Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2980/13 (D. V. iz Gradiške)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2980/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2980/13, rješavajući apelaciju Drage Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Drage Vukovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Kantonalnog suda u Bihaću broj:

18 0 Rs 001036 13 Rsž od 6. juna 2013. godine, 18 0 Rs 001793 09 Rsž od 14. juna 2013. godine, 18 0 Rs 001815 11 Rsž od 14. juna 2013. godine, 18 0 Rs 001868 11 Rsž od 22. avgusta 2013. godine, 18 0 Rs 001377 13 Rsž od 22. avgusta 2013. godine, 18 0 Rs 000839 13 Rsž od 28. avgusta 2013. godine, 18 0 Rs 002300 13 Rsž od 9.

septembra 2013. godine, 18 0 Rs 001241 13 Rsž od 9. septembra 2013. godine, 18 0 Rs 002555 13 Rsž od 9. septembra 2013. godine, 18 0 Rs 006298 11 Rsž od 13. septembra 2013. godine, 18 0 Rs 001831 13 Rsž od 13. septembra 2013. godine, 18 0 Rs 003262 13 Rsž od 22. avgusta 2013. godine, 18 0 Rs 000958 13 Rsž od 9.

septembra 2013. godine, 18 0 Rs 020489 13 Rsž od 6. marta 2014.

godine, 18 0 Rs 019420 13 Rsž od 6. marta 2014. godine i 18 0 Rs 020491 13 Rsž od 6. marta 2014. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan da po hitnom postupku donese nove odluke u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu s članom 72.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Drago Vuković iz Gradiške (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je u periodu od 5. jula 2013. godine do 5. maja 2014. godine apelacije (ukupno 16) Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) navedenih u izreci ove odluke donesenih u periodu od 6. juna 2013. godine do 6. marta 2014. godine, te protiv presuda Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 18 0 P 001036 08 P od 28. februara 2013. godine, 18 0 P 001793 08 P od 30. septembra 2009. godine, 18 0 P 001815 08 P od 30. septembra 2011. godine, 18 0 P 001377 09 P od 27. decembra 2012. godine, 18 0 P 000839 08 P od 27. decembra 2012. godine, 18 0 P 002300 09 P od 15. februara 2013. godine, 18 0 P 001241 09 P od 27. decembra 2012. godine, 18 0 P 002555 09 P od 15. februara 2013. godine, 18 0 Rs 006298 10 Rs od 22. marta 2011. godine, 18 0 P 001831 09 P od 25. aprila 2013. godine, 18 0 P 003262 09 P od 28. februara 2013. godine, 18 0 P 000958 09 P od 25. aprila 2013. godine, 18 0 Rs 020489 13 Rs od 31. maja 2013. godine, 18 0 RS 019420 13 RS od 18. oktobra 2013. godine i 18 0 Rs 020491 13 Rs od 11. juna 2013. godine.

2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2980/13, AP 2985/13, AP 2986/13, AP 4228/13, AP 4229/13, AP 4230/13, AP 4475/13, AP 4476/13, AP 4477/13, AP 4478/13, AP 4479/13, AP 4480/13, AP 4481/13, AP 2034/14, AP 2035/14 i AP 2036/14 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2980/13. Ukupno je spojeno 16 predmeta.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se predmetnim apelacijama pokreće isto činjenično i pravno pitanje kao i u predmetu broj AP 4771/13 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4771/13 od 12. marta 2014. godine, objavljena u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine broj 30/14 od 21. aprila 2014. godine, dostupna i na Internet stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je, u smislu člana 23. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odlučio da ne dostavlja apelacije radi davanja odgovara, već je uzeo u obzir ranije dostavljene odgovore.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je u svim navedenim osporenim presudama, koje su u cjelini potvrđene navedenim presudama Kantonalnog suda, odbio kao neosnovane apelantove tužbene zahtjeve kojim je apelant tražio da se tuženi (Unsko-sanski kanton) obaveže da mu na ime razlike plaće za, u svakoj tužbi određeni mjesec, isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka i taksu na tužbu i presudu. U predmetu AP 2985/13 Kantonalni sud je djelimično preinačio prvostepenu presudu, u dijelu kojim je apelant obavezan da plati troškove parničnog postupka, tako što je odbio kao neosnovan zahtjev tuženog za naknadu troškova parničnog postupka, dok je u predmetu AP 4228/13 Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu, kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelanta, tako što je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.

6. Iz obrazloženja presuda Općinskog suda proizlazi da je apelant tužbeni zahtjev – razliku plaće, temeljio na tvrdnji da tuženi odbija da mu obračuna i isplati dodatak za radni staž iz člana 5. Zakona o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama) jer smatra da se radni staž koji je apelant ostvario u SR Hrvatskoj, za vrijeme dok je bila u sastavu SFRJ, ne može priznati kao kriterij za obračun i isplatu plaće.

7. Dalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je tuženi u odgovoru na apelantove tužbene zahtjeve naveo da je apelant nakon imenovanja na poslove sudije dostavio poslodavcu radnu knjižicu izdatu u Republici Hrvatskoj, te da je navedenu radnu knjižicu vratila služba PIO Bihać uz zahtjev da se prijava izvrši na novoj radnoj knjižici izdatoj u Bosni i Hercegovini. Također, tuženi navodi da je apelant prilikom početka rada kod Općinskog suda u Bihaću predao duplikat radne knjižice, izdate u BiH, da u toj knjižici nisu evidentirani podaci o zaposlenju u inozemstvu, u skladu s članom 14. Pravilnika o radnoj knjižici, da apelant nije podnio zahtjev Federalnom zavodu PIO radi priznavanja radnog staža ostvarenog u inozemstvu, da se radi o pravima iz radnog odnosa ostvarenim u drugoj državi koja će apelant ostvariti prilikom odlaska u penziju u skladu s Ugovorom o socijalnom osiguranju između R Hrvatske i BiH, te najzad, da se obračun apelantove plaće vrši prema podacima iz duplikata radne knjižice izdate u BiH koja predstavlja javnu ispravu.

8. Iz obrazloženja osporenih presuda Općinskog suda proizlazi da je na temelju uvida u kopiju apelantove radne knjižice izdate 22. jula 1980. godine u Pakracu u SR Hrvatskoj utvrđeno da je apelantu upisan ukupan radni staž u trajanju od 5 godina, 10 mjeseci i 9 dana (od 11. novembra 1985. godine do 20. septembra 1991. godine), te da je u istoj radnoj knjižici evidentiran početak rada - osiguranja kod Općinskog suda u Bihaću i datum 22. novembar 2004. godine, ali i da je ovaj upis poništen bez oznake ko je to učinio; na temelju uvida u kopiju apelantove radne knjižice - duplikata izdatog u BiH, utvrđeno je da je upisan početak rada - osiguranja kod Općinskog suda u Bihaću 22. novembar 2004. godine; na temelju uvida u uvjerenje o matičnoj evidenciji za apelanta za vrijeme provedeno na radu u Republici Srpskoj (bez broja, datuma i organa koji ga je izdao) utvrđeno je da su u njemu evidentirani podaci o osiguranju (prijava i odjava), i to: Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica od 1. jula 1999. godine do 17. novembra 2000. godine; Udruženje građana Srpski demokratski forum od 1. marta 2002. godine do 28. februara 2003. godine; na temelju uvida u apelantovu platnu listu za decembar 2004. godine je utvrđeno da je apelantu na osnovnu plaću u označenome iznosu isplaćen minuli rad za pet godina radnog staža; na temelju uvida u platnu listu za januar 2005. godine utvrđeno je da je apelantu na osnovnu plaću isplaćen minuli rad za dvije godine staža; na temelju uvjerenja označenog broja i datuma koje je izdao Općinski sud u Bihaću utvrđeno je da se prilikom obračuna i isplate plaće apelantu ne obračunava i ne plaća staž osiguranja koji je ostvario u SR Hrvatskoj.

9. Na temelju ovako izvedenih dokaza Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

10. Općinski sud je u pojedinim presudama (vidi npr. Presudu 18 0 P 001377 09 P od 27. decembra 2012. godine koja je osporena u AP 4229/13) ukazao da je jasno, iako to nije označeno u članu 5. Zakona o plaćama, da se radni staž u smislu navedene odredbe odnosi na minuli rad. Dalje, ukazano je da se apelantova prava koja se zasnivaju na ostvarenom radnom stažu u SR Hrvatskoj kao republici SFRJ imaju smatrati pravima stečenim u inozemstvu i njihovu realizaciju apelant može tražiti samo u R Hrvatskoj, a da član 5. Zakona o plaćama obuhvata samo radni staž ostvaren u SRBiH kao bivšoj republici SFRJ i sadašnjoj državi BiH, ali ne i staž ostvaren u drugim republikama bivše SFRJ.

11. U ostalim osporenim presudama Općinski sud je, cijeneći da se obračun radnog staža vrši prema podacima iz radne knjižice kao javne isprave, apelantove tužbene zahtjeve odbio kao neosnovane. U prilog ovog stava je ukazano da je u duplikatu radne knjižice izdate u BiH, koju je apelant predao Općinskom sudu u Bihaću, evidentiran početak rada kod tog suda, da u njoj nije evidentiran staž ostvaren u inozemstvu (SR Hrvatska) i staž ostvaren u entitetu Republika Srpska.

12. Zatim, u obrazloženjima presuda Općinski sud je ukazao da je članom 14. Pravilnika o radnoj knjižici regulisano da se na stranicama 22. do 25. radne knjižice upisuju podaci o zaposlenju u inozemstvu, kao i da te podatke upisuje odgovarajuća služba PIO. Također, ukazano je da je članom 33. Pravilnika o radnoj knjižici regulisano da se duplikat radne knjižice izdaje kada je radna knjižica izgubljena ili uništena, na zahtjev uposlenika, nakon objavljivanja oglasa u službenom glasilu da je knjižica izgubljena, te da se u duplikat radne knjižice unose svi podaci koje sadrži izgubljena ili uništena, odnosno oštećena radna knjižica, na osnovu isprava i drugih dokaza podnosioca zahtjeva.

13. Općinski sud je zaključio da, s obzirom da apelant nije predložio kao dokaz uvid u original radne knjižice već duplikat izdat u BiH, apelant nije dokazao da li je ona i popunjena u skladu s navedenim odredbama, odnosno da li je u njoj upisano i zaposlenje i dužina zaposlenja u inozemstvu, u kojem slučaju bi proizlazila obaveza Općinskog suda u Bihaću da mu prilikom obračuna i isplate plaće uzme u obzir i taj radni staž.

14. Zatim, u obrazloženjima osporenih presuda Općinski sud je istakao da nije utvrđivao da li je apelantu odbijeno priznanje radnog staža (koji je reguliran Odlukom o ratifikaciji Ugovora o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske s administrativnim sporazumom o provođenju Ugovora o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske («Službeni glasnik BiH» broj 6/01, u daljnjem tekstu: Ugovor o socijalnom osiguranju) koji je proveo u inozemstvu, niti se upuštao u eventualno «priznanje» radnog staža od Općinskog suda u Bihaću, s obzirom da je apelantov tužbeni zahtjev bio opredijeljen samo na isplatu označenog novčanog iznosa.

15. Najzad, Općinski sud je zauzeo stav da je obračun plaće vršen prema podacima iz radne knjižice, koja je javna isprava, odnosno evidencije kod nadležnog zavoda za PIO, a da je apelant u svakom slučaju imao mogućnost da pobija postupak izdavanja nove radne knjižice ukoliko on nije bio u skladu s navedenim zakonskim i podzakonskim odredbama.

16. Nezadovoljan prvostepenim presudama apelant je izjavio žalbe Kantonalnom sudu. U obrazloženjima žalbenih navoda apelant je, između ostalog, istakao da među parničnim strankama nisu sporne pravno relevantne činjenice, jer tuženi ne osporava apelantove dokaze i tvrdnje da ima i radni staž ostvaren u SR Hrvatskoj, bivšoj federalnoj jedinici SFRJ, o čemu postoji dokaz fotokopije radne knjižice koju tuženi nije osporavao, a da navodi da poslodavac obračunava samo radni staž upisan u radnu knjižicu nisu tačni, jer mu poslodavac obračunava i radni staž ostvaren u Republici Srpskoj, koji također nije upisan u radnu knjižicu izdatu u Bihaću, koji je utvrđen na osnovu uvjerenja o matičnoj evidenciji.

17. Kantonalni sud je, odlučujući po apelantovim žalbama na prvostepene presude, zaključio da je činjenično stanje potpuno utvrđeno i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim Kantonalni sud je prvenstveno konstatirao (vidi npr. Presudu 18 0 Rs 001036 13 Rsž od 6. juna 2013. godine koja je osporena u AP 2980/13) da je u konkretnom slučaju «sporno da li tužitelj [apelant] ima pravo na obračun minulog rada kao dodatka na plaću za godine staža ostvarene u R Hrvatskoj prije rata za period od 11. novembra 1985. godine do 20. 09. 1991. godine, dakle, staž u ukupnom trajanju od 5 godina 10 mjeseci i 9 dana».

18. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je, prema stavu Kantonalnog suda, među strankama bilo sporno da li apelantu pripada «pravo na obračun minulog rada kao dodatka na plaću za godine ostvarene u SR Hrvatskoj prije rata». S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da dodatak za radni staž u smislu člana 5. Zakona o plaćama predstavlja nasljeđe iz bivšeg socijalističkog sistema, tj. naknadu za minuli rad. Zatim, ukazano je da naknada minulog rada predstavljala naknadu za učešće u raspodjeli zajednički ostvarenog dohotka koja se obračunavala za svaku godinu radnog staža ostvarenog u matičnoj zemlji i koja je predstavljala dio ličnog dohotka, koji se sastojao od naknade za tekući i minuli rad. Zatim, ukazano je da je minuli rad predstavljao doprinos rastu odnosno ulaganju u bruto društveni proizvod države u kojoj se rad ostvarivao i raspoređivao na zadovoljavanje ličnih i zajedničkih potreba radnika i obnavljanje postojećih sredstava za proizvodnju. Po mišljenju Kantonalnog suda ova naknada je naslijeđena i u postojećem sistemu, pa se plaća i danas sastoji od naknade za tekući rad i naknade za minuli rad. Pri tom, pravo na naknadu za minuli rad zaposleniku pripada samo za radni staž ostvaren u BiH odnosno u bivšoj Republici BiH, ali ne i u drugim bivšim republikama SFRJ. Prema stavu Kantonalnog suda, staž ostvaren u bivšim republikama SFRJ predstavlja ulaganje koje je ostalo u bivšim republikama, sada samostalnim državama. Zatim, ukazano je da će se takav staž priznati kao penzijski staž prilikom odlaska u penziju i to u državi u kojoj je i ostvaren, a ne u sadašnjoj BiH odnosno Federaciji BiH. S tim u vezi je ukazano i na Ugovor o socijalnom osiguranju, kojim je ugovoren postupak ostvarivanja penzija i socijalnog osiguranja građana BiH po osnovu radnog staža ostvarenog u Hrvatskoj. Na temelju navedenog zaključeno je da je neosnovano apelantovo pozivanje na član 5. Zakona o plaćama.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da su redovni sudovi arbitrarno protumačili Zakon o plaćama i odbili njegov zahtjev za isplatu razlika plaće u označenom iznosu, po osnovu radnog staža koji je ostvario u SR Hrvatskoj, odnosno bivšoj SFRJ. Apelant tvrdi da se svim zaposlenim u Općinskom sudu u Bihaću priznaje i radni staž koji su ostvarili u bivšoj SFRJ odnosno u SRBiH kao njenom sastavnom dijelu, a da je njemu uskraćeno pravo po ovom osnovu samo zato što staž nije ostvaren u SRBiH. Apelant navodi da ne traži da mu se prizna pravo po osnovu staža koji je ostvario nakon osamostaljenja R Hrvatske, odnosno izdvajanja iz bivše SFRJ, zbog čega se, po njegovom mišljenju, ne može govoriti o stažu ostvarenom u inozemstvu. S tim u vezi apelant je istakao i da sama dužina, odnosno postojanje radnog staža ostvarenog u SR Hrvatskoj, nije bila sporna, kao ni visina njegovog tužbenog zahtjeva odnosno iznos koji bi mu trebao biti plaćen kao naknada za trajanje ovog staža u smislu člana 5. Zakona o plaćama. Po apelantovom mišljenju različit tretman njegovog minulog staža predstavlja nedopušten kriterij različitog vrednovanja njegovog rada u odnosu na minuli rad zaposlenih ostvaren u SRBiH dok je bila u sastavu SFRJ, i u koliziji je s članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da, čak i kada bi postojao izričit propis koji bi određivao da se pri isplati plaće može uzeti u obzir samo radni staž ostvaren u BiH ili u bivšoj SRBiH, takav propis se ne bi mogao primijeniti jer bi bio protivan navedenom Protokolu Evropske konvencije, kao i Zakonu o plaćama koji ne postavlja kao uvjet da je radni staž ostvaren na području BiH odnosno SRBiH. Također, apelant je zatražio naknadu troškova sastava apelacija u iznosu od 300,00 KM za svaku apelaciju.

b) Odgovori na apelaciju koje su redovni sudovi dali u predmetu broj AP 4771/13

20. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz osporenih presuda, zbog čega smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

21. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da apelant u postupku koji je vođen pred tim sudom nije tražio (čak i da je sud nadležan da o tome odlučuje) utvrđivanje radnog staža od pet godina, 10 mjeseci i devet dana koji je apelant ostvario u SR Hrvatskoj dok je bila u sastavu SFRJ. Dalje, ukazano je da apelant nije tražio, niti je u toku postupka utvrđeno ko je poništio podatak o početku rada u Općinskom sudu u Bihaću u njegovoj radnoj knjižici izdatoj u SR Hrvatskoj, niti je tražio obrazloženje zašto je to učinjeno, odnosno zašto je ovaj upis poništen. Dalje, ukazano je da je apelantu u BiH izdata nova radna knjižica kao duplikat, da je u njoj upisan početak rada u Općinskom sudu u Bihaću, te da je apelant ovu radnu knjižicu predao Općinskom sudu u Bihaću a da nije pokrenuo bilo kakav postupak ukoliko je smatrao da ona nije izdata u skladu sa zakonom, odnosno da ne sadrži podatke u skladu sa zakonom. Prema navedenom, ukazano je da apelant nije dokazao da mu je izdata radna knjižica duplikat s upisanim radnim stažem u Republici Hrvatskoj, a da mu od poslodavca na ime tog dijela staža nije isplaćivano mjesečno 60,00 KM. Općinski sud je ukazao da je svoju odluku zasnovao na članu 5. Zakona o plaćama, te na čl. 14. i 31. Pravilnika o radnoj knjižici. Dalje, ukazano je da u postupku nije utvrđivano, niti je to apelant tražio, da li je tuženi odbio priznati radni staž koji je apelant ostvario u inozemstvu, niti se sud upuštao u eventualno priznanje radnog staža, jer se apelantov tužbeni zahtjev odnosio samo na isplatu iznosa od 60,00 KM. Prema ocjeni Općinskog suda, obračun plaće apelantu vršen je prema podacima iz radne knjižice, odnosno evidencije kod nadležnog zavoda PIO, koja je javna, a apelant je u svakom slučaju imao mogućnost da pobija postupak izdavanja nove radne knjižice ukoliko on nije bio u skladu s navedenim zakonskim i podzakonskim aktima. Najzad, ukazano je da apelant podnošenjem tužbi sudu ne rješava pitanje priznanja radnog staža, te da, prema mišljenju tog suda, apelantu nisu prekršena prava na koja ukazuje.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» br. 72/05, 22/09 i 55/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Osnovna mjesečna plata sudija

1. Osnovna mjesečna plata sudija iznosi:

a) Za sudije općinskih sudova: 2.400 KM.

(…) Član 5.

Dodatak na radni staž Osnovna mjesečna plata svakog sudije (…) povećava se za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, najviše do 40 godina.

Član 13.

Penzijsko i invalidsko osiguranje Sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. ovog zakona imaju pravo na penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa važećim Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju u Federaciji Bosne i Hercegovine.

23. Zakon o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 133.

Zaposlenik ima radnu knjižicu.

Radna knjižica je javna isprava.

Radnu knjižicu izdaje općinski organ uprave nadležan za poslove rada.

Federalni ministar donijet će propis o radnoj knjižici, kojim će se urediti: sadržaj, postupak izdavanja, način upisivanja podataka, postupak zamjene i izdavanja novih radnih knjižica, način vođenja registra izdatih radnih knjižica, oblik i način izrade, kao i druga pitanja predviđena propisom o radnoj knjižici.

24. Pravilnik o radnoj knjižici («Službene novine FBiH» br. 42/00 i 53/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Na stranicama od 22. do 25. “Podaci o zaposlenju u inozemstvu”, upisuju se podaci o zaposlenju u inozemstvu, i to podaci o državi, nazivu i sjedištu poslodavca, dan zasnivanja i prestanka radnog odnosa, trajanje zaposlenja, podaci o ispravi na osnovu koje se dokazuje radni staž proveden u inozemstvu, izdavaocu, broju, datumu i mjestu izdavanja.

Podatke iz stava 1. ovog člana upisuje odgovarajuća služba PIO.

Član 21.

Na dan kad počne da radi zaposlenik predaje radnu knjižicu poslodavcu, o čemu se zaposleniku izdaje pismena potvrda Član 31.

Zaposleniku, koji je izgubio radnu knjižicu ili čija je radna knjižica izgubljena, izdaje se, na njegov zahtjev, duplikat radne knjižice.

Duplikat radne knjižice izdaje se na osnovu isprava dokaza i potvrde o izvršenoj uplati za objavljivanje oglasa o izgubljenoj radnoj knjižici u “Službenim novinama Federacije BiH”.

Duplikat radne knjižice izdaje nadležna služba prema mjestu zaposlenja zaposlenika čija je radna knjižica izgubljena, a za nezaposleno lice prema mjestu prebivališta.

U duplikat radne knjižice unose se svi podaci koje je sadržavala izgubljena radna knjižica odnosno oštećena radna knjižica, na osnovu isprava i drugih dokaza podnosioca zahtjeva.

VI. Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su pobrojane presude Kantonalnog suda protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud je utvrdio, s obzirom na datume donošenja osporenih presuda i datume podnošenja apelacija, da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. U pogledu merituma Ustavni sud ukazuje da je identične apelantove navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i povredi člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, u povodu identičnih činjeničnih i pravnih pitanja, tj. obračuna i isplate dodatka iz člana 5. Zakona o plaćama za radni staž koji je ostvaren u SR Hrvatskoj, kao bivšoj republici SFRJ, razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4771/13 od 12. marta 2014. godine (objavljena u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine broj 30/14 od 21. aprila 2014. godine, dostupna i na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

30. U citiranoj odluci Ustavni sud je, u vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, zaključio (vidi tač. 46. i 47): «S obzirom na to da je članom 5. Zakona o plaćama kao kriterij za ostvarivanje dodatka za radni staž propisana svaka navršena godina radnog staža, te kada ni ovim, niti nekim drugim propisom nije regulirano da se pojam radni staž odnosi samo na radni staž ostvaren u BiH, ili samo radni staž upisan u radnu knjižicu, ili da se radni staž koji će biti priznat kao penzijski staž bilo u BiH ili u nekoj drugoj državi ne može računati kao radni staž na osnovu kojeg se isplaćuje dodatak za radni staž, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud arbitrarno tumačio i primijenio materijalno pravo kada je zaključio da apelantu ne pripada pravo iz člana 5. Zakona o plaćama, jer se radi o radnom stažu koji nije ostvaren u BiH, odnosno o radnom stažu koji će apelantu biti priznat kao penzijski staž. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije».

31. Dalje, u citiranoj odluci Ustavni sud je, u vezi s apelantovim navodima o povredi prava iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, zaključio (vidi tačku 48): «S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje apelantove navode u odnosu na pravo iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju».

32. S obzirom na to da predmetnim apelacijama apelant pokreće identično pitanje koje je Ustavni sud, dakle, detaljno razmotrio u Odluci broj AP 4771/13 (isti apelant, isti sudovi, isto obrazloženje), tj. arbitrarno tumačenje člana 5. Zakona o plaćama, kao i da su u navedenim osporenim presudama, kao i u onim koje su bile predmet razmatranja u navedenoj odluci, redovni sudovi zaključili da radni staž, u smislu citirane odredbe, predstavlja samo radni staž ostvaren u BiH, odnosno radni staž koji je upisan u radnu knjižicu, odnosno kada ne postoji prepreka da se radni staž koji će biti priznat kao penzijski staž ne može računati kao osnov za obračun naknade propisane citiranom odredbom, Ustavni sud smatra da i u konkretnom slučaju nema razloga da odstupi od citiranih stavova iz Odluke broj AP 4771/13, te se u cijelosti poziva na razloge navedene odluke.

33. Ustavni sud konstatira da, u pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova sastava apelacija, Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te da navedeni troškovi sastavljanja apelacija padaju isključivo na teret apelanta.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi arbitrarno tumačili relevantnu odredbu materijalnog prava koja je u okolnostima konkretnog slučaja bila od odlučujućeg značaja za ishod postupka.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić