Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-178/12 (Doma Komušanac)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stečaj
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Otpremnina
- Radni odnos
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-178/12
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 178/12, rješavajući apelaciju Dome Komušanac, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka (b), članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 26. veljače 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Dome Komušanac.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku ostvarivanja prava na otpremninu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 002564 10 Uvp od 9. studenog 2011. godine.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Dome Komušanac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 002564 10 Uvp od 9. studenog 2011. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-126- 315/09 RB od 30. studenog 2009. godine i Rješenja Povjerenstva za implementaciju članka 182. (152) Zakona o radu Republike Srpske broj 05/5-18 914/R.B od 7. travnja 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Doma Komušanac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Usore podnijela je 12. siječnja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 002564 10 Uvp od 9. studenog 2011. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo rada) broj 16-126-315/09 RB od 30. studenog 2009. godine i Rješenja Povjerenstva za implementaciju članka 182. (152) Zakona o radu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo za implementaciju) broj 05/5-18 914/R.B od 7. travnja 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Ministarstva rada, te Povjerenstva za implementaciju zatraženo je 6. studenog 2014. godine i 15. siječnja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i Vrhovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 12. i 14. studenog 2014. godine, a Ministarstvo rada 18. studenog 2014. godine. Ministarstvo rada je, također, u ime Povjerenstva za implementaciju, 29. siječnja 2015. godine dostavilo odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantica je 22. siječnja 2001. godine Povjerenstvu za implementaciju podnijela zahtjev za priznanje prava na otpremninu sukladno odredbama Zakona o radu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZOR).
6. Apelantica je 4. prosinca 2008. godine Povjerenstvu za implementaciju podnijela urgenciju za donošenje odluke o njenom zahtjevu. Također, apelantica se 5. veljače 2009. godine obratila Ministarstvu uprave i lokalne samouprave - Republičkoj upravnoj inspekciji i zatražila intervenciju kako bi Povjerenstvo za implementaciju odlučilo o njezinom zahtjevu. Republička upravna inspekcija je 3. travnja 2009. godine izvršila inspekcijski pregled i naložila Povjerenstvu za implementaciju da donese upravni akt sukladno zakonu.
7. Povjerenstvo za implementaciju je 7. travnja 2009. godine donijelo Rješenje broj 05/5-18 914/R.B kojim je odbilo kao neutemeljen apelantičin zahtjev za priznavanje prava na otpremninu. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja je navedeno da je utvrđeno da je apelantičin radni odnos u poduzeću „Energoinvest“ - Tvornica niskonaponske opreme Doboj (u daljnjem tekstu: „Energoinvest“) prestao sukladno zakonu, budući da je utvrđeno da je u „Energoinvestu“ otvoren stečajni postupak. Ovakav zaključak utemeljen je na dopisu „Energoinvesta“ u kojem je navedeno da je 27. prosinca 1990. godine SDK - Filijala Doboj podnijela Višem sudu u Doboju prijedlog za pokretanje stečajnog postupka nad „Energoinvestom“ povodom kojeg je Viši sud u Doboju donio rješenje o otvaranju stečajnog postupka. Na temelju uvida u dopis „Energoinvesta“ od 17. svibnja 1991. godine, upućen Izvršnom odboru Skupštine općine Doboj, u kojem je konstatirano da je sa 16. svibnjem 1991. godine okončana prva faza stečajnog postupka, utvrđeno je da je svim radnicima sukladno zakonu prestao radni odnos i da su upućeni na Zavod za zapošljavanje. Slijedom toga, navedeno je da apelantici radni odnos nije prestao sukladno odredbama članka 182. (152) ZOR-a, nego sukladno odredbama članka 3. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji.
8. Ministarstvo rada je Rješenjem broj 05/5-16-126-214/09 od 14. svibnja 2009. godine apelantičin priziv odbilo kao neutemeljen. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Povjerenstvo za implementaciju potpuno i pravilno utvrdilo činjenično stanje i da je pravilno primijenilo pravo.
9. Odlučujući o apelantičinoj tužbi protiv Rješenja Ministarstva rada broj 05/5-16-126-214/09 od 14. svibnja 2009. godine, Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 001550 09 U od 15. rujna 2009. godine kojom je tužbu uvažio i osporeni akt poništio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Ministarstvo rada prilikom odlučivanja o apelantičinom prizivu moralo decidirano provjeriti je li apelantica uopće bila uposlenica „Energoinvesta“ na 31. prosinac 1991. godine, je li joj radni odnos prestao usljed stečaja ili iz nekih drugih razloga, je li u njezinom slučaju urađeno pismeno rješenje o prestanku radnog odnosa i je li joj dostavljeno, pa da je tek onda, ukoliko bi odgovor na sva pitanja bio potvrdan, moglo zaključiti da je apelantici radni odnos prestao na zakonit način.
10. Odlučujući u ponovnom postupku, Ministarstvo rada je donijelo Rješenje broj 16-126- 315/09/R.B. od 30. studenog 2009. godine kojim se apelantičin priziv izjavljen protiv Rješenja Povjerenstva broj 05/5-18 914/R.B. od 7. travnja 2009. godine odbija kao neutemeljen. U obrazloženju rješenja Ministarstvo rada je, između ostalog, navelo da su apelantičine tvrdnje da joj je radni odnos prestao nezakonito proizvoljne i bez ikakvih pravnih argumenata, kao i da su osporeni akti utemeljeni na dokazanim činjenicama da je apelantici radni odnos prestao zbog stečaja. Navedeno je i da uvid u radnu knjižicu ide u prilog takvom zaključku obzirom na to da se od 18. svibnja 1991. godine, kada je nad „Energoinvestom“ otvoren stečaj, radnicima koji su ostali u radnom odnosu radni staž vodio na mjesec dana, do 30. travnja 1992. godine, kada im je prestao radni odnos, sukladno otvorenom stečajnom postupku, a ne ratnim djejstvima na koje se poziva apelantica. Također je navedeno da je i formalni nedostatak koji je ranije postojao otklonjen pribavljanjem obavijesti od apelantičinog poslodavca, koja je identična dopisu koji su dobili u ranijem postupku za radnika Fikreta Tabakovića i koji će dobijati za sve radnike „Energoinvesta“.
11. Odlučujući o apelantičinoj tužbi protiv Rješenja Ministarstva rada broj 16-126-315/09 RB od 30. studenog 2009. godine, Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 002564 10 U od 26. svibnja 2010. godine kojom je tužbu uvažio i osporeni akt poništio. U obrazloženju presude Okružni sud je istaknuo da je razmotrio tužbu i osporeni akt sukladno članku 30. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), potom, odgovor tužene strane, kao i cjelokupne spise predmetne upravne stvari, te da je utvrdio da je apelantičina tužba utemeljena. Po ocjeni Okružnog suda, Ministarstvo rada je osporeni akt donijelo protivno pravnom shvaćanju i primjedbama tog suda, danim u presudi od 15. rujna 2009. godine. Naime, Okružni sud je ponovio stavove iz ranijih odluka donesenih u tijeku upravnog postupka, te je istaknuo da je svojom presudom dao upute za otklanjanje utvrđenih nedostataka u upravnom postupku, ali da je Ministarstvo rada samo djelomično postupilo po danim uputama i da je osporeni akt donio protivno pravnom shvaćanju suda. Naime, Okružni sud je istaknuo da je Ministarstvo rada odbilo apelantičin priziv uz obrazloženje da činjenica da je upisan radni staž apelantice u njezinoj radnoj knjižici sa prekidima nije od utjecaja na zaključivanje da je do prestanka radnog odnosa došlo usljed otvaranja stečaja nad njezinim poslodavcem, 16. svibnja 1991. godine, obzirom na to da upisivanju podataka u radnu knjižicu prethodi donošenje rješenja, čije se postojanje ne može pretpostaviti; da se u spisima predmeta ne nalaze rješenja o apelantičinom zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme nakon otvaranja stečajnog postupka, ni o njegovom prestanku, kao i da iz spisa predmeta proizlazi da takvo rješenje nije ni doneseno, nego da je apelantici radna knjižica zaključena bez donošenja rješenja. Slijedom toga, Okružni sud je zaključio da je činjenično stanje ponovno ostalo nepravilno i nepotpuno utvrđeno, naročito zbog toga što se zaključak Ministarstva rada o zakonitosti prestanka radnog odnosa temelji na obavijesti poslodavca, što nije relevantan dokaz.
12. Vrhovni sud je, odlučujući o zahtjevu Ministarstva rada za izvanredno preispitivanje sudske odluke, donio Presudu broj 11 0 U 0025564 10 Uvp od 9. studenog 2011. godine kojom je zahtjev usvojio, Presudu Okružnog suda broj 11 0 U 002564 10 U od 26. svibnja 2010. godine preinačio i presudio da se apelantičina tužba odbija kao neutemeljena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio da, prema činjeničnom stanju koje je utvrđeno u upravnom postupku, slijedi da je 16. svibnja 1991. godine nad apelantičinim poslodavcem („Energoinvestom“) otvoren stečajni postupak, da je počevši od tog nadnevka pa sve do 30. travnja 1992. godine apelantica bila u radnom odnosu svaki drugi mjesec, a da je za prethodni mjesec bila prijavljena tadašnjem Zavodu za zapošljavanje, da u spisima predmeta ne postoji rješenje o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme, niti o njegovom prestanku, kao i da „poslodavac tu činjenicu objašnjava djelomičnim uništenjem arhive usljed ratnih djejstava“. Po ocjeni Vrhovnog suda, pogrešan je stav Okružnog suda koji inzistira na nedostatku ovih rješenja kao osnovi za zaključak da je činjenično stanje i dalje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a da pri tome nije ocijenio pravnu prirodu i posljedice upisa radnog odnosa apelantice u njezinu radnu knjižicu. Prema tim upisima, počev od 16. svibnja 1991. godine, apelantica je bila jedan mjesec u radnom odnosu u „Energoinvestu“, a naredni je bila prijavljena kod Zavoda za zapošljavanje, na temelju odredbe članka 6. stavak 2. Zakona o PIO SRBiH, i tako sve do 30. travnja 1992. godine. Vrhovni sud je istaknuo da je ovakav upis apelantičinog staža trebalo ocijeniti u uzajamnom odnosu prema činjenici da je otvoren stečaj nad njezinim poslodavcem. Ukazano je na odredbe članka 93. stavak 2. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji kojim je propisano da, dok traje stečajni postupak, stečajno vijeće na radu može zadržati potreban broj radnika radi završetka započetih poslova ili radi vođenja stečajnog postupka. Ukazano je da je odredbama članka 6. točka 2. Zakona o PIO SRBiH, između ostalog, propisano da osobe koje su bile osiguranici prema čl. 18. do 20. Zakona o osnovnim pravima (iz MIO) ostvaruju temeljna prava iz MIO u slučaju starosti, gubitka radne sposobnosti i nastanka tjelesnog oštećenja po prestanku radnog odnosa, „i to privremeno neuposleni radnici koji su prijavljeni Zavodu za zapošljavanje BiH, ako je odluka o prestanku radnog odnosa donesena u slučaju kad je proveden postupak za prestanak organizacije“.
13. Pri takvom zakonskom određenju, te uslijed činjenice da je apelantičin radni staž naizmjenično upisan u radnu knjižicu i činjenice da je otvoren stečaj nad poslodavcem, Vrhovni sud je zaključio da je apelantici radni odnos prestao po sili zakona, te da je ona zadržana u povremenom radnom odnosu, dok postoji potreba za poslovima koje je i prije obavljala, upravo na temelju odredaba članka 93. stavak 2. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji. Pored toga, kako je dalje istaknuo Vrhovni sud, takav naizmjenični upis, u kojem je apelantica svakog drugog mjeseca bila prijavljena kod Zavoda za zapošljavanje, govori da je ona znala za takav oblik radnog odnosa i da se sa njim suglasila, jer priznavanje prava u smislu odredbe članka 6. točka 2. Zakona o PIO SRBiH, iako utemeljeno tim zakonom, nije moguće ostvariti bez zahtjeva osiguranika. Slijedom toga, Vrhovni sud je istaknuo da apelantica ne može opravdano smatrati da joj je radni odnos nezakonito prestao, pa se nevaljanim pokazuje zaključak iz obrazloženja pobijane presude da rješenja o zasnivanju radnog odnosa i njegovom prestanku nisu donesena. Po ocjeni Vrhovnog suda, prikazani naizmjenični upis staža u apelantičinu radnu knjižicu treba tumačiti na način da su ta rješenja postojala, ali da se ona sada, u ovoj upravnoj stvari, ne mogu pribaviti upravo uslijed činjenice da je arhiva poslodavca djelomično uništena. Istaknuto je da je nemogućnost da se pribave ta rješenja valjano utvrđena upravo obavještenjem poslodavca, čime je Ministarstvo rada postupilo u svemu suglasno odredbi članka 189. stavak 1. ZOR-a.
14. Slijedom toga, prema stavu Vrhovnog suda, podaci o upisu staža u apelantičinu radnu knjižicu, te obavijest poslodavca od 16. ožujka 2009. godine kojim objašnjava razloge zbog kojih ne može dostaviti rješenje o zasnivanju ili prestanku radnog odnosa apelantice i kao prilog dopis Izvršnom odboru SO Doboj od 17. svibnja 1991. godine iz kojeg slijedi da je u radnom odnosu na tri mjeseca zadržano 476 radnika, među kojima je očigledno i apelantica, jesu valjani dokazi za pravilno odlučivanje Ministarstva rada da nema zakonskih uvjeta za usvajanje apelantičinog zahtjeva, u smislu odredbe članka 182. (152) ZOR-a. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je Okružni sud u pobijanoj presudi izveo nepravilan zaključak o postojanju zakonskih uvjeta da se udovolji apelantičinom zahtjevu za priznavanje prava na otpremninu, usljed čega je materijalno pravo iz odredbe članka 182. (152) ZOR-a pogrešno primijenjeno na što je Ministarstvo rada utemeljeno ukazalo u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pobijane presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava i nerazumnoj duljini trajanja postupka. Apelantica navodi kronologiju predmetnog postupka, te ponavlja svoje navode i stavove iz odluka koje su donesene u tijeku njegovog trajanja. Tvrdi da je bila u radnom odnosu kod poslodavca, jer joj je radna knjižica zaključena 4. travnja 1992. godine, pa da su neutemeljene tvrdnje da joj je radni odnos prestao zbog otvaranja stečajnog postupka. Ističe da je potpuno zanemarena odlučna činjenica da joj nikad nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa sa 4. travnjem 1992. godine, zbog čega smatra da je očigledno da se radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa. Najzad, apelantica tvrdi i da je neodrživ zaključak da je nakon 16. svibnja 1991. godine radila na određeno vrijeme kod poslodavca, jer o tome nije predočeno niti jedno rješenje, nego se ovakav zaključak temelji na podacima upisanim u radnu knjižicu. Navodi i da je došlo do povrede pravila upravnog postupka, posebice u svezi s dokazivanjem i sredstvima dokazivanja, pri čemu joj je na diskriminacijskoj osnovi onemogućeno da ostvari prava, ali ovaj navod nije posebice obrazložila. Smatra i da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog duljine trajanja predmetnog postupka, te je stoga postavila zahtjev za „nadoknadu materijalne i nematerijalne štete, zbog dugotrajnosti postupka“. U prilog svojim navodima apelantica je dostavila preslik svoje radne knjižice.
b) Odgovor na apelaciju
16. Ministarstvo rada je osporilo apelantičine navode i istaknulo da su neutemeljeni i ponovilo činjenice koje su bitne za odlučivanje u konkretnom sporu. Naglasilo je da činjenica da ne postoji dokaz o izdavanju rješenja o prestanku radnog odnosa apelantici ne znači da joj je radni odnos prestao nezakonito jer je prestao po sili zakona i rješenja u takvim okolnostima imaju samo deklaratoran karakter kojim se konstatira ono što je nastupilo po sili zakona.
17. Okružni sud je istaknuo da je njegovu odluku Vrhovni sud preinačio, te apelantičinu tužbu odbio kao neutemeljenu.
18. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju svoje presude dao obrazloženje zašto su svi apelantičini navodi neutemeljeni.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 182 (152) Radnik koji se na dan 31. decembar 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca, počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu ovog zakona, ima pravo da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. Zahtjev se podnosi ministarstvu nadležnom za poslove rada, u pismenom obliku (lično ili preporučenom poštom).
20. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
Član 206.
Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a pre donošenja rešenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odlaganja (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od mjesec dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, organ je dužan donijeti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva mjeseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
Ako organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rešenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtjev odbijen.
21. Zakon o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji („Službeni list SFRJ“ broj 84/89) u relevantnom dijelu glasi:
Član 93.
Danom otvaranja stečajnog postupka prestaju radni odnosi radnika dužnika.
[ ] Stečajni upravnik dužan je da o prestanku radnog odnosa radnika dužnika obavijesti, radi ostvarivanja prava radnika, nadležni organ za zapošljavanje i društveno-političku zajednicu na čijoj je teritoriji sjedište dužnika, odnosno na čijoj teritoriji se nalazi dio dužnikove imovine.
22. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 77.
Radniku prestaje radni odnos pod uslovima i na način utvrđen saveznim zakonom kada je otvoren postupak za prestanak organizacije.
[ ]
VI. Dopustivost
23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 002564 10U vp od 9. studenog 2011. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantica je primila 29. studenog 2011. godine a apelacija je podnesena 12. siječnja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
U odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava
30. Iz apelantičinih navoda, u suštini, proizlazi da smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
31. U svezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
32. U svezi sa ovim apelacijskim navodima, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao apelaciju koja je pokretala identična činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovitog suda i tijela uprave kojim je, također, odbijen zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu radnici koja je bila u radnom odnosu kod istog poslodavca kao i apelantica (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3646/10 od 12. lipnja 2013. godine, točka 35, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Naime, u toj odluci je Ustavni sud istaknuo da „primjećuje da iz osporene presude, kao i rješenja prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela proizlazi da je kod apelantičinog poslodavca otvoren stečajni postupak, što je, sukladno članku 93. stavak 1. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, bila zakonska osnova za prestanak radnog odnosa svih uposlenih, pa i apelantice. Potom, u postupku je, na temelju uvida u dopis poslodavca od 17. svibnja 1991. godine, utvrđeno da je o otvaranju stečajnog postupka i prestanku radnog odnosa uposlenih sa 16. svibnjem 1991. godine, sukladno obvezi iz članka 93. stavak 3. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, obaviješten i Izvršni odbor Skupštine općine Doboj. Također, ukazano je da iz apelantičine radne knjižice proizlazi da je zaključena 16. svibnja 1991. godine. [ … ] Apelantica u apelaciji ne tvrdi da nad poslodavcem nije bio otvoren stečajni postupak, već da se nije moglo vjerovati dokazima koje je predočio bivši poslodavac na ovu činjenicu. Pri tomu, apelantica ne obrazlaže i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da joj je bila uskraćena mogućnost da se o ovim dokazima izjašnjava, ili da predoči dokaze kojim će ih osporiti. Činjenica da je apelantica nakon 16. svibnja 1991. godine bila u više navrata angažirana na određeno vrijeme, tj. posljednji put u razdoblju od 1. do 30. travnja 1992. godine, ne upućuje na zaključak da je bila u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine obzirom na to da joj je radni odnos prestajao nakon proteka vremena na koje je bila angažirana, što proizlazi iz preslika radne knjižice koju je priložila uz apelaciju. Obzirom na to da je u navedenim razdobljima apelantica radila na određeno vrijeme i da joj je radni odnos prestajao protekom vremena na koje je bila angažirana, poslodavac nije imao obvezu donositi i rješenje o prestanku radnog odnosa protekom razdoblja angažmana. Apelantica tvrdi da ne postoje rješenja o radu na određeno vrijeme, ali ne objašnjava i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz zašto je radna knjižica u razdoblju nakon 16. svibnja 1991. godine u više navrata zaključivana po proteku određenog razdoblja. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i u ovom dijelu neutemeljeni“.
33. Obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 3646/10 u cijelosti odnose i na ovu odluku, zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da ni u konkretnom slučaju materijalnopravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantičinu štetu, te da je njihova primjena zasnovana na činjenicama koje su utvrđene u postupku, a koje nisu dovedene u pitanje apelantičinim navodima, te da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi upućivalo na zaključak o različitom postupanju istog suda u istom činjeničnom i pravnom pitanju.
34. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na koje se apelantica pozvala.
U odnosu na „suđenje u razumnom roku“
35. Apelantica, također, smatra da joj je, zbog duljine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
36. Ustavni sud zapaža da je apelantica 22. siječnja 2001. godine podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. O njezinom zahtjevu konačno je odlučeno osporenom presudom Vrhovnog suda od 9. studenog 2011. godine. Dakle, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti duljinu postupka koji je trajao deset godina i oko devet mjeseci.
37. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom postupku.
38. Promatrajući konkretni postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da se u ukupnoj duljini trajanja postupka izdvaja postupak pred Povjerenstvom za implementaciju koje je o apelantičinom zahtjevu odlučilo tek 7. travnja 2009. godine, tj. nakon osam godina i oko dva mjeseca. Povjerenstvo za implementaciju nije odgovorilo na apelantičine navode, niti je ponudilo bilo kakvo obrazloženje i razloge za ovako dugo trajanje postupka. Na drugoj strani, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelantica tek 2008. godine od Ministarstva rada i početkom 2009. godine od upravne inspekcije, ulaganjem urgencija, tražila da o njezinom zahtjevu bude odlučeno, u povodu kojih je intervenirao i upravni inspektor. Potom, Ustavni sud primjećuje da apelantica nije iskoristila mogućnost ulaganja priziva zbog šutnje administracije i tako eventualno utjecala na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, ovaj propust se ne može smatrati njezinim doprinosom u ukupnom trajanju postupka, jer je ovu mogućnost apelantica mogla, ali nije i morala koristiti da bi njezin zahtjev bio pravodobno riješen, budući da njezino nekorištenje nije sprečavalo nadležna tijela da odluče o njezinom zahtjevu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3570/08 od 15. srpnja 2011. godine, stavak 28, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, također, podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi, Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, Serija A, broj 194, stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantica svojim ponašanjem doprinijela duljini postupka. Najzad, obzirom na to da je, nakon donošenja rješenja Povjerenstva za implementaciju, o apelantičinom prizivu, odnosno tužbi, kao i zahtjevu Ministarstva rada za izvanredno preispitivanje presude Okružnog suda odlučeno za oko dvije i pol godine, ne može se zaključiti da su Ministarstvo rada, Okružni sud i Vrhovni sud svojim postupanjem u velikoj mjeri doprinijeli nerazumnom trajanju predmetnog postupka.
39. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, te podržavajući svoju dosadašnju praksu u predmetima u kojim su pokretana skoro identična pravna pitanja (op. cit., AP 3646/10, stavak 29, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantičino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
40. U svezi s pitanjem isplate naknade na ime „materijalne i nematerijalne štete“, koju je apelantica tražila zbog povrede svojih prava, Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud podsjeća da dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja iznimku, a ne pravilo, pa, obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje povrede prava na suđenje „u razumnom roku“ iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije odgovarajuća satisfakcija za apelanticu. Ostali navodi
41. U pogledu apelacijskih navoda o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, također, temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava a zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istaknula u pogledu kršenja prava na pravično suđenje. Budući da je Ustavni sud iznesene navode u prethodnim točkama ove odluke već ispitao i utvrdio da su neutemeljeni, Ustavni sud smatra neutemeljenim i apelantičine navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je o apelantičinom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu i isplatu otpremnine zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa meritorno odlučeno tek nakon deset godina i oko devet mjeseci od podnošenja zahtjeva, a pri tome nije ponuđen niti jedan razlog ili obrazloženje za ovako dugo trajanje postupka.
43. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, te u svezi s tim primjenom relevantnih zakonskih odredaba na utvrđeno činjenično stanje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
44. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić