Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-666/14 (A. M.)

Odluka donesena 26. 02. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-666/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

26. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-666/14, rješavajući zahtjev Aleme Memić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e). i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Aleme Memić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Alema Memić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bugojna, koju zastupa Sanela Dautbegović, advokat iz Zenice, podnijela je 12. februara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 010178 12 Rev od 19. novembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 010178 11 Gž od 29. februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 010178 09 P od 30. maja 2011. godine. Apelantica je, takođe, 5. maja 2014. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi „Ustavni sud odložio izvršenje zaključka Općinskog suda broj 46 0 Ip 009964 14 Ip od 14. aprila 2014. godine do donošenja odluke o apelaciji“.

2. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 010178 09 P od 30. maja 2011. godine, donesenoj po tužbi apelantice protiv apelanticinog supruga M. M. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotužene ABS Banke d.d. Sarajevo-Filijala Travnik, čiji je pravni sljednik Sparkasse banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi utvrđivanja ništavosti ugovora, odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi ništavost ugovora u zasnivanju hipoteke (u daljem tekstu: Ugovor) broj OPU 984/07 od 23. jula 2007. godine na nekretninama navedenim u dispozitivu odluke (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), a koji je zaključen između prvotuženog i drugotužene (a ne kako je u izreci očiglednom greškom napisano „prvotuženog i tužiteljice“). Također je odbijen kao neosnovan i eventualni tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ništav dio odredbe člana 3. Ugovora, u dijelu kako je to precizirano izrekom presude.

3. Kako navodi Općinski sud, apelantica nije iskoristila mogućnost osporavanja upisa hipoteke u zemljišnoj knjizi, niti je na bilo koji način dokazala da je drugotužena postupala nesavjesno prilikom potpisivanja Ugovora, budući da je prvotuženi u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik nekretnine koja se opterećuje hipotekom, a sam ugovor je sačinjen pred notarom, pri čemu prvostepeni sud drži da je, radi obezbjeđenja sigurnosti pravnog prometa, načelo povjerenja u zemljišne knjige jače od odredaba Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) kojim je regulirana bračna stečevina. To posebno imajući u vidu da apelantica ničim nije dokazala da nije dala svoju konkludentu saglasnost na opterećenje hipotekom nekretnina koje ulaze u njenu bračnu stečevinu, a upravo suprotno, po ocjeni Općinskog suda, proizilazi iz analize dužine vremena u kojem apelantica nije, od dana sticanja nekretnine za svoga supruga (prvotuženog), tražila izmjenu upisa u zemljišne knjige, odnosno iz analize proteka vremena od momenta sklapanja ugovora o hipoteci do momenta podnošenja tužbe (13. juna 2009. godine). Dosljedno navedenom, Općinski sud nalazi da apelantica nije dokazala da nije dala saglasnost za zasnivanje hipoteke nad nekretninama koje čine njenu bračnu stečevinu, odnosno da nije dokazala da je drugotužena banka bila nesavjesna prilikom sačinjavanja ugovora o zasnivanju hipoteke, što opredjeljuje odluku toga suda o odbijanju apelantice sa njenim tužbenim zahtjevom u cijelosti.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 P 010178 11 Gž od 29.02.2012. godine žalba apelantice je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Odlučujući o izjavljenoj žalbi apelantice na navedenu presudu prvostepenog suda, Kantonalni sud pobijanom presudom prihvata njegov zaključak i odluku, obrazlažući da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je navedene zahtjeve apelantice odbio, zbog čega se žalba apelantice pokazuje neosnovanom. Kantonalni sud je rješavajući o žalbi apelantice, u smislu odredbi člana

231. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP FBiH), ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logični razlozima da bi se moglo provjeriti da li ovo ima pravnu i činjeničnu osnovu, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima apelantica zasniva osnovanost tužbenog zahtjeva, te pravno relevantne prigovore drugotužene. Uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora, Općinski sud je opravdao valjanim razlozima koje kao pravilne prihvata i Kantonalni sud, s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava po kojima je razriješen sporni odnos. Dosljedno navedenom proizilazi da se žalbeni navodi apelantice da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbi člana 209. ZPP FBiH pokazuju neosnovanim.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 46 0 P 010178 12 Rev od 19. novembra 2013. godine revizija apelantice je odbijena. Vrhovni sud se poziva na odredbe člana 252. stav (1) Porodičnog zakona kojim je određeno da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili, a odredbama stava (3) navedenog člana da ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama FBiH. Nadalje, odredbom člana 253. ovoga zakona je određeno da se na bračnu stečevinu primjenjuju odredbe stvarnog i obaveznog prava, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Navedene zakonske odredbe su prisilne naravi, pa ukoliko bi se za vrijeme važenja tog zakona, utvrdilo da je prvotuženi bez apelantice založio predmetne nekretnine ugovor o hipoteci na tim nekretninama prema odredbi člana 103. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO), a i u smislu člana 21. u vezi sa članom 17. i 69 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH, broj 29/03), prema kojima proizilazi da u slučaju kada je stvar koja se zalaže u vlasništvu više zajedničkih vlasnika, svi suvlasnici saglasno određuju davanje u zalog te stvari. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda, kako iz navedenih odredbi proizilazi, čini se neprihvatljivom tvrdnja apelantice da je njen suprug, prvotuženi u ovoj pravnoj stvari, bez njenog znanja založio njezin suvlasnički dio od 1/2 na predmetnoj nekretnini, kao osiguranje kredita koji je podigao za svoju firmu kod drugotužene. Navedeno je da nižestepeni sudovi prihvataju utvrđenju da su apelantica i prvotuženi bračni partneri, tokom čije bračne zajednice je prvotuženi podigao navedeni kredit, što potvrđuje i okolnost da apelantica nije postupila na način da je zahtijevala ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama FBiH pri čemu je drugotužena postupila u cijelosti pouzdajući se u izvršeni upis u zemljišnim knjigama. Po mišljenju Vrhovnog suda, iz svega navedenog proizilazi da je zaključenju Ugovora prethodio sporazum apelantice i prvotuženog, kao bračnih partnera, o zalaganju predmetnih nekretnina, koji sporazum doduše nije bio formalan, ali je u konkretnoj pravnoj stvari proizveo pravne učinke. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud zaključuje da znanje apelantice o podizanju kredita i njegovog osiguranja hipotekom na zajedničkoj imovini, uz svo njeno nepostupanje u cilju upisa svoga suvlasničkog dijela na zajedničkoj bračnoj stečevini, predstavlja u suštini njenu prećutnu saglasnost na zaključenje Ugovora.

6. Rješenjem Općinskog suda broj 46 0 Ip 009964 09 Ip od 30. aprila 2014. godine, donesenim u izvršnom postupku koji je u međuvremenu pokrenula drugotužna kao tražitelj izvršenja na osnovu spornog Ugovora protiv „Memix“ d.o.o. Prozor i apelanticinog supruga M.M. kao izvršenika, dosuđene su sporne nepokretnosti ponuđaču, tražitelju izvršenja i založnom povjeritelju Sparkasse Bank d.d. Sarajevo – drugotuženoj iz parničnog postupka okončanog osporenim presudama, i određena predaja u posjed tih nekretnina tražitelju izvršenja kao kupcu. Nadalje, naloženo je ZK uredu prvostepenog suda da tu nepokretnost upiše kao vlasništvo kupca i briše upisana prava i zabilježbe u korist trećih lica. Istim rješenjem je tražitelju izvršenja dosuđena sporna nepokretnost, dosadašnje vlasništvo izvršenika M. M. tj apelanticinog supruga, i određena predaja u posjed te nepokretnosti tražitelju izvršenja, te naloženo ZK uredu da označenu nepokretnost upiše kao vlasništvo kupca i briše upisana prava i zabilježbe u korist trećih lica.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 46 0 Ip 009964 13 Pž od 20. novembra 2013. godine žalbe izvršenika i ponuđača su kao neosnovane odbijene i prvostepeno rješenje potvrđeno. Iz spisa predmeta i osporenog rješenja proizilazi da je, nakon što je sud rješenjem o izvršenju dozvolio izvršenje na prijedlog tražitelja izvršenja na nekretninama izvršenika na kojima je tražilac izvršenja i hipotekarni povjeritelj, izvršena je prodaja predmetnih nekretnina. Navodi se da je na ročištu za treću prodaju, koje je održano 1. februara 2013. godine i na kojem je utvrđena lista najpovoljnijih ponuđača zaključkom suda kao najpovoljniji ponuđač za obje nekretnine proglašen licu S. M.. Sud je na prijedlog kupca i uz suglasnost tražitelja izvršenja odredio rok za polaganje kupoprodajne cijene od 45 dana. Kako kupac u ostavljenom roku nije izvršio uplatu kupoprodajne cijene te kako tražitelj izvršenja nije dao suglasnost za produženje roka sud je zaključkom od 8. aprila 2013. godine proglasio nevaljanom prodaju predmetnih nepokretnosti licu S. M. kao najpovoljnijem ponuđaču i istim zaključkom proglasio da su predmetne nepokretnosti prodate drugom po redu ponuđaču, odnosno tražitelju izvršenja i založnom povjeritelju.

8. Zaključkom Općinskog suda broj 46 0 Ip 009964 14 Ip od 14. aprila 2014. godine je određeno da radi provođenja radnje izvršenja –ispražnjenja i predaje u posjed spornih nekretnina izvršenika Memix d.o o označene kao k.č. 1453/2 k.o Crniče, slobodnog od lica i stvari, određeno je ročište na licu mjesta za 9. maj 2014. godine u 12. sati. Istim zaključkom je određeno da radi provođenja radnje izvršenja –ispražnjenja i predaje u posjed nekretnina izvršenika Memix d.o o označene kao k.č. 1501/2 k.o Crniče, slobodnog od lica i stvari, određeno je ročište na licu mjesta za 30. maj 2014. godine u 12. sati.

9. Apelantica smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Apelantica navodi da su odluke redovnih sudova nezakonite te da su rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i nepravilno i nepotpuno provedenog dokaznog postupka iz kojeg sud izvlači zaključak da je apelantica dala prećutnu saglasnost na ugovor o zasnivanju hipoteke. Ovakvim kontradiktornim i neutemeljenim stavom, po mišljenju apelantice, „povrijeđeni su pozitivnopravni propisi i ozakonjeno nestručno, štetno, nesavjesno i nemarno poslovanje drugotužene na štetu apelantice.“ Naime, odredbom člana 252. st. l i 2. Porodičnog zakon, regulisani su suvlasnički odnosi bračnih partnera i ostavljena je mogućnost, a ne obaveza, drugom bračnom partneru, da izvrši promjenu upisa i to u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama FBIH. Apelantica je, imajući u vidu bračnu zajednicu i održavanje skladnih bračnih odnosa, postupila „po tradiciji“, te nije zahtijevala ispravku upisa, a sve u dobroj vjeri da prvotuženi kao dobar domaćin, neće dovesti u pitanje egzistenciju i opstanak bračne zajednice. Postupajući sudovi su također povrijedili i odredbu člana 9. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, koja propisuje da se sadržaj zemljišne knjige smatra tačnim za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanju prava na nekoj nekretnini putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, te da se sadržaj zemljišne knjige smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora, ili koliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata. Također su postupajući sudovi povrijedili materijalno pravo, kada su priznanje prvotuženog cijenili smislu člana 182. stav 2 ZPP. Naime, prvostepeni sud je paušalno odredio, a drugostepeni potvrdio, da priznanje prvotuženog ide za raspolaganjem zahtjevom kojim sam prvotuženi ne može raspolagati, bez da je za ovakvu o ponudio obrazloženje, a što revizijski sud nije sankcionisao. Apelantici navodi da joj je Ugovorom povrijeđeno i pravo na imovinu, obzirom da je predmetnim ugovorom opterećena cjelokupna imovina, koju je apelantica stekla u bračnoj zajednici sa prvotuženim, a ne samo suvlasnički dio prvotuženog. Konačno, u pogledu prava na djelotvorni pravni lijek slijedi da je pravo apelantice na žalbu samo formalno zadovoljeno, jer je nadležni sud o njoj odlučivao, ali je očito izostalo efektivno i djelotvorno odlučivanje suda o svim razlozima i navodima koji su navedeni, kao i o onima o kojim je dužan paziti po službenoj dužnosti. Apelantica predlaže da se njena apelacija usvoji, utvrdi povreda ustavnih prava, ukinu osporene presude i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovni postupak.

11. Obrazlažući razloge za donošenje privremene mjere, apelantica je navela da bi izvršenjem predmetnog zaključka apelantici bila pričinjena šteta koja bi za nju bila neotklonjiva i koja bi bila u suprotnosti sa zakonitim ciljem izraženim kroz princip pravne sigurnosti i princip vladavine prava. Ovo iz razloga što bi apelantica bila prinuđena napustiti svoj dom, bez bilo kakve svoje krivnje, odnosno zbog kredita koje su drugi dizali i opterećivali njenu imovinu, a bez njene saglasnosti. Šteta po apelanticu se ogleda i u činjenici da bi neposredno bio ugrožen njen život i egzistencija, jer ona nema drugi krov nad glavom, nego taj koji je stekla u zajednici sa suprugom M. M., a koji će joj predmetnim izvršenjem biti oduzet.

12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

13. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

14. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke (u konkretnom slučaju rješenja o izvršenju) predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, apelantica traži od Ustavnog suda odloži izvršenje zaključka Općinskog suda broj 46 0 Ip 009964 14 Ip od 14. aprila 2014. godine do donošenja odluke o apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica kao razlog za donošenje privremene mjere, osim tvrdnji da bi izvršenjem rješenja, kojim je određena predaja u posjed spornih nekretnina tražitelju izvršenja, došlo do nastanka nenadoknadive štete budući da bi, kako apelantica navodi, napuštanjem predmetne nekretnine neposredno bio ugrožen njen život i egzistencija, jer ona nema drugi krov nad glavom, koji navodi sami po sebi nisu dovoljni za usvajanje zahtjeva, nije ponudila bilo kakve dokaze kojima bi potkrijepila te svoje tvrdnje osim onih koji se tiču merituma apelacije, a o kojim Ustavni sud u ovoj fazi postupka ne može odlučivati. Imajući u vidu navedeno, odnosno da apelantica nije ponudila dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1). Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.

15. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-666/14 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio