Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5070/13 (Klinička bolnica Mostar)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5070/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-5086/13, rješavajući apelacije Kliničke bolnice Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Kliničke bolnice Mostar podnesene protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 038209 13 Rev 2 od 7. novembra 2013.
godine i protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 036281 12 Rev 2 od 24. septembra 2013.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP 5086/13
1. Klinička bolnica Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnio je 12. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 038209 13 Rev 2 od 7. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljici na ime razlike plata, te na ime povećanja plate po osnovu prekovremenog rada za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da kada je u pitanju Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji F BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), presudom Ustavnog suda F BiH broj U-29/11 od 23. novembra 2011. utvrđeno je da Kolektivni ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa odredbama Ustava F BiH. S tim u vezi, utvrđeno je da u smislu odredbi čl. 40. i 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom F BiH odluke ustavnih sudova djeluju, po pravilu od momenta njihovog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je ustavni sud u svojoj odluci takvo djelovanje utvrdio. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da u predmetnom slučaju presudom Ustavnog suda F BiH nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje, pa kako je presuda Ustavnog suda F BiH donosena nakon donošenja odluka prvostepenog i drugostepenog suda, to je zahtjev tužitelja osnovan bez obzira što je zasnovan i na Kolektivnom ugovoru. AP-5070/13
2. Apelant kojeg zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnio je 11. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 036281 12 Rev 2 od 24. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime razlike pripadajućeg i isplaćenog regresa za 2005. godinu i na ime razlike isplaćenih i pripadajućih plata, dok je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu na ime razlike pripadajućeg i isplaćenog regresa za 2004. godinu i na ime neisplaćene i razlike isplaćene i pripadajuće naknade na ime prijevoza na posao i sa posla. U toku postupka je utvrđeno da su tužiteljeva potraživanja u jednom dijelu bila osnovana u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika iz oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine), kao najpovoljnije pravo za zaposlenike, zaključno do 11. septembra 2007. godine, a nakon toga do kraja utuženog perioda odredbe Općeg kolektivnog ugovora za područje Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine (kojom je utvrđeno da je Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine u vrijeme zaključenja u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine) nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje, pa kako je navedena odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine donesena nakon donošenja odluka nižestepenih sudova, zaključeno je da je zahtjev tužitelja bio osnovan bez obzira što je bio zasnovan na Granskom kolektivnom ugovoru iz 2000. godine. U pogledu tužiteljevog zahtjeva za isplatu regresa za 2004. godinu, utvrđeno je da je navedeno potraživanje zastarjelo, dok je zahtjev za isplatu naknade za prevoz na posao i sa posla odbijen jer sud iz predloženih dokaza nije mogao utvrditi kilometražu tj. udaljenost tužitelja od mjesta stanovanja do radnog mjesta. Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5086/13.
4. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Navodi iz apelacija
5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci Ustavnog suda broj AP-3519/11 od 4. jula 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, gdje je, između ostalog, zaključio:“Ustavni sud naglašava da u odnosu na vremensko važenje ustavnosudskih odluka (ex nunc – od sada, od ovog časa) ili (ex tunc – od ranije) postoje različite teorije, ali da zadatak Ustavnog suda, u okviru konkretnog slučaja, nije da se opredjeljuje niti za jednu od tih teorija. Stoga će Ustavni sud, prvenstveno u kontekstu pozitivnih zakonskih odredaba, dati svoje mišljenje u odnosu na stav Vrhovnog suda u pogledu važenja ove odluke Ustavnog suda Federacije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra nespornim da naše pozitivno zakonodavstvo važenje zakonskih ili podzakonskih akata ili odluka ustavnih sudova veže za moment njihovog objavljivanja u službenim glasilima. U konkretnom slučaju Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije je krajnje jasan. Odredbe čl. 40. i 41. navedenog zakona propisuju da se zakon ili propis za koji Ustavni sud Federacije utvrdi da je neustavan neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama Federacije BiH“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se ne može smatrati proizvoljnim stav Vrhovnog suda da odluka Ustavnog suda Federacije nema retroaktivno važenje“ (tačka 56. navedene Odluke). U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je nakon donošenja odluka prvostepenog i drugostepenog suda, Ustavni sud F BiH svojom odlukom broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine (objavljena u „Službenim novinama F BiH“ broj 86/11) vršio ocjenu ustavnosti te utvrdio da Kolektivni ugovor u vrijeme zaključenja u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton, nije bio zaključen u skladu sa odredbama Ustava F BiH. Dakle, tek nakon donošenja odluka prvostepenog i drugostepenog suda Ustavni sud F BiH je donio naprijed citiranu odluku. Imajući u vidu navedeno, a shodno stavu Ustavnog suda u naprijed citiranom predmetu broj AP-3519/11, Ustavni sud nalazi da nije bilo mjesta da se ne primjenjuje Kolektivni ugovor, budući da odluka Ustavnog suda F BiH nema retroaktivno dejstvo. Također, s obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić