Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4138/12 (R. Š.)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zloupotreba službenog položaja
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivično djelo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4138/12
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4138/12, rješavajući apelaciju Rozane Šeremet, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rozane Šeremet podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 051305 12 Kž od 16. jula 2012. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 051305 11 K od 26. marta 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rozana Šeremet (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Sean Spahić, advokat iz Zenice, podnijela je 29. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 051305 12 Kž od 16. jula 2012. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 051305 11 K od 26. marta 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od Kantonalnog tužilaštva iz Zenice (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 11. augusta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 15. do 28. augusta 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Na osnovu optužnice Kantonalnog tužilaštva, koja je činjenično uređena na glavnom pretresu, Općinski sud je Presudom broj 43 0 K 051305 11 K od 26. marta 2012. godine apelanticu proglasio krivom što je u toku 2007. i 2008. godine, radeći na poslovima kreditnog službenika u MKF „Eki“ Sarajevo – Filijala u Zenici (u daljnjem tekstu: oštećena), iskorištavanjem svojih ovlaštenja, postupila suprotno pravilima i proceduri rada propisanim Kreditnim priručnikom MKG „Eki“ – poglavlje POL2 – politika ranijeg plaćanja i to tako što je na način pobliže preciziran u tačkama od 1. do 34. izreke presude nanijela štetu oštećenoj u ukupnom iznosu od 74.361,60 KM. Time je počinila krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa je na osnovu istog člana i propisa osuđena na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i 10 mjeseci. Istom presudom apelantica je, shodno odredbi člana 202. stav 1. ZKPFBiH, obavezana na naknadu troškova krivičnog postupka i paušala, te je obavezana da, shodno odredbi člana 212. stav 3. ZKPFBiH, oštećenoj isplati iznos od 74.361,60 KM, sve preciznije navedeno u izreci presude.
6. Nakon što je taksativno naveo sve dokaze koje su predložili Tužilaštvo BiH i odbrana, te nakon njihove ocjene pojedinačno i u međusobnoj vezi (o čemu se sud iscrpno izjasnio na str. od 7. do 24. osporene presude), Općinski sud je došao do nespornog utvrđenja da je apelantica u kritičnom periodu obavljala poslove kreditnog službenika kod oštećene, da su osobe koje su pobliže navedene u tačkama od 1. do 34. izreke presude bile apelanticini klijenti koji su u kritičnom periodu podigli kredite radi zatvaranja ranije podignutih kredita kod oštećene. Tokom postupka je također utvrđeno da su klijenti oštećene apelantici na njen nagovor „da sistem ne radi“ predali gotov novac u ukupnom iznosu od 151.551,96 KM na ime otplate glavnice kredita i na ime troškova zatvaranja kredita gotovog novca, koji je apelantica trebala da uplati na račun oštećene na ime zatvaranja pojedinačnih kredita klijenata, što nije učinila, već je novac zadržala kod sebe nastavljajući da umjesto svojih klijenata vrši uplate njihovih rata kredita. Iz provedenih dokaza je proizašlo da je apelantica po osnovu glavnice kredita uplatila ukupan iznos od 74.072,80 KM, a po osnovu kamata iznos od 21.493,72 KM, što ukupno iznosi 95.512,52 KM. Također je tokom postupka utvrđeno da dug na ime otplate glavnice kredita iznosi 74.361,00 KM, što predstavlja direktnu pričinjenu štetu, te da je apelantica od zaprimljenog novca za sebe zadržala iznos od 56.039,44 KM, pa je u takvim okolnostima za Općinski sud bilo sporno šta se desilo s navedenim iznosom, da li ga je apelantica zadržala za sebe ili ga je, kako tvrdi, upotrijebila za otplatu delikventnih kredita drugih klijenata. U vezi s uplatnicama koje je apelantica dostavila kao dokaz za tvrdnje da je preostali novac upotrijebila za otplatu kredita drugih klijenata, Općinski sud iz priloženih dokaza nije mogao izvesti takav zaključak. Prvostepeni sud je istakao da iz dostavljenih uplatnica nije moguće izvesti zaključak da je apelantica izvršila uplate jer su na svim uplatnicama na mjestu predviđenom za upis onoga ko je izvršio uplatu i na mjestu predviđenom za potpis nalogodavca jasno naznačena imena klijenata oštećene. Osim toga, Općinski sud je uvidom u dostavljene uplatnice utvrdio da jedna od uplatnica glasi na ime Riste Zelenkova, apelanticinog oca, na osnovu čega je prvostepeni sud zaključio da je i apelanticin otac kod oštećene imao delikventni kredit koji je apelantica morala otplaćivati, što je u suprotnosti s tvrdnjom odbrane da je apelanticin otac morao da podigne kredit kod oštećene kako bi apelantica mogla da otplati delikventne kredite.
7. Dalje je Općinski sud naglasio da su predmetne uplatnice bile predmet vještačenja vještaka finansijske struke Omera Čabaravdića, kojeg je angažirala odbrana, koji je tokom postupka tvrdio da je apelantica na ime delikventnih kredita uplatila iznos od 57.757.20 KM, a da ostatak duga po spornim kreditima iznosi 51.395,17 KM, tvrdeći da taj dug ne ulazi u buduće nedospjele kamate kojih su klijenti oslobođeni zbog ranije otplate, te da stoga nije pričinjena šteta oštećenoj. Općinski sud navedene tvrdnje nije mogao prihvatiti jer se, prema ocjeni navedenog suda, radi o proizvoljnim i iskonstruiranim tvrdnjama imenovanog vještaka, koje se ne zasnivaju na utvrđenim činjenicama i dokazima u spisu. Obrazlažući takav stav, Općinski sud je ponovo naglasio da niti iz jedne uplatnice ne proizlazi da je apelantica izvršila sporne uplate jer sve uplatnice glase na imena klijenata, niti bilo što drugo upućuje na zaključak da je apelantica dostavljene uplatnice popunila i potpisala, tako da je Općinski sud zaključio da je vještak odbrane svoju tvrdnju temeljio isključivo na apelanticinoj izjavi, što je za navedeni sud neprihvatljivo. Općinski sud je ocijenio nelogičnom i neutemeljenom tvrdnju vještaka odbrane da u dug za predmetne kredite ne ulaze buduće kamate jer su klijenti uplatom glavnice na ime kredita oslobođeni budućih kamata, svjesno zanemarujući činjenicu da taj novac nije uplaćen na račun oštećene radi zatvaranja kredita klijenata jer je apelantica novac zadržala kod sebe upotrijebivši dio novca za otplatu rata kredita svojih klijenata, a dio je uzela i prisvojila za sebe.
8. Općinski sud je ocijenio neprihvatljivom tvrdnju vještaka odbrane da analitičke (knjigovodstvene) kartice nisu pouzdana knjigovodstvena dokumentacija i da postoji neka druga dokumentacija, pri čemu nije naveo razloge za takve tvrdnje, niti je naveo koja je to druga dokumentacija u koju se knjiže isti podaci. Općinski sud je istakao da se iz predmetnih knjigovodstvenih kartica jasno vidi da su u njima evidentirane sve knjigovodstvene promjene vezane za predmetne kredite, te se jasno vidi dug klijenata po osnovu kredita, uplata rata po osnovu kredita, neplaćene rate po osnovu glavnice i kamata, te koliko je klijent dužan nakon prestanka otplate rata kredita, što sve navedeno s pravom ukazuje na to da su knjigovodstvene kartice upravo pravno relevantna knjigovodstvena dokumentacija. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da se nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji je sačinio vještak odbrane Omer Čabaravdić ne zasniva na činjenicama i dokazima u spisu, niti na pravilima nauke i struke, što ga čini proizvoljnim jer je sačinjen s očiglednom namjerom da apelantica izbjegne odgovornost za predmetno krivično djelo, te stoga ne predstavlja pravno relevantan dokaz za odlučivanje u konkretnoj krivičnoj stvari.
9. U vezi s ostalim dokazima odbrane (svjedočenje Mirsada Mujičića i Berislava Dodika), Općinski sud je ocijenio da ti dokazi nisu značajni za odlučivanje, odnosno ne mogu se dovesti u vezu s tvrdnjom odbrane da je apelantica novac upotrijebila za otplatu delikventnih kredita. Kada je riječ o 16 uplatnica za koje svjedok Berislav Dodik tvrdi da je on svojim klijentima izvršio uplatu rata kredita, Općinski sud je došao do zaključka da se te tvrdnje ni na koji način ne mogu dovesti u stvarnu vezu s predmetnim krivičnim djelom, te stoga nisu pravno relevantne za odlučivanje u toj krivičnoj stvari.
10. S druge strane, za razliku od vještaka odbrane Omera Čabaravdića, vještak finansijske struke Edin Baljak, vještak optužbe, u svom nalazu i mišljenju je na jasan i nedvojben način iznio, analizirao i utvrdio pravno relevantne činjenice za odlučivanje u postupku, u skladu s pravilima struke i nauke (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na str. 25. i 26. osporene presude). Općinski sud je ocijenio neutemeljenim tvrdnje odbrane da je vještak Edin Baljak svoje vještačenje izvršio na osnovu dokumentacije koja se ne nalazi u spisu već kod oštećene, budući da se iz nalaza i mišljenja jasno vidi da se radi o istoj dokumentaciji i to originalima i ovjerenim fotokopijama istih dokumenata koji se nalaze u spisu.
11. Imajući u vidu sve provedene dokaze, Općinski sud je izveo zaključak da je apelanticina odbrana, koja je tendenciozno data s očiglednom namjerom da se izbjegne krivica za krivično djelo koje je apelantici stavljeno na teret, u cijelosti opovrgnuta dokazima optužbe. Prema ocjeni Općinskog suda, izvedeni dokazi ukazuju na to da je kod apelantice u vrijeme izvršenja djela postojala krivica za krivično djelo koje joj je stavljeno na teret, tj. tokom postupka nisu utvrđene okolnosti koje bi isključivale ili bitno umanjivale njenu uračunljivost, pri čemu su sve okolnosti konkretnog slučaja ukazale na to da je apelantica prilikom izvršenja krivičnog djela postupala s direktnim umišljajem, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.
12. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivičnopravne sankcije, Općinski sud je uzeo u obzir da je za krivično djelo iz člana 383. stav 1. KZFBiH propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, zatim težinu krivičnog djela, kao i činjenicu da se predmetno krivično djelo sastoji od 34 radnje i da bi izvršenjem samo jedne radnje bilo ostvareno obilježje tog krivičnog djela, što konkretno krivično djelo čini posebno teškim. Prilikom izricanja kazne apelantici Općinski sud je uzeo u obzir olakšavajuće okolnosti, koje je naveo, utvrdivši da kod apelantice ne postoje otežavajuće okolnosti.
13. Odlučujući o apelanticinoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 K 051305 12 Kž od 16. jula 2012. godine žalbu djelimično uvažio i osporenu presudu preinačio u pogledu odluke o kazni, tako što je apelantica za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH osuđena na kaznu zatvora od jedne godine, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
14. Nakon uvida u osporenu presudu drugostepeni sud je utvrdio da je prvostepena presuda napisana na jasan i razumljiv način, da je u presudi naveden iscrpan sadržaj svih izvedenih dokaza, te njihova analiza i ocjena, pa se neslaganje žalbe sa sadržajem izvedenih dokaza te njihovom ocjenom i analizom i izvedenim zaključcima na osnovu utvrđenih relevantnih činjenica, samo po sebi, ne može smatrati formalnim nedostacima osporene presude, u smislu apsolutno bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, na način kako je to u žalbi navedeno. Zatim je drugostepeni sud uvidom u izvedene dokaze utvrdio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice na osnovu kojih i prema ocjeni navedenog suda proizlazi nesumnjiv zaključak da je apelantica počinila krivično djelo za koje je proglašena krivom. Kantonalni sud je pojasnio da krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH (osnovni oblik) čini službena ili odgovorna osoba u Federaciji BiH koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlasti, prekoračivši granice svoje službene ovlasti, pribavi sebi ili drugome kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugoga. U tom smislu je pojašnjeno da je službeni položaj iskorišten, odnosno da se krivično djelo smatra svršenim kada je ta korist stečena na nezakonit način ili drugom nanesena šteta po osnovu izvršene službene radnje, uz prekoračenje granice svoje službene ovlasti ili neobavljanjem svoje službene dužnosti.
15. Iz provedenih dokaza je i za drugostepeni sud nesporno da je apelantica svakom pojedinačnom radnjom, zloupotrijebivši poslove kreditnog službenika, izdala svakom pojedinačnom klijentu oštećene iz optužnice (njih ukupno 34) svojeručno potpisanu potvrdu o primljenom iznosu novca, ovjerenu pečatom oštećene, fiktivno prikazujući klijentu da je izmirio obavezu prijevremenog zatvaranja kredita, odnosno da je kredit u cijelosti otplaćen, pri čemu je primljeni novac, umjesto da ga položi na račun oštećene, apelantica zadržala za sebe, tako da svaka takva radnja (moment kada je primila novac po navedenom osnovu i zadržala ga za sebe umjesto da ga položi na račun oštećene) predstavlja moment kada je svršeno krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 1. KZFBiH. Kao rezultat takvog postupanja je okolnost da je apelantica za sebe zadržala i sebi pribavila imovinsku korist, kako je naveo Kantonalni sud.
16. Shodno navedenom, drugostepeni sud je naglasio da je sa stanovišta počinjenosti i svršenosti krivičnog djela posve krivično i pravno irelevantno kako je i na koji način apelantica manipulirala s primljenim novcem u gotovini od svojih klijenata, koristeći različite rokove dospijeća otplate kredita za svakog pojedinog klijenta. Naime, kako je istaknuto, imajući u vidu okolnost da je apelantica od dijela prisvojenog novca vršila i otplatu kredita klijenata od kojih je novac uzela, ili ga koristila na neki drugi način (otplata delikventnih kredita drugih klijenata kako tvrdi u žalbi), a koji može izgledati kao vid obeštećenja oštećene, takva okolnost može biti ocijenjena samo kao olakšavajuća okolnost i kao takva ne ulazi u konstitutivna obilježja predmetnog krivičnog djela. Upravo navedeno proizlazi iz navoda žalbe kojim se zapravo ne negira činjenica da je apelantica radeći na poslovima kreditnog službenika uzimala od klijenata oštećene iz optužnice gotov novac u svrhu prijevremenog zatvaranja kredita koji nije položila na račun oštećene već ga je zadržala kod sebe te naknadno po datumima dospijeća rata kredita vršila uplate na ime oštećene, te podudarnosti nalaza i mišljenja vještaka odbrane i optužbe u segmentu zadržanog iznosa novca (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na str. 4. osporene presude).
17. Međutim, kako je istakao drugostepeni sud, ono što se jednim dijelom žalbe ne osporava kao činjenično utvrđenje s druge strane se žalbom nastoji prikazati drugačijim nego što jeste s upravo jednim ciljem, tj. da se uvlačenjem apelanticinih naknadnih radnji (nakon što je krivično djelo već počinjeno i svršeno i šteta već nastupila za oštećenu po osnovu apelanticinog zadržavanja i prisvajanja novca) stvori privid kako te naknadne radnje (uplate rata za kredite klijenata) ulaze u konstitutivna obilježja konkretnog krivičnog djela. Suštinski, apelantica žalbom pokušava da prikaže kako stvarno nastala šteta za oštećenu nije nastala jer je apelantica naknadno vršila uplate, jednim dijelom za vraćanje kredita klijenata navedenih u optužnici, a drugim dijelom za isplatu rata klijenata koji nisu vraćali kredite, te da time nema ni krivičnog djela.
18. U vezi s tim navodima žalbe, Kantonalni sud je pojasnio da se prvostepeni sud detaljno bavio nalazima i mišljenjima vještaka odbrane i optužbe, te da je ključno pitanje oko kojeg vještaci nisu imali saglasan stav šta je apelantica učinila sa zadržanim i prisvojenim novcem. Kantonalni sud je podsjetio na to da je vještak optužbe u svom nalazu utvrdio da je apelantica navedeni iznos zadržala za sebe, dok je vještak odbrane tvrdio da je apelantica navedeni iznos upotrijebila za otplatu delikventnih kredita drugih klijenata. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je uvidom u materijalne dokaze u spisu potvrdio stav prvostepenog suda da se iz dostavljenih dokaza (uplatnica), na koje se apelantica pozvala, ne može izvesti zaključak da je predmetne uplate vršila apelantica jer priložene uplatnice glase na imena klijenata. Naglašeno je da tvrdnje vještaka odbrane da je apelantica prisvojeni novac uplaćivala na račune delikventnih klijenata nisu zasnovane na egzaktnim dokazima, već isključivo na apelanticinom iskazu, pa je u takvim okolnostima prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da se takav nalaz ne zasniva na činjenicama i dokazima u spisu, te na pravilima nauke i struke. Kantonalni sud je naglasio da se neslaganje odbrane s mišljenjem vještaka optužbe u osporenoj presudi samo po sebi ne može smatrati povredom jednakosti stranaka ili povredom drugog prava, u smislu povreda čl. 11. stav 2, 15. stav 1. i 115. ZKPFBiH, kako se to žalbom sugerira.
19. Za Kantonalni sud je nesporno da je apelantica sukcesivno prisvajala novac od klijenata, te da je zloupotrijebivši poslove kreditnog službenika manipulirala gotovinom prisvojenog novca duži period, te da se navedeni manjak od 56.039,44 KM pojavio u momentu kada je primijećena takva apelanticina aktivnost, te da tokom postupka nije uspjela da dokaže da je navedeni iznos uplatila za kredite delikventnih klijenata. Kantonalni sud je imao potrebu da ponovo naglasi da je sa stanovišta učinjenja i svršenosti krivičnog djela posve irelevantno kako je apelantica naknadno koristila i manipulirala prisvojenim novcem u gotovini, jer te okolnosti ne ulaze u konstitutivna obilježja konkretnog krivičnog djela, već mogu biti ocijenjene samo kao olakšavajuće okolnosti.
20. Kantonalni sud je još naglasio da je i prema njegovoj ocjeni na osnovu izvedenih dokaza na nesporan način utvrđeno da je za oštećenu po osnovu glavnice za predmetne kredite nastupila direktna šteta u iznosu od 74.361,60 KM, pa je stoga prvostepeni sud donio pravilnu oduku o imovinskopravnom zahtjevu.
21. Konačno, u odnosu na žalbene navode koji se odnose na visinu kazne, Kantonalni sud je stanovišta da je taj dio žalbenih navoda osnovan, nalazeći da je prvostepeni sud prestrogo odmjerio visinu kazne. Drugostepeni sud je naglasio da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri ocijenio značaj olakšavajućih okolnosti kod apelantice, posebno okolnost koju je trebalo ocijeniti kao olakšavajuću, tj. da je apelantica iz prisvojenog novca ipak vršila djelimičnu otplatu kredita klijenata od kojih je novac uzela i na nezakonit način zadržala za sebe, ali da je svakako navedenim uplatama ublažila štetu koja je nastupila za oštećenu, ocijenivši da se i s ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u iscrpnoj apelaciji ukazuje na propuste u optužnici i činjenicu da je optužnica podignuta bez prethodno provedenog vještačenja vještaka finansijske struke. Budući da je sud još u fazi potvrđivanja optužnice, a zatim i tokom postupka teret dokazivanja visine štete i njeno (ne)postojanje prenio na apelanticu umjesto na tužioca, to je takvim postupanjem u okolnostima kada na nesumnjiv način nije utvrđena visina štete prekršeno pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Zatim ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza. Navodi da je politika oštećene primoravala djelatnike da vlastitim novcem uplaćuju rate delikventnih kredita, što je u svom iskazu potvrdio Berislav Dodik, koji je na isti način svojim novcem uplatio iznos od 12.000,00 KM na ime rata kredita delikventnih klijenata (klijenti koji redovno ne izmiruju rate kredita), ali sudovi taj iskaz nisu prihvatili. Smatra da je u okviru redovnih sudova izostalo valjano obrazloženje, te ukazuje na to da je izreka presude kontradiktorna izvedenim dokazima i obrazloženju, te da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Zatim ukazuje na kršenje principa jednakosti oružja i principa ravnopravnosti stranaka u postupka. Ukazuje na to da odbrani nikada nije dostavljen radni materijal na osnovu kojeg je vještak optužbe sačinio nalaz i mišljenje, na što je odbrana u žalbi i tokom postupka prigovarala. Također prigovora da nije imala mogućnost da se izjasni na popratnu dokumentaciju na osnovu koje je vještak optužbe sačinio svoj nalaz i mišljenje. Kršenje prava na imovinu apelantica vidi u činjenici da je osporenim presudama obavezana na naknadu štete, čime će njena imovina biti umanjena za navedeni iznos, iako redovni sudovi nisu na nesumnjiv način utvrdili postojanje štete, a naročitu njenu visinu u iznosu od 74.361,60 KM.
b) Odgovor na apelaciju
23. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelantici u predmetnom postupku nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji pozvala predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Općinski sud je ocijenio apelaciju neosnovanom, te, između ostalog, naveo da je apelantica svoju odbranu zasnovala na nalazu i mišljenju vještaka Omera Čabaravdića, koji je u svom nalazu iznio proizvoljno mišljenje o odlučnim činjenicama u spisu uz naglasak da je njegov nalaz bio prilagođen apelanticinim potrebama, te je kao takav bio neprihvatljiv kao dokaz na kojem bi sud zasnovao svoju odluku. Predloženo je da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana.
25. Kantonalno tužilaštvo je ocijenilo neosnovanim sve apelanticine navode, budući da su redovni sudovi dali dovoljno jasno obrazloženje za svoj stav. Između ostalog je istaknuto da apelantici tokom postupka nisu bila uskraćena prava na koja se u apelaciji pozvala jer joj je bilo omogućeno da predlaže dokaze, te postavlja direktna i unakrsna pitanja. Kantonalno tužilaštvo je naglasilo da u toku istrage nije obavljeno vještačenje jer su materijalni dokazi bili tako jasni i uvjerljivi da je smatralo da pri takvom činjeničnom stanju nije potrebno angažiranje vještaka da bi sabrao nekoliko brojki na priznanicama, odnosno visinu povjerenog novca koji su klijenti dali apelantici da bi zatvorili stari, a potom podigli novi kredit. Istaknuto je da se sva ekonomska mudrost sastojala u tome da se saberu novčani iznosi na dostavljenim uplatnicama prevarenih klijenata oštećene, ali da je i pored toga tokom postupka zatraženo provođenje vještačenja, pa su obavljena dva vještačenja, od kojih je jedno u cijelosti potvrdilo navode iz optužnice, a drugo vještačenje u tome nije uspjelo ni pred prvostepenim, a ni pred drugostepenim sudom. Navedeno je da je odbrana postavljala unakrsna i direktna pitanja obojici vještaka, a niko im nije osporavao da izvrše uvid u finansijsku dokumentaciju kojom je raspolagala optužba. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
26. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, u bitnom dijelu glasi:
Član 381. st. 1. i 4.
Zloupotreba položaja ili ovlaštenja (1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.
(4) Korist iz stava 1. ovog člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno pod uvjetima propisanim ovim zakonom.
27. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, u bitnom dijelu glasi:
Član 15. stav 1.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branioce tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296. stav 2.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 051305 12 Kž od 16. jula 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 6. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 29. novembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
32. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
35. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice u vezi s izvršenjem krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, pa apelantica u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
36. U kontekstu apelanticinih navoda o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
37. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006).
38. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijeni izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
39. Također, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ta slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
40. U vezi s apelanticinim istaknutim prigovorima, Ustavni sud zapaža da se oni u suštini svode na činjenicu da nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke kojeg je ona predložila redovni sudovi nisu prihvatili kao relevantan, što je, prema njenoj ocjeni, dovelo do kršenje prava na ravnopravnost strana u postupku. Apelantica smatra da je navedeno vještačenje dovelo u sumnju činjenično utvrđenje redovnih sudova, te da stoga redovni sudovi nisu nesporno utvrdili njenu krivicu, niti visinu štete, koje, kako smatra apelantica, i nema.
41. Sagledavajući osporene presude u svjetlu apelacionih navoda, Ustavni sud iz osporenih presuda zapaža da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza, koje su predložile i odbrana i optužba, nesporno zaključio da je apelantica počinila krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 381. stav 1. KZFBiH, što je saglasno potvrdio i Kantonalni sud, koji se s Općinskim sudom nije složio samo u pogledu visine kazne. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljan opis krivičnopravnih radnji koje je apelantica preduzimala tokom 2007. i 2008. godine, a koje se, u suštini, svode na zadržavanje novca dobijenog od klijenata oštećene koji joj je povjeren s ciljem zatvaranja njihovih ranije podignutih kredita, što apelantica tokom postupka nije ni sporila. Ustavni sud podsjeća na to da su redovni sudovi prilikom odlučivanja imali u vidu suštinu krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja sa stanovišta njegove svršenosti i počinjenosti. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja imali u vidu da naknadne radnje koje je apelantica preduzela ne ulaze u konstitutivno obilježje predmetnog krivičnog djela, već da te naknadne radnje koje su preduzete s ciljem umanjenja štete (koja je već nastala zadržavanjem novca i neuplaćivanjem novca na račun oštećene) mogu biti ocijenjene samo kao olakšavajuća okolnost (što je Kantonalni sud uzeo u obzir preinačivši prvostepenu presudu u dijelu visine kazne). Ustavni sud primjećuje i da visina štete koja je na osnovu provedenih dokaza utvrđena u iznosu od 74.361,60 KM predstavlja iznos glavnice spornih kredita 34 klijenta oštećene iz izreke prvostepene presude, te da navedeni iznos visine štete tokom postupka nije bio sporan ni za prvostepeni sud, a ni za drugostepeni sud.
42. Ustavni sud smatra da je Općinski sud na osnovu svih provedenih dokaza s dovoljnom sigurnošću, suprotno apelanticinom stajalištu, utvrdio činjenično stanje i shodno tome apelanticinu odgovornost za počinjeno krivično djelo, pri čemu nije izostalo jasno i argumentirano obrazloženje za sve navedeno, niti detaljan opis svih provedenih dokaza, te njihova ocjena, kako to propisuju relevantne odredbe ZKPFBiH. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, imajući u vidu gotovo identične prigovore kao i u apelaciji, potvrdio stav prvostepenog suda u tom segmentu.
43. U vezi s apelanticinim prigovorom da redovni sudovi nisu prihvatili nalaz i mišljenje vještaka odbrane, koji dovodi u kontekst kršenja prava na ravnopravnost strana u postupku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi bili saglasni u ocjeni da je nalaz odbrane zasnovan isključivo na apelanticinim izjavama, da ne korespondira s relevantnih dokazima u spisu i da je kao takav sačinjen s ciljem izbjegavanja apelanticine odgovornosti. Ustavni sud primjećuje da su u vezi s tim redovni sudovi u obrazloženjima odluka dali opširna i argumentirana obrazloženja iz kojih se ne uočava proizvoljnost, pa su na taj način redovni sudovi ispunili obavezu i naveli razloge zbog kojih nisu ocijenili taj dokaz. Isto tako, Ustavni sud iz raspoloživih dokaza ne zapaža da je apelantici tokom postupka bilo uskraćeno bilo koje pravo koje joj je omogućavalo procesno pravo – pravo da predlaže dokaze, da vrši uvid u dokaze optužbe ili da ispituje stranke odnosno učesnike u postupku, uključujući vještaka optužbe. U vezi s apelanticinim prigovorima da joj nije bio dostavljen radni materijal na osnovu kojeg je sačinjen nalaz i mišljenje vještaka, niti je tokom postupka dobila priliku da se izjasni na dokumentaciju na osnovu koje je sačinjen nalaz i mišljenje vještaka optužbe, Ustavni sud zapaža da je apelantica taj prigovor iznosila tokom postupka, te da su ga redovni sudovi ocijenili neosnovanim za što su dali relevantno obrazloženje. Konačno, u vezi s tim apelanticinim prigovorima posebno se iscrpno izjasnilo Kantonalno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju pojasnivši da apelantici tokom postupka nije bilo uskraćeno pravo da postavlja pitanja obojici vještaka, te da izvrši uvid u finansijsku dokumentaciju kojom je raspolagala optužba, što je dodatno učvrstilo stav Ustavnog suda o neosnovanosti tih prigovora.
44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi upućivalo na zaključak da je apelantici u postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
45. U vezi s apelanticinim pozivanjem na kršenje principa in dubio pro reo koje dovodi o kontekst tvrdnji da redovni sudovi nisu na nesporan način dokazali njenu krivicu, odnosno visinu štete, a time i postojanje krivičnog djela, te da su u takvim okolnostima propustili da primijene navedeni princip, Ustavni sud podsjeća na to da se tim prigovorima bavio u prethodnim tačkama ove odluke ocijenivši ih neosnovanim. Ustavni sud podsjeća na to da navedeni princip podrazumijeva obavezu suda da izvrši savjesnu ocjenu svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi s ostalim dokazima, te na osnovu takve ocjene izvede zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti određenih odlučnih činjenica. Tek u slučaju da i dalje postoji sumnja u pogledu postojanja odlučnih činjenica koje čine obilježja krivičnog djela i od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, obaveza suda je da u tom slučaju sumnju riješi na način povoljniji za optuženog. Budući da u konkretnom slučaju za redovne sudove nije bilo nikakvih dilema u vezi s utvrđivanjem odlučnih činjenica (za što u obrazloženjima presuda nije izostalo jasno i precizno obrazloženje), koje nije dovedeno u sumnju ni nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke kojeg je angažirala apelantica, za koji su redovni sudovi, kako je to već naglašeno u prethodnim tačkama ove odluke, bili saglasni da nije urađen na osnovu dokaza iz spisa već na osnovu apelanticinog iskaza, Ustavni sud apelanticine navode o kršenja navedenog principa iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršen član 6. stav 2. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
47. U odnosu na apelanticine navode kojim ukazuje na to da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelantica te navode suštinski dovodi u kontekst kršenja prava na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke ocijenivši prigovore neosnovanim, pa Ustavni sud zbog istih razloga smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada je utvrđena apelanticina odgovornost u postupku u okviru kojeg su uvažene sve garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koje je apelantica neosnovano ukazala, pri čemu nisu dovedene u pitanje ni garancije iz stava 2. člana 6. Evropske konvencije.
49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava zasniva na istim razlozima na kojim je zasnivala navode o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da u tom pogledu nije bilo proizvoljnosti.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić