Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2458/12 (S. A., H. M., M. D., A. K., I. I. i drugi)

Odluka donesena 26. 02. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Izvršni postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2458/12

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2458/12, rješavajući apelaciju Sadije Abazović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sadije Abazović, Hidajeta Memića, Mejre Dervišević, Abebe Kljajić, Indire Imamović, Begzade Gogić, Edina Jusubašića, Hende Mujkića, Mulije Zukić, Alme Čorbo, Goranke Runjevac, Medine Botić, Namire Beganović, Nedžade Tozo, Sabira Silajdžića, Zijada Šehića, Edvige Parić, Ermine Budimlić, Jasminke Semić, Melihe Operta, Mije Drijenčića, Nermine Avdagić, Nevenke Drijenčić, Nure Botić, Srećka Kokora, Stojanke Lekić, Anđelke Frana, Džemile Zelihić, Dženane Omanović, Elbise Ahmetaš, Envera Čehajića, Ermina Korjenića, Halima Dauta, Halime Klinac, Hasibe Smajić, Jozefine Knežević, Mahira Zečevića, Marije Hadžić, Munevere Hamzić, Namire Bečirspahić, Nezira Jamakovića, Raifa Aliomerovića i Sabine Ašlama podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 009516 12 Gž od 23. aprila 2012. godine i Rješenja Opštinskog suda u Zenici broj 43 0 I 009516 08 I od 28. novembra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Sadija Abazović, Hidajet Memić, Mejra Dervišević, Abeba Kljajić, Indira Imamović, Begzada Gogić, Edin Jusubašić, Henda Mujkić, Mulija Zukić, Alma Čorbo, Goranka Runjevac, Medina Botić, Namira Beganović, Nedžada Tozo, Sabir Silajdžić, Zijad Šehić, Edviga Parić, Ermina Budimlić, Jasminka Semić, Meliha Operta, Mijo Drijenčić, Nermina Avdagić, Nevenka Drijenčić, Nura Botić, Srećko Kokor, Stojanka Lekić, Anđelka Frana, Džemila Zelihić, Dženana Omanović, Elbisa Ahmetaš, Enver Čehajić, Ermin Korjenić, Halim Daut, Halima Klinac, Hasiba Smajić, Jozefina Knežević, Mahir Zečević, Marija Hadžić, Munevera Hamzić, Namira Bečirspahić, Nezir Jamaković, Raif Aliomerović i Sabina Ašlama (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnijeli su 28. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 I 009516 12 Gž od 23. aprila 2012. godine i Rješenja Opštinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 43 0 I 009516 08 I od 28. novembra 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Kantonalnog pravobranilaštva u Zenici (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zastupnika tuženog Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 1. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Opštinski sud je dostavio 10. decembra 2014. godine, Kantonalni sud 11. decembra 2014. godine i Pravobranilaštvo 17. decembra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Presudom Opštinskog suda broj P-1068/04 od 7. aprila 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001155 od 14. avgusta 2006. godine, obavezan je tuženi da isplati apelantima na ime naknade plata, toplog obroka i regresa novčane iznose, pobliže navedene u izreci prvostepene presude (u ukupnom iznosu od 303.922,15 KM), sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.022,20 KM, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanata odbijen.

6. Odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je donio Rješenje broj 070-0-Rev-06-001166 od 10. jula 2007. godine kojim je reviziju uvažio, drugostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je odbijena žalba apelanata protiv prvostepene presude i u tom dijelu predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbe čl. 4. i 5. Opšteg kolektivnog ugovora i čl. 24. i 25. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine kada je apelantima priznao pravo na najnižu platu, te im dosudio razliku između najniže i isplaćene plate. Naime, Vrhovni sud je ukazao da apelanti imaju pravo na osnovnu platu, a da najniža plata predstavlja samo osnovicu za obračun osnovne plate. Također, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev apelanata za isplatu regresa za 2005. godinu, budući da, u smislu relevantnih odredaba kolektivnog ugovora, apelantima pripada pravo na tu naknadu.

7. Odlučujući ponovo o žalbama apelanata i tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-07-002 045 od 8. avgusta 2008. godine kojom je žalbu apelanata u cijelosti uvažio, a žalbe tuženog djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezan tuženi da apelantima isplati na ime razlike plata za period od septembra 2001. do jula 2005. godine i na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa) za 2005. godinu ukupan iznos od 513.799,12 KM (u izreci presude navedeni pojedinačni iznosi koji su dosuđeni apelantima), sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 30. septembra 2004. godine do isplate, te da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.919,07 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo, prije svega, da je rješenjem Vrhovnog suda od 10. jula 2007. godine ukinuta ranije donesena drugostepena presuda tog suda i predmet vraćen na ponovno odlučivanje o žalbama izjavljenim protiv prvostepene presude. Kantonalni sud je naveo da je, postupajući po uputama Vrhovnog suda, raspravio sva sporna pitanja tako što je proveo dopunsko vještačenje s vještakom finansijske struke radi utvrđivanja visine osnovne plate koja je apelantima trebalo da bude isplaćena u periodu od septembra 2001. do jula 2005. godine i naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2005. godinu, te da je u vezi s tim zaključio da je žalba apelanata u cijelosti osnovana. Također, Kantonalni sud je naveo da je djelimično uvažio žalbu tuženog u odnosu na početak toka zakonskih zateznih kamata. Na osnovu izloženog, Kantonalni sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude.

Izvršni postupak okončan osporenim odlukama

8. Apelanti su 23. septembra 2008. godine podnijeli Opštinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv tuženog kao izvršenika, na osnovu Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-002 045 od 8. avgusta 2008. godine, predlažući izvršenje na izvršenikovim novčanim sredstvima.

9. Opštinski sud, postupajući po prijedlogu za izvršenje koje su podnijeli apelanti, donio je Rješenje o izvršenju broj 043-0-I-08-006330 od 31. oktobra 2008. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.

10. Odlučujući o izvršenikovom prigovoru protiv rješenja o izvršenju Opštinski sud je donio Rješenje broj 43 0 I 009516 08 I od 28. novembra 2011. godine kojim je usvojio prigovor, stavio van snage rješenje o izvršenju i ukinuo provedene radnje (stav I izreke rješenje). Navedeno je da se vraća apelantima kao tražiocima izvršenja prijedlog za izvršenje radi uređenja, te naloženo da prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne i izvršne presude Kantonalnog suda urede kao u pogledu visine glavnog duga, tako i sporednih potraživanja (stav II izreke rješenja). U obrazloženju rješenja Opštinski sud je naveo, prije svega, da su apelanti 8. septembra 2006. godine podnijeli tom sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika, na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Opštinskog suda broj P-1068/04 od 7. aprila 2006. godine, radi naplate novčanog potraživanja. Opštinski sud je naveo da je taj sud, postupajući po navedenom prijedlogu za izvršenje, donio Rješenje o izvršenju broj I-15650/06 od 18. avgusta 2006. godine kojim je odredio predloženo izvršenje, te to rješenje dostavio banci na provođenje. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da je banka 29. septembra 2006. godine obavijestila taj sud da je u cijelosti provela rješenje o izvršenju, tako što je izvršila prenos novčanih sredstva s izvršenikovog računa na račun punomoćnika apelanata u ukupnom iznosu od 399.916,95 KM (glavni dug u iznosu od 303.922,15 KM, zakonske zatezne kamate u iznosu od 87.570,94 KM, troškovi parničnog postupka u iznosu od 7.022,20 KM i troškovi izvršnog postupka u iznosu od 1.401,71 KM). Opštinski sud je ukazao da su apelanti, pored činjenice da su 29. septembra 2006. godine po istom činjeničnom i pravnom osnovu naplatili potraživanje u iznosu od 399.916,95 KM, ponovo 23. septembra 2008. godine podnijeli prijedlog za izvršenje na osnovu Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-002 045 od 8. avgusta 2008. godine, radi naplate punog iznosa dosuđenog tom presudom. Opštinski sud je ukazao da su apelanti, pri tome, potpuno zanemarili bitnu činjenicu da su prethodno po istom činjeničnom i pravnom osnovu naplatili dio potraživanja u iznosu od 399.916,95 KM. Opštinski sud je naveo da je Kantonalni sud naknadno, postupajući po uputama Vrhovnog suda, donio presudu kojom je apelantima dosuđen ukupan iznos od 513.799,12 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 30. septembra 2004. godine do isplate, što predstavlja veći iznos potraživanja u odnosu na prethodno dosuđeni i isplaćeni iznos potraživanja. U vezi s navedenim, Opštinski sud je zaključio da, u skladu s načelom pravičnosti, apelantima pripada pravo samo na razliku neisplaćenih novčanih sredstava dosuđenih presudom Kantonalnog suda od 8. avgusta 2008. godine u odnosu na iznos novčanih sredstva koji im je ranije dosuđen i isplaćen. Stoga, Opštinski sud je naveo da je odlučio kao u izreci rješenja, shodno odredbama čl. 11, 12. i 49. st. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).

11. Odlučujući o žalbi apelanata protiv navedenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 43 0 I 009516 12 Gž od 23. aprila 2012. godine kojim je žalbu izjavljenu protiv navedenog rješenja u dijelu u kojem je usvojen izvršenikov prigovor, rješenje o izvršenju stavljeno van snage i provedene radnje ukinute, odbio i u tom dijelu rješenje potvrdio, dok je žalbu izjavljenu protiv navedenog rješenja u dijelu u kojem je prijedlog za izvršenje vraćen apelantima radi ispravke, odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju svog rješenja dao jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, koje kao pravilne prihvata i taj sud. Kantonalni sud je naveo da je navedeno rješenje zasnovano na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te na pravilnoj primjeni odredaba člana 23. stav 1. tačka 1) i čl. 47, 48. i 49. stav 2. ZIP-a. Istaknuto je da i po mišljenju tog suda apelanti u predmetnom izvršnom postupku mogu s uspjehom zahtijevati prinudno izvršenje samo novčanog iznosa koji predstavlja razliku između novčanog iznosa koji im je isplaćen u postupku prinudnog izvršenja presude Opštinskog suda i novčanog iznosa koji im je naknadno dosuđen presudom Kantonalnog suda. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je odbio kao neosnovanu žalbu apelanata u tom dijelu, dok je odbacio kao nedopuštenu žalbu apelanata u dijelu u kojem im je vraćen prijedlog radi ispravke, budući da se radi o odluci koja se tiče upravljanja izvršnim postupkom i koja se ne može osporavati ni prigovorom, ni žalbom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti navode da nije sporno da im je u izvršnom postupku, u skladu s Rješenjem o izvršenju Opštinskog suda broj I-15650/06 od 18. avgusta 2006. godine, isplaćeno potraživanje koje je utvrđeno Presudom Opštinskog suda broj P- 1068/04 od 7. aprila 2006. godine. Apelanti navode da to, međutim, nije bio razlog da oni ne podnesu novi prijedlog za izvršenje na osnovu Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-002 045 od 8. avgusta 2008. godine, budući da je tom presudom utvrđeno njihovo potraživanje koje nije bilo obuhvaćeno presudom Opštinskog suda. Pri tome, apelanti navode da iz dopune nalaza i mišljenja o stručnom vještačenju u predmetu Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-002 045, čiji sastavni dio je analitički pregled dopune nalaza i mišljenja o stručnom vještačenju u tom predmetu, proizlazi da je vještak finansijske struke umanjio potraživanja apelanata za iznos isplaćenih plata u skladu s presudom Opštinskog suda. Apelanti navode da je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0- Gž-07-002 045 od 8. avgusta 2008. godine izvršna isprava koja nikada nije stavljena van snage, ukinuta, poništena ili preinačena u dosuđujućem dijelu, a da su redovni sudovi u predmetnom izvršnom postupku faktički "prekrojili" izvršnu ispravu. Apelanti navode da izvršni sud nije ovlašten da se upušta u razmatranje materijalne zakonitosti izvršne isprave, a da su to redovni sudovi učinili u predmetnom izvršnom postupku pozivajući se na "pravičnost".

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo ostaje kod činjeničnih i pravnih razloga iznesenih u osporenom rješenju tog suda i da smatra da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja su ukazali u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Opštinski sud je naveo da iz samog dispozitiva rješenja tog suda proizlazi da izvršni postupak nije okončan, budući da je prijedlog za izvršenje vraćen apelantima radi uređenja. Zatim je Opštinski sud naveo da se predmet trenutno nalazi kod Kantonalnog suda po žalbi apelanta protiv rješenja tog suda od 25. avgusta 2014. godine. S obzirom na to, Opštinski sud smatra da u konkretnom slučaju nisu iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu, te predlaže da se apelacija odbaci.

15. Pravobranilaštvo je navelo da je Presudom Opštinskog suda broj P-1068/04 od 7. aprila 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001155 od 14. avgusta 2006. godine, obavezan tuženi da isplati apelantima na ime razlike plata, toplog obroka i regresa ukupan iznos od 303.913,15 KM sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka, dok je višak tužbenog zahtjeva apelanata za iznos od 32.682,19 KM odbijen. Pravobranilaštvo je navelo da je 29. septembra 2006. godine apelantima isplaćen ukupan iznos od 399.916,95 KM (glavni dug u iznosu od 303.922,15 KM, zakonske zatezne kamate u iznosu od 87.570,94 KM, troškovi parničnog postupka u iznosu od 7.022,20 KM i troškovi izvršnog postupka u iznosu od 1.401,71 KM). Pravobranilaštvo je navelo da je Kantonalni sud, postupajući po rješenju Vrhovnog suda, donio Presudu broj 004-0-Gž-07-002 045 od 8. avgusta 2008. godine kojom je preinačio prvostepenu presudu (koja je bila izvršni naslov), te obavezao tuženog da isplati apelantima ukupan iznos od 513.799,12 KM sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka. Pravobranilaštvo je ukazalo da iz navedenog slijedi da je izvršna isprava, na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju, preinačena (stavljena van snage, izgubila svoju djelotvornost), što predstavlja razlog koji sprečava izvršenje u smislu odredaba člana 47. stav 1. tačka 2) ZIP-a.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) relevantne odredbe glase:

Član 47. stav 1. tačka 2) Razlozi za prigovor Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito ako:

2) je izvršni dokument na osnovu kojeg je doneseno rješenje o izvršenju ukinut, poništen, preinačen ili na drugi način stavljen van snage, odnosno ako je na drugi način izgubio svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka;

Član 49.

Rješenje o prigovoru (1) Rješenje o prigovoru donosi sudija.

(2) Rješenjem se prigovor usvaja, odbija ili se odbacuje kao neblagovremen, nepotpun ili nedozvoljen.

(3) Ako usvoji prigovor sud će, prema okolnostima slučaja, da obustavi izvršenje u potpunosti ili djelimično i ukine provedene radnje.

VI. Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 43 0 I 009516 12 Gž od 23. aprila 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 3. maja 2012. godine, a apelacija je podnesena 28. juna 2012. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da im je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

24. Ustavni sud zapaža da su predmet apelacije rješenja donesena u izvršnom postupku u kojem se neophodno ne određuju građanska prava i obaveze. Međutim, pravo na izvršenje pravosnažnih i izvršnih presuda čini sastavni dio prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 8/05, tačka 27). S obzirom na navedeno proizlazi da apelanti, kao tražioci izvršenja, u ovom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Apelanti smatraju da su se redovni sudovi, pri donošenju osporenih rješenja, neovlašteno upustili u ispitivanje zakonitosti i pravilnosti izvršne isprave – Presude Kantonalnog suda broj 004- 0-Gž-07-002 045 od 8. avgusta 2008. godine, te da su u vezi s tim pogrešno zaključili da apelantima pripada samo razlika između novčanog iznosa koji im je dosuđen tom presudom i novčanog iznosa koji im je isplaćen na osnovu Presude Opštinskog suda broj P-1068/04 od 7. aprila 2006. godine. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim Rješenjem Opštinskog suda broj 43 0 I 009516 08 I od 28. novembra 2011. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 I 009516 12 Gž od 23. aprila 2012. godine, usvojen izvršenikov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju, te slijedom toga stavljeno van snage rješenje o izvršenju i ukinute provedene radnje s tim da je apelantima naloženo da prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne i izvršne presude Kantonalnog suda urede u pogledu visine glavnog duga, i sporednih potraživanja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, odlučujući o izvršenikovom prigovoru protiv rješenja o izvršenju, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, koje je kao pravilne prihvatio i drugostepeni sud, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno ukazao da su apelanti u ranije vođenom izvršnom postupku, na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Opštinskog suda broj P-1068/04 od 7. aprila 2006. godine, naplatili potraživanje u ukupnom iznosu od 399.916,95 KM. S obzirom da su, dakle, apelanti prethodno po istom činjeničnom i pravnom osnovu naplatili dio potraživanja, prvostepeni sud je zaključio da im samo pripada pravo na isplatu razlike između već isplaćenog novčanog iznosa i novčanog iznosa koji im je naknadno dosuđen Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-002 045 od 8. avgusta 2008. godine. Dovodeći u vezu odlučenje redovnih sudova s detaljnim, jasnim i zadovoljavajućim obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova pri donošenju osporenih odluka u ovom izvršnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je Kantonalni sud donio Presudu broj 004-0-Gž-07-002 045 od 8. avgusta 2008. godine kojom je preinačio prvostepenu presudu, dakle, odlučio o cjelokupnom tužbenom zahtjevu apelanata, umjesto da odluči samo o dijelu tužbenog zahtjeva u skladu s uputom Vrhovnog suda. Imajući u vidu da se radi o očiglednoj pogrešci Kantonalnog suda, Ustavni sud ukazuje da bi suprotno odlučenje redovnih sudova, na kojem insistiraju apelanti, imalo za posljedicu to da bi apelanti u ovom izvršnom postupku ostvarili više prava nego što im u stvari pripada, što je, po mišljenju Ustavnog suda, potpuno neprihvatljivo. U pogledu navoda apelanata da iz dopune nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da je vještak umanjio potraživanja apelanata za iznos isplaćenih plata u skladu s presudom Opštinskog suda, Ustavni sud ponavlja da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu, to jest odlučio o cjelokupnom tužbenom zahtjevu apelanata, tako da su se navodi apelanata izneseni u tom pravcu pokazuju kao potpuno neosnovani.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Pravo na imovinu

28. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

29. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravom smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost i da su koristili pravne lijekove propisane zakonom, budući da su protiv rješenja prvostepenog suda izjavili žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi apelanata, razmotrio žalbene navode za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata, to jest da je njihova žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku da ne postoji ili da nisu djelotvorni pravni lijekovi. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoja odlučenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

31. Zatim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelanti kršenje tog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

32. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu jer je apelantima na raspolaganju bila mogućnost da izjave žalbu protiv osporene prvostepene odluke, koju su apelanti i koristili, a činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2458/12 (S. A., H. M., M. D., A. K., I. I. i… | Sudska praksa | Aktio