Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-20/12 (N. A., V. A. i „Antonić Trade“ d.o.o. Laktaši)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Proporcionalnost
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Krivični postupak
- Oduzimanje imovine
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-20/12
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 20/12, rješavajući apelaciju Nebojše Antonića, Vesne Antonić i „Antonić Trade“ d.o.o. Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nebojše Antonića, Vesne Antonić i „Antonić Trade“ d.o.o. Banja Luka, podnesena protiv rješenja Suda BiH br. S1 2 K 004160 11 Kv 14 od 4. novembra 2011.
godine i S1 2 K 004160 11 Krn 14 od 24. oktobra 2011. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nebojše Antonića, Vesne Antonić i „Antonić Trade“ d.o.o. Banja Luka, podnesena protiv rješenja Suda BiH br. S1 2 K 004160 11 Kv 14 od 4. novembra 2011. godine i S1 2 K 004160 11 Krn 14 od 24. oktobra 2011. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nebojša Antonić, Vesna Antonić i „Antonić Trade“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelanti osdnosno apelant, apelantica i pravno lice), svi iz Banje Luke, koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 4. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 004160 11 Kv 14 od 4. novembra 2011. godine i S1 2 K 004160 11 Krn od 24. oktobra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 2. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 12. decembra 2014. godine, a Tužilaštvo 9. decembra 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH – sudija za prethodni postupak je Rješenjem broj S1 2 K 004160 11 Krn od 24. oktobra 2011. godine, donesenim u krivičnom predmetu protiv osumnjičenog apelanta i pravnog lica, te drugih osumnjičenih, a po prijedlogu Tužilaštva za određivanje privremene mjere zabrane otuđenja imovine, usvojio prijedlog Tužilaštva broj T20 0 KT 0000390 06 od 18. oktobra 2011. godine koji je dopunjen 19. oktobra 2011. godine, te je apelantu i pravnom licu, čiji je osnivač i vlasnik apelant, određena privremena mjera „zabrane otuđenja imovine, i to nekretnina i pokretnih stvari“ koje su u vlasništvu apelanata i pravnog lica (preciznije označenih u izreci rješenja zemljišnoknjižnim podacima, odnosno preciziranim podacima iz Centralnog registra hartija od vrijednosti, preciziranih motornih vozila te ostale pokretne i nepokretne imovine osumnjičenog pravnog lica), bliže opisanih pod tačkom I u dispozitivu rješenja (u daljnjem tekstu: predmetna imovina). Tačkom II dispozitiva rješenja određeno je da izrečenu privremenu mjeru provede Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, područna jedinica Banja Luka, i Centralni registar hartija od vrijednosti a.d. Banja Luka. Određeno je također da će privremena mjera trajati do okončanja krivičnog postupka protiv apelanata ili do drugačije odluke suda. U preambuli rješenja je konstatirano da je ovo rješenje doneseno na osnovu člana 73. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) u vezi sa članom 110. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i članom 248. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršnom postupku).
6. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da Tužilaštvo vodi istragu protiv osumnjičenog apelanta i dr. zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela preciznije označena u preambuli rješenja. Zatim je navedeno da je Tužilaštvo u svom prijedlogu za izdavanje privremene mjere obezbjeđenja - zabrane otuđenja imovine, koji je Sud BiH zaprimio 18. oktobra 2011. godine, a njegovu dopunu 19. oktobra 2011. godine, istaklo da je protiv apelanta i pravnog lica, te drugih osumnjičenih u tom predmetu, u toku istraga zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250. st. 2. i 3. KZBiH, u vezi s krivičnim djelima pranja novca iz člana 209. stav 2, poreske utaje iz člana 210. stav 3, krijumčarenja iz člana 214. stav 1, carinske prevare iz člana 216. stav 3. KZBiH, a sve u vezi s čl. 31. i 53. KZBiH. Također je navedeno da je Tužilaštvo ukazalo da iz provedenih istražnih radnji i prikupljenih dokaza proizlazi da je apelant u periodu od 1. januara 2008. godine do 30. juna 2011. godine u Laktašima, kao osnivač i odgovorno lice pravnog lica, organizovao i rukovodio grupom za organizovani kriminal koja je smišljeno i zajednički djelovala i počinila radnje izbjegavanja plaćanja poreza na dodatnu vrijednost, tako što je preko M. C. pribavljao dokumentaciju lažnog sadržaja o prometu raznim robama, uglavnom cigareta, između pravnog lica i nedostupnih PDV obveznika, mada stvarnog prometa nije ni bilo, a s ciljem da izbjegnu plaćanje poreskih obaveza, čime je omogućio sticanje protivpravne imovinske koristi za sebe i pravno lice u iznosu većem od 1.395.528,00 KM, a na štetu budžeta BiH. Zatim, Sud BiH je ukazao da je Tužilaštvo u svom prijedlogu istaklo da su u dotadašnjem toku istrage sprovedene određene istražne radnje i prikupljeni dokazi iz kojih proizlazi da se predmetna imovina nalazi u vlasništvu apelanta i pravnog lica, te da postoji osnovana sumnja da je pribavljena novčanim sredstvima koja potiču iz radnji koje čine obilježja krivičnih djela koja su osumnjičenim apelantima stavljena na teret. Budući da je apelant zatražio pristup notara u pritvorsku jedinicu Zavoda u kojoj je smješten, Sud BiH je naveo da Tužilaštvo smatra da postoji opasnost da navedeni apelant namjerava da otuđi imovinu za koju se osnovano sumnja da bi mogla biti predmet imovinskopravnog zahtjeva ili predmet obezbjeđenja (čl. 110, 110a. i 111. KZBiH) i na taj način je učini nedostupnom, te je stoga predložio da se ovom apelantu i pravnom licu odredi privremena mjera zabrane otuđenja sporne imovine.
7. Shodno navedenom, Sud BiH je ukazao da je Tužilaštvo u svom prijedlogu detaljno obrazložilo predmete na koje bi se privremena mjera zabrane odnosila, te je imajući u vidu da iz dostavljenih dokaza kojim su potkrijepljeni navodi Tužilaštva proizlazi osnovana sumnja da je predmetna imovina stečena izvršenjem krivičnopravnih radnji koje su apelantu i pravnom licu stavljene na teret, Sud BiH je zaključio da su se u konkretnom slučaju stekli uslovi propisani članom 73. stav 1. ZKPBiH za donošenje privremene mjere kako bi se spriječilo otuđenje imovine do okončanja krivičnog postupka protiv apelanta i pravnog lica, i to prvenstveno radi osiguranja imovine koja bi eventualno mogla postati predmetom oduzimanja u skladu s odredbama čl. 247. i
248. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršnom postupku). Naime, Sud BiH je ukazao da je predmet u fazi istrage, te da iz dostavljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da bi ta imovina mogla biti predmet imovinskopravnog zahtjeva nastalog zbog učinjenja krivičnog djela ili predmet obezbjeđenja imovinskopravnog zahtjeva shodno odredbama čl. 202. ZKPBiH u vezi s čl. 110, 110a. i 111. KZBiH. Stoga, Sud BiH smatra te je s tim u vezi zaključio da je u konkretnom slučaju privremena mjera neophodna da bi se ostvarila svrha obezbjeđenja imovinskopravnog zahtjeva. Pored toga, Sud BiH je ukazao da je izricanje privremene mjere zabrane otuđenja predmetne imovine opravdano i u odnosu na osumnjičene apelante, imajući u vidu težinu krivičnih djela koja su im stavljena na teret i visinu imovinske koristi koja je potencijalno stečena činjenjem tih djela, te onemogućavanja apelanta Nebojšu da otuđi predmetnu imovinu. Na taj način bi se u daljem toku postupka osiguralo eventualno oduzimanje predmeta krivičnog djela i stečene imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela (čl. 247. i 248. Zakona o izvršnom postupku). Na kraju Sud BiH je istakao da je izrečena privremena mjera privremenog karaktera, te da će biti ukinuta čim za to budu ispunjeni uslovi. Imajući u vidu navedeno Sud BiH je donio odluku kao u izreci rješenja shodno odredbama čl. 73. i 202. ZKPBiH, u vezi s čl. 110, 110a. i 111. KZBiH, te čl. 247. i 248. Zakona o izvršnom postupku.
8. Odlučujući o žalbi svih apelanata protiv rješenja Suda BiH od 24. oktobra 2011. godine, Sud BiH je u drugostepenom vijeću (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) donio Rješenje broj S1 2 K 004160 11 Kv 14 od 4. novembra 2011. godine kojim je žalbu apelanata odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja drugostepeno vijeće je navelo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za donošenje privremene mjere shodno odredbama člana 73. stav 1. ZKPBiH, jer i po mišljenju drugostepenog vijeća iz dostavljanih dokaza proizlazi osnovana sumnja da bi ta imovina mogla biti predmet imovinskopravnog zahtjeva, ili predmet obezbjeđenja shodno odredbama člana 202. ZKP-a BiH u vezi sa čl. 110, 110a. i 111. KZBiH.
9. Naime, drugostepeno vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud pravilno cijenio osnovanu sumnju da su osumnjičeni apelant i pravno lice počinili krivičnopravne radnje koje čine obilježje krivičnih djela koja su im stavljena na teret i na koji način je stečena imovinska korist velike vrijednosti, zbog čega je neophodno poduzeti sve potrebne mjere kako bi se obezbijedili imovinskopravni zahtjevi. S tim u vezi, drugostepeno vijeće je ukazalo na vrlo složenu istragu kojom je obuhvaćen veći broj osumnjičenih i veliki broj dokaznog materijala, te da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da se predmetna imovina dovodi u vezu s nezakonitim radnjama apelanta. Drugostepeno vijeće je također ukazalo da postoji opravdana bojazan da ta imovina u međuvremenu može biti otuđena ili njena vrijednost umanjena, što će se efikasno spriječiti utvrđenim mjerama, a što je bila i intencija zakonodavca, te je istaklo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da će se navedeno uspješno spriječiti utvrđenom mjerom obezbjeđenja shodno odredbama čl. 73. i 202. ZKPBiH u vezi s čl. 110, 110a. i 111. KZBiH. Istaknuto je da određivanjem navedene mjere nije povrijeđena odredba člana 233. Zakona o izvršnom postupku BiH, kojim je propisana obaveza da se mjerom ne nanese šteta dužniku, tj. osumnjičenom. Drugostepeno vijeće je dalje istaklo kako smatra da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 247. odnosno člana 245. Zakona o izvršnom postupku kojom je izričito propisano pod kojim uslovima se može odrediti privremena mjera obezbjeđenja. Stoga, drugostepeno vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odredio privremenu mjeru navedenu u pobijanom rješenju, cijeneći je najprikladnijom da bi se ostvarila svrha obezbjeđenja, a kojom se eventualno može nanijeti samo neznatna šteta osumnjičenim (apelantima), s obzirom da je prema imovini osumnjičenih (apelanata) određena samo privremena mjera zabrane otuđenja, a kojom mjerom nije oduzeta imovina i ne dovodi se u pitanje nastavak neometanog poslovanja pravnog lica kao osumnjičenog.
10. Drugostepeno vijeće je, u odnosu na prigovor apelanata da je u postupku donošenja prvostepenog rješenja, na njihovu štetu povrijeđeno načelo jednakosti strana u postupku jer prijedlog Tužilaštva za donošenje mjere zabrane otuđenja nije dostavljen njima na uvid i izjašnjenje prije donošenja prvostepenog rješenja, zaključilo da navedeni prigovor nije osnovan jer su navedena načela u potpunosti ispoštovana s pravom na izjavljivanje pravnog lijeka i dostavljanja dokaza kojim se mogu osporavati navodi prvostepenog rješenja. Također je istaknuto da je neosnovan i prigovor branioca „da je postupanjem prvostepenog Suda, povrijeđeno pravo supruge osumnjičenog [apelanta] na mirno uživanje imovine, jer se u ovoj fazi postupka smatra neophodnim i svrsihodnim, s obzirom na razloge navedene u ožalbenom rješenju kao i obrazloženju istog“. Također, drugostepeno vijeće je zaključio da nije osnovan ni žalbeni navod da je pored osumnjičenog apelanta i njegova supruga-apelantica vlasnik predmetne imovine sa 1/2 dijela, shodno relevantnim odredbama Porodičnog zakona, obuhvaćena pobijanim rješenjem, „koja nema status osumnjičene u ovom predmetu“ . S tim u vezi, drugostepeno vijeće je ukazalo da se prvostepeno rješenje u toj fazi postupka smatra neophodnim i svrsishodnim s obzirom da se osnovano sumnja da predmetna imovina potiče od nezakonitih radnji koje su stavljene na teret osumnjičenim apelantima, te da je u cilju uspješnog vođenja postupka u interesu donošenje privremene mjere, dok se u toku postupka ne rasvijetle činjenice u pogledu načina na koji je stečena predmetna imovina, što po mišljenju drugostepenog vijeća nije suprotno čl. 73. stav 1. i 202. stav 1. ZKPBiH. Također, drugostepeno vijeće je ukazalo da, suprotno žalbenim navodima apelanata, osporena rješenja nisu „utemeljena na odredbama ZKPBiH koje se odnose na mjeru sigurnosti – oduzimanje predmeta i oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom, nakon suđenja“, budući da se u konkretnom slučaju radilo o privremenoj mjeri zabrane otuđenja imovine radi obezbjeđenja u fazi istrage, u smislu odredbe člana 202. stav 1. ZKPBiH, a što jasno proizlazi i iz sadržaja osporenog rješenja prvostepenog suda. Stoga je, prihvatajući razloge prvostepenog rješenja, drugostepeno vijeće zaključilo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom odredaba čl. 73. stav 1. i 202. stav 1. ZKPBiH, te člana 245. stav 2. i 247. Zakona o izvršnom postupku, odredio privremenu mjeru, smatrajući da je najprikladnija da bi se ostvarila svrha obezbjeđenja imovinskopravnog zahtjeva nastalog zbog činjenja radnji koje čine obilježje krivičnog djela, odnosno kojom se može eventualno nanijeti samo neznatna šteta osumnjičenim (apelantu i pravnom licu), s obzirom da je prema imovini osumnjičenih određena samo privremena mjera zabrane otuđenja a nije oduzeta imovina niti je doveden u pitanje nastavak neometanog poslovanja sumnjičenog pravnog lica.
11. Drugostepeno vijeće je na kraju zaključilo da je prvostepeno rješenje doneseno u skladu s članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) sa zauzetim stanovištem da privremena mjera „nije neproporcionalna jer ne zadire u obim korištenja imovine nego se ograničava na privremenu mjeru zabrane otuđenja“. Imajući u vidu zaštitni objekt krivičnih djela za koja se vodi istraga i značaj borbe protiv organizovanog kriminala, po mišljenju drugostepenog vijeća izrečena privremena mjera je nužna u demokratskom društvu radi održanja javnog reda i sprečavanja zločina, a posebno zbog toga što njom nije dovedeno u pitanje neometano poslovanje pravnog lica.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je prijedlog Tužilaštva za donošenje privremene mjere zabrane otuđenja imovine u smislu odredbe člana 73. ZKPBiH podnijelo „neovlašteno lice“, jer se po njihovom mišljenju „ove mjere donose radi zaštite interesa oštećenog, što je u konkretnom slučaju država BiH, odnosno njen budžet, a organ koji se stara o zaštiti imovine BiH je Pravobranilaštvo BiH“. Smatraju da su osporena rješenja donijeta protivno načelu jednakosti strana u postupku, jer prijedlog Tužilaštva za donošenje privremene mjere nije dostavljen odbrani na uvid i izjašnjenje prije donošenja odluke suda. Apelanti prigovaraju proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Smatraju da su osporena rješenja utemeljena na pogrešnoj primjeni odredaba KZBiH i ZKPBiH, budući da se po njihovom mišljenju iz osporenih rješenja ne vidi kako je tretirana imovina nad kojom je određena privremena mjera, „tj. da li kao imovina koja se ima oduzeti, ili kao imovina radi obezbjeđenja imovinskopravnog zahtjeva u smislu odredbe člana 202. ZKPBiH“. Apelanti su također naveli da Sud BiH nije imao u vidu da je apelantica, kao supruga apelanta Nebojše, također vlasnik te imovine s ½ dijela, shodno relevantnim odredbama Porodičnog zakona, te smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu. Apelanti također smatraju da je „određena privremena mjera neproporcijalna s obzirom da vrijednost imovine koja je obuhvaćena privremenom mjerom, prevazilazi iznos za koji se terete u vidu utaje poreza“.
b) Odgovor na apelaciju
13. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da su osporena rješenja donesena uz potpuno poštivanje načela ravnopravnosti stranaka u postupku jer su prijedlog i prvostepeno rješenje dostavljeni apelantima s poukom o pravnom lijeku, koje su apelanti i iskoristili. Zaključak iz prvostepenog rješenja o postojanju osnovane sumnje je izveden nakon temeljne analize dostavljenih dokaza, a odluka u pogledu postojanja uslova kojima se sud rukovodio prilikom izricanja privremene mjere zabrane otuđenja imovine radi obezbjeđenja u smislu odredaba člana 202. ZKPBiH u vezi čl. 110, 110a. i 111. KZBiH je detaljno obrazložena. Također, Sud BiH je naveo da su osporena rješenja donesena u skladu s ovlaštenjem propisanim članom 73. ZKPBiH. Stoga, Sud BiH smatra da su neosnovani navodi iz apelacije i predlaže da se apelacija odbije.
14. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je istaklo da osporenim odlukama nisu povrijeđena navedena prava, a odluke suda su donesene u skladu s relevantnim odredbama ZKPBiH, KZBiH i Zakona o izvršnom postupku, te uz puno poštivanje ljudskih prava. Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) relevantne odredbe glase:
Član 73.
Privremeno oduzimanje imovine radi obezbjeđenja (1) Sud može u bilo koje vrijeme u toku postupka donijeti na prijedlog Tužitelja privremenu mjeru oduzimanja imovine koja se ima oduzeti po KZBiH, mjeru zaplijene ili drugu neophodnu privremenu mjeru kako bi se spriječilo korištenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom.
[...] Član 202.
Privremene mjere obezbjeđenja (1) Privremene mjere obezbjeđenja imovinskopravnog zahtjeva nastalog usljed učinjenja krivičnog djela mogu se odrediti u krivičnom postupku po odredbama koje važe za izvršni postupak.
16. U Krivičnom zakonu BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase Član 110. st. 1. i 2.
(1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.
(2) Korist iz stava 1. ovog člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno, pod uslovima propisanim ovim zakonom.
Prošireno oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Član 110 a.
Kada se krivični postupak vodi za krivična djela iz glava XVII, XVIII, XIX, XXI, XXI A i XXII ovog zakona, sud može odlukom iz člana 110. stav (2) oduzeti i onu imovinsku korist za koju tužilac pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je takva imovinska korist pribavljena izvršenjem ovih krivičnih djela, a počinilac nije pružio dokaze da je korist pribavljena zakonito.
Član 111.
Vještačenje poslovnih knjiga (1) Kad je potrebno da se poduzme vještačenje poslovnih knjiga, organ pred kojim se vodi postupak dužan je vještacima naznačiti u kom pravcu i u kom opsegu treba vršiti vještačenje i koje činjenice i okolnosti treba utvrditi.
[...]
17. U Zakonu o izvršnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 18/03) relevantne odredbe glase:
Pretpostavke za određivanje privremene mjere Član 245.
(1) Privremena mjera radi obezbjeđenja novčanog potraživanja može se odrediti ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje potraživanja i opasnost da će bez takve mjere protivnik obezbjeđenja spriječiti ili znatno otežati naplatu potraživanja, time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati. (2) Predlagač obezbjeđenja ne mora dokazivati opasnost iz stava 1. ovog člana ako učini vjerovatnim da bi predloženom mjerom protivnik obezbjeđenja pretrpio samo neznatnu štetu.
[...] Član 247.
Pretpostavke za određivanje privremene mjere Radi obezbjeđenja nenovčanog potraživanja može se odrediti privremena mjera ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje svog potraživanja, zatim:
(1) ako učini vjerovatnim i opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja spriječio ili znatno otežao ostvarenje potraživanja naročito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili (2) ako učini vjerovatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.
Odredbe člana 245. st. 2. i 3. ovog zakona primjenjuju se i pri određivanju privremenih mjera radi obezbjeđenja nenovčanih potraživanja.
Član 248.
Radi obezbjeđenja nenovčanih potraživanja može se odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha takvog obezbjeđenja, a naročito:
(1) zabrana otuđenja i opterećenja pokretnih stvari na koje je upravljeno potraživanje, njihovo oduzimanje i povjeravanje na čuvanje predlagaču obezbjeđenja ili trećem licu; [...]
VI. Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na navoda o povredi prava na pravično suđenje
20. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Suda BiH od 24. oktobra 2011. godine i 4. novembra 2011. godine koja su donesena u krivičnom postupku protiv osumnjičenog apelanta i dr., a po prijedlogu Tužilaštva za određivanje privremene mjere zabrane otuđenja predmetne imovine. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
22. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud prvenstveno treba odgovori na pitanje da li je u konkretnom slučaju primjenjiv član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li su se osporena rješenja odnosila na utvrđivanje građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta.
23. Ustavni sud u tom kontekstu zapaža da su apelanti, dakle, u konkretnom slučaju osporili odluke kojim je odlučeno o privremenoj mjeri zabrane otuđenja imovine, a koja je određena u krivičnom predmetu protiv osumnjičenog apelanta i pravnog lica u fazi istrage. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je prvenstveno potrebno odgovoriti na pitanje da li su se osporene odluke odnosile na utvrđivanje „krivične optužbe“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj je koncept „krivične optužbe“ autonoman (vidi, između ostalih, odluke Evropskog suda A.P., M.P. I T.P. protiv Švicarske, presuda od 29. avgusta 1997. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-V, str. 1488& 39 i Ozturk protiv Njemačke, presuda od 21. februara 1984, Serija A broj 73, str. 18. i 50).
24. U vezi s odgovorom na pitanje da li su se osporene odluke u konkretnom slučaju odnosile na utvrđivanje „krivične optužbe“, Ustavni sud smatra da je prvenstveno potrebno dati odgovor na pitanje da li je cilj mjere bio osuđivanje ili oslobađanje od optužbe apelanata i da li su osporene odluke imale bilo kakve implikacije na krivični dosje apelanata (vidi, mutatis mutandis, Phillips protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 41087/98, § 34, ECHR 2001-VII; Butler protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluke), broj 41661/98, 27. juni 2002).
25. Osim toga Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud slično pravno pitanje u kontekstu zamrzavanja imovine podnosioca predstavke za kojeg je također postojala sumnja da je počinio krivično djelo razmatrao u Odluci o dopustivosti predmetu Dogmoch protiv Njemačke (predstavka broj 26315/03, od 18. septembar 2006. godine) u kojem je zaključio da je „naredba za pljenidbu bila privremena mjera koja je bila poduzeta u kontekstu krivične istrage i njen primarni cilj je je bio zaštita potraživanja u vezi sa kojima su kasnije zahtjeve mogle podnijeti oštećene treće strane. Kada ne bi postojala takva potraživanja naredba bi dalje mogla štititi kasniji postupak oduzimanja imovine. Međutim, oduzimanje imovine bi moralo biti potvrđeno u odvojenom postupku nakon presude o postojanju krivične odgovornosti“. Dakle, Evropski sud je u navedenoj odluci zaključio da ne postoje naznake da je naredba o pljenidbi imala bilo kakav uticaj na krivični dosje podnosioca zahtjeva, da se osporavane odluke stoga ne mogu smatrati odlukama kojim se odlučuje o utvrđivanju krivične optužbe, te je zaključio da je predstavka ratione materiae inkompatibilna s odredbama Evropske konvencije.
26. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju privremena mjera donesena u toku istrage i da je njen primarni cilj bio, kako to proizlazi iz osporenih rješenja, osiguranje imovine koja bi eventualno mogla postati predmetom oduzimanja po KZBiH, tako i obezbjeđenje imovinskopravnog zahtjeva nastalog zbog učinjenja krivičnog djela u vezi s kojima su kasnije zahtjeve mogle podnijeti oštećene osobe (prema relevantnim odredbama ZKPBiH do zaključenja glavnog pretresa). Međutim, Ustavni sud zapaža da se, prema relevantnim odredbama ZKPBiH, imovinska korist stečena krivičnim djelom „oduzima sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno“ (član 110. ZKPBiH), te u predmetnom slučaju do eventualnog oduzimanja apelantove imovine može doći tek u slučaju da se utvrdi krivična odgovornost apelanata za krivična djela za koja su osumnjičeni. Također, Ustavni sud zapaža da je relevantnim odredbama ZKP-a propisano da o imovinskopravnom zahtjevu odlučuje sud u presudi kojom se optuženi proglašava krivim tako što se udovoljava imovinskopravnom zahtjevu (djelimično ili u cijelosti), ili se oštećeni upućuje da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parničnom postupku (član 198. ZPPBiH). Stoga, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene na privremenoj osnovi, dakle, da imaju privremeni karakter i da ne postoje naznake da su navedena rješenja u smislu stavova Evropskog suda iz odluke Dogmoch „imala bilo kakav uticaj na krivični dosje“ osumnjičenih apelanata, zbog čega se ne mogu smatrati kao odluke kojima se odlučuje o „utvrđivanju krivične optužbe“ protiv apelanata u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Što se tiče primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije u građanskom kontekstu, Ustavni sud također, podržavajući praksu Evropskog suda u predmetu Dogmoch protiv Njemačke, prvenstveno ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj je taj sud samo u izuzetnim slučajevima prihvatao da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na privremenu odluku, ali je dosljedno slijedio vlastitu jurisprudenciju prema kojoj se član 6. Evropske konvencije u pravilu ne primjenjuje na postupak koji se odnosi na privremene naredbe ili druge privremene mjere koje su usvojene prije postupka u meritumu pošto takve mjere ne mogu, općenito, biti smatrane kao mjere koje uključuju utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi, između ostalih, Jaffredou protiv Francuske (odluke), br. 39843/98, od 15. decembra 1998; Kress protiv Francuske (odluke), br. 39594/98, od 29. februara 2000; Apis protiv Slovačke (odluke), br. 39754/98, od 13. januara 2000; Starikow protiv Njemačke (odluke), br. 23395/02, od 10. aprila 2003; i Libert protiv Belgije (odluke), br. 44734/98 od 8. jula 2004. godine).
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud, s obzirom da su osporena rješenja o zabrani otuđenja apelantove imovine donesena i radi „obezbjeđenja imovinskopravnog zahtjeva nastalog usljed učinjenja krivičnog djela“ (član 202. ZKPBiH), ponavlja da osporenim rješenjima nisu utvrđena nikakva eventualna potraživanja trećih lica - potencijalnih oštećenih od apelanata, niti je eventualno nekome dozvoljeno da raspolaže apelantovom imovinom. Naime, iz osporenih rješenja kao nesporno proizlazi da je ta imovina još uvijek u posjedu apelanata i da je oni neometano koriste, a o eventualnim pravima oštećenih (imovinskopravnom zahtjevu) će, kako je naprijed navedeno, biti odlučeno ili u presudi kojom se optuženi proglašava krivim ili u eventualnom parničnom postupku pokrenutom radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva. Stoga, u smislu stava iz navedene odluke Evropskog suda, slijedi da zabrana otuđenja imovine apelanata utvrđena osporenim rješenjima ima privremeni karakter (kako je i naznačeno u izreci rješenja) i njom se ni na koji način ne prejudicira bilo kakva konačna odluku koja će biti donesena tokom glavnog postupka.
29. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da pitanje pravičnosti ovog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega je apelacija u odnosu na navode o kršenju ovog prava ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na imovinu
30. Razmatrajući dopustivost predmeta u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud zapaža da apelanti u konkretnom slučaju osporavaju Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 004160 11 Kv 14 od 4. novembra 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelanti su osporeno rješenje primili 10. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 4. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, taj dio apelacije ispunjava uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u odnosu na apelante ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelanti osporavaju rješenja Suda BiH tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
34. U vezi s navodima apelanata da im je osporenim rješenjima Suda BiH povrijeđeno pravo na imovinu Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontrolišu korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 301-A, stav 51).
35. Prilikom razmatranja da li je osporenim rješenjima povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud prvenstveno mora odgovoriti na pitanje da li ta imovina predstavlja imovinu apelanata u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju može govoriti o imovini apelanata, budući da je nesporno utvrđeno da su osumnjičeni apelanti (apelant i pravno lice) vlasnici te imovine pa, stoga, Ustavni sud smatra da je navedeni član primjenjiv u ovoj situaciji.
36. Dalje, Ustavni sud smatra nespornim da postoji zakonska pretpostavka da je apelantica kao apelantova supruga, u skladu s odredbama Porodičnog zakona, suvlasnik na imovini koja je bila predmet privremene mjere, te da stoga ima imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
37. S obzirom na navedeno Ustavni sud dalje treba utvrditi da li je došlo do miješanja u imovinu apelanata, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa.
38. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u imovinu apelanata s obzirom da je osporenim odlukama određena privremena mjera zabrane otuđenja imovine. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih rješenja kao nesporno proizlazi da ta imovina nije apelantima oduzeta, već im je ostavljena na korištenje, dakle i dalje se nalazi u njihovom posjedu, ali je određena privremena mjera zabrane otuđenja te imovine. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da osporene odluke u svojoj suštini stoga potpadaju pod treće pravilo, odnosno da predstavljaju kontrolu nad upotrebom imovine u smislu drugog stava člana 1. Protokola broj 1 „koji daje pravo Državi da usvoji one zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu sa opštim interesima“ (mutatis mutandis, Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. maja 1995. godine, st. 32. do 37 te Arkuri i ostali protiv Italije, odluka od 5. jula 2001. godine, predstavka broj 52024/99).
39. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud primjećuje da su u pogledu poštivanja uslova iz drugog stava člana 1. Protokola broj 1 osporena rješenja donesena u skladu s relevantnim odredbama ZKPBiH, KZBiH i Zakona o izvršnom postupku. Naime, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Sud BiH osporene odluke donio u skladu sa zakonskim ovlaštenjem koje proizlazi iz odredbi člana 73. ZKPBiH kojima je jasno propisano: „Sud može u bilo koje vrijeme u toku postupka donijeti na prijedlog Tužitelja privremenu mjeru oduzimanja imovine koja se ima oduzeti po KZBiH, mjeru zaplijene ili drugu neophodnu privremenu mjeru kako bi se spriječilo korištenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom“. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 202. ZKPBiH daju ovlaštenje da sud može odrediti privremene mjere obezbjeđenja imovinskopravnog zahtjeva nastalog usljed činjenja krivičnog djela, a u krivičnom postupku se određuju u skladu s odredbama koje važe za izvršni postupak (član 242, 245, 247. i 248. Zakona o izvršnom postupku). Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH osporena rješenja donio u skladu s odredbom čl. 73. i 202. ZKPBiH tako što je određena privremena mjera zabrane otuđenja predmetne imovine uz obrazloženje, kako je to eksplicitno navedeno, kako bi se spriječilo otuđenje te imovine do okončanja krivičnog postupka protiv apelanta i pravnog lica, i to prvenstveno da bi se osigurala imovina koja bi eventualno mogla postati predmet oduzimanja u skladu s odredbama čl. 247. i 248. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH, te predmet imovinskopravnog zahtjeva (član 202. ZKPBiH u vezi s članom 110. KZBiH (odredbom je propisano da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom) te čl. 110a. i 111. KZBiH. Ustavni sud zapaža da je u osporenim rješenjima jasno navedeno da se osnovano sumnja da predmetna imovina potiče od nezakonitih radnji koje čine obilježja krivičnih djela koja su osumnjičenim apelantima stavljena na teret, te s obzirom na sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu.
40. Odgovarajući dalje na pitanje da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnov miješanja u imovinu apelanata, proporcionalne cilju i svrsi, te da stoga na apelante nije stavljen pretjeran teret prvenstveno zbog toga što suštinski ne zadiru u obim korištenja te imovine (predmetna imovina nije apelantima oduzeta niti je onemogućeno poslovanje pravnog lica jer je imovina i dalje u posjedu apelanta koji je koristi), ali je kako proizlazi iz osporenih rješenja bilo neophodno da se donese privremena mjera te privremeno zabrani i onemogući apelante da imovinu otuđe ili eventualno prenesu na treća lica. U tom kontekstu, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se privremenom mjerom koja se isključivo odnosi na zabranu otuđenja predmetne imovine, ne stavlja pretjerani pojedinačni teret na apelante u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti (održavanje javnog reda i sprečavanje organizovanog kriminaliteta poštujući princip da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela), čime je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca, te je nesporno da je ovo miješanje u imovinu apelanata u skladu s principom pravne sigurnosti. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje da navedeno korespondira sa stavom Evropskog suda u predmetu Raimondo protiv Italije (predstavka broj 12954/87, presuda od 22. februara 1994. godine, tačka 27) u kojem je Evropski sud zaključio da je privremena mjera o zaplijeni i oduzimanju imovine u istražnom postupku „očigledno privremena mjera koja za cilj ima da imovina za koju se sumnja da predstavlja plod nezakonitih aktivnosti koje su obavljene na štetu društvene zajednice, može kasnije biti oduzeta, ako se za tim ukaže potreba. Mjera kao takva se, dakle, može opravdati opštim interesom…“
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom, u javnom interesu, pri čemu na apelante nije stavljen pretjeran teret.
43. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić