Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2913/14 (B. O.)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2913/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-2913/14, rješavajući zahtjev Borjanke Obradović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Borjanke Obradović za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Borjanka Obradović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, koju zastupa Smiljana Đ. Delić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 24. juna 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 031882 13 Rev od 3. aprila 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 031882 12 Gž od 29. januara 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 031882 11 P 2 od 31. januara 2012. godine. Apelantica je, takođe, 13. novembra 2014. godine podnijela „zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio od izvršenje Presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 031882 11 P 2 od 31. januara 2012. godine do donošenja odluke o apelaciji“.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 031882 11 P 2 od 31. januara 2012. godine, donesenoj po tužbi apelantice protiv tuženog „Stočar“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) i po protivtužbi tuženog protiv apelantice, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim traži da sud donese presudu kojom se utvrđuje da apelantici pripada pravo na trajno i nesmetano korištenje dvosobnog stana u Banjaluci, u ulici Branka Popovića 63, površine 72 m (sporni stan), na osnovu zakupa sa pravom na otkup stana, što je tuženi-protivtužilac, dužan priznati i sa apelanticom je dužan zaključiti ugovor o otkupu predmetnog stana u roku od 30 dana, kao i naknaditi joj troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja do isplate. Istom presudom je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog na način da je obavezana apelantica da tuženom preda slobodan od lica i stvari sporni stan u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Takođe, apelantica je obavezana da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.106,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja 31. januara 2012. godine do isplate, u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženog za nadoknadu troškova postupka odbijen.
3. Iz predmeta spisa i osporene presude proizilazi da je apelantica protiv tuženog podnijela tužbu 24. apila 2007. godine u kojoj se navodi da je njena majka bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu u Banjaluci čiji davalac na korišćenje je tuženi, a koje pravo je stekla na osnovu Ugovora o korišćenju stana zaključenog 27. februara 1973. godine. Navodi se da je majka umrla 13. oktobra 1999. godine, da je u zajedničkom domaćinstvu s njom po osnovu Ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog 26. aprila 1994. godine i ovjerenog kod Osnovnog suda u Banjaluci pod brojem 1-Ov-1821/94 od 31. maja 1994. godine živjela apelantica i njena ćerka kao član porodičnog domaćinstva, koja je nakon njene smrti nastavila sa korišćenjem predmetnog stana u kojem se i sada nalazi. Apelantica se poslije smrti majke, nosioca stanarskog prava, obraćala pismenim zahtjevom tuženom radi davanja saglasnosti za zaključenje ugovora o korišćenju stana što je tuženi odbio.
4. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 21 stav 2 Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) prema kojem se pravo članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava da nastave korišćenje stana poslije smrti nosioca stanarskog prava cijeni prema momentu smrti nosioca stanarskog prava. Nosilac stanarskog prava (majka apelantice) je umrla 13. oktobra 1999. godine prema tom momentu procjenjuje se da li su se stekli uslovi za sticanje prava na trajno i nesmetano korišćenje stana i poslije njene smrti. Apelantica je u vrijeme smrti njene majke, nosioca stanarskog prava na spornom stanu, bila nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu (kao bračni drug nominalnog nosioca stanarskog prava koji je proglašen umrlim rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci broj R-652/97 od 5.5 1998 godine sa danom 28. juna 1992. godine), a na osnovu odredbe člana 19. stav 3 u vezi sa stavom 2 ZSO, pa prema odredbi člana 12 istog zakona nije mogla steći takav status i na stanu u Banjaluci. S obzirom na navedeno, ni činjenica da je apelantica zaključila sa svojom majkom ugovor o doživotnom izdržavanju nije od značaja na njen pravni status u odnosu na predmetni stan. Dakle, po ocjeni Osnovnog suda, apelantica nije stekla status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu niti ima pravo da poslije smrti nosioca stanarskog prava trajno i nesmetano koristi taj stan, a time ni pravo na otkup tog stana prema odredbi člana 10 u vezi sa članom 5 Zakona o privatizaciji državnih stanova. Podnošenjem zahtjeva za vraćanje u posjed stana u Sarajevu i prijavom prebivališta u Sarajevu apelantica je iskazala opredjeljenje da koristi svoje pravo na stanu u Sarajevu. Osim toga, nije osporavala navod tuženog da je stan u Sarajevu vratila u posjed, otkupila i potom prodala, pa joj ne pripada pravo da otkupi i sporni stan. Navedeno iz razloga jer je članom 14 Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da nosilac stanarskog prava ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva mogu otkupiti samo jedan stan na teritoriji Republike Srpske ili Federacije BiH. S druge strane, Osnovni sud je zaključio da stanovi u državnoj svojini, kakav je i sporni stan, nisu predmet privatizacije državnog kapitala na način i u postupku koji predviđa Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, niti su obuhvaćeni početnim bilansom stanja kojim se utvrđuje vrijednost državnog kapitala (Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima - „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 24/98) koji će biti predmet privatizacije. Kako navodi Osnovni sud, stanovi u državnom vlasništvu privatizuju se na osnovu Zakona o privatizaciji državnih stanova. Stupanjem na snagu tog zakona tuženi je kao davalac stana na korišćenje postao vlasnik stana i ima pravo da na osnovu odredbe člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima traži povrat stana koji se nalazi u faktičkoj vlasti apelantice. U svakom slučaju tuženi, po mišljenju Osnovnog suda, kao davalac stana na korištenje i nosilac prava raspolaganja stanom ima jače pravo na posjed stana od apelantice kao bespravnog korisnika, pa u smislu odredbe člana 41. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i člana 30. ZSO ima pravo da zahtjeva povraćaj stana.
5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 031882 12 Gž od 29. januara 2013. godine žalba apelantice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U žalbi apelantica navodi da se prvostepena presuda zasniva na povredi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer nisu savjesno i brižljivo ocijenjeni svi dokazi, da je odluka donijeta sedam mjeseci nakon zaključenja glavne rasprave i da je jednom već odlučeno o protivtužbenom zahtjevu. Smatra da tuženi nije dokazao da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na nekom drugom stanu, da joj po osnovu ugovora o izdržavanju od 31. maja 1994. godine pripada pravo na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana, te da činjenica da je u momentu smrti majke apelantice bila nosilac stanarskog prava na drugom stanu nije odlučna za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu. Osporava i odluku o troškovima parničnog postupka, nalazeći da je odluka o ovom sporednom zahtjevu trebala biti sasvim suprotna, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje nakon zaključenja glavne rasprave dana 17. juna 2011. godine.
6. U obrazloženju presude je navedeno da, suprotno stavu iznesenim u žalbi, sud u svakom konkretnom slučaju, cijeneći rezultate dokazivanja, slobodno bez formalnih ograničenja cijeni izvedene dokaze i stiče uvjerenje o dokazanim, odnosno nedokazanim činjenicama. Na taj se način formira činjenična osnova za donošenje zakonite i pravilne odluke i u obrazloženju presude daje analiza izvedenih dokaza. U ovoj pravnoj stvari, prvostepeni sud je, po mišljenju Okružnog suda, ispravnom ocjenom izvedenih dokaza, na način kako to propisuju odredbe člana 8. i 123. stav 2 ZPP, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev apelantice, a usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog, obrazlažući svoju odluku na valjan način i u svemu prema odredbi člana 191 stav 4 ZPP.
7. Okružni sud se pozvao na član 12 stav 1 ZSO kojim je propisano da građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu, dok je stavom 3 propisano da je zabranjeno istovremeno biti nosilac stanarskog prava više od jednog stana. Imajući u vidu činjenično utvrđenje prvostepenog suda, koje i Okružni sud prihvata kao valjano, slijedi da je apelantica u vrijeme smrti svoje majke već bila nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu, što predstavlja odlučnu činjenicu za razrješenje predmetne pravne stvari. Ovo iz razloga, što je apelantica već bila nosilac stanarskog prava na drugom stanu i samim tim ne može na bilo kojem drugom stanu sticati stanarsko pravo, kako je to propisano članom 12 stav 1 ZSO. Nadalje, po ocjeni Okružnog suda, nema mjesta žalbenim navodima da je prvostepena odluka donesena sedam mjeseci nakon zaključenja glavne rasprave. Iz stanja predmetnog spisa, a u vezi sa ovim žalbenim navodom, proizilazi da je na glavnoj raspravi održanoj dana 17. juna 2011. godine donijeto rješenje da se protivtužba tuženog smatra povučenom, zbog nedolaska tuženog na ročište. Istog dana donijeto je posebno rješenje da se protivtužba tuženog smatra povučenom. Kako je pobijana odluka donesena nakon zaključenja rasprave u zakonom propisanom roku, žalbeni navodi tužiteljice da je ista donesena sedam mjeseci nakon zaključene glavne rasprave nisu prihvatljivi. U vezi sa tim, ne može se govoriti o postojanju presuđene stvari u pogledu zahtjeva iz protivtužbe, jer kako je već rečeno, odluka o tome da se protivtužba smatra povučenom je ukinuta rješenjem prvostepenog suda od 13. septembra 2011. godine. Takođe, Okružni sud ukazuje da se povlačenje protivtužbe nikako ne može tretirati kao već presuđena stvar, budući da je članom 59 stav 2 ZPP propisano da se povučena tužba ne smatra presuđenom stvari, već upravo suprotno, smatra se kao da protivtužba nije ni bila podnijeta i može se ponovo podnijeti. Prvostepeni sud je, po ocjeni Okružnog suda, pravilno odlučio kada je protivtužbeni zahtjev temeljem relevantnog materijalnog prava usvojio, budući da je tuženi nesumnjivo dokazao postojanje pravnog osnova za predaju stana u posjed.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 031882 13 Rev od 3. aprila 2014. godine revizija apelantice je odbijena. Vrhovni sud je utvrdio da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita i revizionim navodima nije dovedena u ozbiljnu sumnju. Kako je zaključio Vrhovni sud, apelantica se, podnošenjem zahtjeva za povrat stana u Sarajevu, opredjelila da koristi svoje pravo na stan u Sarajevu. Nadalje, ne mogu se prihvatiti ni dalji revizioni navodi kojima se ističe da u dokaznom postupku nije izveden ni jedan materijalni dokaz koji se tiče povrata stana u Sarajevu, jer je u dokaznom postupku čitana presuda Okružnog suda broj 011 0-U-06-000 146 od 9.2.2007. godine iz čijeg obrazloženja proizlaze prednje činjenice, koje apelantica u postupku pred prvostepenim sudom nije osporavala. Kako apelantica nije osporila ni navode tuženog da je u međuvremenu otkupila stan u Sarajevu, to se zahtjevu apelantice ne bi moglo udovoljiti ni prema odredbi člana 147. Zakona o privatizaciji društvenih stanova, po kojoj se može otkupiti samo jedan stan. Po ocjeni Vrhovnog suda, u predmetnoj parnici je pravilno usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog i naložena predaja u posjed predmetnog stana, jer tuženom, kao davaocu na korištenje predmetnog stana, u odnosu na apelanticu koja nije stekla nikakvo pravo na tom stanu, u smislu odredbe člana 41. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima pripada jače pravo na stan. Pri tome, revizioni navodi da je tuženi, u međuvremenu, privatizovan i da predmetni stan nije njegova imovina nisu potkrijepljeni izvedenim dokazima, te je ostalo neutvrđeno na koji način je tuženi privatizovan odnosno da li je kod tuženog i dalje ostao u imovini dio državnog kapitala. Prema tome, nižestepeni sudovi su donijeli pravilne odluke po tužbenom i protivtužbenom zahtjevu, pa je izjavljenu reviziju Vrhovni sud odbio, primjenom odredbe člana 248. ZPP.
9. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično sudjenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i član 6. stav 1 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana
8. Evropske konvencije.
10. Apelantica navodi da su osporene odluke zasnovane na povredama odredaba parničnog postupka u smislu o odredbe člana 209. u vezi sa člana 8 ZPP, jer pred nižestepenim sudovima nisu savjesno i pažljivo ocijenjeni svi dokazi izvedeni u toku postupka zasebno kao i zajedno, usled čega je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava na njenu štetu, konkretno odredaba ZSO koji se u konkretnom slučaju imao primijeniti, te odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova. Ona navodi da je to uticalo na zakonitost odluka kojima je pogrešno primjenjeno materijalno pravo kada je u konkretnom slučaju utvrđeno da apelantica nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, bez obzira sto je sa nosiocem stanarskog prava zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju i što je ugovorila zajednicu života, te da je ta zajednica života trajala preko pet godina. Kako je u ovom slučaju Ugovorom o doživotnom izdržavanju apelantica stekla zakonit osnov korištenja predmetnog stana, to se ista ne može smatrati bespravnim korisnikom stana, slijedom čega se svakako ukazuje neosnovanim protivtužbeni zahtjev za predaju u posjed stana, posebno kada se tome doda i činjenica da privatizovana državna preduzeća u ovom slučaju tuženi-protivtužilac, nisu privatizovali i stanove na kojim su postojali nosioci stanarskog prava, dakle apelantica je momentom smrti nosioca stanarskog prava ostvarila pravo na korištenje stana i prije privatizacije državnih preduzeća kao i stanova, i po tom osnovu tuženi-protivtužilac ne može polagati pravo na predmetni stan jer nije njegova imovina.
11. Kao razlog za donošenje privremene mjere apelantica navodi da zbog godina starosti ne može sebi da obezbjedi dom pa traži da se obustavi od izvršenja Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 031882 11 P 2 od 31. januara 2012. godine do donošenja odluke o apelaciji.
12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
13. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
14. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te navodima da je očigledno da će provođenjem izvršenja ona pretrpiti štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da istaknuti navodi apelantice, na kojima zasniva predmetni zahtjev, u okolnostima konkretnog slučaju nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda po odluci koja je pravosnažna i izvršna, odnosno smatra da apelantica nije ponudila relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranke ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
15. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić