Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3540/13 (A. S.)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Javni interes
- Miješanje u imovinu
- Legitiman cilj
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-3540/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3540/13, rješavajući apelaciju Anice Soldo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Anice Soldo.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda..
Ukidaju se rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu br. 64 0 K 020796 13 Kv od 14. marta 2013. godine i 64 0 K 020796 11 Kpp od 15. februara 2013. godine.
Predmet se vraća Općinskom sudu u Širokom Brijegu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Anica Soldo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sutine-Rakitno, koju zastupa Zvonimir Jelić, advokat iz Širokog Brijega, podnijela je 12. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što joj Općinski sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), koji je po zahtjevu apelantice donio rješenja br. 64 0 K 020796 11 Kpp od 15. februara 2013. godine i 64 0 K 020796 13 Kv od 14. marta 2013. godine, nije vratio privremeno oduzeto putničko vozilo.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 23. maja 2014. godine da dostavi odgovor na apelaciju, dok je 18. septembra i 5. novembra 2014. godine od Općinskog suda zatraženo da dostavi fotokopije dostavnica o uručenju odluka tog suda apelantici.
3. Općinski sud je 5. juna 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok je fotokopije dostavnica dostavio 6. oktobra i 14. novembra 2014. godine.
4. Također, Ustavni sud je 19. decembra 2014. godine od Kantonalnog tužilaštva Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatražio da dostavi odgovor na apelaciju.
5. Kantonalno tužilaštvo je 31. decembra 2014. godine dostavilo odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticibih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Policijska uprava Široki Brijeg je 23. januara 2008. godine podnijela Zahtjev broj 02-2-5/2-1-27/08 za izdavanje naredbe za oduzimanje predmeta, u kojem je između ostalog navedeno da postoje osnovi sumnje da je krivotvoren broj šasije na vozilu marke VW Passat, u apelanticinom vlasništvu, registarskih oznaka 690-A-116, broj šasije WVWZZZ31ZKB112898 (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo).
8. Odlučujući o zahtjevu, sudija za prethodni postupak Općinskog suda je, pozivajući se na član 79. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), izdao Nalog broj 064- 0-KPP-08-000 003 od 30. januara 2008. godine za privremeno oduzimanje vozila u apelanticinom vlasništvu. Nakon toga, Policijska uprava Široki Brijeg je od apelantice privremeno oduzela predmetno vozilo (zajedno s ključem, saobraćajnom dozvolom, polisom osiguranja i zelenim kartonom) i za to izdala Potvrdu broj 02-2-5/2-1-02/08 od 1. februara 2008. godine.
9. Iz stanja spisa proizlazi da je nakon izvršenog vještačenja broja šasije predmetnog vozila utvrđeno da je krivotvoren, da je vještačenjem očitan originalni broj šasije vozila nakon čega je provjerama utvrđeno da vozilo nije predmet potrage. Naime, vještak za balistiku i mehanoskopiju je u svom vještačenju naveo da je broj šasije predmetnog vozila krivotvoren, tako što je izvršena preinaka brojeva originalnog broja šasije (od četvrtog do sedamnaestog broja), da originalni broj šasije predmetnog vozila glasi WVWZZZ31ZKB044625 i da je godina proizvodnje vozila prema dijelovima 1988. (što odgovara i originalnom broju šasije). Također, istragom je utvrđeno da je apelantica to vozilo kupila od I. K. iz Širokog Brijega, dok je I. K. vozilo kupio od N. M. iz Mostara, nekadašnjeg policajca MUP-a HNK Mostar, protiv kojeg je podneseno više izvještaja tužilaštvu u Mostaru zbog sumnje da je učestvovao u preprodaji neregularnih i ukradenih vozila za kojim je raspisana potjernica (nalazi se u bijegu od 2003. godine), te je zatraženo od PU Stari Grad Sarajevo da N. M. sasluša u svojstvu osumnjičenog zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo krivotvorenje isprave.
10. Rješenjem Općinskog suda broj 064-0-KPP-08-000 003 od 17. oktobra 2008. godine odbijen je apelanticin zahtjev kojim je tražila povrat privremeno oduzetog vozila, zbog toga što je Kantonalno tužilaštvo odbilo dati saglasnost za povrat predmetnog vozila jer je izvjesno da će doći do pokretanja krivičnog postupka.
11. Također, iz stanja spisa proizlazi da se apelantica putem punomoćnika više puta obraćala Općinskom sudu sa zahtjevima za povrat predmetnog vozila (tokom 2010. i 2011. godine), nakon čega je Općinski sud podneskom od 7. novembra 2011. godine obavijestio apelanticu da Kantonalno tužilaštvo nije dalo saglasnost na ponovni zahtjev za povrat predmetnog vozila zbog toga „što je nad istim kriminalistička obrada“.
12. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 K 020796 11 Kpp od 15. februara 2013. godine odbijen je apelanticin zahtjev (podnesen 15. maja 2012. godine) za povrat privremeno oduzetog vozila. U obrazloženju rješenja je navedeno da Kantonalno tužilaštvo nije dalo saglasnost za povrat vozila jer je nad njim u toku kriminalistička obrada, a posebno zbog toga što je iz Zapisnika o vještačenju Sektora kriminalističke policije-Odsjek za tehniku Livno broj 02-4/6-233-KV-81/08 od 6. juna 2008. godine utvrđeno da je broj šasije vozila krivotvoren (vršena preinaka originalnog broja šasije), te stoga vozilo ne može biti vraćeno do donošenja konačne tužilačke odluke u ovom predmetu.
13. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 K 020796 13 Kv od 14. marta 2013. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja sud se pozvao na odredbu člana 88. stav 1. ZKP-a kojom je propisano da će se predmeti koji su tokom krivičnog postupka privremeno oduzeti vratiti vlasniku, odnosno držatelju, kada tokom postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu s članom 79. ovog Zakona, a ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje (član 412), te da je o zahtjevu za vraćanje privremeno oduzetih predmeta, u skladu s članom 88. stav 2. ZKP-a, sud dužan odlučiti nakon izjašnjenja tužitelja u roku od najkasnije 15 dana. Dalje, s obzirom da nadležno tužilaštvo nije dalo saglasnost za vraćanje privremeno oduzetog vozila, sud je zaključio da nisu ispunjeni zakonski uvjeti iz člana 88. st. 1. i 2. ZKP-a FBiH, zbog čega je odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
14. Prema stanju spisa, Kantonalno tužilaštvo je u predmetu koji nosi oznaku KTA 28/08 vršilo potrebnu krim obradu, ali još uvijek nije donijelo konačnu tužilačku odluku, odnosno, nije okončalo istragu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da je zbog nepostupanja Općinskog suda, odnosno zbog činjenice da joj nije vraćeno privremeno oduzeto vozilo, došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je kratko navela da joj je u januaru 2008. godine oduzeto predmetno vozilo koje do dana podnošenja apelacije nije vraćeno, te da Općinski sud bezrazložno odugovlači rješenje predmeta. Također, apelantica je predložila da Ustavni sud naloži Općinskom sudu da riješi njen predmet u što kraćem roku, kao i da joj „prizna odgovarajući iznos na ime odugovlačenja rješenja predmeta“.
b) Odgovor na apelaciju
16. U svom odgovoru na apelaciju, Općinski sud se kratko osvrnuo na hronologiju predmetnog postupka koji je u skladu sa dostavljenim podacima naveden u činjeničnom stanju. Sud je istakao da je zahtjev apelantice za povrat predmetnog vozila odbijen iz razloga što sud nije dobio saglasnost nadležnog Kantonalnog tužilaštva, s obzirom da je u pitanju vozilo sa krivotvorenim brojem šasije, te da je u toku istražni postupak. Sud je naveo da su neosnovani navodi apelantice i da nije došlo do povrede njenih prava navedenih u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Kantonalno tužilaštvo se u svom odgovoru također osvrnulo na hronologiju ovog postupka koji je u skladu s dostavljenim podacima naveden u činjeničnom stanju. Iz dostavljenog odgovora je vidljivo da je Kantonalno tužilaštvo u predmetu KTA 28/08 poduzimalo određene radnje, međutim konačna tužilačka odluka u navedenom predmetu još uvijek nije donesena.
V. Relevantni propisi
18. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi: Krivotvorenje isprave Član 373.
(1) Ko izradi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu s ciljem da se takva isprava upotrijebi kao prava, ili ko lažnu ili preinačenu ispravu upotrijebi kao pravu ili je nabavi radi upotrebe, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
19. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 79.
Naredba za oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZFBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se osigurati njihovo čuvanje.
(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sud, na prijedlog tužitelja ili na prijedlog ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od tužitelja.
(3) Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrži: naziv suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, naznaka predmeta koji podliježu oduzimanju, ime osobe od koje se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i rok u kojem se predmeti trebaju oduzeti.
(4) Oduzimanje predmeta vrši ovlaštena službena osoba na osnovu izdate naredbe. [...] (8) Pri oduzimanju predmeta naznačit će se gdje su pronađeni i opisat će se, a, po potrebi, i na drugi način osigurati utvrđivanje njihove istovjetnosti. Za oduzete predmete izdat će se potvrda.
[...] Član 84.
Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u sudu ili sud na drugi način osigurava njihovo čuvanje.
Član 88.
Vraćanje privremeno oduzetih predmeta (1) Predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti vratit će se vlasniku, odnosno držatelju kada u toku postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu s članom 79. ovog zakona, a ne postoje razlozi na njihovo oduzimanje (član 412.). (2) O zahtjevu za vraćanje privremeno oduzetih predmeta sud je dužan odlučiti, nakon izjašnjenja tužitelja i to u roku od najkasnije 15 dana.
Član 240.
Okončanje istrage (1) Tužitelj okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.
(2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala poduzet će kolegij tužilaštva. [...] Član 412.
Oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZFBiH moraju oduzeti oduzet će se i kad se krivični postupak ne završi presudom kojom se optuženi proglašava krivim, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala o čemu se donosi posebno rješenje.
(2) Rješenje iz stava 1. ovog člana donosi sudija, odnosno vijeće u trenutku kad je postupak završen, odnosno kad je obustavljen.
[...]
VI. Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U skladu s članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da apelantici ni nakon sedam godina nije vraćeno privremeno oduzeto vozilo, kao i činjenicu da Kantonalno tužilaštvo još uvijek nije okončalo istragu u predmetu krivotvorenja broja šasije oduzetog vozila, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelantica smatra da je, zbog činjenice da joj nije vraćeno privremeno oduzeto vozilo, došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).
27. Prilikom razmatranja da li je u konkretnom slučaju povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi da li predmetno vozilo predstavlja apelanticinu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je nesporno da je apelantica vlasnik tog vozila, pa prema tome, vozilo predstavlja njenu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelanticinu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg interesa.
29. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u više svojih odluka utvrdio da se zapljena imovine u svrhu zakonskih postupaka obično vezuje za kontrolu korištenja imovine, koja potpada pod djelokrug stava 2. člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi odluke Evropskog suda, Raimondo protiv Italije od 22. februara 1994. godine, serija A, broj 281-A; Adamczyk protiv Poljske, broj 28551/04 od 7. novembra 2006. godine i Simonjan-Heikinheino protiv Finske, broj 6321/03 od 2. septembra 2008. godine). Također, Ustavni sud primjećuje da je Evropski sud u predmetu Smirnov protiv Rusije (vidi Evropski sud, Smirnov protiv Rusije, aplikacija broj 71362/01, presuda od 7. juna 2007. godine, tačka 54) zaključio da situacija u kojoj je istražni organ naredio da se kompjuter čuva kao fizički dokaz u krivičnom predmetu do vremena kada pretresno vijeće donese odluku odnosno presudu, odlučujući o njemu kao o dokaznom sredstvu u konkretnom predmetu, treba da se ispita u okviru prava države da kontrolira upotrebu imovine u skladu s općim interesom, dakle u smislu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. Uzimajući u obzir navedenu praksu Evropskog suda, te primijetivši da apelantica rješenjima donesenim u ovom postupku nije lišena svoje imovine (u smislu konačnog oduzimanja bez izgleda da će imovina biti vraćena), već da je privremeno spriječena da njome raspolaže (uz obrazloženje da je to potrebno radi vođenja istrage), Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o kontroli korištenja imovine u smislu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
31. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.
32. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je rješenjima Općinskog suda apelanticin zahtjev za vraćanje privremeno oduzetog predmetnog vozila odbijen, uz obrazloženje da je nad tim vozilom u toku kriminalistička obrada zbog postojanja osnova sumnje da je izvršeno krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 1. KZFBiH. Ustavni sud konstatira da su rješenja kojima je odbijen apelanticin zahtjev za povrat predmetnog vozila donesena u skladu s relevantnim odredbama ZKP-a, konkretno odredbama čl. 79. i 88. ZKP-a, iz kojih proizlazi da će se predmeti koji su u toku postupka privremeno oduzeti vratiti vlasniku, odnosno držaocu, kada u toku postupka postane očigledno da ne predstavljaju predmete koji se imaju oduzeti po KZ ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, a ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje u smislu člana 402. istog zakona.
33. Iz navedenog proizlazi pravni osnov za donošenje odluka Općinskog suda kojima je odbijen apelanticin zahtjev za vraćanje privremeno oduzetog vozila, propisan u relevantnom, naprijed navedenom zakonu koji ispunjava uvjete u pogledu dostupnosti, tj. pristupačnosti (objavljen je u službenim novinama koje su javno glasilo) i jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe KZ i ZKP dovoljno jasno formulirane u smislu da svako može ocijeniti kakve će biti posljedice njegovog ponašanja). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je „miješanje“ u apelanticino pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.
34. Zatim, Ustavni sud zaključuje da odbijanje apelanticinog zahtjeva za vraćanje privremeno oduzetog predmetnog vozila, odnosno zadržavanje materijalnog dokaza može biti neophodno u interesu valjanog provođenja pravde, što predstavlja legitiman cilj u općem interesu (vidi Evropski sud, Smirnov protiv Rusije, aplikacija broj 71362/01, presuda od 7. juna 2007. godine, tačka 57). Naime, za Ustavni sud je nesporno da postoji javni interes u slučaju kada se predmeti oduzimaju radi vođenja istrage u krivičnom postupku.
35. Međutim, postavlja se pitanje da li je kontrola apelanticine imovine proporcionalna tom legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg interesa.
36. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, podsjeća na vlastitu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1986/09 od 13. jula 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) koja se ticala sličnog činjeničnog i pravnog pitanja. Naime, u navedenom slučaju Ustavni sud je razmatrao apelaciju apelanta kojem je, kao u konkretnom slučaju, privremeno oduzeto vozilo zbog osnova sumnje da se radi o krivotvorenom broju šasije na tom vozilu, a apelantov zahtjev za povrat privremeno oduzetog vozila je odbačen kao preuranjen jer je nadležno tužilaštvo insistiralo da se vozilo zadrži zbog toga što se u konkretnom slučaju radi o falsificiranju broja šasije i zbog toga što je istraga u konkretnom predmetu i dalje aktivna, uprkos proteku više od pet godina od privremenog oduzimanja. U navedenom predmetu Ustavni sud se pozvao na relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Smirnov protiv Rusije, aplikacija broj 71362/01 od 7. juna 2007. godine, u kojem je razmatrana predstavka aplikanta kojem je, između ostalog, zaplijenjena centralna jedinica kompjutera kao dokaz u krivičnom postupku protiv trećih lica. U toj presudi Evropski sud je zaključio da kompjuter sam po sebi nije bio objekt, instrument ni proizvod bilo kojeg krivičnog djela, te da su za istragu u tom predmetu bile vrijedne informacije pohranjene na hard-disku, koje su istražitelji pregledali i koje su isprintane i uključene u spis. U tim okolnostima Evropski sud nije mogao da prepozna bilo kakav očigledan razlog za kontinuirano zadržavanje centralne jedinice kompjutera, te je konstatirao da takav razlog nije dat ni u domaćem postupku, ni u postupku pred tim sudom, ali da su domaće vlasti ipak zadržale kompjuter do donošenja te presude, odnosno više od šest godina. Također, Evropski sud je, u vezi s tim, primijetio da je kompjuter bio aplikantovo sredstvo za rad, koje je aplikant koristio za pisanje pravnih dokumenata i pohranjivanje spisa klijenata, te je zaključio da je zadržavanje kompjutera aplikantu prouzrokovalo ne samo lične neprijatnosti već i hendikepiralo njegove profesionalne aktivnosti, što je moglo imati posljedice na vladavinu prava. Imajući u vidu navedeno, Evropski sud je konstatirao da su ruske vlasti propustile da postignu „pravičnu ravnotežu“ između općeg interesa i zaštite aplikantovog prava na mirno uživanje imovine, zbog čega je zaključio da je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S pozivom na navedenu praksu, Ustavni sud je u navedenom predmetu AP 1986/09 zaključio da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno tako što je odlukama Osnovnog suda narušena ravnoteža između javnog interesa i apelantovog interesa, i to pretjeranim ličnim teretom koji apelant trpi u vidu onemogućavanja da slobodno raspolaže svojom imovinom.
37. Ustavni sud zapaža da je ovaj predmet sličan navedenim predmetima Ustavnog suda i Evropskog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud rješenjima odbio apelanticin zahtjev za vraćanje privremeno oduzetog predmetnog vozila, zbog toga što je vještačenjem utvrđeno da je krivotvoren broj šasije predmetnog vozila, te da vozilo ne može biti vraćeno do donošenja konačne tužilačke odluke u ovom predmetu. Međutim, Ustavni sud zapaža da Općinski sud, osim uopćene konstatacije da će predmetno vozilo poslužiti kao dokaz tokom istrage, u osporenim rješenjima nije dao konkretne razloge zbog kojih smatra da postoje opravdani razlozi za daljnje zadržavanje vozila u sudskom depozitu, pogotovo imajući u vidu činjenicu da je, prema stanju spisa, prilikom vještačenja broja šasije vozila Sektor kriminalističke policije-Odsjek za tehniku Livno izvršio detaljan pregled i proveo neophodna ispitivanja tog vozila, čime su, prema mišljenju Ustavnog suda, upravo prikupljeni relevantni podaci o tom vozilu.
38. Zatim, Ustavni sud naglašava da je apelantici od 30. januara 2008. godine, kada je Općinski sud izdao Nalog o privremenom oduzimanju vozila, onemogućeno da raspolaže vozilom i da takva situacija traje i u momentu donošenja ove odluke, dakle već više od sedam godina, što predstavlja dug period, naročito imajući u vidu da je nesumnjivo riječ o predmetu koji protekom vremena (amortizacijom) gubi svoju vrijednost. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u rješenjima kojima je odbijen apelanticin zahtjev za povrat vozila istakao da Kantonalno tužilaštvo nije dalo saglasnost za povrat vozila, te stoga vozilo ne može biti vraćeno “do donošenja konačne tužiteljske odluke po ovom predmetu“. Međutim, Ustavni sud zapaža da ta istraga, koju u tom slučaju vodi Kantonalno tužilaštvo, još uvijek nije okončana i da je neizvjesno kada će biti okončana, s obzirom na to da odredbama ZKP-a nije predviđen rok u kojem mora biti okončana. Ustavni sud se ovom prilikom neće baviti pitanjem dužine trajanja istrage, ali smatra da je očigledno potrebno podsjetiti na odredbu člana 88. ZKP-a FBiH, prema kojem će se predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti vratiti vlasniku odnosno držatelju kada u toku postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu s članom 79. tog zakona, a ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje, a pogotovo na stav 2. člana 88. ZKP-a FBiH, prema kojem o zahtjevu za vraćanje privremeno oduzetih predmeta odlučuje sud nakon izjašnjenja tužitelja. Iz osporenih odluka proizlazi da redovni sud izjašnjenje tužitelja podrazumijeva kao jedini pravac u kojem sud treba odlučiti. Međutim, zakonodavac nesporno nije to imao u vidu kada je propisao izjašnjenje tužitelja, budući da je odluku o zahtjevu za vraćanje dao isključivo sudu, te mu ostavio da ocijeni da li je zadržavanje privremeno oduzetog predmeta u skladu s članom 79. tog zakona, odnosno da li postoje razlozi za oduzimanje predmeta. Na redovnom sudu je da, pored izjašnjenja tužitelja, obrazloži zašto je i nakon sedam godina od „privremenog“ oduzimanja apelanticinog vozila potrebno da vozilo i dalje ostane u tom statusu, te da obrazloži za šta bi još u konkretnom slučaju apelanticino vozilo trebalo poslužiti kada je vještačenje broja šasije i ostalih dijelova vozila izvršeno neposredno nakon oduzimanja vozila tj. prije gotovo sedam godina. U konačnici, u ovakvim slučajevima se od redovnog suda ne očekuje ništa drugo nego da sudi. U protivnom – ako je izjašnjenje tužitelja jedini relevantan argument – zakonodavac bi odluku o povratu privremeno oduzetog predmeta (konkretnom slučaju apelanticinog vozila) dao tužiteljstvu a ne sudu.
39. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da rješenjima Općinskog suda, kojima je odbijen apelanticin zahtjev za vraćanje privremeno oduzetog vozila, nije postignuta „pravična ravnoteža“ između općeg interesa i apelanticinog prava, odnosno da je stavljen pretjeran teret na apelanticu u vidu onemogućavanja da slobodno raspolaže svojom imovinom, te teret neizvjesnosti da li će joj ili kada će joj biti vraćena ta imovina, čime je prekršeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
40. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelanticino pravo na imovinu izvršeno tako što je rješenjima Općinskog suda narušena ravnoteža između javnog interesa i apelanticinog interesa, i to pretjeranim ličnim teretom koji apelantica trpi u vidu onemogućavanja da slobodno raspolaže svojom imovinom.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić