Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3027/11 (I. Č.)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
- Vlasničko-pravni odnosi
- Državljanstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 6
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3027/11
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3027/11, rješavajući apelaciju I. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija I. Č., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000598 10 Rev od 26. aprila 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001780 od 18. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2375/05 od 11. maja 2006.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. I. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000598 10 Rev od 26. aprila 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001780 od 18. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2375/05 od 11. maja 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda te JP „Željeznice Federacije BiH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi ili II-tuženi), kao druge strane u postupku, zatraženo je 18. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde BiH), te Ministarstva pravde Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), zatražene su 1. avgusta i 10. septembra 2014. godine dodatne informacije.
3. Vrhovni sud, tuženi i Općinski sud su 23. i 27. juna, te 7. jula 2014. godine, dostavili odgovore na apelaciju, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Ministarstvo pravde BiH i Federalno ministarstvo su dostavili odgovore na upit 5. septembra i 5. oktobra 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj P-2375/05 od 11. maja 2006. godine, donesenom po apelantovoj tužbi protiv tuženog, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-001780 od 18. juna 2009. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da sud utvrdi da su se stekli zakonski uvjeti za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o otkupu stana koji se nalazi u Sarajevu, ul. Behdžeta Mutevelića broj 2B/V (u daljnjem tekstu: predmetni stan) između tuženog kao prodavca, i apelanta kao kupca, po kupoprodajnoj cijeni od 18.427,50 KM, plativo u certifikatima, te da je tuženi dužan to priznati i trpjeti da se apelant upiše u KPU Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda, kao vlasnik stana s dijelom 1/1.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama bilo nesporno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Pločama (u daljnjem tekstu: stan u Pločama) u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: Hrvatska), a Drago Žilić je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu te da su oba stana bila u vlasništvu tuženog. Navedeno je da su apelant i Drago Žilić 7. novembra 1997. godine, zaključili Ugovor o zamjeni stanova na kojima su imali stanarsko pravo (za što su dobili i saglasnost tuženog), što je potvrđeno potpisom i pečatom na tom ugovoru. Nakon toga, apelant i tuženi su 10. novembra 1997. godine zaključili Ugovor o korištenju stana broj 201/97.
7. Zatim, Općinski sud je naveo da je apelant s tuženim zaključio i ugovor o otkupu predmetnog stana koji je dostavljen Pravobranilaštvu Kantona Sarajevo na ovjeru. Međutim, kako je navedeno u obrazloženju presude, Pravobranilaštvo je zatražilo dopunu dokumentacije na okolnost dokaza o apelantovom državljanstvu ili reciprocitetu s obzirom da se radi o stanovima koji se nalaze na teritoriji različitih država. Navedeno je da je apelant, kao dokaz stvarnog reciprociteta, dostavio dokaz da je Drago Žilić, koji je zamjenom preselio u Ploče, stan u Pločama otkupio i uknjižio se kao vlasnik, a da je apelant državljanin Hrvatske.
8. Općinski sud je naveo da je apelant prvobitno podnio tužbu i protiv tuženog Kantona Sarajevo - Kantonalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: I-tuženi), koji je osporio postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti, istakavši, između ostalog, da su Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) uređeni uvjeti i način prodaje stanova. Također, navedeno je da je I-tuženi istakao da je Federalno ministarstvo prostornog uređenja i okolice izradilo uputstvo kojim je propisalo potrebnu dokumentaciju koju nosilac stanarskog prava kao kupac stana obavezno dostavlja uz zahtjev za otkup stana. Pored ovoga, I-tuženi je opreza radi istakao da je Visoki predstavnik za BiH propisao obaveznu provjeru zaključenih ugovora o korištenju stanova, a za to su također propisali uvjete nadležni organi. U vezi sa ovim tuženim, Općinski sud je naveo da je apelant u toku postupka povukao tužbu te da je, slijedom toga, sud donio rješenje kojim je povlačenje tužbe „primljeno na znanje“.
9. Zatim, Općinski sud je naveo da je tuženi priznao tužbeni zahtjev u cijelosti i predložio da mu se udovolji. Pored toga, navedeno je da je apelant naveo kako je tačno da nije državljanin BiH, da je zbog okolnosti koje su se desile 1992. godine doveden u situaciju da mu nadležno Pravobranilaštvo nije dalo saglasnost za otkup stana upravo iz tog razloga, iako sam Zakon o prodaji stanova nijednom svojom odredbom nije apelantu isključio to pravo. Dalje je istakao da u pravnoj praksi reciprocitet znači ista prava građana i jedne i druge države a o tome je postignut sporazum između BiH i Hrvatske. U konkretnoj stvari se ne može radili o reciprocitetu tako da državljanin BiH otkupi stan u Hrvatskoj, a državljanin Hrvatske to ne može učinili u BiH.
10. Općinski sud je naveo da nakon savjesne i brižljive ocjene izvedenih dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, kao i navoda istaknutih u toku postupka, utvrdio da nije sporno da je apelant nosilac stanarskog prava na tom stanu koje je stekao na osnovu odluke tuženog o davanju saglasnosti za zamjenu stanova, te da je tuženi bio vlasnik stanova koji su bili predmetom zamjene. Nesporna je činjenica da je apelant državljanin Hrvatske, te da je kao nosilac stanarskog prava tuženom podnio zahtjev za kupovinu stana na kojem ima stanarsko pravo, o čemu su međusobno zaključili ugovor a što proizlazi iz apelantaove domovnice, zahtjeva i ugovora o otkupu predmetnog stana. Dalje je nesporno da je zamjenski stan u Pločama otkupljen od nosioca stanarskog prava koji je u njega uselio po osnovu predmetne zamjene i kao vlasnik je uknjižen u knjigu položenih ugovora za KO Ploče. Nije sporna činjenica da je nadležno Kantonalno pravobranilaštvo uskratilo apelantu ovjeru ugovora o kupovini predmetnog stana jer u navedenom postupku nije ponudio podatke na okolnost njegovog državljanstva. Iz navoda istaknutih tokom postupka nesporno je utvrđena činjenica da je tuženi prije podnošenja ove tužbe, u periodu 2003. i 2004. godine, kroz obraćanja nadležnim federalnim ministarstvima kao i ministarstvima BiH tražio podatak o postojanju reciprociteta između BiH i Hrvatske za ove slučajeve, odnosno tražio je uputu za konkretan slučaj. Tumačenja zakonskih odredbi koja su ovom prilikom data upućuju na odredbe člana 6. stav 2. Zakona o prodaji stanova. Nesporno proizlazi iz pribavljenih podataka da je apelantaov stan apelanta u Pločama otkupio Drago Žilić, koji je u njega uselilo po osnovu zamjene, a da je otkup izvršen prema zakonskim propisima Hrvatske koji su regulisali prodaju stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kao i da je Drago Žilić stan u Pločama otkupio kao hrvatski državljanin.
11. Općinski sud je naveo da je na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, Općinski sud je istakao da apelant traži da sud utvrdi da su se stekli zakonski uvjeti za zaključenje ugovora između njega i tuženog o otkupu stana na kojem je apelant nosilac stanarskog prava a tuženi vlasnik, te da se kao vlasnik uknjiži na stanu u zk. uredu Odsjek KPU Općinskog suda. Navedeno je da među parničnim strankama nema spornih činjenica ni u pogledu osnova kao ni u pogledu visine tužbenog zahtjeva, tj. iznosa kupoprodajne cijene stana. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na odredbe člana 6. stav 2. Zakona o prodaji stanova kojima je propisano da strani državljanin pod uvjetima utvrđenim tim zakonom može otkupiti stan samo ako je državljaninu BiH u odnosnoj državi omogućeno da otkupi stan. Općinski sud je istakao da iz dokaza proizlazi da apelant nema državljanstvo BiH te da je državljanin Hrvatske, što nesporno proizlazi iz njegove domovnice. Također, kako je istakao Općinski sud, iz navoda koji su isticani u postupku pred sudom proizlazi da se tuženi obraćao nadležnim ministarstvima Federacije BiH i BiH radi dobivanja potvrde o postojanju reciprociteta, tj. da je državljaninu BiH u Hrvatskoj omogućeno da shodno Zakonu o otkupu stanova otkupi stan, što je imperativna norma propisana u članu 6. stav 2. Zakonu o otkupu stanova, ali da tu potvrdu nije dobio. Zatim je Općinski sud istakao da je Drago Žilić, tj. nosilac stanarskog prava na stanu u Pločama, taj stan otkupio kao državljanin Hrvatske, te da zakon Hrvatske koji je regulisao otkup stanova na kojim postoji stanarsko pravo ima također istu imperativnu normu kao i zakon BiH, kojom je propisan uvjet reciprociteta među državama.
12. Slijedom toga Općinski sud je zaključio da nije moguće u sudskom postupku i sudskom odlukom utvrđivati pitanje reciprociteta između država, tj. da je državljaninu BiH u Hrvatskoj omogućeno da shodno Zakonu o otkupu stanova na kojim postoji stanarsko pravo otkupi stan, što je imperativna norma iz člana 6. stav 2. Zakona o prodaji stanova. Zatim, nije sporno da je Drago Žilić, tj. nosilac stanarskog prava na stanu u Pločama, taj stan otkupio ali kao državljanin Hrvatske jer zakon Hrvatske koji reguliše otkup stanova na kojim postoji stanarsko pravo ima također istu imperativnu normu kao i zakon BiH, kojim je propisan uvjet reciprociteta među državama. Imajući u vidu navedene činjenice, Općinski sud je naglasio da nije moguće u sudskom postupku i sudskom odlukom utvrđivati pitanje reciprociteta između država, tj. pitanje ostvarivanja prava stranog državljanina na otkup stana shodno zakonu o otkupu stanova kojim je kao lex specialis uređena ova oblast, već je to pitanje nadležnih državnih ministarstava. Raspravom o ovom pitanju sud bi dozvolio strankama da raspolažu zahtjevima s kojima ne mogu raspolagati u postupku pred sudom shodno osnovnim načelima Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je stoga odbio apelantov tužbeni zahtjev.
13. Kantonalni sud je u svojoj presudi istakao da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, da je Općinski sud utvrdio odlučne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je ponovio činjenice vezane za zamjenu tog stana i stana u Pločama, kao i da je apelant je državljanin Hrvatske, a da Drago Žilić ima državljanstvo BiH i Hrvatske. Ponovljeno je i da je u toku postupka Općinski sud, na osnovu dopisa Ministarstva vanjskih poslova, obaviješten da je odredbama Zakona o prodaji stanova Hrvatske propisano da se sve nekretnine stiču u skladu s propisima države na čijoj teritoriji se nalaze, pa je Drago Žilić stan u Pločama otkupio po propisima Hrvatske, kao državljanin Hrvatske. Kantonalni sud je naglasio da nema reciprociteta između BiH i Hrvatske, pa apelant kao državljanin Hrvatske ne može otkupiti stan na osnovu Zakona o prodaji stanova. Naročito je naglašeno da sud nema ovlaštenja da, s obzirom da su i BiH i Hrvatska nastale raspadom Jugoslavije, dozvoli apelantu da otkupi stan u Sarajevu primjenom Zakona o prodaji stanova, ako apelant nije državljanin BiH, niti sud može određivati reciprocitet.
14. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 70 0 P 000598 10 Rev od 26. aprila 2011. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva Općinski sud zasnovao na nespornoj činjenici da apelant ima samo državljanstvo Hrvatske, pa da slijedom toga, tužbeni zahtjev nije osnovan, zbog primjene odredaba člana 6. stav 2. Zakona o otkupu stanova, pošto ne postoji reciprociteta između Hrvatske i BiH. Vrhovni sud je također istakao da je Općinski sud imao u vidu i činjenicu da Drago Žilić ima dvojno državljanstvo i da je stan u Pločama otkupio kao državljanin Hrvatske. Navedeno je da je Kantonalni sud prihvatio iznesene činjenične i pravne zaključke Općinskog suda.
15. Zatim, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je presuda Kantonalnog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 6. stav 2. Zakona o otkupu stanova propisano da strani državljanin, pod uvjetima utvrđenim ovim zakonom, može otkupiti stan samo ako je državljaninu BiH u odnosnoj državi omogućeno da otkupi stan. Polazeći od relevantnih činjeničnih utvrđenja da između BiH i Hrvatske u pogledu otkupa stanova ne postoji reciprocitet, kao i prema stavu Vrhovnog suda, pravilno su Općinski i Kantonalni sud primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan. Vrhovni sud je istakao da su neprihvatljivi apelantovi navodi da su sudovi kod odlučivanja o tužbenom zahtjevu pogrešno i na njegovu štetu tumačili pozitivne propise i da nisu cijenili činjenicu da su BiH i Hrvatska nastale raspadom Jugoslavije. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, ove tvrdnje ne dovode u pitanje ispravnost pravnog zaključka nižestepenih sudova da zbog nepostojanja reciprociteta u konkretnom slučaju apelant, kao hrvatski državljanin, ne može otkupiti stan u BiH, kao što to nije omogućeno ni državljanima BiH u Hrvatskoj. Odredbe člana 6. stav 2. ne propisuju izuzetak od navedenog pravila za državljane država nastalih raspadom bivše zajedničke države. Iz navedenih razloga, kako je zaključio Vrhovni sud, nema ni povrede apelantovih prava iz čl. 6, 8, 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), niti prava iz člana 1. Protokola 1 Evropske konvencije. Slijedom toga, Vrhovni sud je primjenom odredaba člana 248. ZPP-a apelantovu reviziju odbio.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije te, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, ukazuje i na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije. Apelant opisuje tok redovnog sudskog postupka, počevši od 1. jula 2005. godine, kada je Općinskom sudu podnio tužbu radi donošenja utvrđujuće presude koja će zamijeniti ugovor o otkupu predmetnog stana do njegovog okončanja te odluke koje su redovni sudovi donijeli. Smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili Zakon o prodaji stanova jer po njegovom mišljenju odredbe tog zakona „nisu imperativne prirode da zabranjuju pravo otkupa licima koji nisu državljani BiH“. Također smatra da su sudovi pogrešno zaključili da ne postoji reciprocitet između BiH i Hrvatske u pogledu otkupa stanova. U vezi s tim apelant pojašnjava da se može tretirati da između BiH i Hrvatske postoji reciprocitet u otkupu stanova jer su obje države nastale raspadom bivše Jugoslavije, kao i zbog okolnosti i poslovnih fakata i posljedica koje je imao sam apelant. Apelant istuče da je ovakvim odlukama uskraćen i za djelotvoran pravni lijek, te da je diskriminiran u odnosu na građane koji su otkupili stanove „u društvenom, sada državnom vlasništvu.“
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude.
18. Općinski sud je naveo istorijat ovog postupka, te da je u provedenom postupku postupao u skladu s pozitivnim zakonskim propisima.
19. Tuženi je istakao da je u postupku koji je prethodio zaključivanju ugovora o kupoprodaji stana princip reciprociteta vidio u činjenici da je izvršena zamjena dvije stambene jedinice, od kojih se jedna nalazi u Hrvatskoj, u Pločama, a druga u BiH, obje njegovo vlasništvo, te da su na oba stana apelant i Drago Žilić bili nosioci stanarskog prava prije 1. aprila 1991 godine. Ukazao je da je Aneksom „G“ Odluke o ratifikaciji sporazuma o pitanjima sukcesije regulisano privatno vlasništvo i stečena prava tako da se u članu 6. kaže: „Domaće zakonodavstvo svake države nasljednice u pogledu prava stanovanja (stanarsko pravo/stanovanjska pravica/stanarsko pravo) će se jednako primjenjivati na osobe koje su bile državljani bivše SFRJ i koji su imali takva prava bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, jezik, vjeroispovijest, politička ili druga mišljenja, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovina, rođenje ili neki drugi status."
V. Relevantni propisi
20. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08, 23/09, 7/00, 32/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom utvrđuju se uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te način određivanja cijene stana i prestanak stanarskog prava.
Član 6.
Stanovi u vlasništvu pravnih osoba čije je sjedište na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), a nalaze se na teritoriji država nastalih iz bivše SFRJ, prodavat će se na način kako je to regulisano u odnosnoj državi i pod uvjetima reciprociteta, ako međudržavnim ugovorom nije drugačije regulisano.
Strani državljanin, pod uvjetima utvrđenim ovim zakonom, može otkupiti stan ako je državljaninu Bosne i Hercegovine u odnosnoj državi omogućeno da otkupi stan.
21. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo [Republike Hrvatske] ("Narodne novine" broj 43/92 - pročišćeni tekst, 69/92, 25/93 – 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 11/97, 68/98, 163/98, 22/99, 120/00, 94/01 i 78/02) u relevantnom dijelu glasi: Članak 1.
Ovim Zakonom se uređuju uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, i zemljištem nužnim za redovnu uporabu zgrade te način određivanja cijene stana. [ ] Članak 36.
Stanari i druge osobe iz članka 6. ovoga Zakona koji nemaju hrvatsko državljanstvo mogu kupiti stanove prema odredbama ovoga Zakona samo pod uvjetima reciprociteta.
22. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03), koji je bio u primjeni do 5. marta 2014. godine, u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uvjeti i način stjecanja, korištenje zaštite i prestanak prava vlasništva na stvarima (pokretnim i nepokretnim), stvarne služnosti, pravo zaloga, posjed i prava stranih osoba na stvarima na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
VIII PRAVA STRANIH OSOBA
Član 89.
Strano fizičko lice koje je stalno nastanjeno u Federaciji može biti nosilac prava vlasništva na stanu i stambenoj zgradi, kao i na građevinskom zemljištu na kome su navedeni objekti izgrađeni ili će biti izgrađeni.
Član 91.
Izuzetno, strana pravna i fizička lica mogu biti ograničena u stjecanju prava vlasništva na nekretninama na teritoriji Federacije, uvjetom reciprociteta.
U slučajevima iz stava 1. ovog člana pismenu suglasnost daje Federalno ministarstvo pravde, koje je dužno prethodno pribaviti mišljenje Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine.
23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. [...] Član 123. stav 1.
1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
24. Sporazum o pitanjima sukcesije (Odluka o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije, „Službeni glasnik BiH“-Međunarodni ugovori, br. 43/01 i 8/09 - ispravka):
Član 2.
Tekst Sporazuma glasi
SPORAZUM
O PITANJIMA SUKCESIJE
Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Republika Makedonija, Republika Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, pet jednako suverenih država nasljednica bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
[ ] Član 7.
Ovaj sporazum zajedno sa svim naknadnim sporazumima zahtijevanim u implementaciji Aneksa ovom sporazumu konačno rješava uzajamna prava i obaveze država nasljednica u pogledu sukcesije koja je predmet ovog sporazuma. Činjenica da se on ne bavi drugim pitanjima koja se ne tiču sukcesije ne prejudicira prava i obaveze država, strana u ovom sporazumu u odnosu na ta druga pitanja.
Član 8.
Svaka država nasljednica, na osnovi reciprociteta će poduzeti potrebne mjere u skladu sa svojim internim zakonom da bi osigurala da se odredbe ovog sporazuma priznaju i sprovode u njenim sudovima, upravnim tribunalima i agencijama i da ostale države nasljednice i njihovi građani imaju pristup tim sudovima, tribunalima i agencijama da bi se osigurala implementacija ovog sporazuma.
Aneks „G“ Privatno vlasništvo i stečena prava Član 1.
Privatno vlasništvo i stečena prava građana i drugih pravnih lica bivše SFRJ će biti zaštićena od strane država nasljednica u skladu sa odredbama ovog aneksa.
Član 2.
(1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici i na koju su građani ili druga pravna lica imali pravo 31. decembra 1990. godine će biti priznata, zaštićena i vraćena od strane te države u skladu sa uspostavljenim standardima i normama međunarodnog prava i neovisno od nacionalnosti, državljanstva, mjesta boravka ili domicila tih osoba. Ovo će obuhvatati osobe koje nakon 31. decembra 1990. godine stiču državljanstvo ili uspostavljaju mjesto boravka ili domicila u drugoj državi koja nije država nasljednica. Osobe koje nisu u stanju da ostvare takva prava će imati pravo na obeštećenje u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.
(b) Svaki tobožnji prenos prava na pokretnu ili nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. decembra 1990. godine i zaključen pod prisilom ili u suprotnosti sa podstavom (a) ovog člana će biti bespredmetan i nevažeći.
(2) Svi ugovori zaključeni od strane građana ili drugih pravnih lica bivše SFRJ do 31. decembra 1990. godine uključujući i one zaključene od strane državnih preduzeća, će se poštovati bez diskriminacije. Države nasljednice će osigurati izvršavanje obaveza po takvim sporazumima gdje je izvršavanje takvih sporazuma bilo spriječeno raspadom bivše
SFRJ.
Član 6.
Domaće zakonodavstvo svake države nasljednice u pogledu prava stanovanja (stanarsko pravo/stanovanjska pravica/stanarsko pravo) će se jednako primjenjivati na osobe koje su bile državljani bivše SFRJ i koje su imale takva prava bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, jezik, vjeroispovijest, politička ili druga mišljenja, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovina ili neki drugi status. Član 7.
Sva fizička i pravna lica iz svake države nasljednice će, na osnovu reciprociteta, imati isto pravo pristupa sudovima, upravnim tribunalima i agencijama te države i drugih država nasljednica u svrhu realizacije zaštite njihovih prava.
25. Odluka o provođenju Aneksa «G» Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 2/04):
Član 1.
U cilju zaštite privatne svojine i stečenih prava građana i pravnih lica iz država slijednica bivše SFRJ, potpisnika sporazuma o pitanjima sukcesije (u daljem tekstu: Sporazuma), ovom odlukom se uređuje način i postupak vraćanja u prvobitno stanje prava na pokretnu i nepokretnu imovinu, koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Član 2.
Građani i druga pravna lica iz država sukcesora bivše SFRJ koji su imali pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, saglasno odredbama člana 2. Aneksa «G» Sporazuma, obraćaju se pismenim zahtjevom za vraćanje u prvobitno stanje navedenog prava i to: za područje Federacije BiH-Kantonu-odnosno Općini na čijem se području imovina nalazi, za područje Republike Srpske Ministarstvu za ekonomske odnose i koordinaciju Republike Srpske, a za područje Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine gradonačelniku (u daljnjem tekstu: nadležni organi) .
VI. Dopustivost
26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 0 P 000598 10 Rev od 26. aprila 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. maja 2011. godine a apelacija je podnesena 26. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
33. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode na navode da odredbe Zakona o prodaji stanova „nisu imperativne prirode da zabranjuju pravo otkupa licima koji nisu državljani BiH“, te da „redovni sudovi pogrešno tumače institut postojanja reciprociteta između BiH i Hrvatske“.
34. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelacija pokreće, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova, u ovom postupku, zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su se stekli zakonski uvjeti za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o otkupu predmetnog stana, te, pri tome, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali da apelant u ovom sudskom postupku nije dokazao postojanje reciprociteta između BiH i Hrvatske u pogledu otkupa stanova na kojim postoji stanarsko pravo, slijedom čega su zaključili da je njegov tužbeni zahtjev neosnovan. Što se tiče apelantovih navoda da odredbe Zakona o prodaji stanova „nisu imperativne prirode da zabranjuju pravo otkupa licima koji nisu državljani BiH“, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 1. Zakona o prodaji stanova propisano da se tim zakonom „utvrđuju uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te način određivanja cijene stana i prestanak stanarskog prava“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 6. stav
1. Zakona o prodaji stanova propisano da će se „stanovi u vlasništvu pravnih osoba čije je sjedište na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), a nalaze se na teritoriji država nastalih iz bivše SFRJ, prodavati na način kako je to regulisano u odnosnoj državi i pod uvjetima reciprociteta, ako međudržavnim ugovorom nije drugačije regulisano“. Dakle, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da se odredbama člana 6. stav 1. praktično određuje način prodaje stana koji se nalazi u Pločama, budući da je dakle stan u Pločama u vlasništvu pravne osobe s teritorije FBiH a nalazi se na teritoriji države koje je nastala iz bivše SFRJ. Zatim, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 6. stav 2. Zakona o prodaji stanova propisano: „Strani državljanin [što je uz konkretnom slučaju apelant], pod uvjetima utvrđenim ovim zakonom, može otkupiti stan ako je državljaninu BiH u odnosnoj državi omogućeno da otkupi stan“. Također, Ustavni sud ukazuje da je Hrvatskoj, odredbama člana 36. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano: „Stanari i druge osobe iz članka 6. ovoga Zakona koji nemaju hrvatsko državljanstvo mogu kupiti stanove prema odredbama ovoga Zakona samo pod uvjetima reciprociteta.“ Ustavni sud dalje ukazuje da je ovim odredbama jasno propisano da je preduvjet za primjenu odredaba člana 6. stav 2. Zakona o prodaji stanova da je državljaninu BiH u odnosnoj državi, što je u konkretnom slučaju Hrvatska, omogućeno da otkupi stan na kojem postoji stanarsko pravo, kao što je to i u Hrvatskoj. Slijedom toga, prema stavu Ustavnog suda, iz ovih odredaba jasno proizlazi da je za njihovu primjenu u svakom konkretnom slučaju neophodno utvrditi postojanje reciprociteta. Naime, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju sva tri redovna suda odbila apelantov tužbeni zahtjev upravo zbog činjenice što apelant nije „dobio potvrdu“ o postojanju reciprociteta s Republikom Hrvatskom, slijedom čega u konkretnom slučaju apelant, kao državljanin Hrvatske, ne može otkupiti stan u BiH, bez ispunjavanja tog preduvjeta, u skladu s odredbama člana 6. stav 2. Zakona o prodaji stanova, koja ne propisuju izuzetak od navedenog pravila, za državljane država nastalih raspadom bivše zajedničke države.
37. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi istakli da nije moguće u sudskom postupku utvrđivati postojanje reciprociteta jer je to u nadležnosti „državnih ministarstava“. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 89. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (koji je bio u primjeni u vrijeme donošenja osporenih odluka), kojim je propisano da „strano fizičko lice koje je stalno nastanjeno u Federaciji može biti nosilac prava vlasništva na stanu i stambenoj zgradi, kao i na građevinskom zemljištu na kome su navedeni objekti izgrađeni ili će biti izgrađeni“ ali i odredbe člana 91. tog zakona kojima je propisano da „izuzetno, strana pravna i fizička lica mogu biti ograničena u stjecanju prava vlasništva na nekretninama na teritoriji Federacije, uvjetom reciprociteta (stav 1) te da će u slučajevima iz stava 1. ovog člana pismenu suglasnost daje Federalno ministarstvo pravde, koje je dužno prethodno pribaviti mišljenje Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine“. Dovodeći u kontekst navedene odredbe s ovim slučajem, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju tuženi isticao da se obraćao nadležnom ministarstvu za dobivanje saglasnosti ali također iz osporenih odluka proizlazi da to nije činio apelant te da apelant, kako to proizlazi iz apelacije, nije od Ministarstva pravde koje je jedino nadležno da dā pismenu saglasnost za stjecanje prava vlasništva na nekretnini pribavio takvu saglasnost, koja bi bila korištena kao dokaz u ovom postupku. Dakle, budući da apelant nije dostavio dokaze da je državljanima BiH u Hrvatskoj omogućeno da otkupe stanove na kojima posjeduju stanarsko pravo, to se redovni sudovi nisu mogli baviti pitanjem postojanja ili nepostojanja reciprociteta budući da je to u isključivoj nadležnosti upravnih organa. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo u cijelosti neosnovani.
38. Zatim, u pogledu apelantovih navoda da redovni sudovi kod odlučivanja o tužbenom zahtjevu „nisu cijenili činjenicu da su BiH i Hrvatska nastale raspadom Jugoslavije“, Ustavni sud ukazuje da je Aneksom „G“ uspostavljen normativno-pravni okvir za zaštitu prava koja imaju karakter stečenih prava onako kako su postojala 31. decembra 1990. godine. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine 28. novembra 2001. godine donijelo Odluku o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije koji su, s ciljem pronalaženja i utvrđivanja pravične raspodjele prava, obaveza, potraživanja i dugovanja bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, potpisale Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Republika Makedonija, Republika Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija. Zatim, Ustavni sud ukazuje da je članom 3. Sporazuma o pitanjima sukcesije propisano da se, između ostalog, Aneksom „G“ tretira „privatno vlasništvo i stečena prava“. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 2. Aneksa „G“ propisano, između ostalog, da: „(1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici i na koju su građani ili druga pravna lica imali pravo 31. decembra 1990. godine će biti priznata, zaštićena i vraćena od strane te države u skladu sa uspostavljenim standardima i normama međunarodnog prava i neovisno od nacionalnosti, državljanstva, mjesta boravka ili domicila tih osoba. Ovo će obuhvatati osobe koje nakon 31. decembra 1990. godine stiču državljanstvo ili uspostavljaju mjesto boravka ili domicila u drugoj državi koja nije država nasljednica. Osobe koje nisu u stanju da ostvare takva prava će imati pravo na obeštećenje u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava“, te da: „(b) Svaki tobožnji prenos prava na pokretnu ili nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. decembra 1990. godine i zaključen pod prisilom ili u suprotnosti sa podstavom (a) ovog člana će biti bespredmetan i nevažeći“. Zatim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 2. stav 2. Aneksa „G“ propisano da: „(2) Svi ugovori zaključeni od strane građana ili drugih pravnih lica bivše SFRJ do 31. decembra 1990. godine uključujući i one zaključene od strane državnih preduzeća, će se poštovati bez diskriminacije. Države nasljednice će osigurati izvršavanje obaveza po takvim sporazumima gdje je izvršavanje takvih sporazuma bilo spriječeno raspadom bivše SFRJ“. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 6. propisano da: „Domaće zakonodavstvo svake države nasljednice u pogledu prava stanovanja (stanarsko pravo/stanovanjska pravica/stanarsko pravo) će se jednako primjenjivati na osobe koje su bile državljani bivše SFRJ i koje su imale takva prava bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, jezik, vjeroispovijest, politička ili druga mišljenja, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovina ili neki drugi status“. Dovodeći u vezu citirane odredbe Aneksa „G“ sa ovim slučajem, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju apelantu ne osporava pravo na nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici i na kojoj je on imao pravo 31. decembra 1990. godine niti se radi o ugovoru zaključenom do 31. decembra 1990. godine. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da se stoga na konkretni slučaj ne mogu primijeniti odredbe Aneksa “G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije.
39. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su, suprotno apelantovim navodima, obrazloženja osporenih odluka detaljna, jasna, argumentovana i logična i da u njima nema ništa što ukazuje na to da je na utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na nediskriminaciju
40. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije..
41. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, vezivanje sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, u vezi sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
42. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
43. U konkretnom slučaju apelant smatra da je diskriminiran, kako on tvrdi „u odnosu na građane koji su otkupili stanove u društvenom, sada državnom vlasništvu“. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo da je bilo kojoj osobi koja posjeduje samo državljanstvo Hrvatske ili bilo koje druge države nastale iz bivše SFRJ, bez ispunjavanja preduvjeta iz člana 6. stav 2. Zakona o prodaji stanova u BiH, omogućen otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo. Iz navedenog slijedi da apelantov položaj nije bio usporediv s položajem, kako apelant navodi, građana koji su otkupili stanove „u društvenom, sada državnom vlasništvu“ (mutatis mutandis, Evropski sud Getoš- Margić protiv Hrvatske, djelomična odluka o dopuštenosti od 3. septembra 2009. godine). Naime, budući da je nesporno da apelant posjeduje samo državljanstvo Hrvatske i da nije ponudio dokaze da između BiH i Hrvatske postoji reciprocitet po pitanju otkupa stanova jer su obje države nastale raspadom bivše SFRJ, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
Pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije
44. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima…
45. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o pravu koje ima supsidijarni karakter u smislu da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je apelantu na raspolaganju bila mogućnost izjavljivanja žalbe protiv prvostepene presude, koju je apelant i koristio te pravo na reviziju protiv drugostepene presude koju je apelant također iskoristio. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da su Kantonalni i Vrhovni sud ispitali apelantove žalbene i revizione navode i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, činjenicu da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom odnosno da su apelantova žalba i revizija odbijene kao neosnovane, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, uzimajući u obzir i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već obrazložio zašto smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud i navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek smatra neosnovanim.
Ostali navodi
46. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 8. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te u vezi s tim primjenom relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
48. Također, Ustavni sud zaključuje da iz istih razloga nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelant nije ponudio dokaze da je bilo kojoj osobi koja posjeduje samo državljanstvo Hrvatske ili druge države nastale iz bivše SFRJ, bez ispunjavanja preduvjeta iz člana 6. stav 2. Zakona o prodaji stanova, u Bosni i Hercegovini omogućen otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo.
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je u okolnostima konkretnog slučaja apelantu na raspolaganju bila mogućnost izjavljivanja žalbe protiv prvostepene presude te revizije protiv drugostepene presude, koje je apelant i koristio.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić