Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1027/12 (H. R.)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1027/12
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1027/12, rješavajući apelaciju Hariza Redžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hariza Redžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 054216 11 Gž od 16. februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P- 209/07 od 27. oktobra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hariz Redžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Dubrave – Gornje Živinice podnio je 17. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 054216 11 Gž od 16. februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-209/07 od 27. oktobra 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od tužiteljice u postupku - Nove banke a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 11. augusta, odnosno 15. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud, te tužiteljica su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 15. augusta do 8. oktobra 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Općinski sud je Presudom broj P-209/07 od 27. oktobra 2010. godine obavezao apelanta da tužiteljici isplati dug u iznosu od 8.428,68 KM po osnovu glavnog duga, te iznos od 2.431,77 KM po osnovu ugovorene kamate obračunate od 1. januara 2007. godine, kao i ugovorenu zateznu kamatu po stopi od 22,5%, koja će se obračunati na glavni dug, počev od 2. januara 2007. godine do konačne isplate, kao i da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 150,00 KM.
6. Na temelju provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je Jasmina Jašarević (u daljnjem tekstu: korisnica kartice) tužiteljici 23. augusta 2004. godine podnijela zahtjev za izdavanje kreditne kartice, da je tužiteljica nakon toga, u Filijali u Tuzli, 13. septembra 2004. godine, sa korisnicom kartice zaključila ugovor o korištenju kreditne kartice (u daljnjem tekstu: ugovor o korištenju) Standard MasterCard, preciznije označene u presudi (u daljnjem tekstu: predmetna kreditna kartica), kojim je korisnici kartice omogućeno trošenje mjesečnog iznosa u visini od 10.000,00 KM sa kamatnom stopom preciziranom u navedenom ugovoru. Utvrđeno je, također, da je radi osiguranja ugovora o korištenju tužiteljica 13. septembra 2004. godine sa apelantom, kao drugim žirantom, i Nerminom Selimovićem, kao prvim žirantom, zaključila ugovor o jemstvu po predmetnoj kreditnoj kartici (u daljnjem tekstu: ugovor o jemstvu) koja je odobrena korisnici kredita po ugovoru o korištenju predmetne kreditne kartice.
7. Uvidom u ugovor o jemstvu Općinski sud je utvrdio da je u ugovoru precizirano da je apelant saglasan da tužiteljici solidarno, kao jemac platac, jemči za isplatu cjelokupnog duga po predmetnoj kreditnoj kartici uz obavezivanje apelanta da će na poziv tužiteljice isplatiti cjelokupan iznos neotplaćenog duga zajedno sa pripadajućom kamatom i troškovima ukoliko to korisnica kartice ne učini, ili u svakom drugom otkazu ugovora o korištenju zbog neizvršavanja obaveza u ugovorenom roku. Dalje je utvrđeno da je korisnica predmetne kreditne kartice 13. septembra 2004. godine na postterminalu banke podigla odobreni iznos od 10.000,00 KM, te da nakon toga korisnica kartice nije vraćala uredno dug, te je tužiteljici ostala dužna iznos od 8.428,68 KM na ime glavnog duga, te po osnovu kamate obračunate do 1. januara 2007. godine iznos od 2.431,77 KM, pri čemu je ostala dužna da isplati i ugovorenu zateznu kamatu po stopi od 22,5% godišnje, koja se na glavni dug obračunava počev od 2. januara 2007. godine.
8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da je apelant potpisivanjem ugovora o jemstvu preuzeo obavezu izmirenja duga po osnovu korištenja predmetne kreditne kartice. Prema ocjeni Općinskog suda, apelantove tvrdnje da je on, zapravo, jemčio samo na iznos od 1.000,00 KM su u suprotnosti sa odredbama zaključenog ugovora o jemstvu. U tom pravcu Općinski sud se pozvao na član 2. ugovora o jemstva kojim je određeno da prvi i drugi žirant ovlašćuju tužiteljicu da, u slučaju neizmirenja duga, može popuniti bjanko potpisanu mjenicu korisnice kartice radi naplate svog potraživanja, ili bez sudskog postupka na osnovu ugovora o jemstvu staviti zabranu na lična primanja prvog i drugog žiranta. Kako je tokom postupka nesporno utvrđeno da korisnica predmetne kreditne kartice po osnovu korištenja sredstava nije isplatila dug tužiteljici, prema ocjeni prvostepenog suda, apelantova obaveza je da to učini po osnovu ugovora o jemstvu.
9. Dalje je pojašnjeno da apelantova obaveza proizlazi i iz odredbe člana 1004. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da, ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovora povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika, bilo od jemca, ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo), pa, shodno tome, Općinski sud nije imao dilemu da je apelant obavezan da tužiteljici na ime naknade štete isplati iznose bliže precizirane u izreci presude.
10. Općinski sud je na kraju istakao da provedenim dokazima apelant nije osporio činjenične i pravne navode iz tužbe, niti je doveo u sumnju valjanost dokaza tužiteljice, te je još istakao da apelant nije nesporno dokazao neregularnost procedure tužiteljice u vezi sa izdavanjem predmetne kreditne kartice i zaključenjem ugovora o jemstvu na šta se tokom postupka pozivao. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio na temelju odredaba čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupka (u daljnjem tekstu: ZPP).
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 P 054216 11 Gž od 16. februara 2012. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je, prije svega, ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda koje, prema njegovoj ocjeni, nije dovedeno u sumnju ni žalbenim navodima, istaknuvši da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev. U tom pravcu je pojašnjeno da je apelant, shodno odredbama čl. 997. i 1004. stav 3. ZOO, bio jemac, te se ugovorom o jemstvu obavezao prema povjeriocu (tužiteljici) da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika (korisnice kartice) ako to dužnik ne učini. Zatim je pojašnjeno da se apelant obavezao kao jemac platac, shodno odredbi člana 1004. stav 3. ZOO, te se saglasio da povjerilac (tužiteljica) može zahtijevati ispunjenje obaveze ili od glavnog dužnika ili od jemca, odnosno jemaca, ili oboje u isto vrijeme (solidarno jemstvo), pa budući da glavni dužnik nije ispunio svoju obavezu, to je povjerilac (tužiteljica) ovlašten da, shodno citiranoj odredbi, od jemca (apelanta) zahtijeva ispunjenje obaveze.
12. Apelantove tvrdnje da je bio jemac korisnici kartice samo do iznosa od 1.000,00 KM i da nije bio obaviješten od banke da je korisniku povećan limit potrošnje, Kantonalni sud, kao paušalne i ničim dokazane, nije mogao prihvatiti, shodno odredbama čl. 7, 123. i 126. ZPP, budući da iz činjeničnog stanja tako što ne proizlazi. Dalje, Kantonalni sud nije mogao prihvatiti apelantove navode da je potpisao bjanko ugovor o jemstvu i da navedeni ugovor nije potpisao 13. septembra 2004. godine, jer ove navode apelant nije potkrijepio relevantnim dokazima. Osim toga, kako je istakao Kantonalni sud, apelant je uz odgovor na tužbu, kao jedan od dokaza, priložio primjerak popunjenog ugovora o jemstvu po predmetnoj kreditnoj kartici datiran sa 13. septembrom 2004. godine, potpisan od apelanta i prvog žiranta. Kantonalni sud je ocijenio irelevantnim i apelantovo pozivanje na rješenje o administrativnoj zabrani na lična primanja od 17. augusta 2004. godine, jer se ta administrativna zabrana, kako to proizlazi iz samog rješenja, odnosi na kratkoročni kredit broj 4000-280151, a ne na dug po predmetnoj kreditnoj kartici koja je u konkretnom slučaju predmet spora.
13. Kantonalni sud je još ocijenio da su na pravilnost i zakonitost osporene odluke bez utjecaja žalbeni prigovori da apelant nije potpisao bjanko mjenicu i da korisnik kartice, kao glavni dužnik, nije potpisao ugovor o jemstvu iz razloga što, shodno odredbi člana 997. ZOO, za punovažnost tog ugovora nije potrebno da bude zaključen i sa glavnim dužnikom, konkretno korisnicom kartice, pri čemu se u konkretnom slučaju ne radi o mjeničnoj tužbi i mjeničnoj odgovornosti da bi činjenica da apelant nije potpisao bjanko mjenicu imala utjecaj na predmetni spor naknade štete. Kantonalni sud je paušalnim ocijenio i apelantove navode da je ugovor o jemstvu potpisan prije donošenja odluke o povećanju limita, te da postoje propusti tužiteljice prilikom izdavanja predmetne kreditne kartice, pri čemu je neosnovano apelantovo pozivanje na izjavu svedoka Sadete Poljić. Navedeno stoga, kako je istakao Kantonalni sud, što navedeni svjedok nije imao nikakvih saznanja u vezi sa konkretnim slučajem, već je navedeni svjedok uopćeno pojasnio proceduru izdavanja kreditne kartice i odobravanja limita.
14. Konačno, Kantonalni sud je ostale apelantove prigovore ocijenio irelevantnim, te ih navedeni sud, shodno odredbi člana 231. ZPP, nije posebno razmatrao, pa je imajući u vidu sve navedeno, odlučio kao u izreci presude, shodno odredbi člana 226. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije. Apelant u iscrpnoj apelaciji iznosi hronologiju predmeta, te suštinski ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, što je kao posljedicu dovelo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da je tokom postupka dostavio relevantne dokaze za svoje tvrdnje, ali da prvostepeni sud nije brižljivo i savjesno ocijenio apelantove dokaze, temeljeći odluku na falsificiranim dokumentima, čime je na pristrasan način donesena prvostepena presuda, što je suprotno načelima o ljudskim pravima i slobodama zagarantiranim Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Ukazuje da tužiteljica nije provela zakonitu proceduru prilikom izdavanja predmetne kreditne kartice, zatim, da je od tužiteljice tražio da dostavi dokumentaciju koja bi razjasnila cijeli slučaj, ali da su te radnje ostale samo pokušaj. Naglašava da je pristao da bude žirant korisnici kartice samo na iznos od 1.000,00 KM, a ne 10.000,00 KM, te da ga tužiteljica o povećanju iznosa potrošnje nikada nije obavijestila.
16. Zatim, ukazuje da su tužiteljica i korisnica kartice imale najmanje dva poslovna odnosa u vezi sa izdavanjem kreditne kartice, da je apelant u prvom poslovnom odnosu, u kojem nema dugovanja, pristao da bude žirant, ali da u drugom poslovnom odnosu, za koji ga tužiteljica tereti u predmetnom slučaju, nije pristao da bude žirant, što tužiteljica uporno negira, obmanjujući redovne sudove u čemu je prilično uspjela. Ne tvrdi da ugovor o jemstvu nije potpisao, ali negira da je to učinio 13. septembra 2004. godine, ukazujući da su redovni sudovi iz spornog ugovora o jemstvu koristili samo one dijelove koji su odgovarali tužiteljici. Zapravo, kako tvrdi, redovni sudovi su prihvatili prilagođavanje datuma, koji je tužiteljica naknadno upisala, drugim dokumentima za koje apelant nije znao. Zbog svega navedenog i činjenice da je prvostepeni sud samo formalno naveo da je ocijenio sve dokaze, a u suštini je ocijenio samo dokaze tužiteljice, smatra da je apelacija osnovana, a osporene presude pravno neodržive.
b) Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ocijenio sve apelantove navode neosnovanim o čemu se navedeni sud iscrpno izjasnio u obrazloženju presude, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju iznio hronologiju postupka sa aspekta njegove dužine trajanja uz ocjenu da pred navedenim sudom nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji pozvao.
19. Tužiteljica je u odgovoru na apelaciju istakla da su navodi apelacije u potpunosti neosnovani i usmjereni na izbjegavanje izmirenja obaveze. Primjedbe koje se odnose na datiranje ugovora o jemstvu, administrativnu zabranu i mjenicu kao instrument osiguranja su neosnovane, netačne i proizvoljne. Istaknuto je da je apelant kao odgovorno lice firme „Hari 5“ izdao i potpisao administrativnu zabranu na lična primanja 17. augusta 2004. godine, a tužiteljica je na temelju prikupljene i obrađene dokumentacije donijela odluku broj 1282/04 od 23. augusta 2004. godine o odobravanju MCS korisnici kartice u iznosu od 10.000,00 KM uz instrument osiguranja „dva jemca“. U prilogu odgovora dostavljeni su dokumenti ishodovani u izvršnom postupku, kao dokaz tvrdnji da apelant uporno preduzima sve radnje radi izbjegavanja svoje obaveze.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/05, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 997.
Jemstvo Opšte odredbe Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu, ako to ovaj ne učini.
Član 1004. st.1, 2. i 3.
Odnos povjerioca i jemca Oblici jemstva (1) Od jemca se može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik neispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo).
(2) Povjerilac može tražiti ispunjenje od jemca iako nije prije toga pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obaveze, ako je očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njeno ispunjenje ili ako je glavni dužnik pao pod stečaj (3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovora povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo).
21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03,73/05, 19/06 i 73/10) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 054216 11 Gž od 16. februara 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, prema stanju spisa, apelant je osporenu presudu primio 9. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 17. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 13. i 17. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u okviru koga je apelant obavezan na isplatu duga, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.
32. Dalje, u odnosu na apelantove prigovore koje dovodi u kontekst proizvoljne ocjene dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
33. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza bili saglasni da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan obavezavši apelanta da, shodno odredbama člana 1004. stav 3. ZOO, dakle kao jemac platac, izmiri neizmireni dospjeli dug na ime korisnice kartice. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu okolnost da je apelant sa tužiteljicom zaključio ugovor o jemstvu (koji je apelant dostavio uz apelaciju koji je datiran sa 13. septembrom 2004. godine) kojim se obavezao da će, u slučaju da korisnica kartice svoj dug ne isplati na vrijeme, izmiriti njenu punovažnu i dospjelu obavezu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi prilikom odlučenja pozvali na odredbe čl. 7, 123. i 126. ZPP, ocijenivši da apelant ponuđenim dokazima nije dokazao tvrdnje o navodnim nepravilnostima prilikom izdavanja kreditne kartice, tvrdnje da ugovor o jemstvu nije zaključio 13. septembra 2004. godine, zatim, da nije znao da je korisnici kartice povećan limit potrošnje na 10.000,00 KM i sl. Ustavni sud zapaža da navedene prigovore apelant ponovo iznosi i u apelaciji, koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja i o kojima su se dovoljno jasno izjasnili u obrazloženjima osporenih presuda, a u datom obrazloženju, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i odredbe materijalnog i procesnog prava na koje su se pozvali, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
34. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant uz apelaciju dostavio dokaze identične onima koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja iz kojih se ne može izvesti zaključak o bilo kakvoj proizvoljnosti redovnih sudova prilikom odlučenja u segmetnima na kojima apelant istrajava. Dakle, Ustavni sud podsjeća da je apelant u postupku pred redovnim sudovima imao mogućnost da predlaže dokaze (što mu nije bilo uskraćeno) kojima bi osporio tužbene navode tužiteljice u čemu apelant očigledno tokom postupka nije uspio. Stoga, apelantovo nezadovljstvo ishodom predmetnog postupka, samo po sebi, nije i ne može biti osnova za zaključak da su redovni sudovi osporenim presudama povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, imajući u vidu obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud smatra da iz datih obrazloženja ne proizlazi proizvoljnost u dijelu činjeničnog utvrđenja na šta se, u suštini, svode apelantovi navodi.
35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
36. U vezi sa apelantovim pozivanjem na kršenje prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čl. 13. i 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio u čemu se sastoji povreda navedenih prava, ali iz navoda apelacije proizlazi da se ti navodi suštinski odnose na kršenje prava na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud i ovo pozivanje na kršenje navedenih prava, također, smatra neosnovanim.
37. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje principa iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku, dakle, o postupku građanske prirode, a ne o krivičnoj optužbi protiv apelanta da bi se navedeni princip mogao primijeniti na apelanta u konkretnom slučaju. Imajući u vidu da se navedeni princip presumpcija nevinosti isključivo veže za krivični postupak, odnosno krivičnu optužbu, Ustavni sud smatra da se apelant u konkretnom slučaju u okviru parničnog postupka nije mogao sa uspjehom pozvati na kršenje navedenog principa. Stoga, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada apelant svoje nezadovoljstvo ishodom osporenog postupka dovodi u kontekst kršenja prava na pravično suđenje pri čemu Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne zapaža proizvoljnost na koju je apelant ukazao.
39. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 13. i 17. Evropske konvencije kada apelant kršenje navedenih prava zasniva na istim razlozima na kojima je zasnovao navode o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom dijelu.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić