Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5514/14 (O. D.)

Odluka donesena 26. 02. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5514/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

26. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine, u predmetu broj AP 5514/14, rješavajući zahtjev Obrenije Drapić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Obrenije Drapić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Obrenija Drapić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja koju zastupa Dragan Škuletić, advokat iz Trebinja, podnijela je 16. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 030664 14 Gž od 24. septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 030664 13 P od 5. maja 2014. godine. Apelantica je, takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio izvršenje pravosnažne Presude Osnovnog suda broj 95 0 P 030664 13 P od 5. maja 2014. godine, do donošenja svoje odluke“.

Uvodne napomene

2. Mikrokreditna fondacija „Sunrise“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac), s jedne strane i Slavko Mrdić (u daljnjem tekstu: korisnik kredita), s druge strane zaključili su, 25. oktobra 2007. godine, Ugovor o kreditu broj 98842 (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu) kojim je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 10.000,00 KM. Apelantica i sada umrli korisnik kredita kao sredstvo obezbjeđenja navedenog ugovora o kreditu predali su tužiocu vlastite mjenice sa klauzulom „bez protesta“. Apelantica je zaključila sa tužiocem Ugovor o jemstvu od 24. oktobra 2007. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o jemstvu) prema kojem se članom 2. navedenog ugovora apelantica obavezala da će kao solidarni jemac isplatiti povjeriocu cjelokupan dospjeli neplaćeni dug nastao po ugovoru o kreditu ako dužnik svoj dug prema povjeriocu ne izvrši ili ne izvrši na način i pod uslovima uređenim navedenim ugovorom o kreditu.

3. Budući da korisnik kredita nije uredno vraćao kredit, tužilac je Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave - vlastitih mjenica, sa klauzulom „bez protesta“. Osnovni sud je 6. februara 2012. godine, donio Rješenja broj 94 0 I 015253 12 I i 94 0 I 015255 12 I kojima je dozvolio predložena izvršenja.

4. Protiv rješenja o izvršenju apelantica je izjavila prigovor, provođenje izvršenja u odnosu na apelanticu je odgođeno sa naznakom da se prijedlog smatra tužbom, dok je izvršni postupak u odnosu na korisnika kredita nastavljen.

Parnični postupak

5. Osnovni sud je donio Presudu broj 95 0 P 030664 13 P od 5. maja 2014. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 95 0 P 030664 14 Gž od 24. septembra 2014. godine, kojom je obavezao apelanticu da tužiocu isplati iznos od 4.014,65 KM sa kamatama i troškovima postupka pobliže navedenim i izreci.

6. Istom presudom odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o jemstvu zaključen između tužioca kao povjerioca i apelantice kao jemca i apelantica je obavezana da tužiocu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 400,00 KM.

7. Osnovni sud je smatrao da apelantica prema ugovoru o jemstvu od 24. oktobra 2007. godine, kao supsidijarni jemac, ima obavezu vraćanja glavnog duga ako to ne učini korisnik kredita (glavni dužnik), jer prema odredbi člana 1004. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tužilac može od jemca (apelantice) zahtijevati ispunjenje obaveze s obzirom da je glavni dužnik Slavko Mrdić prestao plaćati svoje obaveze, te da se od apelantice, kao izdavaoca mjenice „bez protesta“, može naplatiti prema članu 3. stav 3. Zakona o mjenici, pa je usvojio tužbeni zahtjev. Protivtužbeni zahtjev apelantice je odbio iz razloga jer jemstvo ima akcesorni karakter (ništav pravni posao ne uživa pravnu zaštitu, niti može biti obezbijeđen jemstvom), a u postupku nije traženo utvrđivanje ništavosti ugovora o kreditu.

8. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelanticin žalbeni navod da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 102. stav. 1 ZPP-a, što je moglo uticati na zakonitost i pravilnost pobijane prvostepene presude, jer je odbio apelanticin prijedlog dat na ročištu za glavnu raspravu za saslušanje svjedoka, na okolnost kreditne zaduženosti korisnika kredita i njegove supruge (nakon što je Centralna banka Bosne i Hercegovine, koja vodi jedinstveni registar transakcionih računa poslovnih subjekata u BiH, aktom od 24. marta 2014. godine obavijestila sud da ne posjeduje podatke o fizičkim licima, pa ni za apelanticu i korisnika kredita) smatrajućio da ovaj žalbeni navod nije od uticaja, jer eventualna kreditna zaduženost navedenih nije bila od uticaja za valjanost navedenog ugovora.

9. Okružni sud je dalje u obrazloženju naveo da se apelantica kao jemac obavezala tužiocu da će izmiriti cjelokupan dospjeli neplaćeni dug glavnog dužnika-korisnika kredita. Tužilac koji je u vrijeme zaključenja toga ugovora poslovao kao mikrokreditna organizacija, a ne mikrokreditna fondacija, nije podlijegao odredbama člana 4. Zakona o mikrokreditnim organizacijama („Službene novine FBiH“ broj 59/06), odnosno zabrani zaključivanja sa istim korisnikom ugovora (fizičkim licem) u ukupnom iznosu preko 10.000,00 KM, a da bi ponašanje suprotno ovome, u smislu naprijed navedenog zakona, predstavljalo samo prekršaj. Takođe, preporuka Agencije za bankarstvo FBiH broj 04-1993/10 od 19. maja 2010. godine za postupanje kod naplate kredita od sudužnika ili jemaca-da, prije potpisivanja izjave, sudužnika ili jemca treba upoznati sa ukupnom zaduženosti dužnika putem izvoda iz centralnog registra kredita, data je nakon zaključenja ugovora o kreditu. Zbog toga je Okružni sud zaključio da su neosnovani žalbeni razlozi da je ništav ugovor o kreditu zbog prezaduženosti korisnika kredita.

10. Dalje je istaknuto da je neosnovan i žalbeni navod da je ugovor o kreditu ništav i zbog kršenja propisa o mikrokreditnim organizacijama, jer je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu (25. oktobar 2007. godine) tužilac već realizovao glavnom dužniku (3. oktobra 2007. godine) i kredit u iznosu od 1.500,00 KM. Naime, tužilac je kao mikrokreditna organizacija registrovan i organizovan prema odredbama Zakona o mikrokreditnim organizacijama FBiH, pa prema članu 9. stav 2. navedenog zakona može obavljati djelatnost davanja mikrokredita izvan Federacije, odnosno u entitetu u kom namjerava obavljati djelatnost, osnivanjem organizacionih dijelova u skladu sa tim zakonom, s tim da je o osnovanom organizacionom dijelu u entitetu Republika Srpska dužna obavijestiti Agenciju za bankarstvo FBiH u roku od 8 dana od dana upisa u registar organizacionog dijela. Stoga, po mišljenju Okružnog suda, suprotno žalbenim navodima apelantice, prvostepeni sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo pozivajući se na navedeni zakonski propis. Suprotno navodima žalbe, teret dokazivanja činjenice da tužilac ne posjeduje dozvolu za rad Agencije za bankarstvo Republike Srpske, a prema članu 10. Zakona o mikrokreditnim organizacijama, bio je na tuženoj (apelantici). Međutim, poslovanje tužioca, suprotno odredbi člana 10. naprijed navedenog zakona, predstavljalo bi samo prekršaj, prema članu 48. istog zakona, pa nema uticaj na valjanost zaključenog ugovora o kreditu, odnosno jemstvu. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da se, suprotno žalbenim navodima, ne radi o „kršenju imperativnih propisa kod dodjele predmetnog kredita i posljedičnoj ništavosti takvog ugovora“.

11. Takođe je istaknuto da na valjanost odluke o protivtužbenom zahtjevu za utvrđenje ništavosti ugovora o jemstvu nije od uticaja pogrešan zaključak prvostepenog suda da bi, zbog prirode akcesornosti ugovora o jemstvu, taj ugovor bio ništav tek kad bi tužena tražila utvrđenje ništavosti ugovora o kreditu.

12. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da nije ništav predmetni ugovor o jemstvu, te je odbio apelanticinu žalbu kao neosnovanu.

13. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su u predmetnom postupku redovni sudovi pogrešno i na njenu štetu primijenili procesno i materijalno pravo.

14. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelantica navodi da bi izvršenjem osporenih presuda očigledno pretrpjela štetu budući da na osnovu osporenih presuda treba da isplati značajne novčane iznose, a pri tome se radi o obavezama koje je ona preuzela „na osnovu svjesnog provođenja zablude i održavanja apelantice u zabludi o kreditnoj zaduženosti glavnog dužnika“, pa stoga predlaže da Ustavni sud „zabrani“ izvršenje osporenih presuda Osnovnog suda.

15. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

16. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

17. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji te navodima da je očigledno da će provođenjem izvršenja ona pretrpjeti štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da istaknuti navodi apelantice, na kojima zasniva predmetni zahtjev, u okolnostima konkretnog slučaju nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna i izvršna, odnosno smatra da apelantica nije ponudila relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.

18. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić