Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-385/12 (R. Š.)

Odluka donesena 26. 02. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-385/12

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 385/12, rješavajući apelaciju Radoja Šalipurevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Radoja Šalipurevića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000065 09 Rev od 1.

novembra 2011. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Radoju Šalipureviću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.

stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Radoja Šalipurevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000065 09 Rev od 1. novembra 2011. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 312 od 15. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 092-0-P-07- 000 110 od 23. aprila 2007. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radoje Šalipurević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, podnio je 23. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000065 09 Rev od 1. novembra 2011. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 312 od 15. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 092-0-P-07-000 110 od 23. aprila 2007. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te od a.d. Boksit Milići (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tuženi je odgovorio na apelaciju 31. decembra 2014. godine, dok Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud nisu odgovorili na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je tužbom 31. januara 2003. godine pred Osnovnim sudom pokrenuo radni spor protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenja rješenja o otkazu ugovora o radu, povratka na posao i isplate naknada proisteklih iz radnog odnosa).

6. Odlučujući o apelantovoj tužbi Osnovni sud je donio presudu broj RS 49/2003 od 23. decembra 2003. godine kojom je obavezan tuženi da apelantu na osnovu radnog odnosa isplati na ime neisplaćenih plaća iznose kako je utvrđeno u izreci presude, te mu uplati doprinose za PIO kako je precizirano u izreci presude. Istom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu i isplatu regresa u preciziranim iznosima.

7. Odlučujući o žalbi tuženog Okružni sud je rješenjem broj Gž-55/04 od 27. septembra 2004. godine ukinuo prvostepenu presudu Osnovnog suda i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

8. U ponovnom postupku Osnovni sud je presudom broj RS-246/2004 od 28. februara 2006. godine obavezao tuženog da apelantu isplati naknade na ime neisplaćenih plata, regresa, otpremninu kako je precizirano u izreci presude, te da mu uplati doprinose za PIO (stav 1. izreke), dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu i vraćanje na rad i poslove koje je obavljao prije otkaza ili na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima (stav 2. izreke).

9. Rješenjem Okružnog suda broj 014-0-Gž-06-000 305 od 11. oktobra 2006. godine žalba apelanta protiv prvostepene presude je usvojena te je prvostepena presuda u pobijanom dijelu (stav 2. izreke) ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, dok je u preostalom dijelu (stav 1. izreke) prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

10. U ponovnom postupku presudom Osnovnog suda broj 092-0-P-07-000 110 od 23. aprila 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja tuženog i to rješenje broj I-A-01-61/02 od 3. decembra 2002. godine (o otkazu ugovora o radu) i rješenje broj I-A.I-3960/02 od 18. decembra 2002. godine (kojim se utvrđuje pravo na otkazni rok uz pravo na otpremninu), te da se tuženi obaveže da apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu, i da mu isplati naknade plate, regresa i ostala primanja od 18. januara 2003. godine do povratka na posao sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, te da mu uplati doprinose za PIO za navedeni period.

11. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da je apelant bio radnik tuženog na radnom mjestu automehaničara, na osnovu ugovora o radu od 6. septembra 2001. godine. Dalje je utvrđeno da je navedenim ugovorom u tački 7. ugovoreno da tuženi kao poslodavac može dati apelantu otkaz tog ugovora ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba da radniku prestane rad, pod uslovom da poslodavac ne raspolaže drugim odgovarajućim radnim mjestom na koje bi radnik mogao biti raspoređen. Osnovni sud je naveo da je rješenjem tuženog od 3. decembra 2002. godine apelantu otkazan navedeni ugovor o radu sa danom 28. novembar 2002. godine, s tim da je apelantu ponuđen novi ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima u smislu odredaba člana 123. stav 4. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Nadalje je utvrđeno da iz rješenja tuženog od 3. decembra 2002. godine proizlazi da je apelant ostao bez radnog mjesta nakon provedene procedure u smislu odredaba čl. 124. do 126. ZOR. Osnovni sud je utvrdio da je apelantu u skladu s Programom –tehnološki višak i kako ga riješiti, koji je dostavljen sindikalnoj organizaciji i svim radnicima koji su ostali bez radnog mjesta ponuđen novi ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima, te da je apelant odbio da potpiše ugovor o radu na neodređeno vrijeme pod izmijenjenim uslovima od 18. novembra 2002. godine. Nakon toga, kako je dalje utvrđeno, tuženi je donio rješenje od 18. decembra 2002. godine u smislu odredaba člana 123. stav 4. ZOR kojim je apelantu utvrđen otkazni rok u trajanju od dva mjeseca to jeste do 18. januara 2003. godine i pravo na otpremninu u iznosu od 1.621,20 KM, kao i da je apelantu isplaćena otpremnina. Također, je utvrđeno da je tuženi prije donošenja navedenih rješenja kojima je apelantu otkazan ugovor o radu donio dokument pod nazivom Sadašnje stanje sa osnovnom koncepcijom tekuće i razvojne politike tuženog od 31. decembra 2001. godine (u kojem je izložen program izlaska iz krize poslovanja nastale usljed ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga), zatim Odluku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (shodno potrebama smanjenja radnih mjesta i broja izvršilaca), Program tehnološki višak i kako ga riješiti od 17. oktobra 2002. godine, Spisak neraspoređenih radnika od 18. novembra 2002. godine, te odluku direktora od 1. marta 2002. godine. Dalje je utvrđeno da su navedenom odlukom direktora a u cilju izbjegavanja otkaza tehnološkom višku pozvani zaposlenici tuženog da mogu uzeti neplaćeno odsustvo uz obavezu tuženog kao poslodavca da ih vrati na posao ako se za to ukaže prilika u narednih godinu dana. Također, je utvrđeno da je apelant prihvatio odluku direktora tuženog od 1. marta 2002. godine i potpisao izjavu od 28. marta 2002. godine kojom je izrazio svoju suglasnost da mu se obračuna plata od 1. januara 2002. godine u skladu s navedenom odlukom direktora. Osnovni sud je dalje naveo da iz bilansa uspjeha proizlazi da je tuženi poslovao sa neto gubitkom u iznosu od 3.663.103,00 KM. Tuženi nakon izricanja prestanka radnog odnosa apelantu, kako je utvrdio Osnovni sud, u narednih godinu dana nije primao nove radnike sa kvalifikacijom i stručnom spremom koju ima apelant. Osnovni sud je zaključio da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan jer mu prestanak radnog odnosa nije nezakonito izrečen obzirom da su bili ispunjeni uslovi iz odredaba člana 113. stav 1. tačka 2. ZOR, te odredbe člana 123. istog zakona.

12. Odlučujući o žalbi apelanta Okružni sud je presudom broj 014-0-Gž-07-000 312 od 15. oktobra 2008. godine žalbu apelanta kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je činjenično stanje u konkretnoj pravnoj stvari potpuno i pravilno utvrđeno, da je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo kao i da u toku prvostepenog postupka nisu učinjene povrede na koje se apelant žali, niti su učinjene povrede postupka na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti.

13. Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 118 0 P 000065 09 Rev od 1. novembra 2011. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 113. stav 1. tačka 2. i stav 2, član 123. st. 1, 3. i 4. i član 127. ZOR, zaključivši da je pravilan zaključak nižestepenih sudova iz kojeg proizlazi da su bili ispunjeni uslovi da se apelantu otkaže ugovor o radu. Imajući u vidu utvrđenja nižestepenih sudova Vrhovni sud je smatrao neosnovanim revizioni navod apelanta da su pobijana rješenja tuženog donesena suprotno odredbama čl. 124. do 126. ZOR. Vrhovni sud je dalje utvrdio da sama tvrdnja apelanta da je tuženi u periodu od 1. januara 2002. godine do 26. oktobra 2005. godine zapošljavao nove radnike je bez uticaja na drugačiju odluku suda, obzirom da je za uspjeh u konkretnoj parnici apelant trebao da dokaže, u smislu odredaba čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) da je tuženi u periodu od godinu dana od dana kada je apelantu izrečen prestanak radnog odnosa primao druge radnike njegove stručne spreme, a što apelant u konkretnom slučaju nije dokazao. Kako apelant nije prihvatio novi ugovor o radu od 18. novembra 2002. godine, kako je zaključio Vrhovni sud, apelantu u smislu odredaba člana 123. stav

3. ZOR i ne pripada pravo da pobija taj ugovor, zbog čega se navodi apelanta u pogledu nepravilnosti tog ugovora ukazuju neosnovanim. Vrhovni sud je također, istakao da činjenica da je tuženi na račun apelanta doznačio određena novčana sredstva nakon što je apelantu izrečen prestanak radnog odnosa također ne utiče na drugačiju odluku suda, jer su to bila dugovanja tuženog prema apelantu od kojih nije zavisila odluka u konkretnoj pravnoj stvari. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelaciji iznosi neslaganje sa stavovima redovnih sudova a koji su u po treći put ponovljenom postupku radnog spora njegov tužbeni zahtjev odbili. Smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivno pravne propise. Nadalje, apelant ukazuje i da je postupak trajao od 31. januara 2003. godine što je za radni spor neprihvatljivo dug period ukazujući da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno i pravo na suđenje u „razumnom roku“, kao segment prava na pravično suđenje, te traži da mu se za svaku godinu trajanja postupka isplati naknada nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

15. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelantu zakonito prestao radni odnos kod tuženog kojom prilikom su apelantu isplaćena sva novčana potraživanja koja su zagarantovana ZOR. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) relevantne odredbe glase:

2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca Član 113. stav 1. tačka 2. i stav 2.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:

2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, (…) Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.

6. Otkazivanje ugovora o radu sa ponudom zaključivanja ugovora pod izmjenjenim uslovima Član 123.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku uz istovremenu ponudu za zaključivanje ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima.

Odredbe ovog zakona koje uređuju otkazivanje ugovora o radu od strane poslodavca shodno se primjenjuju i na otkazivanje ugovora u smislu stava 1. ovog člana Ako radnik prihvati ponudu poslodavca za zaključivanje ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima, zadržava pravo da kod nadležnog suda osporava dopuštenost takve izmjene ugovora.

Radnik koji odbije da zaključi ugovor o radu pod izmjenjenim uslovima, ima pravo na otpremninu, u skladu sa članom 127. ovog zakona.

7. Program zbrinjavanja viška radnika Član 124.

Poslodavac koji zapošljava više od 15 radnika, a koji u periodu od tri naredna mjeseca ima namjeru da, zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, otkaže ugovor o radu najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih, ali ne manje od pet radnika, dužan je da se o tome konsultuje sa savjetom radnika, ili, ako kod poslodavca nije uspostavljen savjet radnika, sa sindikatima koji predstavljaju najmanje 10% zaposlenih radnika.

Član 125.

U cilju sprovođenja konsultacija u smislu člana 124. ovog zakona, poslodavac je dužan da u pismenoj formi, najkasnije na 30 dana prije namjeravanog otkazivanja ugovora o radu radnicima, obavijesti savjet radnika, odnosno sindikat, o sledećem:

- razlozima za prestanak rada radnika,

- broju i kvalifikacijama radnika kojima treba da prestane radni odnos,

- mjerama kojima bi se moglo izbjeći otkazivanje ugovora o radu svim ili određenom broju radnika (putem raspoređivanja određenog broja radnika na druga radna mjesta, prekvalifikacije, skraćivanja radnog vremena i dr.),

- mjerama kojima bi se omogućilo zapošljavanje radnika kod drugih poslodavaca.

Član 126.

Ako poslodavac u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika u smislu člana 124. ovog zakona namjerava da zaposli određeni broj radnika sa istim stručnim kvalifikacijama koje imaju radnici kojima je prestao radni odnos, dužan je da, prije zasnivanja radnog odnosa sa drugim licima, ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu.

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000065 09 Rev od 1. novembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 23. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. 3. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant pobija osporene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, kao segmentu navedenog prava, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

25. Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom osporava odluke donesene u parničnom postupku pokrenutom radi zaštite prava iz radnog odnosa, koja se tiču apelantovih građanskih prava, pa stoga primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije upitna.

26. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu revizijskog i nižestepenih sudova, kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev da sud poništi rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu i o utvrđivanju prava na otkazni rok, da se tuženi obaveže da apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu i da mu se isplate naknade proistekle iz radnog odnosa od dana prestanka radnog odnosa do povratka na posao, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog prava.

27. U vezi s ovim prigovorima apelanta kojim ukazuje na kršenja prava na pravično suđenje s aspekta pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama, i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi neosnovano odbili njegov zahtjev za poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu i zahtjev za povratak na poslove koje je ranije obavljao. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključili da se apelant ne može u konkretnom postupku radnog spora pozivati na nezakonitost prestanka radnog odnosa kada je u konkretnoj situaciji apelantu prestao radni odnos zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, kada mu je ponuđen novi ugovor pod izmijenjenim okolnostima, te kada je provedena procedura propisana čl. 124. do

126. ZOR. Također, u provedenom postupku, a suprotno apelantovim navodima, je utvrđeno da apelant nije dokazao svoje tvrdnje da je tuženi u periodu od godinu dana od dana kada je apelantu izrečen prestanak radnog odnosa primao druge radnike njegove stručne spreme. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant za takvu svoju tvrdnju nije ponudio uvjerljivu argumentaciju. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima koji su analizirani u prethodnim tačkama ove odluke.

Pravo na suđenje u „razumnom roku“

31. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i sa aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i sa tog aspekta.

a)Relevantni principi

32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

33. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

34. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

35. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni radni spor pokrenuo 31. januara 2003. godine, koji je pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda od 1. novembra 2011. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od osam godina i devet mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

36. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu pokrenutom radi poništenja spornih rješenja i povrata na posao, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu. Isto tako, s obzirom na predmet spora, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak za apelanta vrlo značajan.

37. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni radni spor, koji je po zakonu hitan, na tri instance trajao gotovo devet godina, što je neprihvatljivo dug period. Za Ustavni sud je posebno neprihvatljivo da se konkretni postupak radnog spora tri puta vraćao u prvostepenu fazu nakon što je odlukama Okružnog suda ukidana prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovnom sudu bilo potrebno tri godine da odluči o reviziji apelanta, a što je zajedno sa prethodnim postupkom pred nižestepenim sudovima uticalo na prekomjernu dužinu konkretnog radnog spora. Ustavni sud smatra da je razdoblje od osam godina i devet mjeseci u kojem je okončan predmetni postupak radnog spora a priori van razumnog roka i traži globalnu ocjenu. Njegova bi se duljina mogla opravdati samo pod iznimnim okolnostima. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanta na suđenje u „razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

39. Apelant je zatražio da mu se zbog dužine trajanja postupka naknadi nematerijalna šteta. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

40. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

41. S obzirom da predmetni postupak po zakonu spada u kategoriju hitnih postupaka, te imajući u vidu da je na tri sudske instance trajao osam godina i devet mjeseci, Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u „razumnom roku“ po usvojenim kriterijima trebalo isplatiti ukupan iznos od 2.400,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

e) Pravo na imovinu

42. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava nije posebno obrazložio, već se navodi o kršenju tog prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navode apelanta i s aspekta kršenja navedenog prava.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni radni spor, koji je po zakonu hitan, trajao gotovo devet godina, za što odgovornost snose redovni sudovi koji su postupali u konkretnom postupku.

44. Ustavni sud zaključuje, međutim, da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odbivši tužbeni zahtjev apelanta, za svoje odlučenje dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao.

45. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-385/12 (R. Š.) | Sudska praksa | Aktio