Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5510/14 (A. D.)

Odluka donesena 26. 02. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5510/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

26. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-5510/14, rješavajući zahtjeve Amire Džirlo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e.) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev Amire Džirlo za donošenje privremene mjere.

Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da ne provodi postupak izvršenja Presude broj 65 0 P 45000 11 P 2 od 28. oktobra 2011.

godine Ova odluka stupa na snagu odmah i obavezujuća je do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Amira Džirlo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koje zastupa prof dr. Šakir Džirlo advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. decembra 2014. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 045000 14 Rev od 25. septembra 2014. godine. Dopisom od 12. januara 2015. godine apelantica je predložila Ustavnom sudu, da zajedno sa njenom apelacijom razmatra i apelaciju umješača u predmetnom postupku, Vakufske direkcije Sarajevo, koja je Ustavnom sudu podnesena 8. decembra 2014. godine i zavedena pod brojem AP- 5234/14, radi spajanja postupaka i donošenje jedne meritorne odluke. Apelantica je također podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio izvršenje pravomoćne presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu. Općinski sud) broj 65 0 P 45000 11 P 2 od 28. oktobra 2011. godine, do donošenja konačne odluke“.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 45000 11 P 2 od 28. oktobra 2011. godine naloženo je apelantici da tužitelju Općini Stari Grad (u daljnjem tekstu: tužitelju) isplati iznos od 21.222,00 KM na ime neisplaćene zakupnine za korištenje poslovnog prostora shodno Ugovoru o zakupu poslovnih prostorija broj 01-05-1-0701/06 od 7. aprila 2006. godine za period od 1. septembra 2006. godine do 1. aprila 2008. godine sa zakonskom zateznom kamatom, i to na iznos od 9.252,90 KM za dug od 1. septembra 2006. godine do 30. aprila 2007. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. maja 2007. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i na iznos od 11.969,10 KM za dug od 1. maja 2007. godine pa zaključno sa 1. aprilom 2008. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 5. novembra 2008. godine kao dana preciziranja tužbenog zahtjeva. Istom presudom odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelantice, kojim je zahtjevala da se obaveže tužitelj, da joj po osnovu ulaganja u zakupljeni poslovni prostor isplati iznos od 18.859,00 KM, sa zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe 29. maja 2007. godine pa do isplate, te da se Ugovor o zakupu poslovnih prostorija broj 01-05-1-0701/06 od 7. aprila 2006. godine zaključen između tužitelja i apelantice poništi kao nezakonit.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju izvedenih dokaza, uvidom u Rješenje organa uprave tužitelja, Službe za privredu i društvene djelatnosti tužitelja broj 04-49- 365/06 od 1. februara 2006. godine, utvrdio da je tužitelj navedenim rješenjem dodijelio apelantici u zakup poslovni prostor u ulici Đulagina broj 6., površine 15 m2 (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor), u kojem će se obavljati djelatnost, i to zanatstvo, na temelju kojeg rješenja je apelantica kao zakupac 7. aprila 2006. godine sa tužiteljem kao zakupodavcem zaključila Ugovor o zakupu poslovnih prostorija (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) broj 01-05-1-0701/06. Dalje je utvrđeno da je čl. 1, 2. i 3. predmetnog ugovora regulisano, da zakupodavac daje u zakup zakupcu sporni poslovni prostor, za koji je zakupac dužan plaćati zakupninu zakupodavcu u iznosu od 62,00 KM po m2, odnosno 930,00 KM, a da će se visina zakupnine mijenjati u skladu sa odlukom nadležnog organa tužitelja u koji iznos zakupnine ne ulaze režijski troškovi, da je zakupac dužan zakupodavcu zakupninu plaćati unaprijed i to svakog 1-og do 5-og za tekući mjesec, i da je zakupac dužan obezbijediti garanciju za plaćanje zakupnine uplatom pologa na račun zakupodavca u visini od tri mjesečne zakupnine u skladu sa članom 29. Odluke o davanju na korištenje poslovnih prostora, visini i načinu plaćanja zakupnine. Članom 4. predmetnog ugovora dalje je propisano da se ovaj ugovor zaključuje na period od godinu dana, i to počev od 1. marta 2006. godine do 1. marta 2007. godine sa mogućnošću produženja, odnosno do donošenja federalnog zakona o privatizaciji, dok je članom 8. propisano da zakupac nema pravo vršiti adaptaciju spornog poslovnog prostora bez odobrenja zakupodavca, odnosno da se poslovni prostor daje u zakup u postojećem stanju (član 9.), a da se zakupac obavezuje da uz prethodno pribavljenu saglasnost nadležnog općinskog organa tužitelja izvrši radove na dovođenju spornog poslovnog prostora određenoj namjeni i sanitarno tehničkim uslovima bez prava nadoknade uloženih sredstava za te namjene od tužitelja, tj. da je dužan o svom trošku vršiti izvođenje radova na tehničkom održavanju spornog poslovnog prostora kao i finih radova. Članom 11. predmetnog ugovora je regulisano da su ugovorne strane saglasne da će se ugovor smatrati automatski raskinutim ukoliko zakupac tužitelju ne plati zakupninu u roku od dva mjeseca, u kojem slučaju je dužan prostor predati zakupodavcu u roku od mjesec dana, slobodan od ljudi i stvari. Općinski sud je takođe utvrdio da su se ugovorne strane takođe usaglasile da predmetni ugovor može prestati sporazumno ili na osnovu otkaza shodno odredabama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i Odluke o dodjeli na korištenje poslovnih prostora i visini i načinu plaćanja zakupnine za poslovne prostore, kojima pravo raspolaganja ima zakupodavac. Uvidom u Izvod iz ovjerenih poslovnih knjiga – kartice komitenata tužitelja, utvrđena je ukupna visina duga apelantice prema tužitelju, po osnovu neisplaćene zakupnine na ime korištenja spornog poslovnog prostora, kao i da je ista uplatila polog u iznosu od 540,00 KM. Uvidom u pismenu opomenu tužitelja za raskid predmetnog ugovora Općinski sud je utvrdio, da je tužitelj pozvao apelanticu da izmiri dug na ime zakupnine za korištenje predmetnog poslovog prostora, koja je na dan 20. marta 2007. godine iznosio od 7.076,70 KM, uz napomenu da će u suprotnom tražiti predaju spornog poslovnog prostora i naplatu duga sudskim putem, primjenom člana 37. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Na pripremnom ročištu održanom 17. decembra 2008. godine Općinski sud je dozvolio da Vakufska direkcija Sarajevo stupi u parnicu kao umješač na strani apelantice kao tužene (u daljnjem tekstu: umješač na strani apelantice), sa kojim je apelantica 3. januara 2010. godine zaključila Ugovor o zakupu poslovnog prostora, kojim je kao zakupodavac istom dala u zakup dio spornog poslovnog prostora površine 6,5 m2, s tim da je članom 8. tog ugovora propisala da visina zakupnine iznosi 20,00 KM.

4. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke utvrđeno je da je sporni poslovni prostor upisan na k.č. 589/2 k.o. Sarajevo, po novom premjeru, što po starom premjeru odgovara k.č. 9 i k.č. 10 Mahala XXXII, na kojoj katastarskoj čestici k.č. broj 589/2 k.o. Sarajevo, kao posjednik u posjedovnom listu je upisan tužitelj sa dijelom 1/1. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je zakupodavac sporni poslovni prostor predao apelantici kao zakupcu na korištenje, te da je ovim ugovorom utvrđena visina zakupnine koju je apelantica dužna plaćati zakupodavcu a koje obaveze prema tužitelju nesporno nije izvršavala prema predmetnom ugovoru, Općinski sud je primjenom člana 19. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i članu 583. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u stavu I izreke presude. Istom presudom Općinski sud je odbio kao neosnovan protitužbeni zahtjev apelantice primjenom čl. 8., 9. i 10. predmetnog ugovora, radi naknade uloženih sredstava u sporni poslovni prostor, imajući u vidu da je predmetnim ugovorom definisano da će zakupac o svom trošku dovesti poslovni prostor za određenu namjenu, zbog čega apelantica nema pravo potraživanja naknade uloženih sredstava od tužitelja kao zakupodavca.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 045000 12 Gž od 27. juna 2013. godine, žalba apelantice i umješača na strani apelantice su djelimično usvojene, tako da je prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtjevao da se apelantica obaveže da mu na ime neisplaćene zakupnine isplati iznos od 21.222,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom je odbijen kao neosnovan, dok su u preostalom dijelu žalbe odbijene i prvostepena presuda potvrđena.

6. Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama predviđenim članom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Kantonalni sud je utvrdio da su osnovani žalbeni navodi tužene i umješača na strani tužene pravilne primjene materijalnog prava, odredbe člana 16.a) stav 1. tačka 6. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH broj 37/78, 29/80, 22/91, i „Službeni list RbiH“, broj 21/92 i 13/94), kojom je propisano, da se poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj svojini ne mogu prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način sa njima raspolagati ako su pribavljene u društvenu svojinu na osnov Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/58, 3/59, 24/61 i 1/63). Kantonalni sud je takođe na temelju spisa predmeta utvrdio da je vještačenjem koje je proveo vještak građevinske struke, nakon neposredne identifikacije spornog poslovnog prostora utvrdio, da predmet spora predstavlja sporni poslovni prostor koji se nalazi u Ulici Đulagina boj 6., da se isti po starom premjeru nalazi na parcelama k.č. br. 9 i k.č. br. 10., Mahala XXXII, što po novom premjeru odgovara parceli k.č. broj 589/2 k.o. Sarajevo, na kojim parcelama je kao posjednik u posjedovnom listu upisana Općina Stari grad sa dijelom 1/1. Kantonalni sud je dalje utvrdio da je pretežni dio spornog poslovnog prostora postao državno vlasništvo po osnovu nacionalizacije, zbog čega smatra da je zaključenjem predmetnog ugovora o zakupu tužitelja sa apelanticom, povrijeđena imperativna norma sadržana u članu 16.a) Zakona o prometu nepokretnosti, koja zabranjuje izdavanje u zakup ovakvih poslovnih prostora. S tim u vezi a s obzirom da je odredbom člana 103. ZOO propisao, da je ništav ugovor protivan prinudnim propisima te kako na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti u smislu člana 109. stav 1. istog zakona, po ocjeni Kantonalnog suda u konkretnom slučaju se radi o apsolutno ništavom ugovoru o zakupu koji kao takav nije mogao proizvesti pravno dejstvo. Prema tome, Kantonalni sud smatra da je iz navedenih razloga neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zakupnine od tužene, pa je primjenom člana 229. tačka 4. ZPP odlučio kao u stavu I izreke presude.

7. Osim toga je Kantonalni sud je zaključio da je nesporno da je apelantica vlastitim sredstvima izvela radove radi privođenja namjeni spornog poslovnog prostora po osnovu ulaganja u isti, međutim po ocjeni tog suda ista nije dokazala da je na ovaj način došlo do neosnovanog bogaćanja tužitelja, protiv kojeg je ista podnijela protivtužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 18.859,00 KM. Ovo iz razloga što iz spisa predmeta proizilazi da tužitelj nije ni vlasnik, niti pak nosilac prava raspolaganja spornim poslovnim prostorom, zbog čega ne može biti ni pasivno legitimisana u predmetnom sporu, zbog čega Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je protivtužbeni zahtjev apelantice za isplatu navedenog iznosa od tužitelja odbio kao neosnovan. Takođe taj sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelantice radi poništenja predmetnog ugovora, jer smatra da se poništenje predmetnog ugovora može tražiti samo onda kada se radi o rušljivom ugovoru, odnosno o razlozima relativne ništavosti ugovora iz člana 111. ZOO, tj. jer u konkretnom slučaju nije postojao niti jedan razlog relativne ništavosti predmetnog ugovora. Suprotno tome taj sud smatra da je predmetni ugovor apsolutno ništav u smislu člana 103. ZOO, ali budući da apelantica nije istakla zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora, cijeni da je prvostepeni sud postupajući u granicama tužbenog zahtjeva za poništenje predmetnog ugovora pravilno postupio kada je zahtjev apelantice odbio kao neosnovan. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je dalje zaključio da je žalbu apelantice i umješča na strani apelantice kao tužene valjalo odbiti u dijelu kojim se pobija odluka prvostepenog suda o protivtužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 18.859,00 KM po osnovu ulaganja u sporni poslovni prostor i o protivtužbenom zahtjevu za poništenje predmetnog ugovora, i u tom dijelu je prvostepenu presudu potvrdio primjenom člana 226. ZPP-u.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 045000 14 Rev od 25. septembra 2014. godine reviziju tužitelja izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 P o45000 12 Gž usvojio i drugostepenu presudu preinačio, tako što je žalbu apelantice i umješača na strani apelantice odbio kao neosnovane i presudu prvostepenog suda u stavu I potvrdio.

9. Vrhovni sud je zaključio da je revizija tužitelja osnovana, ocijenivši da u postupku pred drugostepenim sudom nije učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP-u a u vezi sa čl. 224. tačka 5. i čl. 229. tačka 4. tog zakona. Ovo zbog toga jer smatra da je drugostepeni sud svoju odluku utemeljio na činjenicama utvrđenim u postupku pred prvostepenim sudom, ali da je na osnovu tih činjenica izveo drugačiji pravni zaključak pogrešnom primjenom materijalnog prava, budući da je predmet spora nastao po osnovu predmetnog ugovora o zakupu, i jer se tužbeni zahtjev tužitelja odnosi na isplatu neisplaćene zakupnine koju tužena nije plaćala tužitelju, s tim da ugovorenu visinu zakupnine nije osporila. Dakle, Vrhovni sud smatra da je nesporno predmet spora među parničnim strankama nastao iz predmetnog ugovora o zakupu spornog poslovnog prostora, pogrešnim stavom Kantonalnog suda u pogledu primjene materijanog prava, člana 16.a) Zakona o prometu nepokretnosti, ocijenivši da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni citirane odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, koja odredba reguliše raspolaganje imovinom koja je u društvenu svojinu pribavljena između ostalog na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Iz tog razloga Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 16. a) stav 1. tačka 6. propisano, da se poljoprivredna i šumska zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj svojini ne mogu prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način s njima raspolagati ako su pribavljena u društvenu svojinu na osnovu, između ostalih, Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, dok je stavom 2. istog člana propisano, da se nepokretnostima iz prethodnog stava zabranjuje ustanovljenje tereta i njihovo davanje u dugoročni zakup, kao i zakup na određeno vrijeme. Članom 12. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta takođe je određen predmet nacionalizacije, tako što je tačkom 3. tog člana propisano, da su to poslovne prostorije u svojini građanskih pravnih lica, društvenih organizacija i drugih udruženja građana, dok je tačkom 5. propisano, da su to poslovne prostorije u stambenoj zgradi u svojini građana. Dakle, citiranim odrebama Zakona o prometu nepokretnosti, ne mogu se davati u zakup prostorije kao posebni dijelovi zgrada, a to su poslovne prostorije koje su predmet nacionalizacije opisane pod tačkom 5. člana 12. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Prema tome, kako iz sadržaja zemljišno – knjižnog uloška, na koje se pozvao drugostepeni sud ne proizilazi da je nacionalizovana nekretnina, odnosno sporni poslovni prostor upisan u zemljišne knjige kao posebni dio zgrade, da se ne radi o poslovnoj prostoriji u stambenoj zgradi, već naprotiv da se radi o samostalnoj građevini zvanoj „dućan“, koja je srušena 1980.-tih godine, na kojem mjestu je izgrađena nova samostalna poslovna prostorija, iz čega nesporno slijedi da takvi poslovni prostori nisu obuhvaćeni zabranom davanja u zakup prema članu 16.a) Zakona o prometu nepokretnosti, zbog čega predmetni ugovor o zakupu po ocjeni Vrhovnog suda nije protivan prinudnim propisima, ni ništav u smislu člana 103. stav 1. ZOO. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantici naložio isplatu zakupnine tužitelju, pravilno se pozivajući na odredbu člana 5. stav 1. i 2. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, kojom je propisano da se zakup poslovnih zgrada i poslovnih prostorija zasniva na ugovoru zaključenom između zakupodavca i zakupca, da se visina zakupnine sporazumno određuje ako posebnim propisom nije drugačije određeno, i na odredbu člana 19. stav 1. pomenutog zakona kojom je propisano, da je zakupac dužan zakupninu plaćati u vrijeme određeno ugovorom. Dakle, kod utvrđenja da su ugovorne strane zaključile ugovor o zakupu spornog poslovnog prostora, da se apelantica kao tužena i zakupac nije pridržavala ugovorenih odredbi u vezi plaćanja zakupnine, na način da nije platila zakupninu za period od 1. septembra 2006. godine do 1. aprila 2008. godine u ukupnom iznosu od 21.222,00 KM, Vrhovni sud je zaključio da je obaveza apelantice kao tužene da u smislu citiranih odredbi Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija isplati tužitelju ugovorenu zakupninu u visini koja je određena prema finansijskoj dokumentaciji tužitelja, koju visinu duga ni apelantica nije osporila toko trajanja postupka. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je osnovana revizija tužitelja pogrešne primjene materijalnog prava, jer smatra da je drugostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega je primjenom člana 250. stav 1. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

10. Apelantica smatra da joj je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencij i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske ekonvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni odredbe člana 16.a) Zakona o prometu nepokretnosti, jer je kako ističe Vrhovnom sudu „očigledno termim dućan bio sporan, a da je u pravilu to poslovni prostor koji je jasno bio predmetom nacionalizacije“. Osim toga navodi da je na ovakav način Vrhovni sud umješaču na strani apelantice, kao vlasniku spornog poslovnog prostora onemogućio njegovo korištenje. U vezi sa navedenim apelantica dalje navodi da joj je navedenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu, iz razloga što taj sud kako ističe, nije imao nikakvog pravnog osnova da joj nametne obavezu plaćanja zakupnine, što se u pravnoj terminologiji naziva „neosnovano bogaćenje“. Dalje navodi da je inače presudom Vrhovnog suda dovedena u apsurdnu situaciju, jer smatra da joj tužitelj izdao u zakup poslovni prostor koji nije bio predmet ugovora o zakupu, jer je članom 1. ugovora utvrđeno da se radi o prostoru površine 15 m2, da bi na licu mjesta bilo utvrđeno da se radi o 10 m2, jer je kako ističe cca 1/3 prostora vlasništvo umješača na strani apelantice, zbog čega ističe da je ugovor zbog ovih bitnih elemenata ništavan. Takođe apelantica navodi, da je u sporni poslovni prostor budući da je bio neuslovan za korištenje morala uložiti preko 40.000,00 KM, koja uložena sredstava joj tužitelj nije priznao, dok je svim ostalim zakupcima ista priznao.

11. U vezi zahtjeva za donošenje privremene mjere apelantica predlaže „da Ustavni sud usvoji njen zahtjev i obavijesti prvostepeni sud da se ne sprovodi izvršenje pravostepene presude do konačne odluke Ustavnog suda po podnesenim apelacijama“. Navedeno iz razloga što se kako ističe radi o Vakufskoj imovini, koja se na sve moguće načine pokušava zloupotrijebiti, otuđiti – opljačkati što smatra nedopustivim, kako po svim pozitivnim zakonskim kao i vjerskim propisima, te što bi za apelanticu nastupile nenadoknadive štetne posljedice iseljenjem iz poslovnog prostora u kojem obavlja svoju djelatnost.

12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

15. Ustavni sud ukazuje da okolnosti ovog predmeta otvaraju složena pitanja, između ostalog, i o raspolaganju nacionalizovanom imovinom i statusu imovine Vakufske direkcije koja se pojavljuje kao umješač u ovom sporu. Pored toga, činjenica je da su redovni sudovu u rješavanju ovog predmeta imali oprečno drugačije stavove. Sva ova pitanja Ustavni sud će morati ispitati odlučujući o apelaciji. Naime, predmetna apelacija pokreće pitanja vezana za osnov za donošenje osporenih odluka, imajući u vidu odredbe Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH broj 37/78, 29/80, 22/91, i „Službeni list RBiH“, broj 21/92 i 13/94) i Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/58, 3/59, 24/61 i 1/63).

16. Imajući u vidu sve ove okolnosti, Ustavni sud je ocijenio da je u interesu i stranaka i pravilnog vođenja postupka da se usvoji privremena mjera i da se privremeno do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji odloži izvršenje pravomoćne Presude Općinskog suda broj 65 0 P 045000 11 P 2 od 28. oktobra 2011. godine.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. Imajući u vidu odredbe člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.

19. U smislu člana 64. stav 4. Pravila Ustavnog suda, odluka kojom se usvaja zahtjev za donošenje privremene mjere je obavezujuća do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

20. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5510/14 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio