predmetu.
37. Vezano za doprinos redovnih sudova predmetnoj dužini postupka, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da se radi o sporu iz radnog odnosa koji se po Zakonu o parničnom postupku smatra hitnim, a da je postupak okončan nakon 14 godina i šest mjeseci. Ustavni sud zapaža da su oba suda u predmetnom postupku donijela po dvije odluke i to Općinski sud prvu presudu donio nakon osam godina i tri mjeseca, te da je Općinski sud u ponovnom postupku donio novu odluku nakon nešto više od devet mjeseci. Zatim, Kantonalni sud je u predmetnom postupku prvu odluku donio nakon dvije godine i osam mjeseci, a drugu u ponovnom postupku nakon dvije godine i nešto više od osam mjeseci. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je ukazao da ima veliki broj predmeta u radu i mali broj sudija, dok je Kantonalni sud naveo da je svoje odluke donosio u razumnom roku. Razlozi koje je Općinski sud naveo, a tiču se velikog broja predmeta i malog broja postupajućih sudija, za Ustavni sud, shodno ranije iznesenim relevantnim principima, ne mogu sami po sebi biti adekvatno opravdanje za dužinu trajanja postupka budući da se iz odgovora Općinskog suda ne može zaključiti da je poduzeo efikasne mjere u pravcu rješavanja iznesenog problema. Također, Ustavni sud naglašava da je posebno neprihvatljiva okolnost da je Kantonalni sud, koji u žalbenom postupku nije provodio dokaze, niti je održavao ročišta, svoje odluke donosio nakon dvije godine i osam mjeseci, u postupku koji se po zakonu smatra hitnim, kao i činjenice da je predmet u jednom dijelu vratio na ponovni postupak. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da apelant, iako je u toku postupka nekoliko puta precizirao tužbeni zahtjev i predlagao odlaganje ročišta, svojim radnjama nije bitnije doprinio ukupnoj dužini postupka.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka», pri čemu se dužina postupka u odlučujućoj mjeri može staviti na teret Općinskog suda i Kantonalnog suda koji, iako se prema izričitoj zakonskoj odredbi postupak o radnom sporu smatra hitnim (član 434, odnosno 420. Zakona o parničnom postupku) nisu iskazali primjerenu ažurnost. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u «razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
39. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koju u smislu stava 2. navedenog člana određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
40. S obzirom na navedeno Ustavni sud, prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom da ovaj postupak spada u kategoriju hitnih postupaka, te imajući u vidu da je trajao 14 godina i šest mjeseci, Ustavni sud smatra da bi apelantu trebalo na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 4.200,00 KM.
41. Međutim, apelant potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.500,00 KM. Stoga Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3326/08 od 9. marta 2011. godine, tačka 61), smatra da apelantu, s obzirom na sadržaj njegovog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, kojim je Ustavni sud vezan u smislu člana 31. Pravila, te usvojene kriterije Ustavnog suda, pripada naknada nematerijalne štete u iznosu od 3.500,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja odluke.
Ostali navodi
42. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni relevantnog prava i ocjeni dokaza, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak koji je hitne prirode trajao 14 godina i šest mjeseci, te kada se neopravdano trajanje predmetnog postupka može u odlučujućoj mjeri pripisati Općinskom sudu i Kantonalnom sudu, koji, iako se radi o postupku koji se prema zakonu smatra hitnim, nisu iskazali primjerenu ažurnost tokom postupka u kojem su donesene osporene odluke.
44. S druge strane, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u situaciji kada su redovni sudovi za svoj zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić