Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5042/14 („Otpad“ d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5042/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-5042/14, rješavajući zahtjev „Otpad“ d.o.o. Bijeljina za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „Otpad“ d.o.o. Bijeljina za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „Otpad“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 26. novembra 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 0902951 12 Uvp od 9. oktobra 2014. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 002951 12 U od 11. juna 2012. godine, rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarsvo) broj 06.05/II-450-317/11 od 6. februara 2012. godine i rješenja Poreske uprave Područni centar Bijeljina (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) broj 06/1.05/0702/1- 4900.3-12/11 od 2. februara 2011. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja Poreske uprave od 2. februara 2011. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Poreske uprave broj 06/1.05/0702/1-4900.3-12/11 od 2. februara 2011. godine naloženo je apelantu kao poreskom obvezniku da radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju izvrši plaćanje poreskih obaveza na odgovarajuće račune javnih prihoda u iznosima koji su utvrđeni na ime glavnog duga i na ime kamata.
3. Rješenjem Ministarstva finansija broj 06.05/II-450-317/11 od 6. februara 2012. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Poreske uprave. Razmatrajući žalbu i osporeno rješenje Ministarsvo finansija je utvrdilo da je zapisnikom o izvršenoj kontroli Poreska uprava konstatovala da je apelant u 2007. i 2008. godini vršio isplate zaposlenim radnicima i iste evidentirao kao naknadu troškova za službeni put a nalozi za službeno putovanje nisu sadržavali elemente propisane u odredbama član 4. stav 2. Uredbe o izdacima za službena putovanja u zemlji i inostranstvu („Službeni glasnik RS“ broj 124/06) te da u postupku kontrole na uvid nisu stavljeni računi za smještaj, ishranu i prevoz niti su dokumentovani vrijeme, mjesto i svrha službenih putovanja. Na snovu navedenog, Poreska uprava je utvrdila da navedene isplate imaju karakter ličnih primanja na koje je temeljem relevantnim zakonskih odredaba Zakona o porezu na dohodak i Zakona o doprinosima obračunat porez i doprinosi na lična primanja. S tim u vezi, naglašeno je da se prema odredbi člana 7. stav 1. tač. ž) Zakona o porezu na dohodak na lična primanja iz osnova naknade putnih troškova i dnevnica u svrhu poslovnih putovanja ne plaća porez pod uslovom ispunjenja elemenata koje treba sadržati svaki nalog za službeno putovanje. S obzirom da apelant u postupku kojeg je provela Poreska uprava kao ni u postupku o žalbi nije stavio na uvid račune za smještaj, ishranu i prevoz za zaposlene radnike kojima su po tom osnovu isplaćena primanja, niti su u putnim nalozima navedeni razlozi zbog kojih se radnici šalju na službeni put, zaključeno je da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima tvrdi da su u konkretnom postupku povrijeđene odredbe člana 65. stav 1. i 71. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Naime, kontrola poslovanja apelanata kao poreskog obveznika je izvršena u njegovim prostorijama i prostorijama Poreske uprave, uz prisustvo apelantovog zakonskog zastupnika (direktora) i knjigovođe, u periodu od 11. do 28. januara 2011. godine, dakle sa prekidima zbog obimnosti dokumentacije koja je kontrolirana. To po ocjeni Ministarsva ne znači da je zapisnik na temelju kojeg je doneseno ožalbeno rješenje sačinjen netačno i da ne odgovara stvarnom materijalnom i činjeničnom stanju, kako se žalbom neosnovano tvrdi.
4. Apelant je zatim kod Okružnog suda pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja Ministarstva finansija od 6. februara 2012. godine. Okružni sud je donio presudu broj 12 0 U 002951 12 U od 11. juna 2012. godine kojom je apelantova tužba radi poništenja rješenja odbijena. Ispitujući osporeni akt u smislu člana 30. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), Okružni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o upravnom aktu donesenom u postupku kontrole plaćanja poreskih obaveza, da je taj akt zasnovan na činjenicama da je apelant u 2007. i 2008. godini radnicima vršio isplate evidentirajući ih kao naknadu za službena putovanja koje nemaju pokriće u dokumentaciji koja zahtijeva neophodne elemente (vrijeme, smještaj, svrhu putovanja itd.) i da se stoga izvršene isplate ne mogu podvesti pod isplate oslobođene od poreza. Apelant osim toga ne osporava utvrđeno činjenično stanje u pogledu iznosa koje je isplatio svojim radnicima i na koje su obračunate predmetne poreske obaveze, već smatra da je osporeni akt zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da se osporeno rješenje zasniva na primjeni Uredbe o izdacima za službena putovanja u zemlji i inostranstvu koja se na njega ne može primijeniti „pošto se ne radi o preduzeću u javnom sektoru ili instituciji sistema“. Takav razlog tužbe je po ocjeni Okružnog suda proizvoljan i kao takav neosnovan jer je odlučna činjenica da li su isplate radnicima vršene po osnovu stvarnih izdataka za službeno putovanje koji obuhvataju smještaj, prevoz i ishranu ili nisu, što se dokazuje dokumentacijom koja svojim sadržajem mora ispunjavati zahtjeve iz citirane Uredbe i koja se primijenjuje na sva lica na koja se odnosi Zakon o porezu na promet, pa prema tome i na apelanta.
5. Vrhovni sud je odlučujući o aplantovoj tužbi donio presudu broj 12 0 U 002951 12 Uvp od 9. oktobra 2014. godine kojom je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 11. juna 2012. godine odbijen kao neosnovan. Imajući u vidu navode zahtjeva i pobijanu presudu, Vrhovni sud je cijeneći da je isti neosnovan istakao da je zapisnikom sačinjenim 27. januara 2011. godine prilikom inspekcijeske kontrole utvrđeno da apelant u relevantnom periodu (2007. i 2008. godina) prilikom isplata radnicima nije postupio pravilno a u postupku nije dokazao suprotno od onog što je utvrdio inspektor kontrole Poreske uprave. Naime, apelant nije dokazao da su službena putovanja koja su trajala nekoliko dana bila zaista službena putovanja jer nisu izdati putni nalozi sa neophodnim elementima, pa nije dokazano da su putovanja zaista i obavljena. Iz navedenog proizilazi da su neosnovani apelantovi navodi koji se odnose na nepravilnu primjenu materijalnog prava. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je ocijenio da u pobijanoj presudi nisu ostvareni razlozi predviđeni odredbama člana 35. stav 2. ZUS-a pa je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude odbijen temeljem odredbe člana 40. stav 1. ZUS-a.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, ukazuje i na povredu čl. 7. i 17. Evropske konvencije. U veoma opširnoj apelaciji opisuje tok upravnog postupka i upravnog spora, te ističe da su upravni organi i sudovi počinili brojne nepravilnosti uskraćujući mu pravo na usmenu raspravu i razrješenje računovodstveno finansijskih standarda koji su po njegovom mišljenju doveli do pogrešnih pravnih kvalifikacija i kompletan postupak usmjerile u pogrešnom pravcu. Smatra da je retroaktivnom primjenom zakonskih odredbi Zakona o porezu na dohodak i zloupotrebom tog prava doveden u situaciju da plati sporne obaveze na način što će u izvršnom postupku doći do prodaje njegove imovine, čime će nastupiti šteta sa neotklonjivim štetnim posljedicama. S tim u vezi je naglašeno da je Zemljišno-knjižna kancelarija u Bijeljini već izvršila upis tereta odnosno izvršnog postupka na nekretninama apelanta u korist Ministarstva i da bi stoga predložena privremena mjera obustave izvršenja rješenja Poreske uprave samo spriječila nastanak štete sa nesagledivim posljedicama, do donošenja odluke o apelaciji.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. U vezi sa apelantovim zahtjevom da Ustavni sud obustavi provođenje izvršenja pravosnažnog rješenja Poreske uprave, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljene na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje odnosno obustava izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te navodima da je očigledno da će provođenjem izvršenja pretrpiti štetu sa nesagledivim posljedicama. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da istaknuti navodi apelanta na kojima zasniva predmetni zahtjev, u okolnostima konkretnog slučaju nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda po odluci koja je pravosnažna i izvršna, odnosno smatra da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranke ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić