Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5026/13 (G. N.)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5026/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine, u predmetu broj AP 5026/13, rješavajući zahtjev Gorana Novalije za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Gorana Novalije za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Novalija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milorad Ivošević, advokat iz Banja Luke, podnio je, 6. decembra 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 008052 13 Kž 10 od 17. septembra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 008052 12 K od 1. februara 2013. godine. Dopunom apelacije od 12. maja 2014. godine apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „odgodio izvršenje kazne zatvora koja je utvrđena presudom Okružnog suda broj 11 0 K 008052 12 K od 1. februara 2013. godine do donošenja odluke o apelaciji“.
2. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 008052 12 K od 1. februara 2013. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i drugih (deset) optuženih lica), apelant je oglašen krivim da je na način i vrijeme preciziran u izreci presude počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2 u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS („Službeni glasnik RS“, br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12- u daljnjem tekstu: KZ RS), pa je apelant osuđen na pet godina zatvora. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku dokaznog postupka Okružni sud saslušao veliki broj svjedoka optužbe i odbrane, izvršio uvid u razne materijalne dokaze, kao što su naredbe o pretresu stana, uvid u transkripte tonskih zapisa zabilježenih na tonskom snimaču, nalazi i mišljenje vještaka o vještačenju biljnog materijala, potvrde o oduzimanju predmeta, zapisnike o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta kao i druge dokaze. Okružni sud je utvrdio da se apelant zajedno sa drugim saizvšiocima u vremenskom periodu od početka aprila do 3. oktobra 2011. godine na području grada Banja Luka, protivno odredbi člana 19. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga („Službeni glasnik BiH“, broj 8/06) kontinuirano, po prethodnim dogovorima koje su međusobno ostvarivali putem svojih mobilnih i fiksnih telefona, nevlašteno bavio kupovinom i prodajom opojne droge kokain i marihuana. Vezano za način izvršenja krivičnog djela, Okružni sud je utvrdio da su apelant i drugi saizvršioci nakon telefonskih dogovora sa kupcima-uživaocima opojnih droga o mjestu kupoprodaje, količini ili iznosu novca za koji opojnu drogu kupuju, dalje prodavali sami i zajedno sa drugim optuženim ili angažovali druga optužena lica radi prodaje opojne droge ovisnicima.
3. Odlučujući o krivičnoj sankciji sud je imao u vidu sve okolnosti od značaja za njeno odmjeravanje propisane u članu 37. stav 1. KZ RS, pa je prilikom odmjeravanja krivične sankcije uzeo u obzir da se radi o teškom krivičnom djelu, kao i zaprijećenu kaznu zatvora od pet do petnaest godina koja je propisana za predmetno krivično djelo. Okružni sud je također cijenio okolnosti koje su pratile izvršenje djela, brojnost kriminalnih aktivnosti koje su preduzeli apelant i ostali saizvšioci, kao i teške posljedice ovih djela koje se ogledaju u ugrožavanju života i zdravlja naročito mlađe populacije, kao najčešćih konzumenata opojnih droga, uzimajući u obzir da opojna droga kokain spada u grupu teških droga koja ostavlja teške posledice, a može dovesti i do smrtnog ishoda. I konačno, vezano za okolnosti koje utiči na visinu kazne, sud je na strani apelanta od olakšavajućih okolnosti cijenio da je porodičan, te korektno držanje tokom trajanja krivičnog postupka, a od otežavajućih okolnosti na strani apelanta sud je našao da je optuženi osuđivan zbog istovrsnih krivičnih djela.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 008052 13 Kž 10 od 17. septembra 2013. godine žalba Okružnog tužilaštva u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) i branioca apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Osporavajući pravilnost i zakonitost pobijane presude, apelant je žalbom ukazivao na brojne oblike bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, sadržane u odredbi člana 311. stav 1. tačke g), ž) z), i), k) i stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS), te na povrede čl. 6. stav 1. i 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju presude je navedeno da apelant dalje osporava zakonitost u pribavljanju dokaza na kojima je zasnovana pobijana presuda, prigovara se da prvostepeni sud pobijanom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe, ukazuje se na povrede prava na odbranu, na prekoračenje optužbe, na nerazumljivost izreke presude i njenoj protivriječnosti sa razlozima, te izostanak razloga o odlučnim činjenicama. U okviru činjenične osnove pobijane presude, apelant osporava pravilnost ocjene izvedenih dokaza optužbe i odbrane, pa slijedom toga i pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica, sa tvrdnjom da sprovedeni dokazi ne potvrđuju tvrdnje optužbe da su optuženi počinili krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih za koja su pobijanom presudom oglašeni krivim, a što je sve za posljedicu, kako navodi apelant u žalbi, dovelo do povrede Krivičnog zakona, pa i u onom dijelu koji se odnosi na pravnu kvalifikaciju djela. Nadalje, u žalbi branioca apelanta osporava se pravilnost pobijane presude i u pogledu odluke o kazni i naglašava da su kazne zatvora izrečene tom presudom previsoko odmjerene, u kom pravcu je postavljen prijedlog da se te kazne smanje odnosno da se uslove.
5. Vrhovni sud je utvrdio da nema povrede prava na odbranu, kao bitne povrede odredaba krivičnog postupk iz člana ZKP RS stav 1. tačka g) ZKP RS, na koje se ukazuje žalbom, a koje su po tvrdnjama iz žalbi učinjene na način što je prvostepeni sud dozvolio tužiocu da na glavnom pretresu, nakon završenog dokaznog postupka, izmijeni optužnicu. Naime, odredba člana 290. ZKP RS propisuje da ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Vrhovni sud nadalje smatra da su neosnovani prigovori izneseni u žalbi apelanta da je pobijana presuda zasnovana na nezakonitim dokazima koji su pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji, te da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP RS. Obzirom da se prema navodima iz žalbe, povrede prava ovih optuženih zagarantovanih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom vezuju za bitne povrede odredaba krivičnog postupka, Vrhovni sud kroz ocjenu neosnovanosti tih prigovora, utvrdio da nisu osnovani ti prigovori kojima se ističe da je prvostepeni sud povrijedio pravo na odbranu optuženih, pravo na pravično suđenje, te pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života. Po mišljenju Vrhovnog suda, činjenična utvrđenja pobijane presude, suprotno prigovorima iznesenim u žalbi, su po ocjeni suda potpuna i pravilna, jer su zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, koji su izneseni u obrazloženju pobijane presude, ocjenjeni na način koji propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKP RS. Na osnovu svega navedenog, Vrhovni sud je utvrdio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je pravilno primjenjen Krivični zakon, kada su radnje apelanta kvalifikovane kao krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. i KZ RS. I konačno, Vrhovni sud zaključuje da su pravilno utvrđene i u pobijanoj presudi obrazložene sve olakšavajuće okolnosti, prvenstveno porodične prilike apelanta, te otežavajuće okolnosti. Razloge date u pobijanoj presudi u ocjeni svih tih okolnosti, Vrhovni sud je prihvatio kao valjane, jer cijeneći zakonom propisanu kaznu za krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga, kao i opšta pravila o odmeravanju kazne iz odredbe člana 37. stav 1. KZ RS, Vrhovni sud nalazi da su kazne zatvora izrečene pobijanom presudom, potrebna i dovoljna mjera kazne za ostvarivanje svrhe kažnjavanja, propisane u odredbi člana 28. KZ RS.
6. Rješenjem Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud ) broj 71 0 K 179789 13 Iks-378 od 5. decembra 2013. godine apelantu je, na njegovu molbu, odložen početak izdržavanja kazne zatvora. Razmatrajući molbu apelanta, a posebno dostavljenu medicinsku dokumentaciju, koja je priložena kao dokaz u smislu člana 70. stav 3. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u RS („Službeni glasnik RS“, broj 12/10, 117/11 i 98/13; u daljnjem tekstu: ZIKS-a RS), a imajući u vidu konstatovanu dijagnozu akutne upale kod osuđenog u pogledu i nalazu od 26. novembra 2013. godine, uz primjenu naprijed navedenih zakonskih propisa, predsjednik Osnovnog suda je molbu apelanta uvažio, te odložio izvršenje kazne zatvora.
7. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 K 179789 13 Iks -378 od 6. marta 2014. godine je molba apelanta za odlaganje izdržavanja kazne zatvora koju je podnio 3. marta 2014. godine odbijena kao neosnovana. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 69. stav 1 tač. a) do i) ZIKS-a RS u kojima su taksativno navedeni razlozi kada se osuđenom licu na slobodi može dozvoliti odlaganje izvršenja kazne zatvora, te je tako tačkom a) propisano da je dozvoljeno odlaganje „ako je osuđeni obolio od teže akutne bolesti, a provjerom se utvrdi da u kazneno-popravnoj ustanovi nema uslova za liječenje-dok bolest traje“ Kako je navedeno u rješenju, iz priloženog nalaza ljekara psihologa i psihijatra vidljivo da apelant zaista ima zdravstvenih psihičkih problema, ali se nigdje ne navodi da apelant trenutno boluje od teže akutne bolesti odnosno uz molbu nije dostavljen dokaz po kojem apelant boluje od teže akutne bolesti, kao jedinog razloga za mogućnost odlaganja izvršenja kazne zatvora po ovom zatvorskom osnovu. Osnovni sud dalje navodi da u slučaju hroničnog oboljenja bez obzira na njegov intezitet, kao i lakše akutne bolesti, ne može doći do odlaganja izvršenja kazne zatvora po ovom osnovu. Dakle, kako je zaključio Osnovni sud, iako iz priložene medicinske dokumentacije proizilazi da osuđeni ima zdravstvenih problema, nisu se stekli zakonom propisani uslovi za odlaganje izvršenja kazne zatvora apelantu po osnovu člana 69. stav 1 tačka a) ZIKS-a RS.
8. Nakon toga, apelant je 15. aprila 2014. godine uložio žalbu na rješenje Osnovnog suda broj 71 0 K 179789 13 Iks -378 od 6. marta 2014. godine.
9. Iz odgovora na apelaciju koji je Ustavnom sudu dostavio Okružni sud proizilazi da je taj sud rješenjem broj 71 0 K 179789 14 Iksž od 12. juna 2014. godine uvažio žalbu apelanta podnesenu protiv rješenja Osnovnog suda broj 71 0 K 179789 13 Iks -378 od 6. marta 2014. godine, te je prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Iz sadržaja molbe apelanta za odlaganje izvršenja kazne zatvora, koja je odbijena prvostepenim rješenjem, proizilazi da je isti to odlaganje tražio iz razloga propisanog odredbom člana 69. stav 1. tačka a) ZIKS RS. Navedenom odredbom propisano je da se osuđenom licu koje se nalazi na slobodi može na njegovu molbu ili na prijedlog nadležnog organa socijalnog staranja odložiti izvršenje kazne zatvora ako je obolio od teže akutne bolesti, a provjerom se utvrdi da u kazneno-popravnoj ustanovi nema uslova za liječenje - dok bolest traje. Dakle, potrebno je da su kumulativno ispunjena dva uslova i to da je u pitanju teška akutna bolest osuđenog i da u ustanovi u koju se upućuje nema uslova za liječenje. Navedeno je da u spisu nema dokaza da je osuđeni apelant obolio od teže akutne bolesti tj. nije u tom pravcu izvršeno vještačenje radi utvrđivanja kvalifikacije bolesti niti ima dokaza da je prvostepeni sud tražio informaciju od ustanove u koju se osuđeni upućuje na izdržavanje kazne zatvora da li u ustanovi ima uslova za liječenje osuđenog. Dalje je navedeno da ukoliko u ustanovi ima uslova za liječenje apelanta isti se upućuje na izdržavanje kazne bez obzira na težinu bolesti, a ukoliko u ustanovi nema uslova za liječenje izvršenje kazne zatvora se odlaže ako je u pitanju teška akutna bolest, a ne i hronična, bez obzira na težinu hronične bolesti. Pitanje da li je bolest apelanta akutna ili hronična, i koje težine, nije pravno već faktičko pitanje, odnosno činjenica. S obzirom na navedeno, prvostepni sud nije, po mišljenju Okružnog suda, mogao da na osnovu medicinske dokumentacije priložene uz drugu molbu sam, bez mišljenja sudskog vještaka, zaključuje da osuđeni ne boluje od teške akutne bolesti odnosno, da u tom pravcu nije priložio dokaz. Iz tih razloga, Okružni sud navodi da će u ponovnom postupku prvostepeni sud provjeriti da li u Kazneno-popravnom zavodu - Banjaluka, u koji je osuđeni upućen na izdržavanje kazne zatvora, ima uslova za liječenje apelanta, pa nakon provjere odlučiti o molbi apelanta.
10. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
11. Apelant smatra da sud u toku postupka nije objektivno utvrdio da je apelant u bilo kom smislu počinio krivično djelo kome se stavlja na teret. Apelant je prilikom jednog od pretresa njegove kuće sam dobrovoljno predao drogu kokain u količini od 1 do 1,5 gram jer je istu i sam uživao. On navodi da je prvostepeni sud je tokom dokaznog postupka izvodio dokaze, prihvatajući neargumentovane navode tužilaštva, a posebno dokaze o saslušanju svjedoka, jer je veliki broj svjedoka na pretresu svjedočilo drugačije od navoda - zapisnika o njihovom saslušanju od strane inspektora MUP-a. Sud nije poštovao jednakost stranaka u ovom postupku jer su svi dokazi i navodi MUP-a odnosno tužilaštva uvijek tretirani kao vjerodostojni i istiniti, iako je očito da su oni veoma nepouzdani. Apelant navodi da su u toku postupka dokazi iznuđivani od strane organa MUP-a, nije se poštovao princip in dubio pro reo, pretresi i oduzimanje vozila i druge imovine su vršeni na nezakonit način, pa je apelant praktično osuđen zbog sasvim male količine droge. Apelant smatra da sud pored povreda zakona povredio i odredbe iz člana 6. Evropske konvencije, jer mu nije obezbjeđeno pravično suđenje u ovom krivičnom postupku. Zbog svih iznesenih razloga, apelant predlaže da Ustavni sud uvaži apelaciju tako što će u cjelini ukinuti obje presude i predmet vratiti na novo suđenje.
12. Vezano za podneseni zahtjev za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je dobio uputni poziv za izdržavanja kazne u KPD Tunjice u Banjaluci, na koji je uložio molbu za odgodu koja mu je i usvojena zbog teže bolesti. On navodi da je nakon isteka roka podnio novu molbu za odgodu početka izdržavanja kazne sa dokazima o suštini bolesti koja je odbijena, na koju je 15. aprila 2014. godine uložio žalbu Okružnom sudu. Iz navedenih razloga, apelant moli Ustavni sud da zbog hitnosti odredi privremenu mjeru kojom će Ustavni sud „odgoditi izvršenje kazne zatvora koja je utvrđena presudom Okružnog suda broj 11 0 K 008052 12 K od 1. februara 2013. godine do donošenja odluke o apelaciji“.
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant osim navoda koji se tiču merituma apelacije nije posebno obrazložio svoj zahtjev za donošenje privremene mjere iako je dostavio rješenje kojim je Osnovni sud, najprije usvojio a kasnije odbio, njegovu molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora zbog zdravstvenog stanja. Nakon toga, Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 K 179789 14 Iksž od 12. juna 2014. godine žalba apelanta na rješenje Osnovnog suda broj 71 0 K 179789 13 Iks -378 od 6. marta 2014. godine kojim je odbijena njegova molba za odlaganje kazne zatvora je uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. S obzirom da apelant traži donošenje privremene mjere zbog njegovog zdravstvenog stanja, Ustavni sud podsjeća da apelant, kao učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, u skladu sa odredbom člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda, može podnijeti zahtjev za donošenje privremene mjerom pod uslovom da je prethodno, u skladu sa mogućnostima propisanim zakonom, tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio dokaz da je ispunio uvjete iz navedenog člana budući da je rješenje Osnovnog suda od 6. marta 2014. godine, kojim je odbijena njegova molba za odlaganje kazne zatvora ukinuto rješenjem Okružnog suda od 12. juna 2014. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
16. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno podsjeća apelanta na obavezu koja proizilazi iz člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda da je dužan obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije ustavnom sudu te da će Ustavni sud u suprotnom donijeti odluku prema stanju spisa. U takvim okolnostima, kad apelant, dakle, nije izvijestio Ustavni sud o ishodu ponovnog postupka povodom njegovog zahtjeva za odlaganje izdržavanja kazne zatvora, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev neosnovan. Ovo iz razloga što bi Ustavni sud donošenjem privremene mjere u takvim okolnostima prejudicirao odluku redovnih sudova- Osnovnog suda koji u ponovnom postupku, sukladno uputama sadržanim u rješenju Okružnog suda i u skladu sa relevantnim odredbama ZIKS-a, treba da odluči o apelantovoj molbi za odlaganje izdržavanja kazne zatvora, odnosno prejudicirao bi odluku Okružnog suda po eventualnoj žalbi apelanta. S obzirom na navedeno proizilazi da apelant nije iskoristio zakonske mogućnosti koje je imao na raspolaganju, prije obraćanja Ustavnom sudu. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant, dakle, nije dostavio dokaze koji bi ukazivali da je iskoristio mogućnosti koje ima prema ZIKS RS-a, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić