Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3806/11 (Vakufska direkcija Sarajevo)

Odluka donesena 26. 02. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stanarsko pravo
  • Društveno vlasništvo
  • Član II/2 Ustava BiH
  • Član II/6 Ustava BiH
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3806/11

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3806/11, rješavajući apelaciju Vakufske direkcije Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vakufske direkcije Sarajevo, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000683 10 Rev od 23. juna 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-002173 od 28.

oktobra 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vakufska direkcija Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) koju zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000683 10 Rev od 23. juna 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-002173 od 28. oktobra 2009. godine. Apelant je 14. marta 2012. godine, Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog pravobranilaštva kao zastupnika Općine Centra Sarajevo (u daljnjem tekstu: 1-tužena ili Općina Centar), zatim od Rizaha Pašalića, Ismeta Hamzića, Mustafe Karovića i Lejle Sijerčić, advokata iz Sarajeva (koji su zastupali tužene u ovom postupku, i to Jasnu Šamić - u daljnjem tekstu: 14-tužena; Senada Šamića - u daljnjem tekstu: 15-tuženi; Hasana Šepu – u daljnjem tekstu: 9-tuženi; Danice Karanović – u daljnjem tekstu: 11-tužena i Biljane Lipa-Potparić – u daljnjem tekstu: 13-tužena te Amile Behmen (u daljnjem tekstu: 2-tužena), Gordane Đurić (u daljnjem tekstu: 3-tužena), Jusufa Ćikića (u daljnjem tekstu: 4-tuženi), Nermine Čikić (u daljnjem tekstu: 5-tužena), Ivanke Herman Štekl (u daljnjem tekstu: 6-tužena), Dragana Humla (u daljnjem tekstu: 7-tuženi), Marije Beus Huml (u daljnjem tekstu: 8-tužena), Behije Šepo (u daljnjem tekstu: 10-tužena) i Milana Bajića (u daljnjem tekstu: 12-tuženi), zatraženo je 20. juna i 4. avgusta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su 26. juna i 11. jula 2014. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Općina Centar nije odgovorila na apelaciju.

4. Advokati Rizah Pašalić i Mustafa Karović su u ime 14-tužene, 15-tuženog i 9-tuženog dostavili odgovore na apelaciju 30. juna 2014. godine; advokat Lejla Sijerčić je u ime 11-tužene i 13-tužene dostavila odgovore na apelaciju 4. jula 2014. godine; advokat Ismet Hamzić je u ime 8- tužene i 6-tužene dostavio odgovor na apelaciju 13. avgusta 2014. godine. Emira Kučukalić, sestra preminule 2-tužene je dostavila odgovor na apelaciju 13. avgusta 2014. godine. 12-tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 11. avgusta 2014. godine. 5-tužena, 3-tužena, 4-tuženi i 10-tužena nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06- 1691 od 18. februara 2008. godine, donesenom po apelantovoj tužbi od 5. aprila 2006. godine protiv tuženih, utvrđeno je da su ništavi ugovori o kupoprodaji stanova (koji se nalaze u Sarajevu, u ul. Ferhadija br. 2 i 4 i Ćemaluša broj 7), pobliže označeni u izreci presude, koji su zaključeni u periodu od 31. marta 1999. godine do 9. oktobra 2001. godine između nosilaca stanarskog prava, tj. 2. do 15-tuženih kao kupaca s jedne strane i Općine Centar kao prodavca s druge strane, slijedom čega je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda - Odsjek KPU da izvrši brisanje izvršenih upisa na osnovu ugovora u podulošcima pobliže označenim u izreci presude, te su tuženi obavezani da solidarno naknade apelantu troškove parničnog postupka. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je predloženo da se obaveže Općina Centar da ostalim tuženim, s kojima je zaključila ugovore o kupoprodaji stanova, vrati sredstva stečena po osnovu tih ugovora.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon ocjene provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti utvrdio da je zgrada u kojoj se nalaze sporni stanovi vakuf-zadužbina Hovadže Ćemaludina, na šta ukazuje rješenje NOO Centar Sarajevo od 26. novembra 1959. godine kojim se cijela zadužbina – vakuf Hovadže Ćemaludina nacionalizuje. Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza tuženog Milana Bajića, te čitanjem prijavnog lista i nalaza vještaka geodete utvrdio da je na mjestu gdje je izgrađena zgrada u ul. Ferhadija br. 2 i 4 i Ćemaluša broj 6, do 1939. godine, kada je započeta izgradnja, postojala džamija i pored nje kuća u kojoj je stanovao hodža. Općinski sud je naveo da je, prema tome, graditelj te zgrade bila Vakufska direkcija. Općinski sud je naveo da je Vakufska direkcija 1939. godine započela izgradnju zgrade u kojoj se nalaze sporni stanovi, da su polovinom 1947. godine nastavljeni radovi na završetku gradnje 11-spratnog stambeno-poslovnog objekta, koji je useljen te godine i koji kao takav egzistira i danas. Općinski sud je naveo da je u tu svrhu, dakle završetka radova, Vakufska direkcija podigla tri hipotekarna kredita, 30-godišnja zajma kod Državne investicione banke, te je na osnovu ugovora

- obligacija i zasnovano založno pravo na toj zgradi, koje je rješenjem iz 1962. godine brisano. Pri tome, Općinski sud je ukazao da su bespredmetni navodi tuženih da Vakufska direkcija nije vraćala kredite, te da stoga nije postala vlasnik te zgrade, već da je to NOO Centar Sarajevo. Naime, Općinski sud je naveo da je članom 50. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ" broj 52/58 od 31. decembra 1958. godine) regulisano da se nacionalizacijom brišu svi tereti na nacionalizovanim nekretninama, osim stvarnih služnosti, tako da je i na toj nekretnini brisana hipoteka u korist Državne investicione banke. Općinski sud je naveo da pitanje „ko je“ ili „ko nije vratio kredite“, kao i pitanje ko je evidentiran kao posjednik cijele zgrade u katastarskoj evidenciji, irelevantno u ovoj pravnoj stvari.

8. Općinski sud je dalje naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant ustanova čiji je osnivač Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, koja ima svojstvo pravnog subjekta. Navedeno je da je Odlukom Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini od 14. juna 1996. godine osnovana Vakufska direkcija u Bosni i Hercegovini, koja saglasno Ustavu Islamske zajednice iz 1997. godine upravlja vakufskom imovinom. Dalje je istaknuto da je članom 8. stav 2. Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini potvrđen kontinuitet svojstva pravnog subjekta vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegovini shodno vjerskim propisima i unutrašnjoj organizaciji, između ostalih, i Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine. Općinski sud je naveo da na osnovu ovlaštenja iz člana 32. Ustava Islamske zajednice apelant, kao upravitelj vakufske imovine, ima interes, u očekivanju donošenja zakona o restituciji, da podnese predmetnu tužbu.

9. Zatim, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) propisano da će se prodaja stanova koji su predmet restitucije urediti posebnim propisom o restituciji. Istaknuto je da je članom 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova (iz 2006. godine) izmijenjen stav 2. člana 47. tako što je propisano da pravo na kupovinu stana, prema odredbama ovog zakona, ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan s pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Općinski sud je naveo da je stavom 3. (koji je dodat) propisano da, izuzetno od odredbe prethodnog stava, nosioci stanarskog prava na stanovima čiji su bivši vlasnici vakufi (legati, zadužbine) ne mogu otkupiti te stanove bez prethodne pisane saglasnosti vlasnika stana, dok je stavom 4. (koji je, također, dodat) propisano da će se nosiocima stanarskog prava iz stava 3. ovog člana dodijeliti odgovarajući stanovi vodeći računa o lokaciji, uslovnosti i veličini, ili vlasniku stana s pravom uknjižbe, ako je dao saglasnost nosiocu stanarskog prava da stan otkupi. Pri tome, Općinski sud je naveo da je Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U-28/06 od 16. maja 2007. godine utvrđeno da odredbe st. 3. i 4. člana 10. (kako je naprijed citirano) nisu u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

10. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 16a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti propisano da se, između ostalog, zgrade i stanovi ne mogu otuđivati, odnosno njima raspolagati ako su u društvenu svojinu pribavljeni, između ostalih, po osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Također, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima, prinudnim propisima ili moralu društva, ništav. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju Općina Centar prodala ostalim tuženim u predmetnom postupku i njihovim prednicima, tokom 1999, 2000. i 2001. godine, stanove koji su postali društvena svojina na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, iz čega slijedi zaključak da je Općina Centar, suprotno izričitom, tada važećem propisu – članu 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova, prodala stanove „čija prodaja će biti regulisana posebnim propisom o restituciji“. Također, Općinski sud je naveo da su tuženi, zaključivanjem predmetnih ugovora, postupili suprotno članu 16a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, budući da su otuđivali nekretnine koje su postale društvena svojina na osnovu provedene nacionalizacije, te da to predstavlja drugi osnov za ništavost ugovora. Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 107. ZOO-a propisano da ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane. Istaknuto je da to znači da takav ugovor po samom zakonu nije proizveo pravne posljedice i to od početka (ex tunc), te da ugovarači ne mogu naknadno svojom voljom otkloniti apsolutnu ništavost, odnosno ne mogu izvršiti konvalidaciju. Općinski sud je, također, naveo da je, slijedom utvrđenja da su zaključeni ugovori ništavi, naložio brisanje zemljišnoknjižnih upisa ostalih tuženih u knjigama Odsjeka KPU tog suda shodno odredbama člana 104. ZOO-a.

11. Odlučujući o žalbama svih tuženih protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-08-002173 od 28. oktobra 2009. godine kojom je žalbe uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu tako što je odbio postavljeni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da su ništavi predmetni ugovori o kupoprodaji stanova, te da se slijedom toga naloži Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda - Odsjek KPU da izvrši brisanje izvršenih upisa na osnovu predmetnih ugovora, kao i da se obavežu tuženi da mu solidarno naknade troškove parničnog postupka. Obavezan je apelant da tuženim, pobliže navedenim u izreci presude, naknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijen zahtjev Općine Centar za naknadu troškova parničnog postupka.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi tuženih o nedostatku apelantove stranačke sposobnosti i aktivne legitimacije. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je 1-tužena Rješenjem o nacionalizaciji Narodnog odbora Općine Centar broj KOM 182/41 od 8. juna 1962 godine nacionalizovala spornu stambeno-poslovnu zgradu, u tadašnjim ulicama Saloma Albaharija broj 5 i Vase Miskina br. 2 i 4, zajedno sa zemljištem pod zgradom upisanom u zk. ul. broj XXXIX/26 k.o. Sarajevo, koje predstavlja bivše vlasništvo Vakufa džamije Hovadži Ćemaludina. Kantonalni sud je naveo da apelant ima pravni interes da zahtijeva utvrđenje ništavosti spornih ugovora, s obzirom da je prije nacionalizacije kao raniji gruntovni vlasnik bio upisan Vakuf džamije Hovadži Ćemaludin. Također, Kantonalni sud je naveo je apelant pravno lice upisano kao takvo u registarskom odjeljenju Općinskog suda pod brojem UF 791/98. Slijedom toga Kantonalni sud je zaključio da je apelant aktivno legitimisan i da ima stranačku sposobnost u ovoj pravnoj stvari. Međutim, kako je dalje naveo Kantonalni sud, nepravilan je stav Općinskog suda da su predmetni ugovori o kupoprodaji stanova, koji su zaključeni između Općine Centar i ostalih tuženih, ništavi u smislu odredaba člana 103. ZOO-a s obzirom da su zaključeni u vrijeme kada je bio na snazi član 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova, kojim je bilo propisano da će se prodaja stanova koji su predmet restitucije urediti posebnim propisom o restituciji.

13. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud ukazao da je u toku parničnog postupka Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-28/06 od 16. maja 2007. godine utvrđeno da odredbe st. 3. i 4. člana 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova nisu u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, ali da je propustio cijeniti značaj te presude. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je Ustavni sud FBiH bio mišljenja da prilikom donošenja osporenog zakona nisu ispoštovana načela iz člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, izmijenjenog Amandmanom V na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, koji garantira pravo na jednakost pred zakonom. Naime, da osporena odredba iz stava 3. člana 10. navedenog zakona sadrži i diskriminatorske elemente koji se ogledaju prvenstveno u predviđanju posebne privilegije za jednu kategoriju, kako zakonodavac navodi, bivših vlasnika nacionalizovanih, odnosno konfiskovanih stanova u odnosu na opći stav 2. istog člana Zakona koji predviđa bivšim vlasnicima dodjelu odgovarajućeg stana, te da to istovremeno znači nametanje posebne obaveze za kategoriju nosilaca stanarskog prava iz stava 3, u odnosu na nosioce stanarskog prava iz stava 2. istog člana navedenog zakona. Također, Kantonalni sud je naveo da je Ustavni sud FBiH u odnosu na odredbu stava 4. člana 10. navedenog zakona ukazao da nisu ni u naznaci predviđeni rokovi za dodjelu zamjenskih stanova, nije definiran fond zamjenskih stanova, postupak njihove dodjele itd. Ustavni sud FBiH je zaključio da uz utvrđenu nejednakost pred zakonom, koja proizlazi kako iz različitog tretmana koji suštinski podrazumijeva pružanje određenih privilegija i nametanje dodatnih obaveza u odnosu na oblast koju tretira, tako i na naprijed navedeni način, osporene odredbe, po mišljenju Ustavnog suda FBiH, imaju za posljedicu i diskriminaciju građana čije odnose uređuje, te krše opću zabranu diskriminacije građana iz člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

14. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana IV.C.3.12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano da su odluke Ustavnog suda FBiH konačne i obavezujuće, posebno kada sud utvrdi da zakon, usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona ili općine nije u skladu s tim ustavom, te da se taj ili drugi propis neće primjenjivati odnosno stupiti na snagu osim ukoliko se ne izmijeni na način koji propiše sud ili ukoliko sud ne utvrdi prijelazna rješenja, koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da Zakon o postupku pred Ustavnim sudom FBiH sadrži imperativnu normu da se od dana objavljivanja presude Ustavnog suda FBiH ne može primjenjivati zakon ili drugi propis koji je proglašen neustavnim, a ukoliko se izmijeni u skladu s tom presudom može stupiti na snagu i primjenjivati se od dana određenog u tom zakonu odnosno propisu. Kantonalni sud je naveo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 72/08 od 17. novembra 2008. godine), koji je stupio na snagu 18. novembra 2008. godine, članom 2. izmijenjen član 47. tako da u relevantnom dijelu glasi: „Pravo na kupnju stana prema odredbama ovog Zakona ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan s pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama.“ Kantonalni sud je naveo da je navedenom presudom Ustavnog suda FBiH jasno ukazano na neustavnost odredbi koje se odnose na status nositelja stanarskih prava na vakufskim stanovima (legati, zadužbine), te da su takve odredbe bile neustavne od njihovog samog donošenja, ali da se nisu mogle primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda FBiH. Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju nije radilo o prostoj izmjeni zakonske odredbe, nego o zabrani primjene neustavne odredbe na temelju odluke Ustavnog suda FBiH koja ima premoć u odnosu na zakonske odredbe, i to od datuma objavljivanja ove odluke tj. 9. jula 2007. godine, te da je obaveza sudova bila primjenjivanje ustavnih odredbi, a to su one koje na jednak način tretiraju status nositelja stanarskih prava na nacionalizovanim stanovima bez obzira ko je njihov prijašnji vlasnik.

15. Kantonalni sud je naveo da Ustavni sud FBiH nije mogao izmijeniti prvobitnu odredbu člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova, kojom je bilo propisano da će se prodaja stanova koji su predmet restitucije urediti posebnim propisom o restituciji, jer ona više nije bila na snazi, ali da iz cjelokupne presude jasno proizlazi da su nositelji stanarskih prava na stanovima u ranijem vlasništvu vakufa nejednako tretirani prilikom otkupa stana čime je došlo do kršenja opće zabrane diskriminacije građana. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud se nije mogao pozivati na nejasne i diskriminirajuće odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, jer bi se time negirala supremacija Evropske konvencije i njenih protokola koji se prema odredbi člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuju i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima, a ustavna obaveza svih sudova prema odredbi člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da se prvostepeni sud nije mogao pozvati na odredbe člana 103. ZOO-a jer sporni ugovori nisu bili u nesaglasnosti s ustavom, odnosno članom 14. Evropske konvencije, već je to mogla biti samo neprecizna odredba člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova, prema kojoj se nisu mogli kupiti stanovi koji će biti predmet restitucije, mada se ne zna šta će restitucija obuhvatiti i da li bi to uopće mogli biti sporni stanovi jer takvi propisi do danas nisu doneseni. Po mišljenju Kantonalnog suda, zabrana otuđenja nacionalizovanih nekretnina iz člana 16a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti nije od značaja za valjanost ugovora s obzirom da je kasnije donesenim Zakonom o prodaji stanova drugačije regulisano pitanje prodaje stanova u društvenom vlasništvu. Naime, Kantonalni sud je naveo da se kasnije donesenim Zakonom o prodaji stanova, koji je lex specialis u odnosu na generalni Zakon o prometu nepokretnosti, upravo reguliše prodaja stanova u društvenom, kasnije državnom vlasništvu, a koji ne sadrži odredbu o zabrani prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo u odnosu na način stjecanja vlasništva, izuzev zabrane prodaje stanova, na kojima postoji stanarsko pravo, koji nisu nacionalizovani i nalaze se u privatnom vlasništvu.

16. Kantonalni sud je naveo da, osim toga, smatra da bi u slučaju utvrđenja ništavosti ugovora o kupovini spornih stanova i brisanju upisa prava vlasništva tuženih moglo doći do povrede imovinskih prava tuženih (od 2-15) prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nema sumnje da sporni stanovi predstavljaju imovinu tuženih. Kantonalni sud je dalje naveo da tuženi, utvrđivanjem ništavosti ugovora i brisanjem vlasništva iz zemljišnih knjiga, ne bi imali mogućnost pravnog raspolaganja, npr. prenošenja prava vlasništva na druge osobe, a taj element predstavlja najpotpuniju pravnu vlast nad stvari i zagarantiran je odredbom člana 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, čime bi došlo do miješanja u njihovu imovinu. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je prethodno odgovorio na pitanje da li je miješanje bilo zakonito, našavši da nije bilo zakonitog ponašanja suda u pozivanju na nejasne i diskriminirajuće odredbe Zakona o prodaji stanova. Kantonalni sud je dalje naveo da primjećuje da postoji javni interes u odnosu na sporno pitanje restitucije jer je zakonodavac imao razumnog osnova za donošenje mjera kojima bi se pokušala ispraviti nepravda u odnosu na vlasnike oduzete privatne imovine u periodu socijalizma, bez obzira na manjkavost takvih mjera. Međutim, Kantonalni sud je naveo da se, pri tome, mora voditi računa da li je miješanje u mirno uživanje imovine tuženih proporcionalno cilju koji se želi postići, odnosno da li odluka suda uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava tuženih i općeg javnog interesa. Po mišljenju Kantonalnog suda, utvrđenjem ništavosti spornih ugovora o kupoprodaji stana i njihovo brisanje upisa prava vlasništva iz zemljišnih knjiga bilo bi na štetu tuženih, budući da su oni vlasništvo stekli na osnovu dugogodišnjeg stanovanja u spornim stanovima, u zakonom propisanom postupku koji je morao biti jednak za sve nositelje stanarskih prava, a pri tom tuženi nisu ni na koji način doprinijeli oduzimanju imovine apelantu. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je lišavanje vlasništva tuženih na spornim stanovima, s obrazloženjem da je u periodu zaključenja ugovora o kupovini postojala zabrana raspolaganja vakufskim stanovima, koja je kasnije otpala jer je diskriminatorskog karaktera, neprihvatljivo, s obzirom da predstavlja nametanje pretjeranog tereta tuženim. Po mišljenju Kantonalnog suda, ukoliko bi prvostepena presuda bila potvrđena došlo bi do povrede prava tuženih (od 2-15) na neometano uživanje njihove imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Na osnovu izloženog, Kantonalni sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude shodno odredbama člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku, a u vezi s čl. II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine.

18. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 70 0 P 000683 10 Rev od 23. juna 2011. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje, koje među strankama nije ni sporno, pravilno postupio kada je, pozivajući se na odredbe člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova, preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev, te u obrazloženju svoje presude dao jasne i detaljne razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Vrhovni sud je naveo da u potpunosti prihvata da je pravilan i na zakonu utemeljen pravni stav drugostepenog suda da tuženima, kao nosiocima stanarskog prava na predmetnim stanovima, pripada pravo na njihov otkup. Naime, Vrhovni sud je naveo da su Zakonom o prodaji stanova uređeni uslovi i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te da je odredbama člana

47. Zakona o prodaji stanova propisano da se odredbe ovog zakona ne primjenjuju na otkup stanova koji su u privatnom vlasništvu i da će se prodaja stanova koji su predmet restitucije urediti posebnim propisima o restituciji. Vrhovni sud je ukazao da je članom 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova (iz 2006. godine) izmijenjen stav 2. člana 47. tako što su dodati novi stav 3. kojim je propisano da pravo na kupovinu stana prema odredbama ovog zakona ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan s pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama, i stav 4. kojim je propisano da nosioci stanarskog prava na stanovima čiji su bivši vlasnici vakufi (legati, zadužbine) ne mogu otkupiti te stanove bez prethodne pisane saglasnosti vlasnika stana. Također, Vrhovni sud je ukazao da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova (iz 2008. godine) izmijenjen član 47. (u relevantnom dijelu) koji glasi da pravo na kupovinu stana prema odredbama ovog zakona ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan s pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Vrhovni sud je naveo da su, dakle, tom izmjenom Zakona o prodaji stanova na jednak način tretirani svi nosioci stanarskog prava bez obzira da li su stanovi nacionalizovani od privatnih osoba ili vjerskih zajednica, što znači da tuženi prema posljednjoj izmjeni Zakona o prodaji stanova (koji je stupio na snagu u toku trajanja ovog postupka) imaju pravo na kupovinu stanova.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je vlasnik stambeno-poslovne zgrade u ul. Ferhadija br. 2 i 4 i Ćemaluša broj 7 u kojoj se nalaze stanovi koji su bivše vlasništvo Vakufa džamije Hovadži Ćemaludina. Navodi da je 5. aprila 2006. godine podnio tužbu radi utvrđenja ništavosti ugovora koje je Općina Centar (tj. 1- tužena) zaključila s korisnicima stanova (tj. ostalim tuženim) u navedenoj zgradi. Apelant navodi da je izgradnja zgrade započeta prije II svjetskog rata, da je u toku rata obustavljena, te da je, zahvaljujući kreditima kod Državne investicione banke, 1946. godine nastavljena granja te zgrade. Osim toga navodi da je sve do nacionalizacije 8. maja 1962. godine Vakuf džamije Hovadže Ćemaludina bio vlasnik te zgrade i koristio je sve do nacionalizacije. Ističe da zakon o restituciji nije donesen, tako da je svaki pravni posao koji je zaključen u vezi s prodajom stanova ništav jer je suprotan članu 47. Zakona o prodaji stanova. Apelant smatra da je Kantonalni sud, koji je svojom presudom preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev, na paušalan način donio takvu odluku ne razmatrajući stvarne činjenice i konkretnu primjenu zakona. Naime, apelant navodi da se Kantonalni sud nije upuštao u činjenicu kada su ugovori, koji su predmet spora, zaključeni. U vezi s tim, apelant navodi da su sporni ugovori zaključeni 1999, 2000. i 2001. godine, te da je u to vrijeme na snazi bio član 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova kojim je bilo propisano da će se prodaja stanova koji su predmet restitucije urediti posebnim zakonskim propisima. Apelant navodi da to znači da se u trenutku zaključenja spornih ugovora, stanovi koji su predmet restitucije nisu mogli otkupiti.

20. Apelant dalje navodi da je sedam godina nakon zaključenja spornih ugovora članom 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova (iz 2006. godine) izmijenjen stav 2. člana 47. kojim se omogućava otkup stanova pod restitucijom s izuzecima stanova u vlasništvu vakufa. Apelant navodi da je drugostepeni sud smatrao da je apelant tužbu zasnovao na toj odredbi, ali da to nije tačno, niti činjenice govore u prilog tome. Pri tome, apelant navodi da je nesporno da je izmijenjena zakonska odredba iz 2006. godine proglašena neustavnom, te da je nakon toga uslijedila nova izmjena koja je omogućila izvornim vlasnicima da za otkupljene stanove budu namireni putem stambenih jedinica. Apelant navodi da bi tuženi, nakon poništenja ugovora iz 1999, 2000. i 2001. godine, mogli po novim zakonskim izmjenama zaključiti nove ugovore, ali s bitnom razlikom jer bi prvotužena (tj. Općina Centar) u skladu s novim izmjenama preuzela obavezu da obezbijedi nove stanove. Dalje navodi da je Vrhovni sud u cijelosti prihvatio stav Kantonalnog suda, te da mu se takvom odlukom onemogućava procedura dodjele zamjenskih stanova, što je u stvari povreda njegovih imovinskih prava i prava na zabranu od diskriminacije, jer ne može ostvariti pravo na zamjenske stanove. Naime, apelant ističe da tuženi nisu postupili po važećim zakonskim propisima s ciljem da zaključe ugovore o otkupu nacionalizovanih stanova, niti je apelant tada imao osnova za podnošenje zahtjeva za dodjelu zamjenskih stanova.

21. Apelant navodi da takvim postupanjem redovnih sudova ostaju na snazi ugovori koji su ništavi i zaključeni suprotno zakonskim propisima. Stoga apelant smatra da takvim postupanjem redovnih sudova ostaju na snazi ugovori koji su ništavi i zaključeni suprotno zakonskim propisima koji su važili u momentu zaključenja ugovora. Konačno, apelant navodi da u momentu pokretanja predmetnog postupka nije mogao pretpostaviti kakvu će odluku donijeti Ustavni sud FBiH (na koju se pozvao drugostepeni sud), tako da nije ni prouzrokovao troškove postupka. U dopuni apelacije od 14. marta 2012. godine apelant je istakao da je pred nadležnim sudom pokrenuo više postupaka s istim pravnim osnovom i identičnim tužbenim zahtjevom, te da je Vrhovni sud u jednom od tih postupaka donio Presudu kojom je tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje da je ništav predmetni kupoprodajni ugovor usvojen, te je u prilogu dopune dostavio Presudu Vrhovnog suda broj Rev-637/10 od 8. decembra 2011. godine.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude i da, nasuprot apelantovom stavu, smatra da apelantu pri donošenju njegove odluke nisu uskraćena garantovana ljudska prava niti je u revizionoj presudi primjena prava bila proizvoljna.

23. Kantonalni sud je naveo da je drugostepena odluka donesena na zakonit način, da je presuda jasno obrazložena i da su cijenjeni žalbeni prigovori koji su bili relevantni za pravilno presuđenje u skladu s odredbom člana 231. ZPP-a. Istakao je da se spornim ugovorima vršio otkup stanova u nacionalizovanoj zgradi, na kojoj apelant više nema nikakvo stvarno-pravno ovlaštenje. Naglasio je da pitanje restitucije u Bosni i Hercegovini nije riješeno pa se tek u budućnosti, nakon donošenja Zakona o restituciji, eventualno može očekivati isticanje određenih prava ranijih vlasnika koja bi im po tom zakonu pripala.

24.14-tužena i 15-tuženi su istakli da su Kantonalni i Vrhovni sud potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili postavljeni tužbeni zahtjev. Naveli su da apelant činjenični dio apelacije počinje rečenicom: „Apelant je vlasnik stambeno-poslovne zgrade u Ferhadija 2 i 4 i u ul Čemaluša broj 7, a u kojoj se nalaze stanovi koji su bivše vlasništvo Vakufa džamije Hovadži Čemaludina.“ Ovu džamiju je apelant porušio, započeti neboder na njenim temeljima nikada nije završio, podignuti kredit za gradnju uz visoke kamatne stope nikada nije vratio, pa stoga nije ni postao vlasnik spornih nekretnina, slijedom čega, prema njihovom stavu, apelant nije aktivno legitimisan za vođenje sudskog spora. Istakli su da su se o svim navodima detaljno izjasnili u žalbi uloženoj 3. marta 2008. na presudu Općinskog suda, te su dostavili primjerak uz odgovor na apelaciju kako bi predstavljala njegov sastavni dio. U žalbi su, između ostalog, naveli da se rušenjem džamije ugasilo i samo vakufsko dobro. Džamija je bila zemljišnoknjižno vakufsko dobro, a propašću stvari gasi se i vlasništvo (član 53. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i odredbe OGZ koji se primjenjivao u to vrijeme). Istakli su da apelant nikada nije bio uknjižen kao vlasnik ove stambene zgrade u zemljišnim knjigama. Naglasili su da su svi tuženi jedinstveni suparničari s ostalim vlasnicima stanova i poslovnih prostora u ovoj zgradi jer su u suvlasničkom odnosu s njima u pogledu zajedničkih prostora zgrade. Prvostepeni sud je utvrdio da su zaključeni ugovori ništavi jer nije primijenio materijalno pravo - načelo povjerenja u zemljišne knjige. Citirali su Zakon o zemljišnim knjigama Federacije BiH, i to član 9. stav 1. kojim je propisano: „Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.“ U zemljišnim knjigama sporne nekretnine u B vlasničkom listu se navode kao društvena svojina sa 1/1 dijelova, a nosilac prava raspolaganja je Općina Centar. Stav 2. člana 9. navedenog Zakona navodi dalje da je legalno pravo trećih ostvareno na osnovu upisanih prava u zemljišne knjige. Zatim, istakli su da eventualnu odgovornost za pravni nedostatak za prodate nekretnine snosi Općina Centar kao prodavac, a ne tuženi kao kupci. Slijedom toga, smatraju da bi apelant svoja eventualna prava trebao ostvarivati isključivo od Općine Centar. 25.9-uženi je istakao da se pridružuje sadržaju i stavu drugostepenog suda i sadržaju odluke Vrhovnog suda. Naime, kako je navedeno u odgovoru, iz sadržaja apelacije proizlazi da apelant ima problem na relaciji s Federacijom BiH u vezi s obeštećenjem za otkupljene stanove koji su predmet ovog spora. Smatraju da su njihovi zahtjevi za otkup stanova koji su izvršeni i otkupljeni, u cijelosti legitimni i zakoniti, te da je izlišna svaka daljnja polemika o zakonitosti postupanja općinskih organa u vezi s podnesenim zahtjevima za otkup stanova na kojima su svi stekli status stanarskog prava, a to pravo je realizirano kroz otkup tih stanova i sticanje vlasništva na njima. 26.11-tužena i 13-tužena su istakle da apelant navodi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno imovinsko pravo kao vlasniku zgrade u ulici Ferhadija br. 2 i 5, jer je to vlasništvo Vakufa džamije Hovadži Čemaludina. Ističu da nije jasno na čemu uopće temelji vezu o navodima o svom vlasništvu s navodima o vlasništvu Vakufa džamije, jer za ovakve tvrdnje o vlasništvu nije dostavio dokaz u apelaciji, niti je u postupcima pred redovnim sudovima ova činjenica utvrđena - bilo da je apelant vlasnik zgrade ili vlasnik predmetnih stanova. Istakle su da u konkretnom slučaju apelantovo pravo na imovinu nije utvrđeno, dakle imovina nije „postojeća“. Ukazale su da je u predmetu Dorin Lapulet protiv Rumunije br. 25497/94. DR85-A Evropska komisija za ljudska prava iznijela i stav da Evropska konvencija ne jamči ni pravo na povrat imovine, što znači da član

1. Prvog protokola uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na restituciju imovine koja je nacionalizovana ili je po nekom drugom pravnom osnovu prešla iz privatnog u društveno, a sada državno vlasništvo. Zatim, istakle su da je apelant pod tačkom 5. apelacije naveo samo povredu prava na imovinu, da je u daljnjem tekstu paušalno naveo i povredu prava na pravično suđenje i pristup sudu, koju je argumentovao navodima koje je izložio u postupcima u kojima su donesene pobijane presude i koje se odnose na činjenično stanje i primjenu zakona. Ukazale su da je u svim postupcima (tri sudske instance) apelantu pružena mogućnost da izloži svoj zahtjev i iznese sve argumente i dokaze s ciljem da se utvrdi činjenično stanje, te da apelant nije osporio ni jednu konkretnu procesnu radnju u postupcima koje su sudovi provodili. Na kraju, ukazale su da u vrijeme zaključenja ugovora koji su predmet spora, niti u vrijeme podnošenja tužbe, nije bilo zakona o restituciji niti bilo kakvih konkretnih pokušaja njegovog usvajanja. Nijednim propisom nisu ustanovljeni kriteriji šta bi bilo obuhvaćeno eventualnom restitucijom, pa bi ovako uskraćivanje prava da se otkupi stan vodilo diskriminaciji. Kontradiktornost apelantovih navoda, kako u ovoj apelaciji tako i u prethodnim postupcima, se ogleda i u činjenici da on osporava drugostepenu presudu navodeći da se ona poziva na zakon koji je donesen nakon zaključenja ugovora, a upravo apelant navodi taj zakon i proceduru dodjele zamjenskih stanova koju predviđa taj zakon, kao razlog potrebe da se ponište ugovori. Učesnice ističu da se apelant opet poziva na nejasnu i uopćenu odredbu kojom se predviđa mogućnost dodjele zamjenskih stanova kao osnov za svoj zahtjev kojim osporava imovinu učesnika. Niti je apelant utvrđen kao bivši vlasnik predmetnih stanova, niti zakon postavlja uslov dodjele nekog zamjenskog stana vlasniku prilikom otkupa. Vlasnici imaju mogućnost da dobiju stan, ali proces otkupa nije time uslovljen.

27.12-tuženi je u svom odgovoru istakao da su svi stanovi (39) u predmetnoj zgradi otkupljeni i da je preko 50% njih već prodato novim kupcima.

28. Emira Kapetanović je u istakla da odgovara na apelaciju „iza umrle sestre Amile Behmen (2-tužene)“ te je navela identičan odgovor kao i 12-tuženi.

29.6-tužena i 8-tužena su istakle da je, po njihovoj ocjeni, apelacija u većem dijelu nejasna i kontradiktorna sama sebi, da apelant uglavnom ponavlja već ranije utvrđeno činjenično stanje, a koje je u ovom slučaju nesporno. Istakle su da je pitanje konvalidacije njihovih ugovora o otkupu stanova pravilno razriješeno drugostepenom i revizionom presudom. Posebno su naglasile da bi eventualnim poništenjem ugovora o otkupu stanova došlo samo do odugovlačenja i ponavljanja jednog te istog postupka s istim rezultatom i posljedicama, jer bi se i u tom slučaju opet primijenio posljednji pozitivni propis na koji se pozivaju drugostepeni i revizioni sud, a apelant bi opet i u tom slučaju imao sva naprijed navedena zakonom zagarantovana prava. U odgovoru je također navedeno da je u međuvremenu 7-tuženi preminuo i da ga je u ostavinskom postupku naslijedila supruga (8-tužena), te je dostavljen i dokaz o toj činjenici.

V. Relevantni propisi

30. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Član II/2. - Međunarodni standardi Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

Član II/6. - Implementacija Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2.

31. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te način određivanja cijene stana i prestanak stanarskog prava.

Član 5.

Odredbe ovog zakona ne odnose se na prodaju stanova:

1. koji se nalaze u objektima za koje je pokrenut postupak radi rušenja objekta, 2. koji su namijenjeni za stanovanje za vrijeme obavljanja službene djelatnosti, 3. koji se nalaze u poslovnim zgradama, koje se koriste za obavljanje djelatnosti državne, federalne uprave, sudstva, zdravstva, prometa i veza.

Član 7. stav 1.

Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.

Član 47. (koji je bio u primjeni do 11. jula 2006. godine) (1) Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizovani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.

(2) Prodaja stanova koji su predmet restitucije uredit će se posebnim propisom o restituciji.

32. Zakon o izmjenama i dopunama zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 36/06 od 10. jula 2006. godine) Član 10.

U članu 47. stav (2) mijenja se i glasi:

«(2) Pravo na kupovinu stana, prema odredbama ovog Zakona, ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan sa pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama.» Iza stava (2) dodaju se novi st. (3) i (4) koji glase:

«(3) Izuzetno od odredbe prethodnog stava, nosioci stanarskog prava na stanovima čiji su bivši vlasnici vakufi (legati, zadužbine) ne mogu otkupiti te stanove bez prethodne pisane saglasnosti vlasnika stana.

(4) Nosiocima stanarskog prava iz stava (3) ovog člana dodijelit će se odgovarajući stanovi vodeći računa o lokaciji, uvjetovanosti i njegovoj veličini, ili vlasniku stana sa pravom uknjižbe, ako je dao saglasnost nosiocu stanarskog prava za njegov otkup.» Član 12.

Ovaj Zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u «Službenim novinama Federacije BiH».

33. Zakon o izmjenama i dopunama zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 72/08 od 17. novembra 2008. godine) Član 2.

Član 47. mijenja se i glasi:

"Član 47.

(1) Odredbe ovog Zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizovani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.

(2) Pravo na kupnju stana prema odredbama ovog Zakona ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan s pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

(3) Ukoliko bivši vlasnik nije živ, pravo na dodjelu odgovarajućeg stana ima njegov nasljednik prvog reda.

(4) Odgovarajućim stanom, u smislu ovog Zakona, smatra se stan koji se nalazi u istoj općini kao i nacionalizovani stan i koji je veličine koja odstupa do +/-10% od veličine nacionalizovanog stana."

Član 7.

Ovaj Zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".

34. Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-33/05 od 19. jula 2006. godine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 55/06 od 20. septembra 2006. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Utvrđuje se da član 47. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo nije u nesaglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

Obustavlja se postupak za ocjenu ustavnosti člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jer je u toku postupka osporeni stav 2. člana 47. prestao da važi.

35. Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-28/06 od 16. maja 2007. godine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 45/07 od 2. jula 2007. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Utvrđuje se da odredbe st. 3. i 4. člana 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“, broj 36/06) nisu u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

36. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, “Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glase:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

VI. Dopustivost

37. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000683 10 Rev od 23. juna 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. jula 2011. godine, a apelacija je podnesena 26. septembra 2011. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

41. Apelant pobija navedene presude Kantonalnog i Vrhovnog suda tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

44. U konkretnom slučaju apelant je vodio parnični postupak radi utvrđenja da su ništavi ugovori o kupoprodaji stanova koje su zaključili tuženi kao nosioci stanarskog prava na spornim stanovima s tuženom Općinom Centar, tvrdnjama da se radi o stanovima koji će biti predmet restitucije, odnosno o sporu koji se tiče imovinskog prava. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Apelant smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

46. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, a koja se isključivo odnose na način na koji su Kantonalni i Vrhovni sud primijenili osporene odredbe na konkretnu situaciju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon provedenog dokaznog postupka, usvojio apelantov tužbeni zahtjev jer je zaključio da je Općina Centar, suprotno tada važećem propisu – članu 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova, prodala stanove „čija prodaja će biti regulisana posebnim propisom o restituciji“. Također, Općinski sud je naveo da su tuženi, zaključivanjem predmetnih ugovora, postupili suprotno članu 16a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, budući da su otuđivali nekretnine koje su postale društvena svojina na osnovu provedene nacionalizacije, te da to predstavlja drugi osnov za ništavost ugovora u smislu člana 103. ZOO-a.

48. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj odluci zaključio da je nepravilan stav Općinskog suda da su predmetni ugovori o kupoprodaji stanova, koji su zaključeni između Općine Centar i ostalih tuženih, ništavi u smislu odredaba člana 103. ZOO-a s obzirom da su zaključeni u vrijeme kada je bio na snazi član 47. stav 2. (osnovnog) Zakona o prodaji stanova. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud naveo da je Općinski sud ukazao da je u toku parničnog postupka Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-28/06 od 16. maja 2007. godine utvrđeno da odredbe st. 3. i 4. člana 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova nisu u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, ali da je propustio da ocijeni značaj te presude. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao na stav Ustavnog suda FBiH da prilikom donošenja osporenog zakona nisu ispoštovana načela iz člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, izmijenjenog Amandmanom V na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, koji garantira pravo na jednakost pred zakonom. Također, Kantonalni sud je naveo da je Ustavni sud FBiH zaključio da uz utvrđenu nejednakost pred zakonom, koja proizlazi kako iz različitog tretmana koji suštinski podrazumijeva pružanje određenih privilegija i nametanje dodatnih obaveza u odnosu na oblast koju tretira, tako i na naprijed navedeni način, osporene odredbe, po njegovom mišljenju, imaju za posljedicu i diskriminaciju građana (dakle nosilaca stanarskih prava na takvim stanovima) čije odnose uređuje, te krše opću zabranu diskriminacije građana iz člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da je navedenom presudom Ustavnog suda FBiH jasno ukazano na neustavnost odredbi koje se odnose na status nositelja stanarskih prava na vakufskim stanovima (legati, zadužbine), te da su takve odredbe bile neustavne od njihovog samog donošenja, ali da se nisu mogle primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda FBiH.

49. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da se prvostepeni sud nije mogao pozivati na nejasne i diskriminirajuće odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora jer bi se time negirala supremacija Evropske konvencije i njenih protokola koji se, prema odredbi člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuju i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima, a ustavna obaveza svih sudova prema odredbi člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine je da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud uzeo u obzir i član 16a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, te da je zaključio da zabrana otuđenja nacionalizovanih nekretnina nije od značaja za valjanost predmetnih ugovora s obzirom da je kasnije donesenim Zakonom o prodaji stanova drugačije regulisano pitanje prodaje stanova u društvenom vlasništvu.

50. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u cijelosti podržao stav Kantonalnog suda, te da je u obrazloženju svoje presude naveo da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo kada je, pozivajući se na odredbe člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova, preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Naime, i prema stavu Vrhovnog suda, pravilan je i na zakonu utemeljen pravni stav da tuženima, kao nosiocima stanarskog prava na predmetnim stanovima, pripada pravo na njihov otkup. Pri tome je Vrhovni sud, dovodeći u vezu činjenično utvrđenje drugostepenog suda s odredbama člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova u vezi s odredbama čl. II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, zaključio da je pravilna odluka Kantonalnog suda kojom je preinačena presuda Općinskog suda te odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

51. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je Zakon o prodaji stanova lex specialis u odnosu na sve druge propise kojima je regulisano sticanje prava vlasništva, i to na stanovima na kojim postoji stanarsko pravo, kojim je (član 1.) propisano da se njime uređuju uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te da je članom 5. tog zakona propisano da se njegove odredbe ne odnose na prodaju stanova koji se nalaze u objektima za koje je pokrenut postupak radi rušenja objekta, koji su namijenjeni za stanovanje za vrijeme obavljanja službene djelatnosti i koji se nalaze u poslovnim zgradama, koje se koriste za obavljanje djelatnosti državne, federalne uprave, sudstva, zdravstva, prometa i veza. Zatim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 47. tog zakona, također propisano da (stav 1) se odredbe tog zakona ne primjenjuju na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizovani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo kao i (stav 1) da će se prodaja stanova koji su predmet restitucije uredit posebnim propisom o restituciji. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je Zakon o prodaji stanova donesen da bi se ispunila dva društveno bitna interesa: okončanje postupka privatizacije stanova u društvenom (državnom) vlasništvu, uključujući i kategoriju nacionalizovanih i konfiskovanih stanova, kao i zabrana daljnjeg sticanja stanarskog prava kao posebnog, socijalističkog quasi imovinskog prava. Cilj Zakona o prodaji stanova jeste privatizacija društvene (državne) imovine, što uključuje i pravo na privatizaciju imovine koja je postala društvena (državna) nacionalizacijom ili konfiskacijom nakon II svjetskog rata, u svrhu efikasnog provođenja postupka privatizacije stanova u društvenoj (državnoj) imovini i rješavanja statusa nosilaca stanarskog prava na takvim stanovima.

52. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (5. aprila 2006. godine) na snazi bila odredba člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova kojom je bilo propisano da će se prodaja stanova koji su predmet restitucije urediti posebnim propisom o restituciji. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Ustavni sud Federacije BiH razmatrao da li je navedeni član (47) u saglasnosti s Ustavom Federacije BiH, te da je svojom Presudom broj U 33/05 od 19. jula 2006. godine utvrdio da član 47. stav 1. Zakona o prodaji stanova nije u nesaglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine te da je obustavio postupak za ocjenu ustavnosti člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova, jer je u toku postupka osporeni stav 2. člana 47. prestao da važi. Naime, Ustavni sud ukazuje da je 11. jula 2006. godine stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova kojim je u članu 10. izmijenjen član 47. stav 2. osnovnog zakona, te da je nakon toga isti glasio: Pravo na kupovinu stana, prema odredbama ovog Zakona, ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan sa pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Osim toga, tim članom su iza stava (2) dodati novi st. (3) i (4) koji glase: (3) Izuzetno od odredbe prethodnog stava, nosioci stanarskog prava na stanovima čiji su bivši vlasnici vakufi (legati, zadužbine) ne mogu otkupiti te stanove bez prethodne pisane saglasnosti vlasnika stana. i (4) Nosiocima stanarskog prava iz stava (3) ovog člana dodijelit će se odgovarajući stanovi vodeći računa o lokaciji, uvjetovanosti i njegovoj veličini, ili vlasniku stana sa pravom uknjižbe, ako je dao saglasnost nosiocu stanarskog prava za njegov otkup. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je Ustavni sud Federacije BiH razmatrao da li je navedeni član (10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova) u saglasnosti s Ustavom Federacije BiH, te da je Presudom broj U-28/06 od 16. maja 2007. godine utvrdio da odredbe st. 3. i 4. člana 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova nisu u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

53. Ustavni sud zapaža da je nakon donošenja Presude Ustavnog sud FBiH broj U-28/06 od 16. maja 2007. godine donesen novi Zakon o izmjenama i dopunama zakona o prodaji stanova te da, nakon 18. novembra 2008. godine član 47. glasi: (1) Odredbe ovog Zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizovani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo. (2) Pravo na kupnju stana prema odredbama ovog Zakona ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan s pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama. (3) Ukoliko bivši vlasnik nije živ, pravo na dodjelu odgovarajućeg stana ima njegov nasljednik prvog reda. (4) Odgovarajućim stanom, u smislu ovog Zakona, smatra se stan koji se nalazi u istoj općini kao i nacionalizovani stan i koji je veličine koja odstupa do +/-10% od veličine nacionalizovanog stana.

54. Zatim, Ustavni sud ukazuje da je Ustavni sud Federacije BiH razmatrao i da li je navedeni član (1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova) u saglasnosti s Ustavom Federacije BiH, te da je Presudom broj U-3/09 od 15. decembra 2009. godine utvrdio da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova ("Službene novine Federacije BiH" broj 72/08), u dijelovima koji se odnose na obaveze jedinica lokalne samouprave, povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Općine Stari Grad Sarajevo i Općine Novo Sarajevo, jer u postupku donošenja Zakona nije postupljeno u skladu s članom 4. tačka 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi i članom 56. stav 2. Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 49/06). Slijedom toga, Ustavni sud ukazuje da su nakon 11. jula 2006. godine u primjeni odredbe člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova, te da on glasi: Pravo na kupovinu stana, prema odredbama ovog Zakona, ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan sa pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

55. Dovodeći u vezu navedene činjenice, te imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog predmeta, uključujući i relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova i ZOO-a kao i odluke Ustavnog suda FBiH, na kojima su Kantonalni i Vrhovni sud zasnovali svoje odluke, Ustavni sud smatra da su u obje osporene odluke redovni sudovi dali iscrpna obrazloženja o tome zašto su odbili apelantov tužbeni zahtjev pri čemu su neosnovani aplantovi navodi da redovni sudovi nisu vodili računa o tome kada su zaključeni ugovori o prodaji spornih stanova. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno razmotrili posljedice primjene relevantne odredbe člana 47. Zakona o prodaji stanova, kako u njenom izvornom tekstu tako i s naknadnim izmjenama, vezano za prava koja apelant eventualno može imati u odnosu na sporne stanove tako i u odnosu na pravo tuženih na imovinu u kontekstu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koja se u smislu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima „prioritet nad svim ostalim zakonima“, te dali iscrpna obrazloženja zašto u okolnostima konkretnog slučaja apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u datim okolnostima ne nalazi arbitrarnosti u stavu Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da ugovori koje su zaključili tuženi sa Općinom Centar nisu ništavni.

56. Dalje, u vezi s apelantovim navodima o tome da su u istim slučajevima, sudovi u nekim predmetima donosili drugačije odluke, Ustavni sud ukazuje da, iako takva praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava, ta činjenica, sama po sebi, s obzirom na prethodna razmatranja, ne znači da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelant poziva.

57. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta, neosnovani.

Ostali navodi

58. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su Vrhovni sud i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene odredaba člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova u vezi s odredbama čl. II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, te kada su dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

60. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

61. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3806/11 (Vakufska direkcija Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio