Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1334/10 (MM „Okovi“ d.o.o. Bijeljina i drugi)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1334/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP 1754/13 rješavajući apelacije MM "Okovi" d.o.o. Bijeljina i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
MM "Okovi" d.o.o. Bijeljina, protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 59 0 PS 022784 13 PŽ od 8. februara 2013.
godine;
PD "ROHE BH" d.o.o. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 PS 017918 12 REV od 12. februara 2013. godine;
"Ime Apelanta, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 PS 002593 09 PZ od 28. januara 2010. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1754/13 MM „Okovi“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jezdimir Ž. Spasojević advokat iz Bijeljine, podnio je 24. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 59 0 PS 022784 13 PŽ od 8. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odlučeno je da se tužba, koju je apelant podnio protiv tuženog „Novoform“ d.o.o Bijeljina radi isplate duga za isporučenu robu, smatra povučenom. U postupku je utvrđeno da apelant uredno primio poziv na ročište, na koje nije pristupio niti je opravdao svoj izostanak, zbog čega je sud donio osporeno rješenje, kao i rješenje kojim je odbio apelantov prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje. S tim u vezi, sud je zaključio da apelant nije uspio dokazati da je blagovremeno obavijestio sud o razlozima spriječenosti, niti to proizilazi iz drugih dokaza na koje apelant ukazuje, tj. potvrde o predaji pošiljke sa zahtjevom za odgodu ročišta, zbog čega je sud donio odluku kao u dispozitivu rješenja.
2. AP-2529/13 PD „ROHE BH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amra Gurda advokatica iz Sarajeva, podnio je 11. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 PS 017918 12 REV od 12. februara 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 19. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „PETROL BH OIL COMPANY“ d.o.o. Sarajevo na ime duga isplati iznos od 51.773,39 KM. U postupku je utvrđeno da je tužitelj kao kupac sa apelantom bio u poslovnom odnosu više godina, te da mu je apelant prodavao određene uređaje i opremu. Također je utvrđeno da je u poslovnoj 2003. godini tužitelj ostvario promet u vrijednosti od 1.725,779,18 KM, zbog čega mu je apelant, prema ranije zaključenom ugovoru, odobrio proviziju od 3% (koja iznosi 51.773,39 KM) i o tome pismeno obavijestio tužitelja. Međutim, sud je utvrdio da apelant nije tužitelju isplatio ugovorenu proviziju, niti je pomenutu obavijest stavio van snage, zbog čega je sud donio odluku kao u dispozitivu presude.
3. AP-1334/10 "Ime Apelanta (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Šavija advokat iz Gradiške, podnio je 15. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 PS 002593 09 PZ od 28. januara 2010. godine. Ustavni sud je odlukom broj AP 1334/10 od 29. juna 2010. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv navedena presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 PS 002593 09 PZ od 28. januara 2010. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Međutim, odlučujući po apelantovom zahtjevu za preispitivanje odluke broj AP 1334/10 od 29. juna 2010. godine, Ustavni sud je donio rješenje od 21. jula 2011. godine u kojem je zaključio da su osnovani apelantovi navodi iz zahtjeva, pa je shodno tome zahtjev za preispitivanje i usvojio.
U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiocu „Indra“ d.o.o. Banja Luka plati dug za izvršene usluge i kupljeni materijal u iznosu od 12.340,00 KM. U postupku je utvrđeno da je apelant putem tendera dobio posao da remontuje kotlovnicu u Kasarni Kozara u Banja Luci, te da je apelant s tim u vezi angažirao tužitelja kao podizvođača radova. Također je utvrđeno da je tužitelj obavio sve potrebne poslove na remontu kotlovnice, na čiji kvalitet nije bilo primjedbi, i da je apelantu za izvršene radove i popravke oštećenih dijelova ispostavio račun na iznos od 21.640,00 KM, ali da mu je apelant uplatio iznos od 9.300,00 KM, dok preostali dio duga u iznosu od 12.340,00 KM nije platio. Zbog navedenog, sud je u skladu sa odredbama člana 17. i 124. Zakona o obligacionim odnosima obavezao apelanta da tužitelju isplati ostatak duga Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1754/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić