Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3822/14 (D. K.)

Odluka donesena 26. 02. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3822/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

26. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-3822/14, rješavajući zahtjev Danke Kajganića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Danke Kajganića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Danko Kajganić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 13. avgusta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 011705 14 Kž od 27. maja 2014. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 011705 13 K od 3. februara 2014. godine.

2. Odlučujući o zahtjevu apelanta za donošenje privremene mjere koji je podnio 27. oktobra 2014. godine, kojim je tražio odlaganje izvršenja kazne zatvora, Ustavni sud je 18. novembra 2014. godine donio odluku kojom je odbijen zahtjev (vidi, Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri broj AP 3822/14 od 18. novembra 2014. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Apelant je podnescima od 28. novembra 2014. godine i 28. januara 2015. godine podnio novi zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi se odložilo izvršenje kazne zatvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

4. Iz priloženih dokaza proizlazi da je presudom Okružnog suda broj 11 0 K 011705 13 K od 3. februara 2014. godine, koja je u odnosu na apelanta u cijelosti potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 011705 14 Kž od 27. maja 2014. godine, apelant oglašen krivim što je zajedno sa Đorđem Ćulumom, Vinkom Kneževićem i Andrijom Čivčićem (u daljnjem tekstu: ostali optuženi) u vremenskom periodu i na način pobliže preciziran u izreci presude, počinio krivično djelo iznude iz člana 242. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 23. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS), te je primjenom člana 32. stav 1. i člana 33. stav 1. KZ RS osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, uz naknadu troškova krivičnog postupka. Apelant i ostali optuženi su obavezan da oštećenim Siniši Slijepčeviću i njegovoj majci Ranki Slijepčević (u daljnjem tekstu: oštećeni) na ime imovinsko-pravnog zahtjeva solidarno isplate precizirani iznos.

5. Okružni sud je na temelju provedenih dokaza koje ocijenio relevantnim, te njihovom pojedinačnom ocjenom i u međusobnoj povezanosti (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. od 3 do 36 obrazloženja, pri čemu je dato obrazloženje zašto nisu prihvaćeni svi dokazi apelanta) došao do nespornog zaključka da je apelant zajedno sa ostalim optuženim u namjeri da utjeruju dug u označenom vremenu iz optužnice, nakon što su oštećenom Siniši Slijepčeviću pozajmili novac (apelant iznos od 4.000,00 KM), sa mjesečnom kamatom od 15% do 20%, u više navrata oštećenim (Siniši i njegovoj majci) putem telefona i u neposrednom razgovoru upućivali prijetnje da će Sinišu prebiti, da će ga „gepekovati“ i ubiti, pri čemu su oštećenog Sinišu apelant i ostali optuženi šamarali kada bi kasnio sa isplatom rata, zbog čega su oštećeni iz straha apelantu i ostalim optuženim isplatili ukupan iznos od 75.000,00 KM na ime kamata, nakon čega su apelant i optuženi Knežević potraživali još 112.000,00 KM. Prvostepeni sud je na temelju nesporno utvrđenog činjeničnog stanja došao do zaključka da su se u radnjama apelanta i ostalih optuženih stekla obilježja krivičnog djela iznude iz člana 242. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 23. KZ RS.

6. Nakon što je nesporno utvrđeno da su apelant i ostali optuženi počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, prvostepeni sud je zaključio da su oni u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili potpuno uračunljivi, jer sud nije našao ni jednu činjenicu, niti okolnost koja bi dovela u pitanje njihovu mogućnost da shvate značaj svoga djela i da upravljaju svojim postupcima. U pogledu vinosti apelanta i ostalih optuženih prema izvršenom krivičnom djelu prvostepeni sud je zaključio da su krivično djelo počinili sa direktnim umišljajem jer su bili svjesni krivičnog djela i htjeli su njegovo izvršenje, a radnje koje su preduzimali su rezultat njihove svijesti i volje. Okružni sud je zaključio da su apelant i ostali optuženi bili svjesni da ozbiljnim prijetnjama utjeruju dug (Okružni sud se u obrazloženju posebno bavio i pitanjem ozbiljnosti prijetnji) u namjeri da sebi pribave protiv-pravnu imovinsku korist, a utemeljenje za takav stav Okružni sud je našao u provedenim dokazima. Prilikom odlučenja o krivično pravnoj sankciji prvostepeni sud je cijenio sve okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne, u smislu člana 37. KZ RS, pa je na strani apelanta, kao olakšavajuće okolnosti, cijenio da se radi o mlađoj, porodičnoj osobi, koja do sada nije bila osuđivana, pri čemu je kao otežavajuća okolnost cijenjena činjenica da je apelant pripadnik sudske policije, čiji je zadatak da štiti građane od počinilaca krivičnih djela, pa je u vezi s tim prvostepeni sud postavio pitanje kome onda u takvim okolnostima građani mogu vjerovati i u koga mogu imati povjerenje u cilju zaštite života i imovine.

7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suštinski se iscrpnom apelacijom osporava ocjena dokaza i u vezi s tim utvrđeno činjenično stanje, ukazuje se na nerazumljivost izreke presude i na izostanak relevantnog obrazloženja. Zatim se ukazuje da je u predmetnom postupku narušen princip ravnopravnosti strana u postupku jer nisu prihvaćeni svi dokazi koje je apelant predložio, te da Vrhovni sud nije odgovorio na sve istaknute žalbene navode.

8. U prvobitnom zahtjevu za donošenje privremene mjere (koji je dostavljen 27. oktobra 2014. godine) apelant je informisao Ustavni sud da je od Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) 8. septembra 2014. godine dobio uputu za izdržavanje kazne kojom je obavezan da se na izdržavanje kazne javi 22. septembra 2014. godine. Navodi da je Osnovnom sudu nakon toga u zakonskom roku (11. septembra 2014. godine) dostavio molbu za odlaganje izvršenja kazne (zbog zdravstvenih problema i činjenice da je otac dvoje maloljetne djece i jedini hranilac porodice, što je sve potkrijepio relevantnim dokazima), ali da Osnovni sud o molbi još uvijek nije odlučio, pa stoga od Ustavnog suda traži donošenje odluke o privremenoj mjeri. Ukazuje da bi izvršenjem kazne za njega nastupile nenadoknadive štetne posljedice. Apelant je u zahtjevu ponovio navode iznesene u apelaciji u vezi sa, kako tvrdi, nezakonitošću osporenih presuda.

9. U naknadno dostavljenom zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je informisao Ustavni sud da je 6. novembra 2014. godine primio rješenje Osnovnog suda broj 71 0 K 195059 14 Iks 382 od 12. septembra 2014. godine kojim je apelantu odložen početak izdržavanja kazne zatvora do 12. decembra 2014. godine. Zatim je apelant ponovo ukazao na nezakonitost osporenih odluka, te shodno tome, neophodnost donošenja privremene mjere jer bi izvršenjem osporenih presuda za apelanta nastupile neotklonjive i ozbiljne posljedice. Ukazao je na zdravstvene probleme zbog kojih se nalazi pod stalnim ljekarskim nadzorom, ponovio je da je jedini hranilac porodice i to supruge i dvoje maloljetne djece o kojima skrbi, te u tom kontekstu je istakao da je i kreditno zadužen. Zbog svega navedenog je predložio da se privremena mjera usvoji, te izvršenje kazne zatvora odloži do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je u ovom predmetu već odlučivao o zahtjevu za donošenje privremene mjere u okolnostima u kojima je apelant koristio zakonsku mogućnost da, u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ br. 12/10, 117/11 i 98/13, u daljnjem tekstu: ZIKS), traži odlaganje izvršenja kazne zatvora, ali kada odluka Osnovnog suda o molbi apelanta nije bila dostavljena apelantu. Ustavni sud je, upravo imajući u vidu tu okolnost, i činjenicu da bi odluka Ustavnog suda prejudicirala odluku Osnovnog suda o molbi za odgađanje izvršenja kazne, odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere (op.cit. AP 3822/14 st. 12 -14).

12. U naknadnim obraćanjima Ustavnom sudu apelant je obavijestio Ustavni sud da je Osnovni sud rješenjem broj 71 0 K 195059 14 Iks-328 od 12. septembra 2014. godine (koje mu je dostavljeno 6. novembra 2014. godine) udovoljio molbi tako što je početak izdržavanje kazne zatvora odložen za dan 12. decembar 2014. godine. Iz dostavljenog rješenja je vidljivo da je Osnovni sud tako odlučio jer je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 69. stav 1. tač.a) i i) ZIKS-a, pri čemu je apelantu data mogućnost da u periodu od tri mjeseca obavi sve potrebne medicinske pretrage i da obezbijedi porodicu o kojoj skrbi. Konačno, iz priložene dokumentacije je vidljivo da je Osnovni sud, upravo imajući u vidu apelantovo zdravstveno stanje i činjenicu da je jedini hranilac porodice izašao u susret apelantu, te mu odgodio izvršenje kazne zatvora na period od tri mjeseca.

13. Dakle, shodno navedenom Ustavni sud zapaža da je apelant s uspjehom pred Osnovnim sudom odgodio izvršenje kazne na temelju razloga koje apelant u zahtjevu za privremenu mjeru ponavlja, a tiču se apelantovog zdravstvenog stanja i činjenice da je hranilac porodice. Međutim, cijeneći ove navode apelanta Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ovi navodi nisu dovoljni za zaključak o opravdanosti donošenje privremene mjere, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

14. Sa druge strane, Ustavni sud naglašava da ostali razlozi koje je apelant istakao u prilog donošenja privremene mjere, koji se isključivo tiču kršenja ljudskih prava u vezi s meritumom predmeta, ne mogu sami po sebi biti dovoljni za donošenje privremene mjere. Dakle, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava u okviru postupka koji se apelacijom osporava. Navedeno stoga što je Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te u tom pravcu ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP- 1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

15. S obzirom na prethodno izneseno i okolnost da apelant nije dostavio argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3822/14 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio